REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-928/16-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

D J E L O M I Č N A P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnica Petra Gjurašić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Gjurašić, Fak & partneri d.o.o. iz Zagreba, Petrinjska 28, protiv tuženika TAKKO FASHION CROATIA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 39, OIB: 66107665439, kojeg zastupa punomoćnik Damir Delišimunović, odvjetnik u Zagrebu, Martićeva 73, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Petra Jurašića odvjetnice i punomoćnika tuženika Anamarije Kovač, odvjetnice, dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 04.03.2016., kao i da nije dopuštena Odluka tuženika od dana 31.03.2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice.

2. Utvrđuje se da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto "Regionalni menadžer za prodaju", ili u slučaju nemogućnosti na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno stručnoj spremi, znanju i radnom stažu tužiteljice, u roku od 8 dana."

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju" te je 4. ožujka 2016. zaprimila Odluku tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem da je ukinuto njezino radno mjesto, a da su poslovi preraspoređeni na više rangirano radno mjesto "direktora prodaje" za regiju Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska. Tužiteljica je 18. ožujka 2016. podnijela Zahtjev za zaštitu prava u odnosu na kojeg je tuženik 31. ožujka 2016. donio Odluku kojom se Zahtjev odbija kao neosnovan. U cijelosti osporava Odluku o otkazu i Odluku o Zahtjevu za zaštitu prava navodeći da razlozi za otkaz nisu oni koje je tuženik naveo, već da je otkaz epilog ophođenja tuženika prema tužiteljici koji je svojim ponašanjem i izravnim prijetnjama dao naslutiti da će prekinuti radni odnos, a zbog čega je tužiteljica početkom veljače 2016. od uprave tuženika u Njemačkoj zatražila zaštitu dostojanstva. Nadalje tvrdi da je odluka o ukidanju njezinog radnog mjesta fiktivna i nepotrebna, da tuženik nije poštivao proceduru donošenja Odluke o ukidanju radnog mjesta, da nije objavio tu Odluku, da ta Odluka nije prevedena na hrvatski jezik te da tuženika ne može obvezivati odluka koju je donijela uprava u Njemačkoj. Tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto tužiteljice budući to radno mjesto formalno niti ne postoji u njegovoj sistematizaciji te da nije bilo opravdanog razloga za ukidanje radnog mjesta jer se obujam posla nije smanjio već je povećan. Odluku o otkazu donijela je JT u ime tuženika na temelju punomoći koja nije priložena niti jednoj od pobijanih odluka tuženika, pa tužiteljica osporava da je JT ovlaštena za donošenje tih odluka. Također prigovara da nije naveden ugovor o radu koji se otkazuje, da nije prestala potreba za obavljanje njezinih poslova, pa da time nije bilo potrebe za ukidanjem njezinog radnog mjesta. Tužiteljica tvrdi i da joj je tuženik povrijedio materijalna prava iz radnog odnosa na način da joj je blokirao karticu za gorivo, nije joj isplatio dnevnice, prekovremene sate rada i bonus za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016., pa tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluka tuženika od 31. ožujka 2016., da utvrdi da tužiteljici nije prestao radni odnos i da je vrati na rad, da joj isplati naknade plaća i drugih bruto primanja koje bi ostvarila da nije došlo do nezakonitog otkaza, da joj isplati dnevnice, prekovremene sate rada, bonus za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016., troškove benzina u iznosu 660,50 kuna, kao i parnični trošak sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je 2. ožujka 2016. društvo TAKKO FASHION AT Vermogensverwaltungs GmbH, Austrija kao društvo majka donijelo autonomnu odluku kojom se ukida radno mjesto tužiteljice, te se poslovi toga radnog mjesta preraspodjeljuju na više rangirano radno mjesto "Head of sales/Direktor prodaje" za područje Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska. Na temelju ove odluke tuženik je 3. ožujka 2016. donio Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju", a 4. ožujka 2016. Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice. Poslovi tužiteljice preraspodijeljeni su na radno mjesto "Head of sales/Direktor prodaje" za područje Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rumunjska na kojem radnom mjestu je radio PT. Odluku o otkazu donijela je ovlaštena osoba JT prema specijalnoj punomoći od 9. listopada 2014., a prema kojoj je, između ostaloga, ovlaštena da samostalno i pojedinačno poduzme sve radnje vezane za ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa ili vezanih za radni odnos - npr. donošenje i uručivanje otkaza ugovora o radu. Ne može biti sporno koji se ugovor o radu otkazuje tužiteljici budući između radnika i poslodavca može na snazi biti samo jedan ugovor o radu te iz razloga što su stranke imale sklopljen samo Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. Tuženik tvrdi da je u cijelosti poštivao proceduru kod donošenja Odluke o otkazu kao i Odluke o ukidanju radnog mjesta tužiteljice te ističe da se na Odluku o ukidanju radnog mjesta ne primjenjuje članak 27. Zakona o radu, je nije riječ o pravilniku o radu. Neosnovane su tvrdnje tužiteljice da se poslovi njezinog radnog mjesta moraju preraspodijeliti isključivo na radna mjesta u Republici Hrvatskoj i to iz razloga što je tuženik poslove preraspodijelio hijerarhijski višem radnom mjestu regionalnog tipa. U konkretnom slučaju prestala je potreba za obavljanje poslova radnog mjesta tužiteljice iz organizacijskih razloga te tuženik ističe da je njegovo autonomno pravo da određuje organizaciju svog poslovanja. U odnosu na zahtjev za isplatu bruto dnevnica i prekovremenih sati tuženik ističe prigovor zastare, te prigovor da su člankom 4. stranke ugovorile da je tužiteljica rukovodeće osoblje na koju se ne primjenjuju zakonske odredbe o radnom vremenu, te dnevnom i tjednom odmoru. Također osporava zahtjev za isplatu troškova benzina, jer je tužiteljica za vrijeme otkaznog roka bila oslobođena rada, pa time i obveze dolaska na posao. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

Tužiteljica je podneskom od 15. rujna 2016. (list 376-379 spisa) preinačila tužbu na način da je uz postojeće tužbene zahtjeve istaknula i zahtjev za isplatu dijela otpremnine u iznosu 7.404,26 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se protivio preinaci tužbe, te je sud 30. kolovoza 2017. donio rješenje (list 404 spisa) kojim nije dopustio preinaku tužbe iz razloga što je kogentnom odredbom članka 190. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) propisano da se tužba može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. U ovoj parnici prethodni postupak zaključen je na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2016. čime nije dopuštena preinaka tužbe koja je učinjena kasnijim podneskom od 15. rujna 2016.

3. Sud je u smislu članka 329. stavak 1. ZPP-a djelomično zaključio glavnu raspravu i donio djelomičnu presudu iz razloga što je na temelju raspravljanja za konačnu odluku sazrio tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. i Odluke od 31. ožujka 2016. te vraćanja na rad, dok je u odnosu na ostale zahtjeve potrebno provesti složeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje i izvesti druge dokaze, a što će značajno produžiti trajanje postupka.

4. U prvom stupnju sud je donio djelomičnu presudu kojom se u cijelosti odbija dio tužbenoga zahtjeva u odnosu na zakonitost Odluke o otkazu, pod brojem: Pr- 928/16 od 9. veljače 2018.g. koja je Presuda potvrđena Presudom Županijskoga suda u Zagrebu broj: GžR-334/18 od 20. studenog 2018.g.

5. Po pravovremeno izjavljenoj Reviziji Vrhovni sud RH u predmetu : Rev 549/2019, ukinuo je dana 28. veljače 2024.g odluke sudova nižega stupnja i predmet vratio na ponovno postupanje. Županijski sud je također ukinuo presudu nižega stupnja dana 23. srpnja 2024.g pod brojem Gžr-425/24.

6. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 4.3.2016. (list 17-20 spisa), Odluku o ukidanju radnog mjesta "REGIONALNI MENADŽER ZA PRODAJU" od 3.3.2016. (list 22 spisa), Odluku tuženika od 31.3.2016. (list 23-27 spisa), pregledao je preslike računa za gorivo (list 28-31 i 277-278 spisa), presliku kartice za INA d.d. (list 32-33 spisa), pročitao je specijalnu punomoć izdanu ČT **.**.2012. sa ovjerom (list 34-36 spisa), Ugovor o korištenju službenog vozila od 27.8.2010. (list 37-44 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25.5.2010. (list 45-51 spisa), opis radnog mjesta "regionalni voditelj" (list 52-56 spisa), Aneks ugovoru o radu od 5.11.2010. (list 57-58 spisa), Dodatni sporazum kao dodatak postojećem ugovoru o radu zaposlenika od 1.6.2011. (list 59 spisa), Dodatni sporazum kao dodatak postojećem ugovoru o radu zaposlenika od 1.6.2012. (list 60 spisa), Aneks IV ugovoru o radu od 21.5.2013. (list 61-62 spisa), Aneks V ugovoru o radu od 1.5.2014. (list 63-64 spisa), Pravilnik o radu od 28.1.2015. (list 65-85 spisa), Sporazum o isplati bonusa za regionalne voditelje za skraćenu poslovnu godinu 2015./2016. od 18.6.2015. (list 86-87 spisa), očitovanje ŽT (list 88 spisa), pritužba tužiteljice od 10.2.2016. upućen upravi tuženika na njemačkom i hrvatskom jeziku (list 89-94 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 17.3.2016. s preslikama potvrda o preporučenoj pošiljci (list 95-104 spisa), Svjedodžbu o radu tužiteljice od 30.9.2014. na hrvatskom i njemačkom jeziku (list 108-110 spisa), pregledao je shematski prikaz organizacije tuženika (list 111, 300 i 316 spisa), ispise ENC prolaza za razdoblje uz evidenciju tužiteljice o radnom vremenu (list 114-216 spisa), pročitao je specijalnu punomoć za JT (list 229-230 spisa), kaznenu prijavu protiv tužiteljice podnesenu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu s preslikom potvrda o preporučenoj pošiljci (list 243-246 spisa), ovjereni prijevod e-mail korespondencije s njemačkog na hrvatski jezik (list 257-263 spisa), obračune plaće tužiteljice (list 264-268, 279, 323 i 382 spisa), izvadak iz sudskog registra tuženika (list 269-270 spisa), povijest bolesti tužiteljice (list 271 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Odluke od 2.3.2016. (list 285-291 spisa), ovjereni prijevod s rumunjskog na hrvatski jezik "Aneks ugovoru" (list 306-308 spisa), ovjereni prijevod s rumunjskog na hrvatski jezik "Aneks opisa radnog mjesta" (list 309-315 spisa), e-mail korespondenciju sa prilozima (list 329-342 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika "Dodjela sektora za travanj 2016." (list 352-360 spisa), saslušao je svjedokinju JT (list 396-397 spisa), svjedokinju ŽT (list 400-401 spisa), svjedokinju KT (list 401-402 spisa), pregledao je potvrde o slanju pošiljke (list 407-409 spisa), saslušao je tužiteljicu (list 413-414 spisa) i članicu uprave tuženika DT (list 415 spisa).

7. Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 15. rujna 2016. priložila Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. sa shematskim prikazom (list 380-381 spisa). Sukladno članku 299. stavak 2. ZPP-a sud je uzeo u obzir ove dokaze tužiteljice budući se radi o odluci koja je donesena nakon zaključenja prethodnog postupka, pa tu ispravu tužiteljica nije mogla priložiti ranije.

Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 31. listopada 2016. priložio ovjereni prijevod s njemačkog jezika Odluke od 1.7.2016. (list 391-393 spisa) i e-mail JT od 30. lipnja 2016. (list 394-395 spisa). Sud je uzeo u obzir ove dokaze tuženika sukladno članku 299. stavak 2. ZPP-a, jer je ove dokaze tuženik priložio nakon što je tužiteljica priložila Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. Naime, prilaganjem Odluke o izmjeni organigrama tužiteljica je iznijela novu činjenicu (ponovno ustrojavanje njezinog radnog mjesta) za koju tvrdi da je relevantna za predmet spora, pa sud smatra da tuženik ima pravo iznijeti dokaze u pogledu utvrđivanja predmetne nove činjenice, tj. da ove dokaze bez svoje krivnje nije mogao priložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

8. Odbijeni su prijedlozi tužiteljice za saslušanje svjedoka ĆT i OT u dijelu koji se odnosi na razloge za otkaz te prijedlozi tuženika za saslušanje ET, HT i voditelja poslovnica, jer sud smatra da su na temelju izvedenih dokaza utvrđene pravno relevantne činjenice na temelju kojih može donijeti meritornu odluku.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju" te da je tuženik 4. ožujka 2016. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu protiv koje je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je odgovorio na podneseni zahtjev na način da je 31. ožujka 2016. donio Odluku kojom je zahtjev odbio kao neosnovan (list 23-27 spisa).

11. Članak 133. stavak 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. dalje: ZR) određuje da radnik ima pravo na sudsku zaštitu pod uvjetom da je u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo zahtijevao od poslodavca ostvarenje tog prava, a ako mu poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva nije udovoljio, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju, a radi utvrđenja ima li tužiteljica pravo na sudsku zaštitu, relevantno je utvrditi kada je tužiteljica zaprimila Odluku tuženika o zahtjevu za zaštitu prava, jer joj od tada teče rok od 15 dana za podnošenje tužbe. Sud je rješenjem od 30. kolovoza 2017. (list 404 spisa) naložio tuženiku da se očituje kada je tužiteljica zaprimila Odluku od 31. ožujka 2016., te je tuženik dostavio očitovanje i dokaz da je Odluka zaprimljena 5. travnja 2016. (list 405 spisa). Uvidom u potvrdu o preporučenoj pošiljci (koverta - list 207 spisa) utvrđeno je da je tužba podnesena 18. travnja 2016., pa sud zaključuje da je tužiteljica sudsku zaštitu zatražila na način i u rokovima propisanim člankom 133. stavak 1. i 2. ZR-a.

12. Tijekom postupka kao sporno valjalo je utvrditi postoji li opravdani razlog za redoviti poslovno uvjetovani otkaz budući je člankom 120. ZR-a propisano da otkaz mora imati pisani oblik te da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti razlog za otkaz. Tuženik u Odluci o redovitom otkazu ugovora o radu navodi da se tužiteljici otkazuje iz razloga što je donesena odluka o ukidanju njezinog radnog mjesta zbog zaključka da je isto organizacijski nepotrebno te da su poslovi preraspodijeljeni na višerangirano radno mjesto. Sukladno članku 135. stavak 2. ZR-a na tuženiku je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza iz članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a.

13. Tužiteljica osporava opravdanost i zakonitost predmetne Odluke o redovitom otkazu te prigovara: (1.) da postoje drugi razlozi za otkaz, a ne oni koje je naveo tuženik, tj. da je odluka o otkazu fiktivna, (2.) da je Odluku o redovitom otkazu donijela JT koja nije ovlaštena donijeti takvu odluku, (3.) da nije točno navedeno koji ugovor o radu se uopće otkazuje, (4.) da tuženik nije poštivao proceduru donošenja Odluke o ukidanju radnog mjesta od 3. ožujka 2016. te da društvo majka ne može donijeti odluku koja bi obvezivala tuženika, (5.) da Odluka o ukidanju radnog mjesta nije objavljena u skladu s člankom 27. ZR-a, (6.) da tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto "regionalni menadžer za prodaju" za Republiku Hrvatsku jer to radno mjesto ne postoji u njegovoj sistematizaciji, (7.) da nije bilo potrebe za ukidanjem radnog mjesta regionalnog voditelja za prodaju, jer nije prestala potreba za obavljanje tih poslova te da "direktor prodaje" za područje regije Hrvatske, Slovenije, Srbije i [adresa] PT niti teoretski ne može stići obavljati te poslove, da nije radnik tuženika i ne zna hrvatski i (8.) da je tuženik četiri mjeseca nakon otkaza ponovno ustrojio radno mjesto "regionalni voditelj prodaje".

14. U parnici radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu sud je ograničen utvrđivanjem opravdanih razloga za otkaz navedenih u Odluci o redovitom otkazu te se ne utvrđuju neki drugi razlozi, pa tako niti razlozi za koje tužiteljica tvrdi da su stvarni razlozi zbog kojih joj je otkazan ugovor o radu. Niti je tuženik u prilici dokazivati neke druge razloge za otkaz osim onih koje je naveo u odluci o otkazu, niti je tužiteljica u prilici dokazivati neke svoje razloge za otkaz, jer bi time sud prekoračivao ovlaštenja obzirom na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenom konkretne i točno određene odluke o otkazu s onim razlozima koji su u toj odluci navedeni. Tijekom cijelog postupka tužiteljica pokušava dokazati da pravi razlog za otkaz nije organizacijski zbog ukidanja radnog mjesta, već da postoje drugi razlozi. Tako tvrdi da ju je PT, kao izravno nadređeni, šikanirao te na sastanku 4. veljače 2016. sramotio, vrijeđao i ponižavao zbog čega je podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva, te da je diskriminirana, jer nije znala engleski jezik. Ovakve navode tužiteljice potvrdila je svjedokinja LT koja je bila na istom sastanku sa tužiteljicom i koja se nalazi u identičnoj pravnoj poziciji.

15. U ponovljenom postupku pred izmijenjenim vijećem, opetovano je zauzet stav kako tužiteljica tužbenim zahtjevom nije istaknula deklaratorni zahtjev da se utvrdi postojanje diskriminacije a time i zahtijeva sudskim putem zaštita dostojanstva radnika. Naime, tužbeni zahtjev usmjeren je prema utvrđenju zakonitosti redovnoga otkaza ugovora o radu tužiteljici, koji je rezultat poslovne odluke tuženika. Stav sudske prakse je definiran na način da poslodavac ima autonomno pravo odlučivati o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na ukidanje radnoga mjesta. Sud nije ovlašten samoinicijativno odlučivati o pravnom osnovu koji nije istaknut u tužbenom petitu, jer se radi o neobjektivnome postupanju na štetu suprotne strane. Isto tako, zakonski okvir određuje, ukoliko za obavljanje određenih poslova postoje preduvjeti, bez ispunjenja kojih se posao ne bi mogao obavljati, a sukladno članku 9. stavak 2 točka 4 Zakona o suzbijanju diskriminacije ( NN 85/2008 ), koji propisuje da u odnosu na određeni posao, kada je priroda posla takva, ili se posao obavlja u takvim uvjetima da karakteristike povezane s nekim od osnova iz članka 1. ovoga Zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla pod uvjetom da je svrha koja se time želi postići opravdana i uvjet odmjere, postoji izuzeće od zabrane diskriminacije. Drugim riječima, poslodavcu je dopušteno propisati uvjet znanja engleskoga jezika za obavljanje složenih poslova koji uključuju širu regiju u EU.

16. Sud nije posebno cijenio, niti obrazlagao iskaz tužiteljice i svjedokinje KT, kao ni članice uprave tuženika DT u dijelu u kojem su iskazivale o sastanku održanom 4. veljače 2016., jer pitanje zaštite dostojanstva tužiteljice nije predmet ovog spora. Utvrđivanje činjenica je li, ili nije PT vrijeđao, ponižavao i sramotio tužiteljicu, što joj je točno rekao i sl., ne predstavljaju one činjenice koje sud treba utvrditi radi donošenja odluke o postojanju opravdanih razloga za poslovno uvjetovani redoviti otkaz ugovora o radu. Te činjenice mogu biti relevantne u nekom drugom postupku, ali ne u ovom postupku gdje tužiteljica traži sudsku zaštitu u odnosu na poslovno uvjetovani otkaz. Sud u ovoj parnici utvrđuje postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a, tj. procjenjuje opravdanost razloga koje je tuženik naveo u Odluci o redovitom otkazu. Predmetna odluka stoga nije fiktivna, niti može biti fiktivna, jer ju je donio tuženik, naveo je razlog za donošenje takve odluke i sud je u okvirima tužbenog zahtjeva i dužnosti utvrđivanja relevantnih činjenica, jedino ovlašten donositi odluku u odnosu na konkretan predmet spora, a to je pitanje dopuštenosti poslovno uvjetovanog redovitog otkaza.

17. Odluku o redovitom otkazu potpisala je JT te tužiteljica prigovara da ona nije ovlaštena osoba da donese odluku o otkazu. Na ovakve prigovore tuženik je odgovorio da je JT ovlaštena za donošenje predmetne odluke na temelju specijalne punomoći u kojoj je, između ostaloga, navedeno da je ovlaštena da samostalno donese i uruči otkaz ugovora o radu. Članak 131. stavak 3. ZR-a propisuje da osoba ili organ, koji imaju ovlast da zastupaju pravnu osobu u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa, mogu svoja ovlaštenja prenijeti na drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu. Uvidom u specijalnu punomoć od 9. listopada 2014. (list 229-230 spisa) utvrđeno je da je ista izdana od strane odgovornih osoba tuženikan te je JT ovlaštena da samostalno i pojedinačno poduzima radnje u ime i za račun tuženika, pa je tako ovlaštena i da donosi i uruči otkaz ugovora o radu. Slijedom navedenog, ovaj sud nalazi utvrđenim da je JT imala ovlaštenje da donese Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici te prigovore tužiteljice u ovom smjeru ocjenjuje neosnovanim.

18. Tužiteljica prigovara da tuženik nije točno naveo koji se ugovor o radu otkazuje. Ovakvi prigovori nisu osnovni, jer je tuženik jasno naveo da se otkazuje Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. i svi pripadajući aneksi. Upravo Ugovor o radu od 25. svibnja 2010. (list 45-51 spisa) priložila je tužiteljica kao ugovor na temelju kojeg je imala zasnovan radni odnos, pa je tuženik sasvim jasno i izričito naveo koji se ugovor otkazuje, kao i da se otkazuju svi aneksi toga ugovora, pa ovaj prigovor tužiteljice sud ocjenjuje neosnovanim.

19. Uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 269 spisa) utvrđeno je da je jedini osnivač tuženika društvo TAKKO FASHION AT Vermögensverwaltungs GmbH, Austrija. Nije sporno da je osnivač tuženika 2. ožujka 2016. donio Odluku (list 286 spisa) kojom je ukinuto radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" za područje Republike Hrvatske, a sa svrhom provedbe reorganizacije poslovanja u Republici Hrvatskoj. Na temelju ove odluke tuženik je 3. ožujka 2016. donio Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni menadžer za prodaju" na kojem radnom mjestu su bile zaposlene tužiteljica i KT (list 22 spisa).

20. Svjedokinje JT i DT iskazale su da je osnivač tuženika donio odluku o ukidanju mjesta regionalnog menadžera na kojem su bila zaposlena dva radnika te su poslovi tog radnog mjesta preneseni na hijerarhijski nadređenu osobu tj. na radno mjesto "direktora prodaje" za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije i Rumunjske, a na tom radnom mjestu bio je PT. Sud prihvaća iskaze svjedokinja u ovom dijelu, jer su identične materijalnim dokazima, tj. Odluci osnivača tuženika od 2. ožujka 2016. i Odluci tuženika od 3. ožujka 2016. Osim toga i tužiteljica je u iskazu potvrdila donošenje ovih Odluka.

21. Tužiteljica prigovara da osnivač (društvo majka) ne može donijeti odluku koja bi obvezivala tuženika, jer da za to ne postoje niti formalni niti materijalni uvjeti, kao niti razlozi ili cilj. Sud nije ovlašten ocjenjivati pravne odnose tuženika i njegovog osnivača, niti je to predmet ove parnice. U ovom postupku pravno je odlučna Odluka tuženika o ukidanju radnog mjesta tužiteljice od 3. ožujka 2016., jer jedino ta odluka ima učinak na radni odnos tužiteljice.

22. Svjedokinja ŽT iskazala je da je bila zaposlena kod tuženika od 4. siječnja 2010. do 15. listopada 2014. na radnom mjestu voditelja ljudskih resursa, da joj je poznato da je tužiteljica radila na poslovima voditelja prodaje te su joj poznati poslovi koje je obavljala. Nakon što je prestala raditi kod tuženika nije upoznata s poslovima tužiteljice, a poznato joj je da je došlo do reorganizacije i da je tužiteljica dobila otkaz. Sud iskaz ove svjedokinje smatra nerelevantnim za predmet ovog spora, jer je svjedokinji radni odnos kod tuženika prestao dvije godine prije nego što je donesena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog čega svjedokinja nema neposrednih saznanja o okolnostima odlučnim za predmet spora.

23. Svjedokinja JT iskazala je da su nakon ukidanja radnog mjesta "regionalnog voditelja" poslovi s tog radnog mjesta preneseni na hijerarhijski nadređenu osobu zaposlenu na radnom mjestu "direktor prodaje" za Hrvatsku, Rumunjsku, Srbiju i Sloveniju.

24. Svjedokinja KT iskazala je da je bila zaposlena na istom radnom mjestu kao tužiteljica, ali za područje Dalmacije, Rijeke i Zagreba te da je te poslove preuzeo PT, a sada te poslove obavlja regionalni voditelj HT iz [adresa].

25. Tužiteljica je iskazala da je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu regionalnog voditelja za prodaju za dio Hrvatske i to od istočne granice do Varaždina uključujući i Zagreb. Njezini poslovi preraspoređeni su voditelju prodaje BT zaduženom za Srbiju, Rumunjsku, Sloveniju i Hrvatsku. On je te poslove kratko radio, a onda je te poslove preuzeo HT koji je regionalni voditelj za Sloveniju.

26. Članica uprave tuženika DT iskazala je da je vlasnik tuženika donio odluku o ukidanju radnog mjesta regionalnog menadžera za prodaju u Hrvatskoj, a dan nakon toga takvu odluku donio je tuženik. U Hrvatskoj su na radnom mjestu regionalnog voditelja bile zaposlene tužiteljica i KT te su obje dobile otkaz, a njihovi poslovi preraspoređeni su na višu razinu radnog mjesta i to direktora prodaje za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije te je na tom radnom mjestu bio PT.

27. Na temelju iskaza saslušanih svjedokinja, tužiteljice i članice uprave tuženika sud nalazi utvrđenim da su nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta "regionalnog voditelja prodaje" poslovi raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje regije Rumunjska, Srbija, Hrvatska i Slovenija. Dakle, sud zaključuje da je tuženik proveo reorganizaciju, te se ističe da je autonomno pravo svakog poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta. Tuženik je trgovačko društvo koje posluje na tržištu i sud nema nikakvo ovlaštenje ocjenjivati i ulaziti u poslovne odluke tuženika, jer bi time uskraćivao pravo poslovnog subjekta da samostalno organizira svoje poslovanje, tj. ograničila bi se sloboda poduzetništva. Ističe se da je pravo svakog poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući i osnivanje i/ili ukidanje pojedinih radnih mjesta za koje ocjeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe (tako VSRH poslovni broj Revr-702/08 od 22. siječnja 2009, Revr-695/08 od 14. siječnja 2009., Revr-224/09 od 22. travnja 2009. i dr.).

27. Tužiteljica u ovoj parnici tvrdi da nije postojala opravdana potreba za ukidanje njezinog radnog mjesta, jer da nije prestala potreba za poslovima koje je obavljala, niti je opseg tih poslova smanjen. Kao što je već rečeno, radnik nije ovlašten procjenjivati i osporavati poslovne odluke poslodavca koje se odnose na organizaciju rada i ustrojstvo radnih mjesta. Radnik ne sudjeluje u donošenju poslovnih odluka, ne sudjeluje u poslovnim rezultatima rada poslodavca, odnosno profitu ili gubicima, već mu je temeljna obveza prema uputama poslodavca osobno obavljati preuzeti posao (članak 7. stavak 1. ZR-a). Stoga nisu od nikakvog značaja tvrdnje tužiteljice da tuženik nije imao opravdani razlog za donošenje Odluke od 3. ožujka 2016. kojom je ukinuto njezino radno mjesto.

29. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je otkaz nedopušten iz razloga što tuženik nije objavio Odluku o ukidanju radnog mjesta u skladu s člankom 27. ZR-a. Ova odredba ZR-a propisuje postupak donošenja pravilnika o radu, te nije sporno da se izmjene i dopune pravilnika provode na isti način kao i donošenje samog pravilnika o radu. Ovlaštenje je poslodavca da ustroji radna mjesta i po potrebi ukine pojedina radna mjesta, a što je tuženik učinio donošenjem Odluke od 2. ožujka 2016. Sud u radnom sporu nije ovlašten ocjenjivati zakonitost pravilnika ili njegovog dijela kojeg je donio poslodavac, ako radničko vijeće ili sindikalni povjerenik nisu, kao ovlaštena tijela, zahtijevali oglašavanje pravilnika nevažećim (VSRH, Revr-721/05 od 25.07.2007. i Revr-195/07 od 04.04.2007.). Dakle, tužiteljica nema ovlaštenje osporavati da Odluka od 2. ožujka 2016. nije stupila na snagu, jer da nije valjano objavljena.

30. Također su neosnovane tvrdnje tužiteljice da tuženik nije mogao ukinuti radno mjesto "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju" za Hrvatsku, jer da to radno mjesto ne postoji u sistematizaciji. Ovo iz razloga što je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni menadžer za prodaju", a kako to proizlazi iz njezinog ugovora o radu. Točno je da ona nije bila zadužena za područje cijele Hrvatske, ali tuženik nije niti naveo da ukida takvo radno mjesto, već da ukida radno mjesto "regionalni voditelj prodaje" te u zagradi da se radi o području Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj na radnom mjestu "regionalnog voditelja prodaje" bile su zaposlene dvije radnice: tužiteljica i KT i Odluka o ukidanju radnog mjesta odnosi se na njih obje zbog čega je i tužiteljici i KT otkazan ugovor o radu.

31. Tužiteljica tvrdi da je tuženik, četiri mjeseca nakon što joj je otkazao ugovor o radu, ponovno ustrojio radno mjesto regionalnog voditelja. Uvidom u Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. te uvidom u shematski prikaz ustroja odjela i radnih mjesta (list 381 spisa) utvrđeno je da je ustrojeno radno mjesto "regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske", te da te poslove obavlja NT.

32. Tužiteljica je u iskazu navela da je PT kratko radio njezine poslove, a nekoliko mjeseci nakon njezinog otkaza te poslove preuzeo je obavljati kolega iz Slovenije. Članica uprave tuženika DT iskazala je da je u srpnju 2016. provedena nova reorganizacija kojom je Hrvatska pripojena većoj regiji koju su činile Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija. Poslovi koje je prethodno radila tužiteljica preraspoređeni su odgovornoj osobi na višoj razini HT koji je zaposlen u Sloveniji, dok je PT zaposlen u Rumunjskoj.

33. Na temelju ovih iskaza te uvida u Odluku o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016. ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik ponovno reorganizirao svoje poslovanje te prihvaća iskaz DT da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska), jer njezin iskaz potvrđuje obrazloženje predmetne Odluke u kojem se navodi da je ukinuta regija Hrvatska, Slovenija, Rumunjska i Srbija te da Slovenija i Hrvatska čine novu regiju zajedno s Austrijom, Švicarskom i Italijom. Tužiteljica je obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do Varaždina, uključujući i Zagreb), dok je HT zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske, pa se nikako ne može raditi o istim poslovima već iz same činjenice da je područje zaduženosti puno šire. Dakle, nisu osnovane tvrdnje tužiteljice da je tuženik u srpnju 2016. ponovno ustrojio radno mjesto s istim poslovima koje je ona obavljala prije otkaza ugovora o radu.

34. Neovisno o naprijed navedenome, valja reći da poslodavac koji prije isteka roka od 6 mjeseci zaposli drugog radnika na poslovima za koje je utvrdio da je prestala potreba za njihovim obavljanjem, a nije ponudio sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga, čini teži prekršaj iz članka 228. stavak 1. točka 18. ZR-a. Pri tome je ugovor s novim radnikom pravno valjan, jer je jedina sankcija za poslodavca prekršajna odgovornost. Takvo postupanje poslodavca protivno članku 115. stavak 5. i 6. ZR-a ne utječe na zakonitost otkaza ugovora o radu, te naknadnim zapošljavanjem drugog radnika otkaz radniku koji je prethodno obavljao iste poslove nije nedopušten (tako i VSRH u Revr-68/06 od 10. svibnja 2006.).

35. Slijedom navedenog utvrđene su sljedeće relevantne činjenice:

- da je tuženik 3. ožujka 2016. donio organizacijsku Odluku o ukidanju radnog mjesta "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju",

- da je pravo poslodavca da samostalno organizira proces rada i ustroji radna mjesta na način za koji on smatra da je za njega najpovoljniji, pa tako i da ukine određeno radno mjesto,

- da organizacijski razlog predstavlja opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz.

36. Ovaj sud zaključuje da je prestala potreba za radom tužiteljice uslijed organizacijskog razloga zbog odluke tuženika da se ukine tužiteljičino radno mjesto "regionalnog voditelja prodaje". Zbog takve odluke tuženik je otkazao ugovore o radu tužiteljici i KT koje su bile zaposlene na istom radnom mjestu, a zadužene za različita područja unutar Hrvatske. Dakle, tuženik je imao opravdani razlog da otkaže tužiteljici ugovor o radu za radno mjesto "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju", jer to radno mjesto više ne postoji u ustroju radnih mjesta.

37. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi nedopuštenom Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2106., kao i Odluka od 31. ožujka 2016. kojom je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Također je odbijen zahtjev da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na rad, jer nije ispunjen zakonski uvjet iz članka 124. stavak 1. ZR-a.

38. Sukladno članku 165. ZPP-a odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

Sudac:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove djelomične presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku