Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-317/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Dariji Horvat, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irina Daskal, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2024., poslovni broj Pr-586/2020-45, 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 15. siječnja 2024., poslovni broj Pr-586/2020-45 u toč. I. i III. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, platiti tužitelju AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade plaće iznos od 610,40 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- 48,53 eura od 15.07.2016.

- 46,60 eura od 15.09.2016.

- 53,74 eura od 15.05.2017.

- 97,73 eura od 15.07.2017.

- 51,38 eura od 15.01.2018.

- 51,94 eura od 15.05.2018.

- 47,61 eura od 15.11.2018.

- 52,14 eura od 15.01.2019.

- 110,36 eura od 15.07.2019.

- 50,36 eura od 15.01.2020.

prema stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove ovog parničnog postupka od 1.091,31 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2024. pa do isplate, sa zateznom kamatom po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 610,40 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I. izreke), a točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Pod toč. III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 1.091,31 eur.

2. Protiv navedene presude u toč. I. i III. izreke žalbu podnosi tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. 70/19., 80/22., 114/22. - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u skladu s navodima žalbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi dana tjednog odmora koji pada u dane blagdana koji padaju u danima ponedjeljak–petak, u razdoblju od lipnja 2016. do prosinca 2019.

5. S obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje se tuženik poziva u žalbi. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a.

6. Međutim, osnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Naime, iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka osobito čitanjem zapisnika sa saslušanja svjedoka ON, nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković, kao i dopunskog nalaza i mišljenja, Kolektivnog ugovora od 23. svibnja 2014. (u daljnjem tekstu: KU) proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu blagajnika naplate cestarine i da mu je rad organiziran u smjenama,

- da tužitelj i drugi radnici kojima je rad organiziran u smjenama rade prema posebnom rasporedu radnog vremena koji je individualiziran na način da im se, ako u jednom mjesecu ne rade na blagdan, taj dan ne evidentira u fond sati za taj mjesec, što znači da taj minus ne moraju odraditi u nekom od sljedećih mjeseci, ali im isti neće biti plaćen,

- da je Nezavisni cestarski sindikat 2011. sklopio sa tuženikom kolektivni ugovor u kojem slijedi da svaki radnik ima pravo na naknadu za rad u dane blagdana ako je u te dane bio dužan raditi po rasporedu,

- da je tijekom 2011. utvrđeno a su radnici koji rade u smjenskom radu, a u dane blagdana nisu radili, zakinuti u odnosu na radnike koji ne rade u smjenskom radu,

- da je 2012. sklopljen Aneks KU-a, kojim je ugovoreno da svaki radnik ima pravo na naknadu za rad u dane blagdana, koja odredba se primjenjivala sve do kraja 2016.,

- da je 2016. Uprava HAC-ONC-a d.o.o. odlučila samostalno ukinuti tu odredbu i time prestaje isplaćivati naknadu za rad na dane blagdana radnicima koji rade u smjenskom radu.

- da se društvo HAC d.o.o. 2013. razdvojilo na HAC-ONC d.o.o. i HAC d.o.o. (odnosno tuženika) te se KU nastavio primjenjivati slijedećih godinu dana,

- da je novi KU sklopljen 2014. između Nezavisnog cestarskog sindikata i HAC-ONC d.o.o., koji se nastavio dalje primjenjivati do 2018., sve osim navedene odredbe čl. 73. koja je ukinuta 2016., a koja se i formalno prestala primjenjivati sa 1. siječnja 2017.

- da je u 2016. i 2017. svaki radnik koji radi u smjenskom radu je morao odraditi 2008 radnih sati i 80 sati blagdana koji su padali u radne dane, dok su radnici koji ne rade u smjenskom radu odradili 2008 sati, a za 80 sati su primili naknadu,

- da je fond sati jednak za sve radnike kod poslodavca s time da radnici koji rade u smjenskom radu odrađuju u godini 2008 radnih sati, od kojih ih 80 sati blagdana nije plaćeno, tj. nemaju naknadu za blagdan već te sate moraju odraditi, za razliku od radnika koji rade u redovnom radnom vremenu,

- da se fond radnih sati od 2008 plus 80 sati za rad u blagdane odnosi na 2016. te se svake godine mijenja ovisno o tome kako padaju blagdani u toku godine.

8. Među strankama je sporna primjena odredbi čl. 73. Kolektivnog ugovora iz 2014., odnosno kasnije ne izmijenjenog čl. 74. Kolektivnog ugovora iz 2018., a u vezi s čl. 95. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/2014., dalje u tekstu ZR), i čl. 7. st. 4. ZR-a, a sve u vezi sa čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 110/2019, dalje: Zakon o blagdanima).

8.1. Odnosno, sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu plaće u danima kada mu dan tjednog odmora pada u dan blagdana.

9. Tužitelj kao smjenski radnik, smatra kako je zbog toga što mu u dane tjednog odmora koji padaju u dane blagdana koji padaju u razdoblju ponedjeljak–petak, nije isplaćena naknada plaće kao nesmjenskom radniku kojem je ta naknada isplaćena, te potražuje isplatu za navedene dane.

10. Tuženik osporava navode tužitelja navodeći da mjesečni fond sati proveden na radu nije jedinstven za svakog radnika jer je isti uvjetovan preraspodjelom radnog vremena, budući radnici koji rade u smjenama zbog različitog rasporeda radnog vremena mogu, a često i imaju različito utvrđen mjesečni fond sati. Stoga, tuženik tvrdi da je tužitelju plaćeno sve što mu po zakonu i kolektivnom ugovoru pripada te da isti nije morao naknadno odraditi dane blagdana jer je tužiteljev raspored rada i ostvareni fond sati uvjetovan radom u režimu preraspodjele radnog vremena u skladu s odredbom čl. 66. ZR.

11. Odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 33/96., 96/01., 13/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11., dalje u tekstu Zakon o blagdanima) je propisano da su blagdani i neradni dani u koje radnici ne rade, odnosno oslobođeni sud obveze rada s pravom na naknadu plaće, a isti su taksativno navedeni u zakonu. Odredbom čl. 5. Zakona o blagdanima je propisano da zaposleni u Republici Hrvatskoj u dane iz članaka 1. i 3. toga Zakona imaju pravo na naknadu plaće. Jednako je određeno i u Zakonu o blagdanima iz 2019.

12. Odredba čl. 75. ZR propisuje da radnik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od najmanje 24 sata te da se isti koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi. A ako ga ne može koristiti u propisanom trajanju, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju.

12.1. Odredbe čl. 94. i čl. 95. ZR propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću sukladno čl. 69. Kolektivnog ugovora iz 2014.

13. Ključna činjenica u ovom predmetu je da nesmjenski radnici (kod tuženika) koji rade ponedjeljak-petak imaju kao dane tjednog odmora određenu subotu i nedjelju. Ukoliko blagdan pada na dan od ponedjeljka do petka, a kada bi nesmjenski radnik trebao raditi no zbog blagdana ne radi, on ima pravo primiti naknadu plaće za taj dan. Međutim ako blagdan pada na subotu ili nedjelju kada je nesmjenskom radniku dan tjednog odmora on nema pravo na naknadu plaće.

13.1. Smjenski radnici (kod tuženika) nemaju kao dane tjednog odmora određeno subotu i nedjelju već ovisno o rasporedu smjena i preraspodjeli radnog vremena dani tjednog odmora padaju u različite dane u tjednu. Slijedom navedenog te analogno nesmjenskim radnicima, ukoliko dan odmora smjenskom radniku pada na blagdan smjenski radnik nema pravo na naknadu plaće. Ukoliko smjenski radnik radi nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću sukladno čl. čl. 94. ZR i čl. 69. Kolektivnog ugovora iz 2014. Ovakav stav je zauzelo i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u nekoliko svojih mišljenja i tumačenja.

14. Kada bi se potvrdio zaključak prvostupanjskog suda tada bi to bila diskriminacija u odnosu na nesmjenske radnike jer oni nemaju pravo na naknadu plaće ukoliko blagdan pada na dane tjednog odmora (subota i nedjelja).

14.1. Činjenica jest da nesmjenski i smjenski radnici unutar istog fonda sati nemaju i isti fond odrađenih sati, ali također zbog te činjenice nesmjenski radnici imaju pravo na povećanu plaću u odnosu na smjenske radnike što je sve sukladno zakonu i pozitivnim pravnim propisima te ne predstavlja diskriminaciju.

15. Slijedom navedenog ovaj sud smatra kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Što se tiče pozivanja tužitelja na čl. 7. st. 4. ZR, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju smjenski radnici nisu stavljeni u nepovoljniji položaj od nesmjenskih, jer sukladno čl. 66. ZR, kao što je već navedeno radno vrijeme radnika može se rasporediti u jednakom odnosno nejednakom trajanju po danima, tjednima odnosno mjesecima.

16. Osim toga, Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-1261/2024 od 8. listopada 2024. koja se odnosi na istog tuženika i činjenično i pravno pitanje, zauzeo stav da odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: "Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće" u primjeni tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. ZR-a propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.

17. Stoga, kako tužitelj u utužene dane blagdana koji su padali od ponedjeljka do petka nije radio jer je koristio tjedni odmor, odnosno nije niti trebao raditi prema uobičajenom rasporedu, pri čemu tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje suprotno, pravilnom primjenom čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj u svezi s čl. 95. ZR-a, valjalo je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, a na temelju odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci

U Zagrebu, 19. prosinca 2024.

Sutkinja:

Darija Horvat