REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4019/2024-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Biserki Pavković Fućak, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika - specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužiteljice MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 8. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.571,56 eura sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 41,62 eura od dana 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 41,80 eura od dana 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 41,51 eura od dana 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 41,58 eura od dana 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 41,37 eura od dana 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 40,90 eura od dana 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 41,40 eura od dana 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 41,64 eura od dana 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 41,47 eura od dana 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 40,52 eura od dana 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 41,33 eura od dana 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 41,40 eura od dana 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 41,08 eura od dana 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 40,10 eura od dana 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 40,08 eura od dana 2. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 40,32 eura od dana 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 40,70 eura od dana 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 41,24 eura od dana 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 40,96 eura od dana 1. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 41,16 eura od dana 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 41,38 eura od dana 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,79 eura od dana 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 15,90 eura od dana 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 15,86 eura od dana 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,74 eura od dana 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,70 eura od dana 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,72 eura od dana 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,86 eura od dana 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 15,97 eura od dana 2. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 1.581,46 eura od dana 4. rujna 2014. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.656,91 eura sa zateznom kamatom od dana 19. prosinca 2024. odnosno od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

II Tužba je djelomično povučena za iznos od 99,61 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 016-834/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim joj je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 66.900,00 CHF, uz rok otplate 15 godina, kamatnu stopu od 3,99% godišnje te s dospijećem godišnjeg anuiteta svakog zadnjeg dana mjesecu. Nadalje navodi kako su dana 31. kolovoza 2011. stranke sklopile Aneks br. 1. Ugovoru kojim su produžile rok otplate kredita za dodatnih 36 mjeseci odnosno do 30. ožujka 2024. da bi tužiteljica dana 3. rujna 2014. prijevremeno otplatila predmetni kredit u cijelosti. Nadalje navodi kako je tijekom otplatnog razdoblja tuženik temeljem odredbe čl. 6. Ugovora i svoje Odluke o kamatnim stopama u nekoliko navrata povisivao ili mijenjao stopu redovne kamate pa je tako u razdoblju od 31. listopada 2006. do 31. kolovoza 2007. stopa redovne kamate iznosila 4,60% godišnje, od 30. rujna 2007. do 29. veljače 2008. 5,00% godišnje, od 31. ožujka 2008. do 30. studenoga 2008. 5,99% godišnje, od 31. prosinca 2008. do 30. studenoga 2010. 6,20% godišnje, od 31. prosinca 2010. do 30. rujna 2011. 5,95% godišnje, 31. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. 5,45% godišnje, da bi od 31. siječnja 2014. do konačne otplate kredita stopa iznosila 3,23% godišnje. Tužiteljica navodi kako je odredba čl. 6. Ugovora prema kojoj je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika te kao takva nepoštena i ništetna, što je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014., a kojom presudom je utvrđeno da su Banke, kao i ovdje tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su primijenili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a o kojoj se nije pregovaralo, te kako je ista ništetna. Predmetna odluka potvrđena je i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tužiteljica navodi kako citirana presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koju potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te ukazuje kako je navedena odredba nepoštena samo u dijelu u kojem je ugovorna kamata promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, gdje napominje kako sama promjenjivost redovne kamate, pod uvjetom da su kriteriji promjenjivosti objektivni i jasni, nije ništetna niti je dovedena u pitanje navedenom citiranom presudom. Iz navedenih razloga tužiteljica predmetnom tužbom potražuje preplaćenu razliku anuiteta za razdoblje od travnja 2012. pa do konačne otplate kredita s time da u razdoblju od travnja 2012. do prosinca 2013. potražuje razliku između iznosa ugovorenog anuiteta i anuiteta koje je plaćala dok u razdoblju od siječnja 2013. do konačne otplate kredita potražuje razliku između anuiteta koje je plaćala i koje bi plaćala po istoj stopi od 3,23% da je do tada predmetni kredit otplaćivala po početno ugovorenoj stopi redovne kamate. Osim toga tužiteljica navedenom tužbom potražuje i razliku između iznosa glavnice koju je platila kod prijevremene otplate kredita i iznosa glavnice koju bi trebala platiti da je do prosinca 2013. predmetni kredit otplaćivala po početno ugovorenoj stopi redovne kamate, a od siječnja 2014. po stopi od 3,23% godišnje, slijedom čega tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od 20.130,00 kn/2.671,17 eura sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. Nadalje, tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 20. prosinca 2017. potražuje isplatu iznosa od 19.375,47 kn/2.571,56 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 20.130,00 kn/2.671,17 eura) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to stoji u toč. I. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Sud ukazuje kako predmetno uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), budući je podneskom od 23. veljače 2022. tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos 2.571,56 eura, dok je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 2.671,17 eura. Naime, odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a propisano je kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, a čemu je ovdje slučaj. Međutim sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je uvijek potreban pristanak tuženika (tako i VSRH na sjednici od 26. travnja 2021.).

4. Tuženik se podneskom od 10. siječnja 2018. očitovao na način da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja učinjenom podneskom 20. prosinca 2017., već da potražuje trošak postupka za povučeni dio. Kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je u odnosu na povučeni dio sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. rješenja.

5. Nadalje, u odnosu na zatraženi trošak postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva kako je to prethodno navedeno, sud ukazuje navedeni zahtjev tuženika smatra neosnovanim obzirom su troškovi prema vrijednosti predmeta spora ranijeg tužbenog zahtjeva jednaki troškovima prema vrijednosti predmeta spora smanjenog/konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni/konačno postavljeni tužbeni zahtjev (2.571,56 eura) je ista kao u odnosu na raniji tužbeni zahtjev istaknut u tužbi (2.671,17 eura) i radi se o istom razredu Odvjetničke Tarife u smislu Tbr.7/1 (od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura). Slijedom navedenog, ako je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev (djelomično povlačio tužbu) tada bi tuženiku za taj dio pripala naknada troška prema članku 158. ZPP-a samo ako prema Tarifi postoji razlika u visini nagrade, a kako u konkretnom slučaju navedeni uvjet nije ispunjen, to sud smatra kako potraživanje tuženika nije osnovano.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice neuredan budući tužiteljica nije postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već samo navodi kako je ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu bila ništetna, čime ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Osim toga tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka smatrajući kako tužiteljica ne može tražiti intervenciju suda budući svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Osporava osnov i visinu tužbe navodeći kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima, kao i da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamata može promijeniti. Osim toga tuženik ističe kako je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača kao i da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama gdje je tuženik učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, učinio je dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima te su obavještavali potrošače o promjeni kamatne stope sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i to 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te uz obavijest dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik smatra kako su navedenom metodologijom jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivosti kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, a oni se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Smatra kako je pojašnjen svaki pojedini parametar, datumi na koje tuženik utvrđuje se promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužiteljice, čime smatra kako je očigledno tuženik poštovao sve zakonske obveze. Osim toga smatra kako sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (1. siječnja 2014.) nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, dok smatra kako je nakon 1. siječnja 2014. u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama. Smatra kako ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Napominje i kako je Ugovor o kreditu solemniziran čime smatra kako je javni bilježnik zasigurno provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi takav ugovor i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Smatra kako je tužiteljica mogla prigovoriti i utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi, pa tako i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu kao i prilikom potpisivanja istog te prilikom solemnizacije iznijeti javnom bilježniku prigovor da mu navedena ugovorna odredba nije jasna ili razumljiva. Osim toga tuženik ističe kako je službenik banke maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici te ozbiljno i potpuno informirao istoga o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga tuženik u cijelosti osporava izračun tužiteljice o navodno dugovanim anuitetima na temelju stečenog bez osnove. Ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva te radi sveg navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

7. Prvotno provedenim postupkom sud je dana 1. listopada 2018. donio presudu pod poslovnim brojem P-2513/17-18, a koja ja temeljem pravodobno uložene žalbe tuženika od 15. listopada 2018., odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5984/2018-3 od 13. listopada 2020. ukinuta te je predmet vraćen ovom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako je predmetna odluka ukinuta budući je tuženik u žalbi ukazao na postavljeni zahtjev za izuzeće raspravljajućeg suca, a što je istaknuto još u odgovoru na tužbu, a na što se prvostupanjski sud tijekom postupka nije osvrnuo niti se izjasnio o okolnostima koje bi mogle utjecati na izuzeće, sve sukladno odredbi čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), to se sud u ponovljenom postupku očitovao na navedene okolnosti nakon čega je tuženik na ročištu održanom dana 9. travnja 2021. istaknuo kako povlači predmetni zahtjev. 8. Nadalje, nakon donesene presude poslovni broj P-5535/20-41 dana 21. svibnja 2021. kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.375,47 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, sve uz naknadu troškova postupka te je tuženik odbijen u cijelosti sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, tuženik je dana 7. lipnja 2021. uložio pravovremenu žalbu povodom koje Županijski sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem Gž-2317/2021-4 od 30. kolovoza 2022. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio ovosudnu presudu od 21. svibnja 2021. te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

9. Dana 9. studenog 2022. tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije slijedom čega je Vrhovni sud RH rješenjem pod poslovnim brojem Revd 4/2023-2 od 16. svibnja 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem Gž-2317/2021-4 od 30. kolovoza 2022. u odnosu na pravno pitanje koje glasi: „Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate, za razdoblje nakon sklopljenog aneksa uz ugovor o kreditu kojim su stranke sporazumno izmijenile visinu kamatne stope (koja među strankama nije sporna), isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope ili iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope iz aneksa ugovora o kreditu?“.

10. Tuženik je dana 27. listopada 2023. podnio reviziju temeljem koje je Vrhovni sud RH rješenjem pod poslovnim brojem Rev 1125/2023-2 od 9. travnja 2024. ukinuo presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2317/2021-4 od 30. kolovoza 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5535/20-41 od 21. svibnja 2021. te je predmet vraćen sudu prvog stupanja na ponovno suđenju, a da će se o troškovima postupka u povodu revizije odlučiti u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

11. U tijeku prvotno i naknadno nakon ukidne odluke provedenog postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to presliku Ugovora o kreditu broj 016- 834/2006, sa specifikacijom isplate kredita, Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 016- 834/2006, potvrda o otplati duga u cijelosti, sa otplatnim planom i specifikacijom uplata, Metodologija promjene kamatnih i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg da, sudska praksa, te je provedeno financijsko vještačenje po ĐK, Darfin d.o.o. kao i dokaz saslušanjem svjedoka OK. Nadalje, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

12. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu broj 016-834/2006 dana 7. travnja 2006. na iznos od 66.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 15 godina, u kojem ugovoru je ugovorena redovna kamata od 3,99% godišnje, kao i da je naknadno sklopljen Aneks br. 1. Ugovoru kojim su stranke produžile rok otplate kredita za dodatnih 36 mjeseci točnije do 30. travnja 2024., da bi dana 3. rujna 2014. tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit u cijelosti, da je odredbom članka 4. navedenog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju po isplati kredita niti to da je tuženik obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope nakon sklapanja ugovora, te se navedeno neće posebno obrazlagati.

13. Sporno je u ovom predmetu jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje nesporno je kako je ugovor o kreditu solemniziran.

14. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

15. Tako iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi kako se kod podizanja predmetnog kredita obratila pravnom predniku tuženika te je dobila informacije o najpovoljnijoj opciji koju bi mogla financijski podnijeti te joj je predložen kredit u CHF valuti i koliko se sjeća ugovorena kamatna stopa je bila oko 3.99%. Napominje kako je navedeni kredit digla radi rješavanja stambenog pitanja. Dogovorena je otplata na 15 godina te je rata u startu bila oko 2.200,00 HRK no kako je tečaj valute CHF rastao, otplatna rata prešla je više od 3.300,00 HRK, slijedom čega je tužiteljica odlučila otići u banku i iste upoznati sa nemogućnošću otplate kredita u tom iznosu. Navedeni aneks ugovora o kreditu sklopljen je radi produljenja roka otplate te je dobila dodatne tri godine (36 mjeseci) za otplatu navedenog kredita, a rata se ponovno približila prvotno otplaćivanom iznosu od 2.200,00 HRK. Iskazuje kako je u banci pregovarala jedino i isključivo vezano za produljenje roka otplate te da tužiteljicu nitko nije upoznao sa visinom kamatne stope niti je bilo pregovora o istom. Navodi kako je prvotni kredit sklopila kod jednog službenika banke u poslovnici koja je bila različita od poslovnice u kojoj je sklopila aneks ugovora opet sa drugim službenikom. Navodi da je aneks ugovora pročitala u dijelu o kojem su pregovarali i to za rok otplate istog. Nije uočila ostale odredbe aneksa obzirom se o istima nije ni pregovaralo. Iskazuje da joj pojam i način promjenjivosti kamatne stope nije jasan, iako je ekonomist no napominje da se radi o vrlo širokom području znanja. Također napominje da se navedeni pojam - promjenjiva kamatna stopa - kontinuirano spominje u bankarskom sustavu.

16. Iz iskaza svjedoka OK proizlazi kako je u predmetno vrijeme radila kao kreditni referent u Hypo banci, te odrađivala zahtjeve stranaka za podizanje svih vrsta kredita. Stranke bi dolazile kod nje kao referenta kao i kod drugih kreditnih referenata vezano za upit o samom kreditu, uvjetima dobivanja istog, potrebnoj dokumentaciji za pribavu, te bi ona nakon prikupljene dokumentacije istu proslijedila na kreditni odbor koji održava svoje sjednice na kojima donosi odluke o kreditno sposobnim strankama i ukoliko postoji odobrenje isto se zajedno s dokumentacijom vraća natrag kreditnom referentu te potom sklapa ugovor sa strankama. Svjedokinja napominje kako je u tom trenutku postojao i naputak sa više instance kako je uputno progurati strankama takvu vrstu kredita sa manje potrebnih ispunjenih uvjeta gdje su osobe nešto slabije kreditne sposobnosti, slijedom čega bi kreditni referenti u tim trenucima kada stranke dolaze po savjet upućivale stranke da bi ovakva vrsta kredita bila povoljnija za njih te da je potrebno riješiti problem za koji osoba i diže kredit. Nije pojedinačno raspravljala o svakoj točki ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi promjenjive kamatne stope niti kako bi ista bila odrediva. Ističe da su stranke bile upoznate sa godinama otplate kredita, obzirom im je to rečeno i pojašnjeno kroz pojašnjenje njihove kreditne sposobnosti gdje je jasno vidljivo koji iznos osoba s obzirom na svoju kreditnu sposobnost te osoba koja joj je sudužnik ili jamac ukupno mogu pokriti predmetni iznos odnosno osigurati mjesečni iznos za svaku pojedinu ratu do otplate kredita. Napominje kako je strankama pojašnjeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi no ništa detaljnije od toga, potvrdno navodi kako je postojala ponuda i u eurima za takvu vrstu kredita, no da je kamatna stopa bila fiksna u visini od 7,25 % te da su stranke u usporedbi sa kreditima u švicarskim francima vidjeli izvrsnu razliku te se iz tog razloga odlučili za isti kao povoljniji. Napominje kako je stranka predmetni ugovor potpisivala kod javnog bilježnika dok sadržaj istog nije moguće mijenjati obzirom se radilo o špranci. Navodi kako kreditnim referentima nije bilo poznato zašto su navedeni krediti u švicarskim francima bili povoljniji, isto kao što joj nisu bili poznati parametri promjenjivosti kamatne stope. Svjedokinja napominje kako nije bila upoznata sa rizikom dizanja takvog kredita niti što bi se moglo dogoditi u slučaju da se bilo što zakomplicira.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐK iz Darfin d.o.o. proizlazi da je razlika između anuiteta primjenom ugovorene visine kamatne stope i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio za razdoblje od travnja 2012. anuitete br. 72. dospijevajući dana 30. travnja 2012. do zaključno s danom konačne otplate kredita 3. rujna 2014. iznosi ukupno iznos od 19.375,47 kn/ sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 313,62 kn od dana 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 314,92 kn od dana 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 312,74 kn od dana 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 313,31 kn od dana 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 311,67 kn od dana 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 308,19 kn od dana 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 311,96 kn od dana 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 313,77 kn od dana 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 312,45 kn od dana 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 305,33 kn od dana 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 311,38 kn od dana 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 311,91 kn od dana 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 309,54 kn od dana 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 302,16 kn od dana 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 301,98 kn od dana 2. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 303,79 kn od dana 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 306,69 kn od dana 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 310,71 kn od dana 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 308,64 kn od dana 1. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 310,11 kn od dana 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 311,77 kn od dana 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,94 kn od dana 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 119,77 kn od dana 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 119,50 kn od dana 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,58 kn od dana 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,28 kn od dana 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,42 kn od dana 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 119,46 kn od dana 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 120,34 kn od dana 2. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 11.915,54 kn od dana 4. rujna 2014. do isplate.

18. Tuženik po zaprimljenom nalazu i mišljenju predlaže izradu dopunskog nalaza i mišljenja te prigovara istom u cijelosti gdje je vještak usmenim obrazloženjem na ročištu održanom dana 12. ožujka 2018. naveo kako ostaje u potpunosti kod danog nalaza i mišljenja, a u odnosu na prigovore tuženika ističe da je zadatkom za vještačenje bilo utvrđeno da se primijeni početna kamatna stopa od 3,99% koju kamatnu stopu je tuženik i obračunavao u razdoblju od svibnja do rujna 2006. te da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa od 3,23% koju je također primjenjivao tuženik od siječnja 2014. do rujna 2014., ističe da je u nalazu na listu 6. i 7. u tabeli 1. prikazao godišnju kamatnu stopu koju je primjenjivao tuženik po kreditu od svibnja 2006. do rujna 2014. te je iz navedene tabele razvidno da je tuženik od 30. travnja 2012. do 31. prosinca 2013. primjenjivao kamatnu stopu od 5,45%.

19. I nakon danog usmenog obrazloženja vještaka, tuženik je ostao kod svih prigovora na nalaz i mišljenje, no isti nije predložio provođenje novog financijskog vještačenja po drugom vještaku, navodeći kako se radi o pravnom pitanju.

20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice obzirom je ista iskazivala životno, logično te u suglasju sa priležećom dokumentacijom u spisu kao i sa provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

21. Sud je u bitnom prihvatio iskaz svjedoka kao jasan, te u suglasju sa ostalom priležećom dokumentacijom. Nadalje, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kako pisani tako i usmeni dio, obzirom je isti dan po stručnoj osobi, a nakon uvida u spisu priležeću dokumentaciju i sukladno pravilima struke dok je prigovore tuženika vještak argumentirano otklonio.

22. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, te je za istaknuti kako u ovom slučaju i sam svjedok navodi kako je ista bila neodrediva budući su parametri pomoću koje se ista određuje neodredivi dok tužiteljica jasno iskazuje kako joj pojam promjenjiva kamatna stopa nije jasan.

23. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, koja odredba je identična je odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

24. Sud nadalje ističe kako tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

25. Nadalje, za istaknuti je kako nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da je tražbina tužiteljice zastarjela, budući je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, te je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 čime je pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope po jednoj ugovornoj strani ništetna.

26. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13. lipnja 2014. Kako se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 2. svibnja 2017. to zastara tražbine tužiteljice nije nastupila.

27. Dodatno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 prihvatio stav Suda EU koji je izražen u odluci poslovni broj C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 M Naranjo (spojeni predmeti) te navodi da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može niti imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Sud ističe kako proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti paušalnim i neosnovanim. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske između ostalog navodi se i: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

29. Iz navedenog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

30. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

31. Stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Naime, nesporno je da tužiteljica nije pročitala ugovor prije potpisivanja, a čime nije postupila s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva, međutim razumljivo je, životno i logično da je postupala s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovala navodima djelatnika tuženika s kojim je dogovarala bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će ju tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a to odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno jest, no utvrđeno je da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužiteljicu na mogućnosti povećanja kamatne stope, razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka OK, kao i da tuženik nije pružio tužiteljici niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope. Također, jedino o čemu je tužiteljica detaljnije razgovarala sa službenikom tuženika jest kod sklapanja Aneksa ugovora rok otplate istog te sama navodi kako se o ostalim odredbama Aneksa nije niti moglo pregovarati.

32. Sud ističe kako su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

33. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

34. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

35. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

36. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

37. Naime, odredba članka 11.a navedenog Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi da je vjerovnik dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz prethodne točke tog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja), da se promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom, a ukoliko vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

38. Nadalje, stavak 5. istog članka ističe da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa te da su vjerovnici dužni u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR, pa ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona kao i da se troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju zaračunati korisniku kredita.

39. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, te je za istaknuti kako u ovom slučaju i sama tužiteljica nije imala saznanja niti što znači promjenjiva kamatna stopa niti da će doći do primjene iste, nije dobio adekvatno pojašnjenje, iz čega proizlazi kako je ista bila neodrediva budući su parametri pomoću koje se ista određuje neodredivi.

40. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Osim toga, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

41. Sud nadalje ističe stav Suda Europske unije iznesen u presudi broj C-118/07 od 14. ožujka 2019. koji je dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, pri tome primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Također je za istaknuti kako Sud Europske unije utvrđuje činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor te da navedeno ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, slijedom čega proizlazi kako izmjena Općih odredbi i promjena načina izračuna kamatne stope nije relevantna te takve naknadne izmjene nisu dovele do konvalidacije navedene ništetne odredbe.

42. Sud ukazuje da je kamata cijena, dok je cijena bitan element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pri čemu sud ukazuje kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču kojemu treba biti pružena stvarna mogućnost upoznavanja sa svim odredbama ugovora jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Stoga sud zaključuje kako kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takve ugovorne odredbe te posljedično obveza povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao pri čemu nije od utjecaja da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, budući da predmetni ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi.

43. Nadalje, sud ukazuje kako je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu suprotna odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti gdje sud utvrđuje kako je navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj a svoj trošak i rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, čime je narušena ugovorna ravnoteža. Činjenica da je tužiteljica naknado sklopila Aneks navedenom ugovoru, samo potvrđuje da je tužiteljica upravo zbog gore navedene nepoštene odredbe bila stavljena u nepovoljan i nepošten položaj te je ista da bi ispunila svoju obvezu prema gore navedenom prvotno sastavljenom Ugovoru i otplatila isti, bila primorana uzimajući u obzir visinu otplatnih anuiteta koji su rapidno rasli i financijske situacije u kojoj se našla ne svojom krivnjom, već jednostranom odlukom banke, ovdje tuženika, zatražiti produljenje roka otplate kako bi navedeno ispunila i što je u konačnici i učinila otplativši isti 3. rujna 2014.

44. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

45. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno u ovom slučaju, dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

46. Iznos koji tužiteljica potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa. Uspoređujući kamatne stope koje je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, sud je utvrdio da su kamatne stope u nalazu vještaka identične onim stopama koje sam tuženik navodi u odgovoru na tužbu u kojem se opisuje dinamika promjene kamatne stope od strane tuženika. Izračun vještaka izrađen je za razdoblje od 30. travnja 2012. do zaključno otplate kredita 3. rujna 2014. te je utvrđeno kako ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa iznosi 2.571,56 eura, čime je sud je prihvatio u tužbi postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 2.571,56 eura sa zateznim kamatama od dana iza dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO- a odlučio kao u izreci presude.

47. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 2.571,56 eura.

49. Tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.656,91 eura i to za trošak sastava tužbe i podnesaka od dana 29.6.2017., 20.12.2017. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife kao i trošak zastupanja na ročištima dana 13.10.2017., 12.3.2018., 11.7.2018., 22.1.2021., 9.4.2021., te 8.11.2024. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, za sastav podneska od 10.7.2024. u iznosu od 50,00 eura, sve sa PDV-om prema Tbr. 42. Tarife, traženi trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 145,33 eura, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 118/18, 9/21, 51/23; dalje ZSP), čime je odlučeno kao u točki I. rješenja.

50. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

51. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a čime je odlučeno kao pod toč. III. rješenja.

Zagreb, dana 19. prosinca 2024.

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.

3. spis

U Zagrebu, dana 19. prosinca 2024. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja