REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23 000 Zadar
Poslovni broj: P-1407/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HR zastupana po ŽR, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. zastupana po pun. ČR, odvjetniku u [adresa], nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. srpnja 2024 godine u prisutnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, te objave dana 19. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-4204692 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 21.lipnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 20.145,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 180,32 EUR sa kamatom od 29.08.2007. godine
− iznos od 176,79 EUR sa kamatom od 02.10.2007. godine
− iznos od 177,45 EUR sa kamatom od 29.10.2007. godine
− iznos od 185,94 EUR sa kamatom od 10.12.2007. godine
− iznos od 187,80 EUR sa kamatom od 21.01.2008. godine
− iznos od 191,92 EUR sa kamatom od 05.03.2008. godine
− iznos od 405,87 EUR sa kamatom od 08.04.2008. godine
− iznos od 191,52 EUR sa kamatom od 30.05.2008. godine
− iznos od 190,99 EUR sa kamatom od 17.07.2008. godine
− iznos od 188,07 EUR sa kamatom od 11.08.2008. godine
− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 21.08.2008. godine
− iznos od 201,62 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine
− iznos od 399,23 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine
− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine
− iznos od 114,27 EUR sa kamatom od 17.03.2009. godine
− iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 18.03.2009. godine
− iznos od 220,32 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine
− iznos od 215,01 EUR sa kamatom od 02.06.2009. godine
− iznos od 214,61 EUR sa kamatom od 09.06.2009. godine
− iznos od 9,29 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine
− iznos od 208,51 EUR sa kamatom od 07.07.2009. godine
− iznos od 209,04 EUR sa kamatom od 30.07.2009. godine − iznos od 209,70 EUR sa kamatom od 02.09.2009. godine
− iznos od 209,70 EUR sa kamatom od 13.10.2009. godine
− iznos od 209,04 EUR sa kamatom od 11.11.2009. godine
− iznos od 211,96 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine
− iznos od 214,35 EUR sa kamatom od 15.01.2010. godine
− iznos od 216,21 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 217,40 EUR sa kamatom od 16.03.2010. godine
− iznos od 220,05 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine
− iznos od 225,36 EUR sa kamatom od 24.05.2010. godine
− iznos od 221,91 EUR sa kamatom od 17.06.2010. godine
− iznos od 236,64 EUR sa kamatom od 17.07.2010. godine
− iznos od 232,26 EUR sa kamatom od 11.08.2010. godine
− iznos od 245,01 EUR sa kamatom od 18.09.2010. godine
− iznos od 240,89 EUR sa kamatom od 12.10.2010. godine
− iznos od 235,85 EUR sa kamatom od 27.11.2010. godine
− iznos od 245,94 EUR sa kamatom od 11.12.2010. godine
− iznos od 250,85 EUR sa kamatom od 18.01.2011. godine
− iznos od 259,61 EUR sa kamatom od 07.02.2011. godine
− iznos od 252,17 EUR sa kamatom od 12.03.2011. godine
− iznos od 250,45 EUR sa kamatom od 16.04.2011. godine
− iznos od 249,12 EUR sa kamatom od 14.05.2011. godine
− iznos od 269,69 EUR sa kamatom od 16.06.2011. godine
− iznos od 269,16 EUR sa kamatom od 15.07.2011. godine
− iznos od 284,23 EUR sa kamatom od 13.08.2011. godine
− iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 15.09.2011. godine
− iznos od 269,83 EUR sa kamatom od 19.10.2011. godine
− iznos od 264,38 EUR sa kamatom od 19.11.2011. godine
− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 23.12.2011. godine
− iznos od 266,77 EUR sa kamatom od 14.01.2012. godine
− iznos od 273,94 EUR sa kamatom od 18.02.2012. godine
− iznos od 271,82 EUR sa kamatom od 19.03.2012. godine
− iznos od 270,75 EUR sa kamatom od 21.04.2012. godine
− iznos od 274,36 EUR sa kamatom od 19.05.2012. godine
− iznos od 272,08 EUR sa kamatom od 28.06.2012. godine
− iznos od 272,48 EUR sa kamatom od 17.07.2012. godine
− iznos od 269,56 EUR sa kamatom od 30.08.2012. godine
− iznos od 269,03 EUR sa kamatom od 25.09.2012. godine
− iznos od 268,10 EUR sa kamatom od 27.10.2012. godine
− iznos od 266,64 EUR sa kamatom od 26.11.2012. godine
− iznos od 272,48 EUR sa kamatom od 22.12.2012. godine
− iznos od 267,44 EUR sa kamatom od 25.01.2013. godine
− iznos od 264,52 EUR sa kamatom od 16.02.2013. godine
− iznos od 268,50 EUR sa kamatom od 23.03.2013. godine
− iznos od 269,16 EUR sa kamatom od 27.04.2013. godine
− iznos od 266,24 EUR sa kamatom od 18.05.2013. godine
− iznos od 258,64 EUR sa kamatom od 17.06.2013. godine
− iznos od 260,14 EUR sa kamatom od 27.07.2013. godine
− iznos od 263,32 EUR sa kamatom od 17.08.2013. godine
− iznos od 262,53 EUR sa kamatom od 26.09.2013. godine
− iznos od 270,36 EUR sa kamatom od 28.10.2013. godine − iznos od 266,24 EUR sa kamatom od 25.11.2013. godine
− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 16.12.2013. godine
− iznos od 270,36 EUR sa kamatom od 25.01.2014. godine
− iznos od 269,96 EUR sa kamatom od 25.02.2014. godine
− iznos od 271,15 EUR sa kamatom od 19.03.2014. godine
− iznos od 269,43 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 271,42 EUR sa kamatom od 26.05.2014. godine
− iznos od 266,37 EUR sa kamatom od 26.06.2014. godine
− iznos od 275,01 EUR sa kamatom od 04.08.2014. godine
− iznos od 271,12 EUR sa kamatom od 16.10.2014. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 21.lipnja 2007.godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
2. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
I.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 138- 50-4204692 koji su stranke zaključile dana 21.lipnja 2007.godine slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21.lipnja 2007.godine pa na dalje.
II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 3.971,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
− iznos od 1,15 EUR sa kamatom od 29.08.2007. godine − iznos od 0,21 EUR sa kamatom od 10.12.2007. godine − iznos od 2,59 EUR sa kamatom od 05.03.2008. godine − iznos od 4,43 EUR sa kamatom od 08.04.2008. godine − iznos od 7,58 EUR sa kamatom od 08.04.2008. godine − iznos od 2,84 EUR sa kamatom od 30.05.2008. godine − iznos od 0,99 EUR sa kamatom od 17.07.2008. godine − iznos od 3,33 EUR sa kamatom od 11.08.2008. godine − iznos od 0,06 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine − iznos od 2,10 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine − iznos od 17,55 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine − iznos od 7,20 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine
− iznos od 20,35 EUR sa kamatom od 18.03.2009. godine − iznos od 22,37 EUR sa kamatom od 18.03.2009. godine − iznos od 23,29 EUR sa kamatom od 18.03.2009. godine − iznos od 21,31 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine − iznos od 21,80 EUR sa kamatom od 02.06.2009. godine − iznos od 17,85 EUR sa kamatom od 09.06.2009. godine − iznos od 14,94 EUR sa kamatom od 07.07.2009. godine − iznos od 15,72 EUR sa kamatom od 30.07.2009. godine − iznos od 17,25 EUR sa kamatom od 02.09.2009. godine − iznos od 17,12 EUR sa kamatom od 13.10.2009. godine − iznos od 15,57 EUR sa kamatom od 11.11.2009. godine − iznos od 18,48 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine − iznos od 20,81 EUR sa kamatom od 15.01.2010. godine − iznos od 24,12 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine − iznos od 23,36 EUR sa kamatom od 16.03.2010. godine − iznos od 27,86 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine − iznos od 27,01 EUR sa kamatom od 24.05.2010. godine − iznos od 28,67 EUR sa kamatom od 17.06.2010. godine − iznos od 43,08 EUR sa kamatom od 17.07.2010. godine − iznos od 40,11 EUR sa kamatom od 11.08.2010. godine − iznos od 49,17 EUR sa kamatom od 18.09.2010. godine − iznos od 46,04 EUR sa kamatom od 12.10.2010. godine − iznos od 41,01 EUR sa kamatom od 27.11.2010. godine − iznos od 51,63 EUR sa kamatom od 11.12.2010. godine − iznos od 65,15 EUR sa kamatom od 18.01.2011. godine − iznos od 55,58 EUR sa kamatom od 07.02.2011. godine − iznos od 58,93 EUR sa kamatom od 12.03.2011. godine − iznos od 54,66 EUR sa kamatom od 16.04.2011. godine − iznos od 55,43 EUR sa kamatom od 14.05.2011. godine − iznos od 73,55 EUR sa kamatom od 16.06.2011. godine − iznos od 75,31 EUR sa kamatom od 15.07.2011. godine − iznos od 90,11 EUR sa kamatom od 13.08.2011. godine − iznos od 82,36 EUR sa kamatom od 15.09.2011. godine − iznos od 73,88 EUR sa kamatom od 19.10.2011. godine − iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 19.11.2011. godine − iznos od 71,56 EUR sa kamatom od 23.12.2011. godine − iznos od 75,56 EUR sa kamatom od 14.01.2012. godine − iznos od 79,05 EUR sa kamatom od 18.02.2012. godine − iznos od 79,52 EUR sa kamatom od 19.03.2012. godine − iznos od 77,11 EUR sa kamatom od 21.04.2012. godine − iznos od 78,74 EUR sa kamatom od 19.05.2012. godine − iznos od 79,85 EUR sa kamatom od 28.06.2012. godine − iznos od 77,98 EUR sa kamatom od 17.07.2012. godine − iznos od 78,47 EUR sa kamatom od 30.08.2012. godine − iznos od 77,06 EUR sa kamatom od 25.09.2012. godine − iznos od 74,02 EUR sa kamatom od 27.10.2012. godine − iznos od 77,26 EUR sa kamatom od 26.11.2012. godine − iznos od 78,82 EUR sa kamatom od 22.12.2012. godine − iznos od 77,73 EUR sa kamatom od 25.01.2013. godine − iznos od 71,62 EUR sa kamatom od 16.02.2013. godine − iznos od 76,81 EUR sa kamatom od 23.03.2013. godine − iznos od 77,26 EUR sa kamatom od 27.04.2013. godine − iznos od 75,23 EUR sa kamatom od 18.05.2013. godine − iznos od 68,90 EUR sa kamatom od 17.06.2013. godine − iznos od 68,74 EUR sa kamatom od 27.07.2013. godine − iznos od 70,29 EUR sa kamatom od 17.08.2013. godine − iznos od 72,78 EUR sa kamatom od 26.09.2013. godine − iznos od 76,24 EUR sa kamatom od 28.10.2013. godine − iznos od 74,45 EUR sa kamatom od 25.11.2013. godine − iznos od 75,72 EUR sa kamatom od 16.12.2013. godine − iznos od 77,15 EUR sa kamatom od 25.01.2014. godine − iznos od 78,03 EUR sa kamatom od 25.02.2014. godine − iznos od 79,91 EUR sa kamatom od 19.03.2014. godine − iznos od 79,30 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine − iznos od 77,22 EUR sa kamatom od 26.05.2014. godine − iznos od 76,55 EUR sa kamatom od 26.06.2014. godine − iznos od 76,85 EUR sa kamatom od 04.08.2014. godine − iznos od 79,21 EUR sa kamatom od 16.10.2014. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 21.lipnja 2007.godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.148,17 eura.zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik dana 21.lipnja 2007.godine zaključili Ugovor o kreditu broj:138-50-4204692 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 21.374,19 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,50 %(čl.2 ugovora).Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata .Sa niti jednom promjenom tužiteljica se, dakle, nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu .Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju da je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na
štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača.-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj .Njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope.bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12.Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C- 118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužiteljica predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 21.06.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-4204692 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.374,19 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 26.05.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. . U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužiteljicu.
4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je po zanimanju upravni referent, a da je predmetni kredit podigla radi kupnje automobila. Dolaskom u banku da je nitko nije upozorio na rizik podizanja kredita u valuti CHF i da su joj u banci nudili taj kredit jer da je povoljniji od kredita u eurima. U banci da nije imala mogućnost raspravljati o pojedinim odredbama Ugovora, već da su joj ponudili kredit i odredbe koje je ona mogla prihvatiti ili odbiti. Automobil da je koristila u osobne svrhe, te da od banke nije dobivala obavijesti da su porasli mjesečni anuiteti, a da je u banku odlazila pitati zašto se povećava mjesečna rata i da su joj rekli da je tako u svim bankama. Nadalje iskazuje da nije imala vremena detaljno čitati ugovor o kreditu jer da su joj u banci rekli da ga potpiše ili ostavi, da nema što gledati jer da je to za sada najpovoljnije što nude.Isto tako da je razumjela što znači onaj dio vezan za valutnu klauzulu.
5. Iz ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica priložila uz tužbu proizlazi da je s tuženikom sklopio 21. 06.2007. i to za iznos za 21.374,19 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom od 5,20%.
6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.
7. Sudska vještak za računovodstvo i financije Petar Bajlo u svom nalazu i mišljenju navodi da kunska protuvrijednost isplaćenog kredita tužiteljici iznosi 94.698,93 HRK (21.374,19 CHF). Uplate tužiteljice prema tuženiku na ime anuiteta od početka do kraja otplate kredita iznose 151.783,94 HRK, odnosno 20.145,19 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Zatezna kamata obračunata na sve uplate tužiteljice na dan 03.02.2024. god. iznosi 163.786,36 HRK, odnosno 21.738,19 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Uplate tužiteljice prema tuženiku na ime anuiteta uvećane za zateznu kamatu obračunatu do 03.02.2024. god. iznose 315.570,30 HRK, odnosno 41.883,38 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Nadalje se navodi da je tužiteljica od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatila ukupno 29.920,40 HRK, odnosno 3.971,11 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK); b) Ukoliko bi se uzela u obzir i pozitivna i negativna razlika anuiteta, tužiteljica je od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatila ukupno 29.885,97 HRK, odnosno 3.966,54 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK).
8. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu pretplate o kreditu, ali prigovara da je vještak koristio tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita fiksni, a da su stranke ugovorile srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta.
9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
14. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.
15. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.
17. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
18. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
19. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
20. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
21. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
22. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim. ( toč.1 izreka presude)
23. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazala ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužiteljica s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
25. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
29. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao u izreci presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostatci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
30. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.
31. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
32. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023 godine. te je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
33. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao u toč. 2 izreke presude.
34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te su tužiteljici priznati troškovi : sa sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 26.10.2023 100 bodova, za zastupanje na ročištu 30.10.2023 100 bodova, 19.12.2023 100 bodova, podnesak tužitelja od 22.02.2024 100 bodova, zastupanje na ročištu 16.04.2024 100 bodova i ročište 18.07.2024 100 bodova, što s uračunatim pdv-om iznosi 1.750,00 eura te trošak predujma za provođenje vještačenja 398,17 eura, što sveukupno iznosi 2.148,17 eura.
35. Što se tiče preostalog zatraženog troška tužiteljice ovaj sud smatra neosnovanim budući da isti nije bio nužan za vođenje postupka.
Zadar, 19. prosinca 2024..
Sutkinja
Jasenka Glavan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.
DNA: 1. Tužiteljici po pun.
2. Tuženici po pun.
