Poslovni broj P-527/2022-64

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po Nikoli Deliću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, podružnica Pula, OIB 23057039320 zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

" Utvrđuje se da su ništetne odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/ 51401652-5103419333 koje su stranke zaključile 15. 2. 2007. g. u dijelu kojom je određena promjenjivost redovne godišnje kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost 67.820,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

" I Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320 da tužiteljici FO, OIB [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 6.415,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotnih poena tekućom i to tekućoj na pojedinačne iznose:

- na iznos od 7,01 eura od 01. 11. 2008. do isplate,

- na iznos od 34,01 eura od 01. 12. 2008. do isplate,

- na iznos od 35,72 eura od 01. 01. 2009. do isplate,

- na iznos od 37,45 eura od 01. 02. 2009. do isplate,

- na iznos od 32,30 eura od 01. 03. 2009. do isplate,

- na iznos od 32,30 eura od 01. 04. 2009. do isplate,

- na iznos od 33,76 eura od 01. 05. 2009. do isplate,

- na iznos od 0,11 eura od 15. 05. 2009. do isplate,

- na iznos od 26,41 eura od 01. 06. 2009. do isplate,

- na iznos od 1,29 eura od 15. 06. 2009. do isplate,

- na iznos od 18,44 eura od 01. 07. 2009. do isplate,

- na iznos od 3,31 eura od 17. 07. 2009. do isplate,

- na iznos od 18,98 eura od 01. 08. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,59 eura od 17. 08. 2009. do isplate,

- na iznos od 21,94 eura od 01. 09. 2009. do isplate,

- na iznos od 7,47 eura od 15. 09. 2009. do isplate,

- na iznos od 20,82 eura od 01. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 15. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,87 eura od 01. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 10,94 eura od 16. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,98 eura od 01. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 12,18 eura od 15. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 15,22 eura od 01. 01. 2010. do isplate,

- na iznos od 19,33 eura od 15. 01. 2010. do isplate,

- na iznos od 15,01 eura od 01. 02. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,38 eura od 15. 02. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,61 eura od 01. 03. 2010. do isplate,

- na iznos od 27,65 eura od 15. 03. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,12 eura od 01. 04. 2010. do isplate,

- na iznos od 35,69 eura od 15. 04. 2010. do isplate,

- na iznos od 7,42 eura od 01. 05. 2010. do isplate,

- na iznos od 47,16 eura od 17. 05. 2010. do isplate,

- na iznos od 3,16 eura od 01. 06. 2010. do isplate,

- na iznos od 50,35 eura od 16. 06. 2010. do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od 21. 06. 2010. do isplate,

- na iznos od 2,12 eura od 21. 07. 2010. do isplate,

- na iznos od 2,60 eura od 16. 08. 2010. do isplate,

- na iznos od 63,30 eura od 16. 08. 2010. do isplate,

- na iznos od 2,13 eura od 21. 08. 2010. do isplate,

- na iznos od 9,73 eura od 15. 09. 2010. do isplate,

- na iznos od 80,61 eura od 15. 09. 2010. do isplate,

- na iznos od 14,25 eura od 21. 09. 2010. do isplate,

- na iznos od 83,00 eura od 01. 10. 2010. do isplate,

- na iznos od 69,08 eura od 01. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 4,35 eura od 22. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 99,56 eura od 13. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 115,75 eura od 05. 01. 2011. do isplate,

- na iznos od 56,16 eura od 04. 02. 2011. do isplate,

- na iznos od 47,34 eura od 21. 02. 2011. do isplate,

- na iznos od 56,28 eura od 10. 03. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,17 eura od 25. 03. 2011. do isplate,

- na iznos od 51,85 eura od 11. 04. 2011. do isplate,

- na iznos od 46,09 eura od 22. 04. 2011. do isplate,

- na iznos od 125,03 eura od 25. 05. 2011. do isplate,

- na iznos od 68,46 eura od 24. 06. 2011. do isplate,

- na iznos od 70,47 eura od 28. 06. 2011. do isplate,

- na iznos od 160,53 eura od 21. 07. 2011. do isplate,

- na iznos od 117,04 eura od 23. 08. 2011. do isplate,

- na iznos od 6,60 eura od 18. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 57,81 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 16,81 eura od 20. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 73,55 eura od 20. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 58,26 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 22,15 eura od 20. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 20,23 eura od 22. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 45,08 eura od 16. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 6,77 eura od 20. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 58,70 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 71,31 eura od 20. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 25,60 eura od 08. 02. 2012. do isplate,

- na iznos od 60,82 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 38,08 eura od 08. 02. 2011. do isplate,

- na iznos od 13,19 eura od 26. 06. 2011. do isplate,

- na iznos od 33,85 eura od 25. 07. 2012. do isplate,

- na iznos od 15,31 eura od 23. 08. 2012. do isplate,

- na iznos od 61,27 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 17,96 eura od 23. 08. 2012. do isplate,

- na iznos od 31,91 eura od 25. 09. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,50 eura od 24. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 13,96 eura od 23. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 61,72 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 19,58 eura od 23. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,41 eura od 26. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,82 eura od 11. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 13,79 eura od 27. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 62,17 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 23,32 eura od 27. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 31,60 eura od 25. 01. 2013. do isplate,

- na iznos od 32,06 eura od 04. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 6,82 eura od 21. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 62,63 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 24,87 eura od 21. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 24,54 eura od 26. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 5,16 eura od 26. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,24 eura od 25. 03. 2013. do isplate,

- na iznos od 7,74 eura od 25. 03. 2013. do isplate,

- na iznos od 63,09 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 28,23 eura od 25. 03. 2013. do isplate,

- na iznos od 31,96 eura od 15. 04. 2013. do isplate,

- na iznos od 36,28 eura od 25. 04. 2013. do isplate,

- na iznos od 63,56 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 1,42 eura od 25. 04. 2013. do isplate,

- na iznos od 30,81 eura od 23. 05. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,61 eura od 24. 05. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,33 eura od 26. 06. 2013. do isplate,

- na iznos od 64,03 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 14,84 eura od 26. 06. 2013. do isplate,

- na iznos od 34,31 eura od 27. 06. 2013. do isplate,

- na iznos od 33,40 eura od 25. 07. 2013. do isplate,

- na iznos od 5,55 eura od 26. 08. 2013. do isplate,

- na iznos od 64,50 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 28,92 eura od 26. 08. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,76 eura od 24. 09. 2013. do isplate,

- na iznos od 27,98 eura od 25. 10. 2013. do isplate,

- na iznos od 64,97 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 9,53 eura od 25. 10. 2013. do isplate,

- na iznos od 38,10 eura od 25. 11. 2013. do isplate,

- na iznos od 38,32 eura od 24. 12. 2013. do isplate,

- na iznos od 9,14 eura od 24. 01. 2014. do isplate,

- na iznos od 65,45 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 28,94 eura od 24. 01. 2014. do isplate,

- na iznos od 39,22 eura od 25. 02. 2014. do isplate,

- na iznos od 29,02 eura od 25. 03. 2014. do isplate,

- na iznos od 65,94 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 10,30 eura od 25. 03. 2014. do isplate,

- na iznos od 38,72 eura od 24. 04. 2014. do isplate,

- na iznos od 38,42 eura od 22. 05. 2014. do isplate,

- na iznos od 8,46 eura od 24. 06. 2014. do isplate,

- na iznos od 66,43 eura od 17. 08. 2014. do isplate,

- na iznos od 29,95 eura od 24. 06. 2014. do isplate,

- na iznos od 39,10 eura od 22. 07. 2014. do isplate,

- na iznos od 27,67 eura od 22. 08. 2014. do isplate,

- na iznos od 66,91 eura od 17. 08. 2014. do isplate,

- na iznos od 11,85 eura od 22. 08. 2014. do isplate,

- na iznos od 39,75 eura od 23. 09. 2014. do isplate,

- na iznos od 40,51 eura od 23. 10. 2014. do isplate,

- na iznos od 8,07 eura od 24. 11. 2014. do isplate,

- na iznos od 67,41 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 32,34 eura od 24. 11. 2014. do isplate,

- na iznos od 40,60 eura od 23. 12. 2014. do isplate,

- na iznos od 49,65 eura od 23. 01. 2015. do isplate,

- na iznos od 67,90 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 8,27 eura od 23. 01. 2015. do isplate,

- na iznos od 50,24 eura od 24. 02. 2015. do isplate,

- na iznos od 34,38 eura od 24. 03. 2015. do isplate,

- na iznos od 28,03 eura od 23. 04. 2015. do isplate,

- na iznos od 68,41 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 7,48 eura od 23. 04. 2015. do isplate,

- na iznos od 35,32 eura od 25. 05. 2015. do isplate,

- na iznos od 36,12 eura od 24. 06. 2015. do isplate,

- na iznos od 23,25 eura od 22. 07. 2015. do isplate,

- na iznos od 68,91 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 12,77 eura od 22. 07. 2015. do isplate,

- na iznos od 37,25 eura od 21. 08. 2015. do isplate,

- na iznos od 37,30 eura od 23. 09. 2015. do isplate,

- na iznos od 14,47 eura od 22. 10. 2015. do isplate,

- na iznos od 69,42 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 22,86 eura od 22. 10. 2015. do isplate,

- na iznos od 37,22 eura od 24. 11. 2015. do isplate,

- na iznos od 36,18 eura od 22. 12. 2015. do isplate,

- na iznos od 5,11 eura od 22. 01. 2016. do isplate,

- na iznos od 69,93 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 32,34 eura od 22. 01. 2016. do isplate,

- na iznos od 38,84 eura od 22. 03. 2016. do isplate,

- na iznos od 70,45 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 9,08 eura od 22. 03. 2016. do isplate,

- na iznos od 47,34 eura od 22. 04. 2016. do isplate,

- na iznos od 46,00 eura od 23. 05. 2016. do isplate,

- na iznos od 20,73 eura od 21. 06. 2016. do isplate,

- na iznos od 70,97 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 27,73 eura od 21. 06. 2016. do isplate,

- na iznos od 20,55 eura od 22. 07. 2016. do isplate,

- na iznos od 150,38 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 198,52 eura od 17. 08. 2016. do isplate.

II Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320 da tužiteljici FO, OIB [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije novčani iznos od 1.361,23 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotnih poena tekućom i to tekućoj na pojedinačne iznose:

- na iznos od 30,39 eura od 01. 05. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,38 eura od 01. 06. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,36 eura od 01. 07. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,35 eura od 01. 08. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,34 eura od 01. 09. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,32 eura od 15. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,31 eura od 16. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,29 eura od 15. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 30,28 eura od 15. 01. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,26 eura od 15. 02. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,24 eura od 15. 03. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,22 eura od 15. 04. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,20 eura od 17. 05. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,18 eura od 16. 06. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,16 eura od 16. 07. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,14 eura od 16. 08. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,12 eura od 15. 09. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,10 eura od 01. 10. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,08 eura od 01. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,05 eura od 13. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 30,03 eura od 05. 01. 2011. do isplate,

- na iznos od 30,00 eura od 21. 02. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,97 eura od 25. 03. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,94 eura od 22. 04. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,91 eura od 25. 05. 2011. do isplate.

- na iznos od 29,88 eura od 28. 06. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,85 eura od 21. 07. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,82 eura od 18. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,79 eura od 20. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,21 eura od 16. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 18,55 eura od 20. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 19,41 eura od 08. 02. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,38 eura od 23. 08. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,35 eura od 23. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,32 eura od 27. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,30 eura od 21. 02. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,37 eura od 25. 03. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,24 eura od 25. 04. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,21 eura od 26. 06. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,18 eura od 26. 08. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,15 eura od 25. 10. 2013. do isplate,

- na iznos od 19,12 eura od 24. 01. 2014. do isplate,

- na iznos od 19,09 eura od 25. 03. 2014. do isplate,

- na iznos od 19,06 eura od 24. 06. 2014. do isplate,

- na iznos od 19,03 eura od 22. 08. 2014. do isplate,

- na iznos od 18,99 eura od 24. 11. 2014. do isplate,

- na iznos od 18,96 eura od 23. 01. 2015. do isplate,

- na iznos od 18,92 eura od 23. 04. 2015. do isplate,

- na iznos od 18,89 eura od 22. 07. 2015. do isplate,

- na iznos od 18,85 eura od 22. 10. 2015. do isplate,

- na iznos od 6,53 eura od 22. 12. 2015. do isplate,

- na iznos od 12,28 eura od 22. 01. 2016. do isplate,

- na iznos od 18,78 eura od 22. 03. 2016. do isplate,

- na iznos od 18,74 eura od 21. 06. 2016. do isplate,

- na iznos od 18,70 eura od 17. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 18,66 eura od 17. 08. 2016. do isplate.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,82 % tekućom od dana objave ove presude pa do isplate, a u slučaju promijene stope zakonske zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 14. prosinca 2020.

II Nalaže se tužiteljici da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.413,25 eur, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 23. listopada 2018. navodi da je kao korisnik kredita i sudužnik, dana 15. 2. 2007. g. u Čakovcu zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5103419333 od 84.910,00 CHF (švicarskih franaka) u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 216 mjeseci. Mjesečni anuitet da je bio određen u iznosu od 603,70 CHF što da je u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita iznosilo 3.164,58 kuna. Ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan zaključenja ugovora o kreditu je iznosila 8,25 %. Tuženik da je jednostrano i samostalno mogao promijeniti visinu kamatne stope, kamatu je obračunavao u CHF i sadržana je u mjesečnim anuitetima. Tuženik da je jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja tužiteljice mogao (što da je i činio) promijeniti visinu kamatne stope, a koju kamatu je obračunavao u CHF te potom preračunavao u kune, a koja je sadržana u mjesečnim anuitetima. Iako Ugovorom da nije određen ni način kako će tuženik obavještavati tužiteljicu o promjeni visine kamatne stope, tuženik da je radio to na način da je bez prethodnog dogovora i najave, dostavio tužiteljici dopis u kojemu su naveli samo da su promijenili (povećali) kamatnu stopu, bez ikakvog obrazloženja zbog čega je došlo do povećanja, odnosno na temelju kojih parametara. Na temelju navedenog dopisa, od sljedećeg mjesečnog anuiteta tužiteljica da je bila u obvezi plaćati promijenjeni (uvećani) mjesečni anuitet. Mjesečni anuiteti tužiteljice da su sa početnih 2.732,98 kuna počeli u 2008. g. znatnije rasti da bi u posljednjem razdoblju došli do mjesečnog anuiteta od skoro 4.000,00 kuna. Tuženik da je do današnjeg dana više puta iskoristio navedenu nezakonitu i ništetnu odredbu u ugovoru i jednostrano promijenio visinu kamatne stope na više, a posljedica čega da je povećanje mjesečnog anuiteta izraženog u CHF prema tužiteljici, odnosno isti da je postao veći od onoga koji je bio početno ugovoren. O tome da je precizan i u skladu sa pravilima struke napravljen nalaz i mišljenje (izračun razlike kamata iz Ugovora o kreditu) od rujna 2018. od strane Jurice Dobrića, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstveno, a koji u privitku tužbe dostavlja tužiteljica. Iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka da proizlazi da je zbog nepoštenog i ništetnog postupanja tuženika, tužiteljica za utuženo vremensko razdoblje preplatila iznos sa osnova promjenjivih kamatnih stopa u ukupnom iznosu od 2.272,73 CHF, odnosno preračunato u kune po tečaju na dan svake pojedinačne uplate od 12.866,30 kuna, a kako je to posebno specificirano za svaku pojedinačnu uplatu. Kako je tužiteljica imala veće mjesečne anuitete zbog nepoštenog i ništetnog jednostranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika (koje je uredno podmirivala), tako da je tim uvećanim uplatama djelomično i podmirivala i dio glavnice po Ugovoru o kreditu. Kako ta razlika nije bila obračunata tužiteljici kod sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu i isplate, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je to ta razlika u odnosu na iznos glavnice. U odnosu na izračun mjesečnih anuiteta u odnosu na početni mjesečni anuitet, a koja da je razlika nastala zbog ništetne primjene valutne klauzule u CHF, razlika pretplate na štetu tužiteljice iznosi 50.076,63 kuna, a kako je to posebno specificirano za svaku pojedinačnu uplatu. Službenici tuženika da su tužiteljici ponudili kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i sa promjenjivom kamatnom stopom, odnosno predmetni Ugovor, te da su naveli da je isti tržišno najpovoljniji, odnosno da je mjesečni anuitet najniži te da se isti neće povećavati, odnosno da je moguće jedino minimalno povećanje mjesečnog anuiteta od 100 do maksimalno 150,00 kuna. Tuženik da nije tužiteljici objasnio o tome kakva je to valuta CHF, da država odnosno HNB ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što je branila tečaj kune u odnosu na Euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, o značajnom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također tuženik da nije obavijestio tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana. Tužiteljica da je bila dugogodišnji klijent tuženika te da je vjerovala da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i međusobnom uvažavanju svih sudionika te da nije imala razloga sumnjati u to što joj je govorio tuženik te da nije bila u mogućnosti pregovarati niti o jednoj pojedinoj ugovornoj odredbi. Ukazuje da je poslovno (financijsko) znanje tuženika i njegovo iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na znanje tužiteljice, odnosno prosječnog potrošača toliko superiorno da je to nemjerljivo i neusporedivo, a koje je zloupotrijebio i koristio protiv tužiteljice, na njenu štetu, a u svoju korist. Također tuženik da nije obavijestio tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega da je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana. Tužiteljica smatra da je predmetni Ugovor djelomično ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (važećim u vrijeme zaključenja ugovora: NN- 35/05 i dr., u daljnjem tekstu: ZOO-a) odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva i to u djelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu. Također da je protivan velikom broju načela obveznog prava i to; načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3.), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4.), načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6.), načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7.), kao i načelu zabrane prouzrokovanja štete (čl. 8.), a kako će to dalje tužiteljica obrazložiti. Tužiteljica napominje da se u predmetnom slučaju radi o ugovornom pravu koji podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora te da svaka strana ima određene prava i obveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što da je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Naime, tužiteljica da je mogla samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, a isti su se kao potrošači, nalazili su se u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. To da je bitno jer po čl. 96.-102. st. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr. - u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice. Nadalje navodi da nije sporno da su obveze tužiteljice zbog primjene takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i da su uzrokovale očiglednu neravnotežu, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u Ugovoru, ali navodi da je tuženik istu nesavjesno i nepošteno primjenjivao u predmetnom slučaju, kao i da o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestio tužiteljicu. Da nisu sve valutne klauzule iste, odnosno posljedice ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka da nisu iste. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelji kao korisnici kredita nisu imali mogućnosti sa tuženicima pojedinačno ugovarati, pregovarati, utvrditi točne i egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Vrhovni sud RH je u svojoj presudi i rješenju Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015. s kojom je odbio revizije stranaka kao neosnovane i potvrdio pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. naznačio da je razlog uvođenja valutne klauzule negativno dugogodišnje povijesno iskustvo, odnosno visoka inflacija i enormna deprecijacija (tj. gubitak vrijednosti) nekadašnje nacionalne valute uz cilj očuvanja vrijednosti iznosa glavnice. Kao notornu činjenicu navodi da u RH nije istovjetna valutna klauzula u Eurima u odnosu na valutnu klauzulu u bilo kojoj drugoj (odnosno rizik koji iz iste proizlazi), stranoj valuti jer kao što je navedeno HNB aktivnim mjerama štiti isključivo tečaj kune u odnosu na tečaj Eura (prije njemačke marke) te je zbog navedenog tečaj kune u odnosu na Euro stabilan, uz minimalne varijacije (oko 1%) u dosadašnjem vremenskom razdoblju dužem od 20 godina, što da ne vrijedi za bilo koju drugu valutu. Tužena nije objasnila tužiteljici da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik ''valute utočišta'' koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kod valutne klauzule i tumačenja iste da je potrebno ocijeniti smisao i značaj iste, a ne ocjenjivati isključivo gramatičko značenje tj. potrebno je primijeniti teleološko tumačenje (u duhu prava), a ne gramatičko što je i intencija samih europskih sudova, a na što su dužni i paziti nacionalni sudovi svake pojedine države. Smisao valutne klauzule da je da se vjerovnik novčane obveze, u ovom slučaju tuženica zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta. Tužiteljica u vrijeme zaključenja Ugovora da nije mogla znati da će tuženica tumačiti i primjenjivati istu suprotno svrsi koja je zakonom utemeljena, a sve kako bi ostvarila dodatnu zaradu. Kako tuženica posjeduje stručna znanja i njena osnovna djelatnost je financijske prirode, nesporno je bila svjesna te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije navela ili objasnila eventualne posljedice istih tužiteljici, pa da je time njeno ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno. Navedenim postupanjem, primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaja CHF u odnosu na kunu prevalio na tužiteljicu, istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope i time dodatno uvećavajući mjesečne anuitete tužiteljicu, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice, tužena je dovela tužiteljicu u vrlo neizvjesnu i nezgodnu situaciju. Navedeno postupanje tuženice, u uvjetima višedesetljetnog stabilnog tečaja domaće valute, da je suprotno moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava i da čini predmetni ugovor ništetenim u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Opreza radi navodi da je gore navedenim pravomoćnim presudama VSRH i VTSRH u Zagrebu nesporno utvrđeno da je tuženik nezakonito koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda iz kolektivnog spora izravno je primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi (str. 62. VTSRH). To da je izričito navedeno i na str. 45. i 46. presude VTSRH (''Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koji su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa mogu pozvati na odluku donesenu i postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene..''). Vrhovni sud RH je u svojoj presudi i rješenju Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. s kojom je odbio revizije stranaka kao neosnovane i potvrdio pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. naznačio da je odluke tuženih banaka, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive, a da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 (str. 33), a što apsolutno nije bila. Utvrđeno je da službenici tuženika (a i ostalih poslovnih banaka) prilikom sklapanja ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, a bili su dužni maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (str. 34.). Tuženica nije mogla jednostrano promijeniti visinu kamatnih stopa jednostrano, svojevoljno i kako želi, a bez suglasnosti druge strane, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovdje tužiteljice. Nedavno je pravomoćno odlučeno i o drugom dijelu tužbenog zahtjeva iz kolektivnog spora, odnosno presudom VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbila su se žalbe banaka i potvrdila presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (radi lakšeg praćenja u daljnjem tekstu ''valutna klauzula u CHF''). U predmetnoj presudi VTSRH je vrlo detaljno i jasno naznačio od čega se sve sastojalo postupanje tuženika i kako je ono u svojoj naravi nepošteno i ništetno. Propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima, da nisu objašnjeni i vidljivi kriteriji na temelju kojih je potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF, solemnizacija ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva razumljivom, izostanak zakonske obveze tuženika da potrošačima da neke propisane informacije ide u prilog tome da su baš zbog toga, a temeljem načela savjesnosti i poštenja, voditi pojačano računa o interesima druge strane, da je valutna klauzula u CHF posebno rizična valutna klauzula, da je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i da je značajna. Zaključno navodi VTSRH u svojoj odluci da je valutna klauzula u CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Kako je gore navedenim pravomoćnim presudama VSRH i VTSRH u Zagrebu nesporno utvrđeno da je tuženik nezakonito koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su ništetne. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Ukazuje na obrazloženje presude VTSRH str. 55. i 56. (''Ako su ugovorne odredbe nepoštene, one su nepoštene i zato ništetne od samoga početka, i to bez obzira kako ih tuženici koriste, jer način korištenje određenih ugovornih odredaba kao nepoštena poslovna praksa može biti poseban čin povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, pri čemu poslovna praksa može biti nepoštena bez obzira kakve su same odredbe.''). Slijedom svega navedenog kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene kao i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prilikom sklapanja ugovora tuženica nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila točne parametre i metode izračuna istih, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezana ugovornih strana imalo za posljedicu preplaćene iznose na štetu tužiteljice, a čime je tuženik povrijedio odredbe čl. 3. i 4. i čl. 1111. ZOO-a/05, pa tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci, koji zahtjev je tužiteljica konačno postavila, nakon provedenog financijskog vještačenja, na iznos od 49.387,43 kuna podneskom od dana 14. prosinca 2020.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe prigovor zastare. Smatra kako zaključci iz kolektivnog spora pri VTS nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer su u tom postupku ocjenjivane okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora, stoga smatra da se informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu od strane tužne moraju uzeti u obzir. Posebno ističe da je korisnik kredita imao kreditnu sposobnost kako za CHF kredit, tako i za kredit u EUR te je imao mogao da je htio s obzirom na čitav niz proizvoda, u raznim valutama te obzirom na njemu dostupne informacije izabrati kredit i u drugoj valuti, no očito je da je on sukladno svojoj slobodnoj volji odabrao kredit koji mu je najviše odgovarao. Teza o ekstra profitu tužene zbog rasta tečaja da je u potpunosti promašena obzirom da ona niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF o čemu u prilog govori i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi a potraživanje u kunama. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, kako to predlaže tužiteljica, to nikako ne bi značilo da banka navodno gubi ekstra stečeni profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicima. Tužitelj je kao i svi ostali potrošači bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak, što je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, kao što je prema stajalištu tuženika to jasno svakoj osobi. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica i tužena dobrovoljno su prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Isto tako nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest opće prihvaćen od svih subjekata u društvu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako je sve promjene kamatne stope tuženik izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Nadalje, deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovorenog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav je ugovor pravno i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Naime, nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Tužena spori i da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelja. Smatra da je objekt ugovorne obveze na strani tužiteljice činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle činidba se sastoji u davanju pa ista nije neodređena niti neodrediva. Na kraju tuženik ističe kako se tužiteljica 17. travnja 2018. obratila izravno tuženiku za sklapanje izvansudske nagodbe o reguliranju dugovanja prema tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu a čemu je takvoj molbi tužiteljice i udovoljeno. Sklopljenom nagodbom tužiteljici je otpisan značajan iznos potraživanja koji je tužena imala prema tužiteljici, odnosno iznos koji je znatno viši od iznosa koji tužiteljica potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom u ovoj parnici. Navedena okolnost govori u prilog činjenici da je postupanje tužiteljice u cijelosti protivno načelu savjesnosti i poštenja te predstavlja isključivo obijesno parničenje tužiteljice.

3. Na pripremnom ročištu tužiteljica je učinila nespornim da je s tuženikom 17. travnja 2018. sklopila izvansudsku nagodbu o reguliranju dugovanja po kojoj je tuženiku isplatila 92.000,00 kuna. Također u svom podnesku od 8. svibnja 2019. tužiteljica navodi da je ista vrlo jasno naznačila koji je njezin tužbeni zahtjev i što ona točno traži, a to je preplaćene iznose sa osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama i preplaćene iznose u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica u CHF i to isključivo u razdoblju od 1. studenoga 2008. do 1. listopada 2013., te da ne traži ništa prije, a ni kasnije od tog razdoblja jer je ona u tom razdoblju redovito plaćala povećane iznose anuiteta koji se temelje na ništetnim ugovornim odredbama te traži isključivo preplatu za navedeno razdoblje. Nakon kraja 2013. počela je neredovito plaćati mjesečne anuitete, tuženik je otkazao ugovor o kreditu, pokrenuo ovršni postupak, prodao založenu nekretninu, a kasnije je tužiteljica jednokratnom uplatom podmirila preostalo dugovanje tuženiku. Razdoblje od studenog 2013. pa nadalje da nije predmet tužbenog zahtjeva.

3.1. Podneskom od dana 14. prosinca 2020. tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev, tužena se preinaci nije protivila, a sud je istu dopustio temeljem čl. 191. st. 1. ZPP-a obzirom smatra kako je ista svrsishodna za rješenje odnosa između stranaka i odlučio kao u točki I izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 15. veljače 2007., Otplatni plan za kredit od 16. veljače 2007., pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 16. veljače 2007., do 25. svibnja 2018., Obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. i 1. travnja 2009., reviziju tuženice podnesenu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, reklamni materijal za stambene kredite tuženice uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD priložen uz odgovor na tužbu, informacija-pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura stambeni krediti Erste banke, e-mail korespondencija CO, dopis HNB-a od 7. lipnja 2013., očitovanje HNB-a od 21. siječnja 2015., grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženice, pismo namjere od 9. svibnja 2018., zamolba tužiteljice od 17. travnja 2018., obavijest tužene od 29. svibnja 2018., provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Eriki Calagaz Poropat te je saslušana tužiteljica.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio daje tužbeni zahtjev tužiteljice u neznatnom dijelu osnovan.

6. U ovom je postupku donijeta presuda i rješenje posl.br. P-1694/18 dana 25. svibnja 2021. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 6.554,84 eur na ime razlike mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF i iznosa od 1.361,23 eur na ime razlike kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos preplate pa do isplate, dok je rješenjem odbačena tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF te je tužiteljici naloženo da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 829,52 eur u roku 15 dana.

6.1. Navedena je odluka ukinuta rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž- 667/2020-3 od 29. srpnja 2022. U rješenju se u bitnome navodi da sama činjenica da su parnične stranke sklopile izvansudsku nagodbu odnosno da tužena više nema potraživanja prema tužiteljici iz kreditnog odnosa ne znači ujedno da je tužiteljica izgubila pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Prema odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Nadalje, navodi se da je sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbu članka 150. ZOO-a odbio zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita i to stoga što je prema odredbi članka 157. stavak 2. ZOO-a propisano da je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti, a tužiteljica se u predmetu poziva na pravna stajališta sudova u predmetu kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetnu P-1401/2012., Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž-7129/2013. i Pž-6632/2017. i VSRH u predmetu Rev-2221/2018, kojim odlukama je sukladno odredbi članka 502.c. ZPP-a prvostupanjski sud vezan.

6.2. Stav je drugostupanjskog suda da tužiteljica bez obzira na omjer oproštenog duga i iznosa uplate ostvaruje pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa koje je uplatila kao dužnik na ime razlike početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu te je uputa da ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrdi u kojem točno periodu je tužiteljica kao sudužnik vršila uplate po navedenom kreditu i eventualnu preplatu zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, u ponovljenom postupku utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je dana 15. veljače 2007. zaključen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 67.820,00 CHF (u tužbi krivo naznačen iznos od 84.910,00 CHF) u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tužiteljica sudužnik po predmetnom kreditu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 8,25 % godišnje,

- da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala,

- da je otplata kredita vezana uz valutu CHF,

- da je tužiteljica sa tuženom dana 17. travnja 2018. sklopila izvansudsku nagodbu o reguliranju dugovanja temeljem koje je tužiteljica isplatila tuženoj iznos od 12.210,50 eur (ranije 92.000,00 kn),

- da je tužena tužiteljici, nakon uplate iznosa od 12.210,50 eur otpisala dug u iznosu od 27.349,26 eur (ranije 206.062,97 kn),

- da tužena prema tužiteljici nema potraživanja s osnova partije kredita broj 5103419333 korisnika OO.

7. U postupku je među strankama sporno da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje tužiteljica potražuje. Također, sporno je i da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, VTS-a Pž-7129/13 i presuda Vrhovnog suda RH Revt-249/14 mogu primijeniti u ovom postupku odnosno da li je istima odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice, dakle tužena i dalje osporava ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu. Isto tako je sporno da li je primjenjiva odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka dakle ugovorena valutna klauzula. Sporna je i zastara potraživanja tužiteljice, kao i učinak sklopljene izvansudske nagodbe između tužiteljice i tužene.

8. U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi među strankama nije sporno da je između korisnika kredita i tužene 15. veljače 2007. zaključen Ugovor o kreditu, da je tužiteljica sudužnik po predmetnom kreditu, da je tužena tim ugovor odobrila i stavila na raspolaganje kredit u visini od 84.910,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB koji je vrijedio na dan isplate kredita i promjenjivu redovnu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25%.

8.1. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.2 . Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je u tom dijelu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na u ovom predmetu tuženika, a na koju se tužitelj pozvao u ovom predmetu, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika i korisnik kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno odredbama ZZP-a.

8.3. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

8.4. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tužena u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

8.5. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12) u čl. 138.a. propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

8.6. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.7. Iz iskaza tužiteljice danog u ovome postupku u bitnome za ovaj postupak proizlazi da je kredit uzet za adaptaciju kuće u kojoj je živjela. Ona i suprug tuženoj su se obratili radi uzimanja kredita u euru ali im je u banci ponuđen kredit u chf jer ima povoljniju kamatu, rata je bila manja a u obitelji je samo suprug radio te da im je na kuću za taj kredit upisana hipoteka. Navela je da ih nije upozorio na bilo kakav rizik, znala je da je kamata promjenjiva ali je rečeno neznatno, te da im nisu ništa rekli niti su shvatili o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope, nisu ništa objašnjavali o valuti chf već jedino o rati koju je suprug mogao plaćati. Kasnije se razvela od supruga, kredit se više nije mogao plaćati, malo su joj pomagali roditelji, plaćala je koliko je mogla, a kasnije je banka kuću uzela. U banci su joj ponudili jednokratnu otplatu kredita, na što je pristala, mama joj je posudila novac kojeg još uvijek vraća. Radi utvrđenja preostalog duga u banci nije sa nikim razgovarala ne zna kako su oni u banci do tog iznosa došli niti su joj način obračuna objasnili, iznos je prihvatila i platila. Tražili su ponude od više banaka, tužena je dala najpovoljnije uvijete, osobni bankar im je pokazao ratu kredita u eurima, kredita u chf, tečaj, kamatu. Istaknula je da je nagodbu sa bankom sklopila jer se našla u situaciji da je suprug preminuo i jer je ostala sama sa četvero djece, imala je ovrhu na plaći bila je bez kartice i nije mogla živjeti i uzdržavati svoju djecu. Zato je pristala na sklapanje nagodbe, a za otplatu koje je novac dala njezina majka. Uplate po predmetnom kreditu osim nje vršile su i njezina njezina majka GO te RO, sestra pok. ŠO, a sve da se sačuva kuća i obitelj s obzirom da su imali četvero djece i došli su u nemogućnost otplaćivati kredit. One su se same ponudile da pomognu, majci vraća novac od uplate dok sestri pok. ŠO, RO ne vraća. Ne sjeća se točno kad je njezin pok. suprug preminuo, da je to bilo negdje prije korone, da su bili rastavljeni već, ali da je preminuo prije nego je ona podnijela tužbu, te da je on otplaćivao kredit do 2010. godine te de je onda dobio otkaz negdje u kasno proljeće. Bio je zaposlen u Hrvatskim željeznicama u Ludbregu. HO i NO su njezina djeca no da oni nisu vršili uplate po spornom kreditu. Sestra pok. OO, RO vršila je uplate i kada su oni već bili rastavljeni, sa njom se slabo čuje i ne vidi te nemaju dogovor da će joj vratiti taj uplaćeni novac.

8.8. Polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet ovoga spora, činjenicu da je ugovor sklopljen u razdoblju na koji se navedene odluke odnose, da tužiteljica i njezin suprug sa tuženom nisu pojedinačno pregovarali, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, koji iskaz sud u cijelosti prihvaća, sud utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tužena pri donošenju takve odluke primjenjivati kao i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, slijedom čega je prihvatio zahtjev tužiteljice u navedenom dijelu i odlučio kao u točki I izreke presude.

9. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom, sud istoga nalazi neosnovanim.

9.1. Radi utvrđivanja osnovanosti osnove i visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Eriki Calagaz Poropat.

9.2. Stalni sudski vještak Erika Calagaz Poropat u svom nalazu i mišljenju navodi da je prema Ugovoru o kreditu broj 51401652-5103419333 sklopljenog između tužene Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka kao kreditora i tužiteljice FO kao korisnika kredita sklopljenog 15.02.2007. tužiteljica ugovorila hipotekarni kredit u iznosu od 67.820,00 CHF na rok od 216 mjeseci uz kamatnu stopu 8,25 % godišnje promjenjivu. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja. Tokom otplate kredita kamatna stopa po kreditu da se mijenjala: 01.04.2009. da je iznosila 9,20 %, 01.10.2011. da je iznosila 8,85 %. U članku 8. Ugovora da je navedeno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,25 %. Kamata da se obračunava proporcionalnom metodom. Ugovorne strane da su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Tečaj na dan isplate kredita 1 CHF=4,513 HRK, te početni anuitet u iznosu od 603,70 CHF u kunama iznosi 2.724,50 kuna. Uvidom u pregled prometa po partiji kredita 5103419333 za razdoblje od 16.02.2017. do 25.05.2018. da je vidljivo da je banka dana 07.10.2013. kredit u cijelosti učinila dospjelim. Dug kojeg je banka 07.10.2013. učinila dospjelim da se sastoji od: dospjelih kamata u iznosu od 6.144,60 CHF, dospjele glavnice u iznos od 5.400,01 CHF i nedospjele glavnice u iznos od 54.052,66 CHF, odnosno ukupno 65.597,02 CHF. Vještakinja nadalje u svom nalazu i mišljenju navodi da je od 31.10.2013. do 31.07.2016. banka obračunavala zatezne kamate u ukupnom iznosu od 15.381,77 CHF. Dana 17.08.2016. da je izvršena uplata pod opisom transakcije IN LINARDIĆ M u iznosu od 30.155,86 CHF. Iz prometa po partiji da nije razvidno koje su se stavke potraživanja uplatom zatvorile, ali prema daljnjem obračunu zateznih kamata da je za pretpostaviti da se uplatom zatvorila: dospjela kamata u iznos od 6.144,60 CHF i glavnica u iznosu od 24.011,26 CHF. U tom slučaju 17.08.2016. ukupno neplaćeno dugovanje da iznosi 45.593,94 CHF koje se odnosi na zatezne kamate 15.381,77 CHF i glavnicu 30.212,17 CHF. Od 18.08.2016. do 30.04.2018. banka je obračunala zatezne kamate u ukupnom iznosu od 2.988,42 CHF. Ukupne uplate tužiteljice od 18.08.2016. do 30.04.2018. iznose 1.692,29 CHF. Dana 09.05.2018. banka je tužiteljici poslala pismo namjere u kojem navodi da ako najkasnije do 01.09.2018. uplati iznos od 92.000,00 kn na račun banke da će otpisati preostala potraživanja i zatvoriti kreditnu partiju. Dana 24.05.2018. tužiteljica je uplatila 92.000,00 kn odnosno 14.473,07 CHF (srednji tečaj HNB 6,356633). Dana 30.04.2018. dug tužiteljice po kreditu iznosi 46.890,07 CHF, a za pretpostaviti da je da se sastoji od: zatezne kamate 18.370,19 CHF i dospjele glavnice 28.519,88 CHF. Nakon uplate tužiteljice 24.05.2018. iznosa od 14.473,07 CHF nepodmireni dug kojeg je tuženik otpisao iznosi 32.417,00 CHF, što u kunama po srednjem tečaju HNB iznosi 206.062,97 kuna. Zaključno vještakinja navodi da je ukupna preplata anuiteta koja obuhvaća i tečajnu razliku i uvećanjem kamatne stope, odnosno po mjesecima izračunata razlika između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu (8,25 %) i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate iznosa iz ugovora o kreditu, u odnosu na anuitete koji su stvarno otplaćeni u kunama za razdoblje od listopada 2008. do 1. listopada 2013. iznosi 57.369,06 HRK i to mjesečno kako je navedeno u tabeli na strani 13. i 14. nalaza. Na dan sklapanja izvansudske nagodbe dug tužiteljice po kreditu iznosi 46.890,07 CHF. Nakon uplate 14.473,07 CHF, tužiteljici je izvansudskom nagodbom otpisan dug u iznosu od 32.417,00 CHF, što u kunama iznosi 206.062,97 kuna.

9.3. Glede primjedbi tužiteljice iz njenog podneska od dana 10. ožujka 2020. vještakinja Erika Calagaz Poropat je sačinila pisanu dopunu nalaza i mišljenja, te je u istoj dan prikaz preplaćenih kamata i iznosi koji obuhvaćaju tečajnu razliku za razdoblje od 01.11.2008. od 01.10.2013. Datumi naznačeni nakon 23.08.2012. da nisu pogrešni iz razloga što je tužiteljica imala dospjelo nepodmireno dugovanje koje je podmireno uplatom 17.08.2016., te da je stoga taj datum uzet kao dan uplate za one anuitete koji su podmireni tom uplatom iako su isti dospijevali ranije.

9.4. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nakon provedene dopune nije imala primjedbi, te je podneskom od 14. prosinca 2020. specificirala tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka. Tužena na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbi.

9.6. U ponovljenom postupku tužiteljica, na kojoj je teret dokaza sukladno čl. 221.a ZPP-a, a nakon upute višeg suda u ukidbenoj odluci, nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva. Naime tužiteljica nije predložila provođenje dopune financijskog vještačenja, već je navela da je preplata koja pripada tužiteljici vidljiva iz provedenog vještačenja te da nema potrebe ponovno provoditi vještačenje.

9.7. Međutim, potrebno je ukazati da tužiteljica svojim konačno uređenim tužbenim zahtjevom podneskom od 14. prosinca 2020., kojega nije uskladila sa uputom višeg suda, potražuje isplatu preplate po osnovi kamata i valute u razdoblju od prvog studenog 2008. do 1. listopada 2013. i to po osnovi svih uplata kojima su zatvarane obveze dospjele u navedenom razdoblju, odnosno i uplata vršenih nakon 1. listopada 2013. i uplata vršenih i od strane trećih osoba, a ne samo onih izvršenih od strane tužiteljice. Valja istaknuti da je tužiteljica u tužbi izričito navela kako je predmet tužbe isključivo razdoblje za koje je uplate vršila u razdoblju od 1. studenog 2008. do 1. listopada 2013. jer je tada redovito podmirivala obveze, da bi podneskom od 14. prosinca 2020. tužbenim zahtjevom preinačila tužbeni zahtjev na način da potražuje i preplatu koja ja nastala po osnovi uplata izvršenih nakon 1. listopada 2013., a kojim uplatama su zatvarane obveze dospjele do 1. listopada 2013.

9.8. Naime, tužiteljica je sudužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu, pa je ista aktivno legitimirana potraživati preplatu za iznose koje je banka od nje kao sudužnika naplatila u utuženom razdoblju ili onih koje su treće osobe vršile u ime i za račun tužiteljice. Za uplate izvršene od strane korisnika ŠO u utuženom razdoblju tužiteljica ne tvrdi niti je dokazala da bi imala pravo na preplatu s osnova bračne stečevine ili kao nasljednica pok. ŠO, ne dokazuje ni vrijeme smrti istoga niti prestanak braka. Nadalje, prema prometu po računu za predmetni kredit utvrđeno je kako je prva uplata od strane tužiteljice izvršena 11. travnja 2011. slijedom čega je potraživanje za period prije navedenog datuma neosnovano. U razdoblju od 11. travnja 2011. do 1. listopada 2013., osim tužiteljice uplate su po kreditu vršile i treće osobe, i to HO, NO, ŠO te su uplate za pojedine mjesece vršene istoga datuma od strane više osoba, pa iz u predmetu provedenog financijskog vještačenja nije bilo moguće utvrditi koje se preplate odnose na uplate izvršene isključivo od strane tužiteljice, obzirom je ista učinila nespornim da osim njezine majke nitko nije vršio uplatu u njezino ime i za njezin račun, a tužiteljica i nakon ukidbene odluke zahtjev postavlja kao da je ona korisnik kredita i da je isključivo ona plaćala mjesečne anuitete u utuženom razdoblju, odnosno uplate i nakon 1. listopada 2013., a kojima su zatvarane obveze dospjele do 1. listopada 2013., a što nije (uplate su vršene od strane HO, IO, NO, IN LINDARIĆ M), slijedom čega tužiteljica nije dokazala visinu svojega potraživanja te je njezin zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tužene sud istoga nalazi djelomično osnovanim. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim dijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. S obzirom na to da je tužiteljica podneskom od 14. prosinca 2020. prvi puta postavila zahtjev za isplatom preplate s osnova kamata i valute s osnova uplata izvršenih u razdoblju od 1. listopada do 17. kolovoza 2016. to je njezin zahtjev za isplatom s osnove preplaćene kamate u zastari za razdoblje od 2. listopada 2013. do 14. prosinca 2015.

11. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

11.1. Tuženoj je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi i to za sastav odgovora na tužbu, odgovora na žalbu, za pristup na ročišta 06. svibnja 2019., 09. travnja 2021., 23. siječnja 2023., 17. travnja 2023., 11. srpnja 2024., 20. studenog 2024. te za sastav podneska od 17. ožujka 2020. za svaku radnju po 100 bodova odnosno ukupno 900 bodova, što s zajedno s PDV-om iznosi 2.250,00 eur. Tuženoj je priznat i trošak predujma u iznosu od 163,25 eur tako da ukupan trošak priznat tuženoj iznosi 2.413,25 eur.

11.2. U preostalom je dijelu zahtjev tužene odbijen kao neosnovan iz razloga što zatraženi trošak sastava podneska od dana 4. siječnja 2021. nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Također, nije priznat ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu obzirom isti za tuženu nije nastao.

12. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Puli, 19. prosinca 2024.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženoj po punomoćnicima uz povrat neutrošenog predujma