REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4026/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: JP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa opunomoćenica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. studenoga 2024. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice zamjenika tuženikove opunomoćenice, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 9011120442, od 30. ožujka 2006., koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 22.810,15 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,80 EUR od 13. svibnja 2006. do isplate,

- 0,29 EUR od 13. lipnja 2006. do isplate,

- 0,47 EUR od 13. rujna 2006. do isplate,

- 0,71 EUR od 13. listopada 2006. do isplate,

- 6,20 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 9,52 EUR od 13. studenoga 2008. do isplate,

- 19,22 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 23,70 EUR od 13. veljače 2009. do isplate,

- 29,26 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 16,15 EUR od 13. travnja 2009. do isplate,

- 18,18 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 11,62 EUR od 13. lipnja 2009. do isplate,

- 15,99 EUR od 13. srpnja 2009. do isplate,

- 10,07 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- 15,16 EUR od 13. rujna 2009. do isplate,

- 10,26 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 13,62 EUR od 13. studenoga 2009. do isplate,

- 12,74 EUR od 13. prosinca 2009. do isplate,

- 22,22 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate,

- 26,83 EUR od 13. veljače 2010. do isplate,

- 25,18 EUR od 13. ožujka 2010. do isplate,

- 32,72 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- 39,27 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

- 43,67 EUR od 13. lipnja 2010. do isplate,

- 58,10 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 48,19 EUR od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- 73,49 EUR od 13. rujna 2010. do isplate,

- 62,23 EUR od 13. listopada 2010. do isplate,

- 69,50 EUR od 13. studenoga 2010. do isplate,

- 77,23 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate,

- 93,55 EUR od 13. siječnja 2011. do isplate,

- 73,25 EUR od 13. veljače 2011. do isplate,

- 82,39 EUR od 13. ožujka 2011. do isplate,

- 71,14 EUR od 13. travnja 2011. do isplate,

- 88,93 EUR od 13. svibnja 2011. do isplate,

- 103,04 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,

- 117,17 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,

- 176,51 EUR od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 105,67 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 97,47 EUR od 13. listopada 2011. do isplate,

- 134,92 EUR od 13. studenoga 2011. do isplate,

- 9.450,74 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 72,64 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate,

- 100,33 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- 103,78 EUR od 13. veljače 2012. do isplate,

- 103,50 EUR od 13. ožujka 2012. do isplate,

- 100,73 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,

- 102,39 EUR od 13. svibnja 2012. do isplate,

- 104,54 EUR od 13. lipnja 2012. do isplate,

- 3.846,52 EUR od 14. lipnja 2012. do isplate,

- 92,62 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate,

- 93,52 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- 88,58 EUR od 13. rujna 2012. do isplate,

- 92,25 EUR od 13. listopada 2012. do isplate,

- 94,33 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- 92,10 EUR od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 93,06 EUR od 13. siječnja 2013. do isplate,

- 3.379,07 EUR od 22. siječnja 2013. do isplate,

- 71,18 EUR od 13. veljače 2013. do isplate,

- 73,20 EUR od 13. ožujka 2013. do isplate,

- 78,47 EUR od 13. travnja 2013. do isplate,

- 70,72 EUR od 13. svibnja 2013. do isplate,

- 70,66 EUR od 13. lipnja 2013. do isplate,

- 69,81 EUR od 13. srpnja 2013. do isplate,

- 71,06 EUR od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 72,08 EUR od 13. rujna 2013. do isplate,

- 74,83 EUR od 13. listopada 2013. do isplate,

- 75,66 EUR od 13. studenoga 2013. do isplate,

- 78,76 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 75,08 EUR od 13. siječnja 2014. do isplate,

- 78,05 EUR od 13. veljače 2014. do isplate,

- 79,70 EUR od 13. ožujka 2014. do isplate,

- 78,89 EUR od 13. travnja 2014. do isplate,

- 76,77 EUR od 13. svibnja 2014. do isplate,

- 76,55 EUR od 13. lipnja 2014. do isplate,

- 78,79 EUR od 13. srpnja 2014. do isplate,

- 80,30 EUR od 13. kolovoza 2014. do isplate,

- 80,01 EUR od 13. rujna 2014. do isplate,

- 81,21 EUR od 13. listopada 2014. do isplate,

- 83,86 EUR od 13. studenoga 2014. do isplate,

- 84,50 EUR od 13. prosinca 2014. do isplate,

- 84,70 EUR od 13. siječnja 2015. do isplate i

- 1.017,98 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 5.200,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 243,93 EUR, sa zateznim kamatama.

V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koji prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 9011120442, od 30. ožujka 2006., na iznos 113.200,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužiteljici 12. travnja 2006. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom kupnje stambenog objekta za osobne potrebe tužiteljice, kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 113.200,00 CHF obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika koji je vrijedio na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu 468,86 CHF. Stranke su 1. prosinca 2011. sklopile I. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su ugovorile prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i skratili rok otplate, a kojim je tužiteljica isplatila iznos 50.057,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, 14. lipnja 2012. su sklopile II. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su ugovorile prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i skratili rok otplate, a kojim je tužiteljica isplatila iznos 17.838,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Naposljetku, 22. siječnja 2013. su sklopile III. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su ugovorile prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i skratili rok otplate, a kojim je tužiteljica isplatila iznos 17.992,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U trenutku isplate kredita 12. travnja 2006. tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF u odnosu na HRK iznosio je 4,646734 HRK za 1 CHF. Predmetni kredit tužiteljica je cijelosti isplatila prijevremenom otplatom 15. siječnja 2015. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbijena žalba, među inim i ovdje tuženika, povodom kolektivne tužbe, te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni sastojci ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu u ovom predmetu nije nastupila zastara. S obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule nije nastupila zastara. Tužiteljica se u ovoj tužbi poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 3142/2018. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1. i 7. Ugovora glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 23.487,39 EUR / 176.965,65 HRK sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Podneskom predanim 5. veljače 2024. (list 117-120) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga se financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 22.810,15 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, koja je ovome sudu predana e-komunikacijom 18. rujna 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 61), navodi se da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova. Tuženik smatra da tužiteljici nisu Ugovorom o kreditu, broj: 9011120442, sklopljenim 30. ožujka 2006., kao niti I. Dodatkom Ugovoru ni II. Dodatkom Ugovoru (dalje: Ugovor), povrijeđena tužiteljičina prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF), a prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužiteljica navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovora. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe, a na koju se poziva tužiteljica, nije istovjetan niti isto može biti zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem predmetnog Ugovora. Naime, ugovorne odredbe u ovom slučaju nisu istovjetne sadržaju onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivne istovjetnosti ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužiteljica ne može na istu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nije mjerodavna, kako u pravnom, tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovor u potpunosti ispunjen i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Bitno je naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. g. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno određenim odredbama ZZP-a. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da se presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 pod toč. 9. izreke nalaže bankama prekinuti s gore opisanim postupanjem. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu završen, ne postoji povreda koju je potrebito otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa stoga navod tužiteljice da se radi o ništetnim ugovorima nema nikakvog osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima odnosno pozitivnim propisima. Tužiteljica potpuno pogrješno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano. Kako je Ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Revt-89/09 od 10. listopada 2013., Rev-x- 179/09 od 24. listopada 2012. i Rev-2695/11). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno pozitivnim propisima s uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu sadržajno potvrđen (solemniziran) odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži predmnjevu istinitosti. Slijedom svega navedenog i s obzirom na sve okolnosti slučaja prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužiteljica bila više nego informirana o svim sastojcima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužiteljice u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja Ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sama tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražila nikakva razjašnjenja glede bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa joj nije bilo sporno niti je tražila dodatna razjašnjenja. Imajući na umu i činjenicu da su stranke sklopile i I. Dodatak Ugovoru i II. Dodatak Ugovoru jasno je da su o ugovornim odredbama pregovarale. U vrijeme sklapanja Ugovora i za vrijeme dok je bio na snazi je bio mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju istog Ugovora o kreditu i predmetnog slučaja poštovati tada mjerodavne propise koji su određivali da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, među inim, i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača. Opreza radi prigovara se da bi tužiteljica bila potrošač. Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su možebitno manje plaćeni od onoga kako to tužiteljica zahtijeva i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužiteljica postavlja kao mjerodavan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnove za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulje vremensko razdoblje no zakonom određenog za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta tražbina, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljičinom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja predmetne tražbine. Posebno se ističe da je u ovom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja Ugovora u cijelosti te je u primjeni čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Slijedom svega iznesenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011120442, od 30. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 3. travnja 2006. (list 14-19), I. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011120442, od 1. prosinca 2011. (list 20 i 21), II. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011120442, od 14. lipnja 2012. (list 22 i 23), plan otplate (list 24-27), II. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011120442, od 22. siječnja 2013. (list 28 i 29), plan otplate (list 30-32), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, od 9. lipnja 2006. (list 33-38), plan otplate (list 39-41), knjigovodstvenu karticu, od 11. svibnja 2023. (list 42-54) i pregled uplata po kreditu, od 11. svibnja 2023. (list 55-57), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 18. siječnja 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 103-111) i 12. travnja 2024. dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 145-148) i izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 24. rujna 2024. (list 169-171).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine prema tužiteljici nije osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu.

Nije sporno da su tuženik i tužiteljica 30. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9011120442, kao i 1. prosinca 2011. I. Dodatak Ugovoru i 14. lipnja 2012. II. Dodatak Ugovoru.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i svojstvo potrošača odnosno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

Ujedno, istaknut je prigovor zastare.

Tuženik je istaknuo zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine prema tužiteljici i prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011120442, od 30. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 3. travnja 2006. (list 14-19), utvrđeno je da je isti Ugovor sklopljen u Sesvetama između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te HP, kao solidarnog dužnika i ŠP, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 113.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta i da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, dok banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); glede kamate na kredit ugovoreno je da se na kredit u otplati u prvom otplatnom razdoblju iz toč. 7.1. istog Ugovora, korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 3,31% godišnje; na kredit u otplati u drugom, trećem i četvrtom otplatnom razdoblju iz toč. 7.1. istog Ugovora korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,35% godišnje; visinu kamatne stope iz toč. 4.2. istog Ugovora banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to 1. siječnja i primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i 1. srpnja i primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.2. ne može biti viša od kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene te se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.) i glede otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 264 mjeseca te se rok otplate kredita iz ove toč. dijeli na četiri jednaka otplatna razdoblja, s time da korisnik kredita u prvom otplatnom razdoblju otplaćuje 10%, u drugom otplatnom razdoblju 20%, u trećem otplatnom razdoblju 30% i u četvrtom otplatnom razdoblju 40% iznosa kredita iz toč. 1. ovog Ugovora, a jedno otplatno razdoblje traje 66 mjeseci i prijenos kredita u otplatu je na dan koji odredi korisnik kredita s time da prijenos kredita u otplatu ne može biti izvan roka od mjesec dana nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3.2. istog Ugovora, ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita (toč. 7.1.); Kredit u iznosu 113.200,00 CHF i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuju se u 264 mjesečna anuiteta, sukladno otplatnim razdobljima iz toč. 7.1. istog Ugovora, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke koji je vrijedio na dan plaćanja, po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora; Anuiteti iz prethodnog st. mijenjaju se i povećavaju s prvim danom početka idućeg otplatnog razdoblja definiranog u toč. 7.1. istog Ugovora, s time da je mjesečni anuitet za vrijeme trajanja pojedinog otplatnog razdoblja isti, osim u slučaju iz prethodnog st., anuitet se može promijeniti i u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora te korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, dok o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita te su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci, a ova obavijest sastavni je dio istog Ugovora (toč. 7.2.); Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (toč. 7.3.) i Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno svakog 12-tog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 7.4.).

Uvidom u I. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011120442, od 1. prosinca 2011. (list 20 i 21), II. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011120442, od 14. lipnja 2012. (list 22 i 23), utvrđeno je da su istim utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate kredita i ugovoreno skraćenje roka oplate.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 24. rujna 2024. (list 169-171), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit, kojim sam riješila svoje stambeno pitanje, dakle istim kreditom kupila je svoju prvu nekretninu. Predmetni kredit je ujedno tužiteljičin prvi bankovni kredit. Predmetni kredit je bio vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate od 22 godine. Predmetnim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa]. Predmetni stan je bio novi stan te ga do današnjeg dana isključivo koristi za stanovanje, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je kod tuženika primala plaću, dakle isti je bio tužiteljičin matična banka, pa se je stoga tužiteljica raspitivala kod tuženika o svojoj kreditnoj sposobnosti te je utvrdila da ispunjava kreditnu sposobnost za kredit vezan uz CHF. To stoga što je bila niža kamatna stopa. Osim toga, u to vrijeme bili su popularni krediti vezani uz CHF. Nadalje, tuženikov djelatnik koji je radio na obradi predmetnog kreditnog zahtjeva pojašnjavao je tužiteljici da je CHF stabilna valuta s obzirom da je Švicarska stabilna država. To stoga što se je tužiteljica raspitivala koja je razlika između kredita vezanog uz CHF i vezanog uz EUR. Predmetni kredit nije konvertiran u EUR sukladno zakonskom određenju, s obzirom da ga je tužiteljica prijevremeno otplatila. Nitko od tuženika nije tužiteljicu informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o pravnim posljedicama istih, već je samo načelno bila informirana o iznosu kredita, kamatnim stopama i iznosu mjesečnog anuiteta. Tužiteljica nije pregovarala niti je mogla utjecati odnosno izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, to stoga što je kredit bio takav kakav je bio, niti se je tužiteljica u isto vrijeme razumjela u ugovorne odredbe. Također, tijekom informiranja i razgovora nitko od tuženika upozorio tužiteljicu na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dao poredbu rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije potpisa odnosno sklapanja Ugovora, tužiteljica je pročitala isti Ugovor, bolje reći letimično pročitala te se usredotočila na njoj važne odredbe i to glede iznosa kredita, kamata te su joj iste ugovorne odredbe bile jasne, to tim više što je stekla dojam da se radi o "normalnom" kreditu. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije točno znala značenje pojma "valutna klauzula", već je smatrala pod tim pojmom da se kredit veže uz neku stranu valutu. Tužiteljica je u cijelosti otplaćivala sve iznose mjesečnih anuiteta i to putem trajnog naloga.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 18. siječnja 2024. (list 103-111), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos je u iznosu 171.862,89 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 22.810,15 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u Tabeli 1 zaključka (list 109 i 110) i

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos umanjen za tzv. negativne razlike iznosi 170.024,84 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 22.566,22 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u Tabeli 2 zaključka (list 110 i 111).

10. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predane 12. travnja 2024. (list 145-148), utvrđeno je da istim u očitovanju na tuženikove navode i primjedbe istaknute podneskom predanim 1. ožujka 2024. vještak navodi glede tuženikove tvrdnje da nalaz i mišljenje vještaka nije izrađeno sukladno pravilima struke i priloženim ispravama da postoje stručne pravne osobe koje utvrđuju (ne)osnovanost financijskog vještačenja, dakle, vještak je nalaz i mišljenje izradio sukladno danoj zadaći. Nadalje, glede tuženikovih navoda kako nalaz i mišljenje ne počiva i ne temelji se na priloženim ispravama, za vještaka predstavlja pravno pitanje, odnosno nalaz i mišljenje izrađeni su sukladno danoj zadaći suda. Stoga u izračunu su primijenjeni anuiteti po stvarnom otplatnom planu banke pošto su takvi i obračunati i naplaćeni od strane banke. Vještak financijske struke ne tumači kreditni odnos. Vještak se ne može očitovati o primjerima kredita u praksi jer se uvjeti kod banaka mijenjaju i sve banke nemaju jednake uvjete. Zaključno u odnosu na tuženikove primjedbe se navodi da vještak financijske struke ne vještači kreditni odnos niti volju stranaka niti elemente njihova obveznopravnog odnosa, jer to nije njegova zadaća niti struka. Dakle, tuženikove primjedbe odnose se na pravna pitanja na koja se vještak financijske struke ne može očitovati. Vještak izdvaja manje plaćene iznose, a prikazane pod toč. 3. osnovnog nalaza i mišljenja. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete po obračunu banke po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 1.838,05 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 243,93 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u Tabeli 1 iste dopune (list 147 i 148).

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i pisana dopuna istoga, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 23. studenoga 2023. (list 89 i 90) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, kao i u predmetnom slučaju, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u [adresa], kojim je riješila stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Ujedno, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužiteljice, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

16. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 23. svibnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu 22.810,15 EUR, pa stoga tužiteljica zahtijeva tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana nakon dana plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom na različite datume dospijeća/isplate pojedinih razlika mjesečnih anuiteta, dok tuženik nije predložio financijskim vještačenjem uračunavati ispunjenje istih tražbina po pravilima ZOO-a, dakle sukladno redu uračunavanja (čl. 171. i 172. ZOO-a). Ujedno, glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na zadnju najstariju takva isplaćenu tražbinu 12. prosinca 2008. (list 148), dok je tužba podnesena 23. svibnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu, s obzirom na odgovor na tužbu koji je podnesen 18. rujna 2023.

21. S obzirom na djelomičnu ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 5. veljače 2024. (list 117-120), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 243,93 EUR sa zateznim kamatama (list 156 i 157) i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što je tuženik ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, isti nema pravo zahtijevati vraćanje kamata na isplaćeni iznos kredita pa tako niti razlike u tečaju (čl. 1115. ZOO-a), koje pogrješno prikazuje kao ''naknadu na korištenje novca'' niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da zahtjev za iste postavljen u odgovoru na tužbu podnesenom 18. rujna 2023. odnosno konačno postavljeno podneskom predanim 27. svibnja 2024. (list 154-158), dakle protekom općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom da je financijskim vještačenjem utvrđeno dospijeće i platež zadnje tzv. negativne tečajne razlike u iznosu 6,28 EUR 4,35 EUR i to 12. prosinca 2008. (list 148).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 243,93 EUR sa zateznim kamatama, odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, to tim više što isti prigovor nije niti određeno postavljen, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

23. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 28. rujna 2023., 5. veljače 2024., 14. ožujka 2024. i 22. travnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 24. rujna 2024. i 12. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.000,00 EUR), Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 27. studenoga 2023. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećanog za PDV 25%, jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma, kao niti trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu u ukupno zahtijevanom iznosu 140,67 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od istog. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 5.200,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 23. listopada 2023., 14. siječnja 2024., 1. ožujka 2024., 27. svibnja 2024., 11. srpnja 2024. i 27. rujna 2024., odnosno priznati su ukupno četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023. i 12. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (875,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer je isti zahtjev postavljen neodređeno za radnju i u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 4.375,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.