REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-534/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Heinzova 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, Zelinska 4, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate u iznosu od 4.212,43 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 6. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., Ulica grada Vukovara 282, 10 000 Zagreb, OIB: 22694857747 da tužitelju, Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Heinzova 4, 10 000 Zagreb, OIB: 29743547503, isplati iznos od 4.212,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a, koje na navedeni iznos teku od 07.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 687,50 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da se 31. svibnja 2022. oko 8,15 sati, na ŽC broj 2018, između Čakovca i Pribislavca, dogodio štetni događaj odnosno prometna nezgoda u kojoj u kojoj je sudjelovala GZ, upravljajući osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja broj 020108441857. Do štetnog događaja je došlo na način da se vozačica vozilom kretala gore navedenom cestom prema istoku, kad joj je iznenada na kolnik izletjela divljač (srna) koja je pretrčavala kolnik. Tom prilikom došlo je do udara između divljači i vozila te se nakon sudara divljač udaljila u nepoznatom smjeru. Protiv vozačice vozila nije pokrenut prekršajni postupak. U predmetnoj prometnoj nezgodi na osobnom vozilu reg. oznake [registarska oznaka], vlasništvo GZ, nastala je materijalna šteta. Osiguranica se obratila tužitelju odštetnim zahtjevom te je nakon provedenog postupka obrade štete na vozilu utvrđena materijalna šteta. Tužitelj je osiguranici 6. srpnja 2022. isplatio iznos naknade štete u visini od 31.738,54 kn. Tužitelj pojašnjava kako je naknada štete, sukladno suglasnosti osiguranice, isplaćena na račun trgovačkog društva Auto centar Baumgartner d.o.o., Braće Graner 2, Čakovec, koje je popravilo predmetno vozilo. Tužitelj nadalje navodi kako se predmetni štetni događaj dogodio zbog iznenadnog i neočekivanog istrčavanja divljači na cestu i to na području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika HRVATSKI LOVAČKI SAVEZ i svi članovi Hrvatskog lovačkog saveza odnosno svi lovovolaštenici na teritoriju Republike Hrvatske (osigurani kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]). Budući da se divljač na cesti smatra opasnom stvari, odgovara njezin vlasnik i to po načelu objektivne odgovornosti. U konkretnom slučaju vlasnik divljači je osiguranik tuženika kao lovoovlaštenik, a to proizlazi i iz činjenice da je divljač došla na cestu iz smjera lovišta kojim gospodari lovačko društvo na području Međimurske županije. Budući da je tuženik osiguratelj štetnika koji je prouzročio predmetni štetni događaj i štetu te da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio naknadu nastale štete, tužitelj je stekao pravo regresno potraživati od tuženika iznos isplaćene oštećenom u predmetnoj nezgodi, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškove. Pritom ističe i kako osiguranik tuženika u konkretnom slučaju odgovora za štetni događaj i štetu sukladno općim propisima obveznog prava (čl. 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a time i tuženika kao njegova osiguranika, utvrđuje se prema propisima Zakona o lovstvu te općim propisima obveznog prava, odnosno ZOO-om. Stoga, u konkretnom slučaju tuženik kao osiguravatelj Lovačkog saveza Međimurske županije i njegovih članova, odnosno lovoovlaštenika u smislu odredbe čl. 83. Zakona o lovstvu, odgovara za štetu koju je prouzročila divljač naletom na motorno vozilo. Divljač na cesti predstavlja opasnu stvar te stoga tuženik za štetu koju je prouzročila divljač iz lovišta u nadležnosti njegovog osiguranika, odgovara po načelu uzročnosti. Premda osiguranik tuženika nije vlasnik lovišta ni divljači (divljač se smatra javnim dobrom), u ovom slučaju s obzirom na njegove ovlasti, prava i obveze kao koncesionara ili zakupnika lovišta, može mu se priznati takvo svojstvo posredno u smislu odgovornosti za ovu štetu sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a. Također, tužitelj navodi rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. kojim je odbijen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 50. st. 1. Zakona o cestama. Iz predmetnog rješenja jasno proizlazi da se čl.50. st. 2. Zakona o cestama (Narodne novine, broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: ZC) uređuje pravno područje javnih cesta, odnosno osoba koje upravljaju javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači, a ne pravnom uređenju odgovornosti osoba koje gospodare lovištima (lovozakupnika i lovoovlaštenika). Sukladno tome, čl. 50. st. 1. ZC-a ni na koji način se ne odnosi na odštetnu odgovornost osoba koje gospodare lovištima. Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja ZC-a. Njihova odgovornost – i to kao objektivna odgovornost - uređena je i dalje Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava (članci 1063.- 1067. ZOO-a) a čl. 50. st. 1. nije derogirana, jer se osporeni članak tiče isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste. Sukladno gore iznesenim navodima, tužitelj ukazuje da je nedvojbeno da tuženik, a vezanu za štetu nastalu u ovom štetnom događaju, odgovara po načelu kauzaliteta, temeljem odredbe čl. 83. Zakona o lovstvu i odredaba čl. 1045 st. 3. i 1063. - 1067. ZOO-a pa slijedom svega gore navedenog predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode tužbe, nastanak osiguranog slučaja, aktivnu i pasivnu legitimaciju te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer isto ne proizlazi iz dostavljenih i predloženih dokaza uz tužbu. Posebice ukazuje kako se prema vrijednosti predmeta spora postupak ima voditi po pravilima o sporovima male vrijednosti, da je tužitelj već u tužbi bio dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje navedenih činjenica pri čemu je teret dokaza svih pretpostavki odgovornosti za štetu na tužitelju. Tuženik u cijelosti poriče da je do predmetne prometne nezgode došlo uslijed naleta vozila osiguranika tužitelja na srnu ili bilo koju drugu životinjsku vrstu navedenu u čl. 9. Zakona o lovstvu (Narodne novine, broj: 98/18, 32/19 i 32/20, dalje: Zakon o lovstvu), pa stoga osporava pasivnu legitimaciju i odgovornost za štetu, jer isto ne proizlazi iz dostavljenih i predloženih dokaza u tužbi. Naime, pošto se nezgoda dogodila u blizini naselja ne može se isključiti varijanta da se radilo o naletu na psa ili drugu domaću životinju, pa nema odgovornosti tuženika. Tuženik smatra da u izostanku bilo kakvih tragova i same divljači, odnosno na oskudnom činjeničnom supstratu i dokumentaciji koje je dostavljena uz tužbu nije moguće provesti ni prometno vještačenje niti utvrditi pravno relevantne okolnosti slučaja, pa se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja. Tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer osiguranik tuženika nije vlasnik lovišta niti divljači, budući se divljač smatra javnim dobrom, pa ističe kako su pogrešni navodi tužitelja da je osiguranik tuženika vlasnik divljači koja je prouzročila predmetnu štetu. Opreza radi, tuženik osporava odgovornost za štetu i iz razloga s to nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu tužitelja nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika. Naime, sukladno odredbi čl. 80. st. 6. t. 2. Zakona o lovstvu, za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara se na slijedeći način: vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi te lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Iz citirane odredbe proizlazi da je pretpostavka za pasivnu legitimaciju ovlaštenika prava lova da je šteta na vozilu uvjetovana vršenjem skupnog lova. Kako u predmetnoj pravnoj stvari nema dokaza da je predmetna šteta nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika, nema zakonskih pretpostavki za odgovornost tuženika. Tuženik nadalje ukazuje kako odredba čl. 80. Zakona o lovstvu predstavlja specijalni propis koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom na činjenične navode tužbe prema kojima postoji odgovornost lovoovlaštenika. Novi Zakon o lovstvu koji je na snazi od 17. studenog 2018. tj. koji je bio na snazi u vrijeme predmetne nezgode, izrijekom sadrži takvu odredbu (čl. 76. st. 2.) pa se isti primjenjuje u konkretnom slučaju. Stoga, kada je Zakonom o lovstvu određeno da odgovornost za štetu na vozilu do koje je došlo zbog naleta divljač i snosi prvenstveno vozač (ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da pravovremeno može postupiti po prometnom pravilu ili znaku), dok je odgovornost lovoovlaštenika uvjetovana provođenjem lova, a koji se u konkretnom slučaju nije provodio, to ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete (tako i VTS Pž-5032/2021-3 od 5. rujna 2022.). Tuženik posebice ističe kako se predmetni štetni događaj odigrao izvan područja lovišta tj. na nelovnoj površini pa se ne radi o šteti za koju odgovaraju lovoovlaštenici i davatelji prava lova sukladno Zakonu o lovstvu, a posebice ne tuženik. Naime, odredbama Zakona o lovstvu (čl.11.st.2) jasno je propisano kako je zabranjeno ustanovljavanje lovišta na javnim cestama, pa cesta predstavlja nelovnu površinu čiji su korisnici pravne osobe koje upravljaju istima. Odredbom čl. 7.st.1. Zakona o lovstvu određeno je da korisnik nelovne površine-pravna ili fizička osoba koja se koristi ili upravlja površinom na kojoj je zabranjeno ustanovljenje lovišta te donesenim programom zaštite divljači stječe odgovarajuća prava lovoovlaštenika. Slijedom navedenog tuženik ukazuje da lovačka društva nisu korisnici odnosno lovoovlaštenici površine na kojoj se dogodio štetni događaj s obzirom da je šteta nastala na nelovnoj površini koja bi trebala biti obuhvaćena Programom zaštite divljači kojom upravlja korisnik. Stoga tuženik ističe kako se na predmetni događaj ima primijeniti Zakon o cestama (Narodne novine, broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: Zakon o cestama) koji u čl. 50. st. 1. navodi kako se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Slijedom navedenog, tuženik ističe prigovor isključive krivnje treće osobe tj. nadležne uprave za ceste, jer nije postupila sukladno zakonskim odredbama prema kojima javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti korisnici ceste kojima je namijenjena. Opreza radi, tuženik ističe da vozač nije prilagodio brzinu kretanja stanju i uvjetima na kolniku, radi čega odgovornost za nastalu štetu postoji na strani vozača. Također, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva iz razloga jer tužitelj nije dokazao niti predložio odgovarajuće dokaze da je izvršio uplatu utuženog iznosa svom osiguraniku. Osporava i zatraženi tijek zateznih kamata jer zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a ne mogu teći prije donošenja sudske odluke kojom je odlučeno o visini potraživanja.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod navoda iznesenih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu te su brojnim podnescima dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka GZ zamolbenim putem na Općinskom sudu u Čakovcu ( zapisnik - list 128. – 129. spisa).

5. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

6. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja radi naknade štete isplatom iznosa od 4,212,43 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koji predstavlja iznos koji je tužitelj isplatio svojem kasko osiguraniku temeljem police za automobilska osiguranja broj 020108441857 zbog štetnog događaja koji se dogodio 31. svibnja 2022. a za nastanak kojeg tužitelj tvrdi da je odgovoran tuženik, odnosno njegov osiguranik pa stoga predmetnom tužbom ostvaruje svoje pravo regresa u smislu odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a.

7. Između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja te osnova i visina utuženog potraživanja.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja naglasiti da je odredbom čl. 963. st. 1. ZOO-a propisano da isplatom naknade iz osiguranja na osiguratelja prelaze po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a što između stranaka nije sporno. Nadalje, prema odredbi čl. 921. ZOO-a, ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja, dok je odredbom čl. 922. st. 1. ZOO-a propisano da je osigurani slučaj događaj prouzročen osiguranim rizikom.

9. Uvidom u policu za automobilska osiguranja broj 020108441857 od 20. listopada 2021. (list 4. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je između GZ kao ugovaratelja osiguranja i osiguranika te tužitelja kao osiguravatelja zaključen ugovor o osiguranju, između ostalih i za osiguranje automobilskog kaska po općim uvjetima PG-aka/20-01-hr, odnosno djelomično osiguranje po kombinaciji Komb. K bez franšize. Nadalje, na predmetnoj je polici osiguranja naznačeno i da su ugovaratelju prethodno uručeni i svi na polici navedeni uvjeti osiguranja i pripadajuće klauzule koje su sastavni dio Ugovora o osiguranju te da je suglasan s istima.

10. Uvidom u Opće uvjete za osiguranje automobilskog kaska tužitelja (list 7. – 15. spisa) utvrđeno je da nalet vozila na divljač predstavljao osigurani slučaj prouzročen osiguranim rizikom (čl. 4. Općih uvjeta) koji je pokriven dostavljenom policom osiguranja slijedom čega je razvidno da su isplatom naknade iz osiguranja subrogacijom po samom zakonu na tužitelja prešla osiguranikova prava, pa je ovaj sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje, u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije i osporenu odgovornost valja naglasiti sljedeće.

12. Odredbom čl. 11. st. 2. t. 5. Zakona o lovstvu (Narodne novine, broj: 99/18, 32/19,32/20 i 127/24: dalje: ZL) koji u konkretnom postupku predstavlja lex specialis (čl. 76. st. 2. ZL-a), propisano je da je zabranjeno ustanovljenje lovišta na javnim cestama i drugim javnim površinama, dok je odredbom čl. 7. st. 1. t. 4. ZL-a određeno da je korisnik nelovne površine pravna ili fizička osoba koja se koristi ili upravlja površinom na kojoj je zabranjeno ustanovljenje lovišta te donesenim programom zaštite divljači stječe odgovarajuća prava lovoovlaštenika.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud prihvaća tuženikovu tvrdnju kako lovačka društva nisu korisnici odnosno lovoovlaštenici površine na kojoj se dogodio predmetni štetni događaj s obzirom da je šteta nastala na nelovnoj površini koja bi trebala biti obuhvaćena programom zaštite divljači kojom upravlja korisnik, odnosno predmetna šteta nije nastala na području lovišta već na području javne ceste. Dakle, prema ocjeni ovog suda ne radi se o šteti za koju odgovara tuženik.

14. Nadalje, valja naglasiti i da sukladno odredbi čl. 80. st. 6. t . 2. ZL-a, za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi te lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

15. Dakle, iz citirane odredbe proizlazi kako je pretpostavka za pasivnu legitimaciju lovoovlaštenika to da je šteta na vozilu uvjetovana vršenjem skupnog lova.

16. Imajući u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo kako nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu osiguranika tužitelja nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika, teret dokaza u odnosu na navedenu činjenicu u smislu odredaba čl. 7. i 219. ZPP-a, jest na tužitelju. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije iznio tvrdnju niti je priložio dokaze da je šteta na vozilu njegovog osiguranika nastala naletom divljači na isto zbog provođenja lova pa i stoga u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost osiguranika tuženika za naknadu predmetne štete, a sve sukladno citiranoj odredbi čl. 80. st. 6. ZL-a.

17. Imajući u vidu gore navedena utvrđenja ovog suda, kao i pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a), sud je na ročištu održanom 6. studenog 2024. odlučio da se predloženi, a neizvedeni dokazi izvođenjem prometnog vještačenja, izvođenjem vještačenja po vještaku za lovstvo i po vještaku veterinarske struke te neće izvesti. Naime, s obzirom na gore navedeno utvrđenje ovog suda, izvođenje daljnjih dokaza sud je ocijenio protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o parničnim troškovima iz t. II., III. i IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. ZPP-a.

19. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka (čl.155. st. 1. ZPP-a) zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT), i to: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR,za sastav podneska od 20. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištima održanim 30. ožujka 2023. i 6. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) za svako što sveukupno iznosi 500,00 EUR te za zastupanje na ročištima održanom 5. studenog 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.t.5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) za svako što sveukupno iznosi 62,50 EUR. Dakle, tuženiku su priznati kao potrebni parnični troškovi za svrhovito vođenje postupka u iznosu od 1.062,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke.

20. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

21. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 19. veljače 2024. jer isti ne prileži spisu, niti mu je priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 22. travnja 2024. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, predmetnim se podneskom tuženik očitovao na dotadašnji tijek postupka, a što je mogao učiniti i na ročištima održanim 30. listopada 2023. i 6. studenog 2024., a za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Zaključno, tuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 5. studenog 2024. u iznosu zatraženom prema Tbr. 9. t.1. OT-a već mu je za pristup na navedeno ročište trošak priznat prema Tbr. 9. t. 5. OT-a s obzirom da je isto odgođeno prije početka raspravljanja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

22. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 19. prosinca 2024.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

PORUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.