Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-686/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 4. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Tihane Ranđelović, odvjetnice u Osijeku i punomoćnika tuženika Davora Petrović,odvjetnika u Osijeku, dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3094806 koji ugovor su dana 13.10.2005.g. sklopili tužiteljica JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 potvrđen dana 21.10.2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-421/2005. i to:

- Članak 3. u cijelosti

- Članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valuti u CHF iznos od 1.101,43 EUR (tisućustojdaneurčetrdesettricenta), s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23. 04.2012. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o naknadi iznos od 360,65 EUR (tristošezdeseteurašezdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 30.11.2005.g. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.826,54 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 19.prosinca 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Smatra se da je tužba tužiteljice za isplatu na ime razlike tečaja u iznosu od 159,35 EUR (stopedesetdeveteuratridesetpetcenti) – povučena.

II. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 9.lipnja 2023 podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 13.10.2005.g. sklopila Ugovor o kreditu broj: 528-50- 3094806 koji ugovor je dana 21.10.2005. potvrđen po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-421/2005. Predmetnim Ugovorom tužena banka je tužiteljici isplatila iznos od 17.251,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 84 mjeseca. Tužiteljica se predmetnim Ugovorom, kao korisnik kredita, obvezala tuženoj platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50 %. Nadalje, stranke su ugovorile otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Tijekom otplate kredita rastao je tečaj švicarskog franka, kao i ugovorna kamata stoga su se mjesečni anuiteti povećavali znatno preko ugovorenih iznosa. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena su stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno kako su tužene banke, pa i ovdje tužena Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Drugostupanjski sud je utvrdio pravilnim stav prvostupanjskog suda da su banke korištenjem predmetnih odredbi povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, s kojima nisu o ovim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti, jasno i potpuno informirale o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj švicarskog franka. Pozivajući se na navedene presude, tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tužena sukladno navedenom načelu bila dužna tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tužena nije postupila po ovim odredbama jer nije tužiteljici ostavila mogućnost pregovaranja o spornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te je tužiteljica mogla ili prihvatiti ugovor sročen od strane tužene ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni potrošač, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tužena doista imala namjeru da tužiteljica shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebala unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti promjenu kamatne stope na način razumljiv prosječnom potrošaču, navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta uz mogućnost manjih odstupanja, te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Međutim, da su tužiteljici zaista rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužiteljica nikada na tako što ne bi pristala.Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženoj kao „sigurna valuta“ te da je tužena time štitila isključivo vlastite interese, dok je tužiteljici prepustila riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počine teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Navedenom odlukom je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Navedeno je kako sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH izraženom na sjednici dana 31.01.2022.g. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužiteljica ističe da osim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, njezino pravo kao potrošača povrijeđeno je i u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena i jednokratna naknada od 3,30%. Navedena ugovorna odredba je nepoštena iz razloga što tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj navedene odredbe, odnosno o istome se nije posebno pregovaralo, te tužiteljica ne bi mogla ostvariti kredit bez navedene ugovorne odredbe. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Također, nejasno je za što se plaća takva naknada, te zbog čega ona iznosi baš 3,30%. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-3390/2017 kojom su utvrđene ništetnima odredbe o ulaznim naknadama za obradu kredita. / Slijedom svega prethodno navedenog, a imajući u vidu da je tužiteljica kod tužene došla u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita, ista smatra kako je, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHFu, a naplaćenih u kunama, po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja te plaćanjem naknade od 3,30% stavljena u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na tuženu. Također, a kako je i ranije navedeno, tužena tužiteljicu nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne (valutne) klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Švicarski franak je tužiteljici od strane tužene prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Međutim, uslijed neočekivanog drastičnog porasta švicarskog franka, u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom za tužiteljicu su rate predmetnog kredita postale preveliki teret. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022.g. broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.01.2022.g. u vezi zastare potraživanja, tužiteljica ovom tužbom potražuje samo iznose preplaćene na osnovi valutne klauzule u CHF i naknade. Tužiteljica je prije podnošenja ove tužbe izradila financijski izračun preplate po osnovi valute u CHF. Anuliranjem odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično izmjeni anuiteta uvjetovano ovim ništetnim odredbama tužiteljica ima pravo na restituciju razlike ugovorenih i otplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od oko 1.260,78 eura / 9.499,31 kn, te anuliranjem ništetne odredbe o naknadi tužiteljica je preplatila iznos od oko 340,00 eura / 2.561,73 kn. Tužiteljica ističe da će tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tužene prema tužiteljici specificirati tužbeni zahtjev. Temeljem odredbi čl. 322., čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. istog zakona, te čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i dokaza prezentiranih uz tužbu, a po potrebi i drugih dokaza tužitelj predlaže sudu donijeti sljedeću presudu:

- Članak 3. u cijelosti

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valuti u CHF iznos od 1.260,78 eura / 9.499,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a ukupan iznos preplate kao i svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zatezna kamata tužiteljica će dodatno specificirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o naknadi iznos od 340,00 eura / 2.561,73 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 30.11.2005.g. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a ukupan iznos preplate tužiteljica će dodatno specificirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13.10.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3094806 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.251,10 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 09.06.2023.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U pisanom podnesku od 23. rujna 2024. (stranica 79 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko- knjigovodstvene struke uređuje tužbeni zahtjev na način da uzima u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog,te tužbeni zahtjev glasi:

- Članak 3. u cijelosti

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valuti u CHF iznos od 1.101,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23. 04.2012. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o naknadi iznos od 340,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 30.11.2005.g. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 4.studenog 2024. (stranica 88 spisa) punomoćnik tužiteljice navela je da nakon iskaza vještaka na navedenom ročištu uređuje tužbeni zahtjev u točki III. tako da umjesto iznosa od 340,00 EUR treba stajati iznos od 360,65 EUR, a u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, dopis od 23.04.2012, Kontrolni ispis unosa korištenja, Otplatni plan, Prijepis financijsko-knjigovodstvene kartice,dopise tuženika,, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o, saslušao vještaka financijsko – knjigovodstvene struke, saslušao svjedoka MK i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

6. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadi pri korištenju kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa tečaja i plaćene naknade.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3094806 (stranica10 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 13.10.2005. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita jasne MK i kao davatelja osiguranja. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 17.251,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje , promjenjiva u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora. Člankom 3 ugovora ugovorena je naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

Rok otplate kredita je 84 mjeseca.(čl.4.).

Namjena kredita je za kupnju vozila(čl. 6 ugovora).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ,ali ne kasnije od 28.02.2006.g. Kredit se otplaćuje u korist računa banke. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

8. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka dana 21.listopada 2005.godine broj OU-421/2005 (str.15 spisa).

9. Svjedok MK, izjavio je saslušan kod suda da je tužiteljica njegova majka s kojom je u dobrim odnosima i o kojoj vodi brigu. 2005. godine njegova majka se odlučila na kupovinu osobnog automobila, te je zajedno s njom bio u auto-kući Remix gdje je odabrala automobil. Zanimali su se za opcije kreditiranja, te su u auto-kući preporučili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Koliko se sjeća u auto- kući su bili pripremljeni ugovori i to ugovor sa Raiffeisenbankom. Misli , koliko se sjeća da je majka ugovor o kreditu sa Raiffeisenbankom potpisala u auto-kući Remix. On nije išao u Raiffeisenbanku, a koliko se sjeća ni majka nije išla u Raiffeisenbanku. U auto-kući nisu upozoreni na rizik tečaja valute CHF. Na pitanje da li su tužiteljici pojašnjavane odredbe ugovora o kreditu, izjavio je da vjerojatno jesu, ali se on ne može sjetiti svih detalja. Nije išao kod javnog bilježnika, te misli da nije išla ni tužiteljica. U to vrijeme njegova majka je bila u radnom odnosu u Energo In Osijek, na radnom mjestu tajnice. Nije imala niti privatni obrt, niti firmu. Sredstvima kredita je kupljen automobil, te je automobil korišten isključivo u osobne svrhe. U to vrijeme je živio u domaćinstvu sa majkom. Majka je otplatila sama kredit putem obustava sa plaće, s obzirom da je bila u radnom odnosu. Na pitanje svjedoku da li se sjeća da li je majka platila prilikom isplate kredita kakvu naknadu, izjavio je da se ne sjeća. Na pitanje punomoćnika tuženika svjedoku da se decidirano izjasni da li je bio sa tužiteljicom u poslovnici banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, izjavio je da nije, te je izjavio da on sigurno nije bio u poslovnici banke, a da li je tužiteljica bila ne zna (stranica 90 spisa).

10. Tužiteljica JK, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da je 2005. godine odlučila se na kupovinu osobnog automobila, te su sin i ona otišli u auto- kuću Remix, gdje su odabrali automobil. S obzirom da su joj trebala sredstva za kupovinu automobila, odlučila se podići kredit, te su joj u toj auto-kući rekli da imaju poslovnu suradnju sa Raiffeisenbankom i ponudili joj kredit u valuti CHF, te su imali pripremljene sve papire za taj kredit. U svezi tog kredita nije išla u Raiffeisenbanku, već je ugovor potpisala u auto-kući. U auto-kući joj nije objašnjen rizik tečaja valute CHF. Na pitanje da li je platila ulaznu naknadu kod isplate kredita, izjavila je da se ne može točno sjetiti ,te da je platila neki iznos koji nije bio velik. Vezano za podizanje kredita sve je bio dogovor između auto-kuće i banke, a ona je samo plaćala rate kredita. Sredstvima kredita kupila je osobni automobil, koji je korišten za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita nije imala niti privatnu firmu niti obrt. Živjela je u domaćinstvu sa sinom. Kada su se počele povisivati rate kredita, sjeća se da su počele stizati obavijesti gdje je pisalo kratko za koji iznos se povećava rata kredita, u svezi čega je zvala banku, ali nije dobila konkretan odgovor. Također su joj rekli da su joj poslali ponudu da kredit prebaci u valutu EUR, na što ona nije pristala. Da je znala da će se rata kredita tako značajno promijeniti ona ne bi pristala sklopiti taj ugovor o kreditu. Sama je otplatila kredit, obustavama sa njezine plaće. Zbog povećanja rata kredita zapela je u financijske probleme, te se u to vrijeme razboljela i morala biti na bolovanju zbog čega je prodala taj automobil i prijevremeno otplatila kredit, te se sjeća da je kod prijevremene otplate kredita banka naplatila što je prijevremeno otplatila kredit. Na pitanje punomoćnika tužiteljice tko je pripremio tekst ugovora, tužiteljica je izjavila da je ugovor bio pripremljen i ponuđen na stolu u auto- kući Remix. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je bila svjesna da će se rata kredita tijekom otplate mijenjati s obzirom na promjenjivu kamatu, tužiteljica je izjavila da nije toga bila svjesna niti je kamatu itko spominjao. Ugovor je pročitala prije potpisivanja, te je smatrala da ga je razumjela. Na pitanje punomoćnika tuženika da li se raspitivala kolika bi joj bila rata kredita da je kredit u valuti EUR, tužiteljica je izjavila da nije, te je izjavila da je ona sklopila ugovor u valuti CHF. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je zahtijevala da ulazna naknada bude manja odnosno da iste nema, tužiteljica je izjavila da nije,te da je nitko ništa nije pitao. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je možda htjela mijenjati neke odredbe ugovora, tužiteljica je izjavila da nije. Na pitanje što je po struci, izjavila je da je po struci diplomirana pravnica, te da je radila trgovačko pravo. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, radila je na radnom mjestu tajnice u trgovačkom društvu s obzirom da je ostala bez posla. Izjavila je da je 90% slijepa i teško se kreće, s obzirom da ima povrijeđenu kičmu (stranica 91 spisa).

11. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., koji je u pisanom nalazu i mišljenju od dana 30. kolovoza 2024. (stranica 59 – 72 spisa) naveo da preplaćeni mjesečni anuiteti po osnovu tečajne razlike uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršila tužiteljica iznose 1.615,43 EUR-a za vremensko razdoblje od mjeseca prosinca 2005. godine do dana otplate kredita u cijelosti, a kako je to obračunao na stranicama 10. i 11. nalaza i mišljenja,a razlika početnog tečaja CHF naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju JK kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 1.101,43 EUR-a u vremenskom razdoblju od mjeseca prosinca 2005. godine do dana otplate kredita u cijelosti mjeseca travnja 2012. godine, a kako je to obračunao na stranicama 12. i 13. Nalaza i mišljenja.

Datume uplate tužitelja naveo je na stranicama 6. 7. i 8. Nalaza i mišljenja, a o visini ulazne naknade nisam se mogao očitovati s obzirom da mu do dana izrade Nalaza i mišljenja punomoćnici tuženika zatražene podatke nisu dostaviti.

11.1. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., izjavio je saslušan na ročištu kod suda da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. U obavljanju vještačenja postupio je sukladno zadatku u rješenju suda, te je dao dvije varijante izračuna u kojemu je iskazao podatke ukupno preplaćenih iznosa kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog, te varijantu u kojoj je obuhvatio razdoblja kada je isti bio niži od početno ugovorenog. Pripremajući se za raspravu kod suda izvršio je uvid u e komunikaciju, te utvrdio da je punomoćnik tužitelja sudu podneskom od 23. rujna 2024. uskladio svoj tužbeni zahtjev po varijanti u kojoj su uzeta razdoblja i kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. U konkretnom slučaju kredit je otplaćen 23. travnja 2012. godine. U odnosu na zadatak vještačenja da se očituje vezano za visinu ulazne naknade, može navesti da je ista čl. 3 ugovora određena u visini od 3,3%, što u odnosu na ugovoreni iznos kredita od 17.251,10 CHF iznosi 569,29 CHF, a kako je to vidljivo i na dokumentu " Kontrolni ispis unosa korištenja" od 02. studenog 2005. godine na str. 17. Navedeni datum se podudara sa datumom isplate kredita, što upućuje da bi na taj dan trebala biti naplaćena i ulazna naknada. Budući da je tečaj na dan isplate kredita iznosio 4.773163 navedena naknada iznosi 2.717,31 kuna, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 360,65 EUR. Primjedba tuženika je pravne primjedbe o čemu odlučuje sud budući da je vještačenje obavio sukladno zadatku suda navedenom u rješenju.

12. Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 13.listopada 2005 godine, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku dana 21.listopada 2005. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te je stoga s obzirom na izloženo navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna.

16. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

17. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03). ).

18. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

19. Točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tužena banka u određeno navedenim razdobljima povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

20. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o odredbama o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora definiranih od strane tuženika u dijelu o valutnoj klauzuli, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

21. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

22. Odredbom čl.104 ZOO/91 (čl. 323. st.1. ZOO), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatio tuženilku ukupno iznos od 1.615.43 EUR ,a ako se uzme u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog preplata iznosi 1.101,43 EUR, to je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju zahtijevani iznos od 1.101,43 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.s.t.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P- 1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014. godine a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 9.lipnja 2023. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

25. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl.3 ugovora o kreditu, a koja glasi:“ NAKNADA: 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, za navesti je da je vještak financijsko knjigovodstvene struke naveo da mu tuženik nije dostavio tražene podatke u svezi navedenog, te na ročištu održanom kod suda naveo da je ulazna naknada čl. 3 ugovora određena u visini od 3,3%, što u odnosu na ugovoreni iznos kredita od 17.251,10 CHF iznosi 569,29 CHF, a kako je to vidljivo i na dokumentu " Kontrolni ispis unosa korištenja" od 02. studenog 2005. godine na str. 17. Navedeni datum se podudara sa datumom isplate kredita, što upućuje da bi na taj dan trebala biti naplaćena i ulazna naknada. Budući da je tečaj na dan isplate kredita iznosio 4.773163 navedena naknada iznosi 2.717,31 kuna, što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 360,65 EUR.

26. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

27. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.3. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

28. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita , sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

29. U odnosu na prigovor zastare navedenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, za navesti je da temeljem odredbe 361 ZOO/91 ( čl. 215. st. 1. ZOO/05) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

29.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

29.2. Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

30. Tužiteljica po punomoćniku je u pisanom podnesku od 23.rujna 2024. (stranica 79 spisa) snizila tužbeni zahtjev za isplatu razlike tečaja, što ima karakter povlačenja tužbe, o čemu se tuženik nakon što mu je dostavljen navedeni podnesak tužiteljice nije očitovao u roku iz čl.193.st.2. ZPP, te se stoga smatra da je pristao na povlačenje tužbe, pa je stoga sud donio rješenje kao u izreci. Protivljenje tuženika povlačenju tužbe na ročištu od 04.studenog 2024. (stranica 88 spisa) a po proteku roka iz čl.193.st.2. ZPP nije relevantno.

31. Za navesti je da je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime razlike tečaja i plaćene naknade za obradu kredita, te je nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke dana 23.rujna 2024. (stranica 79 spisa) i dana 4.studenog 2024 (stranica 88 spisa ) specificirao tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke - pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka financijsko knjigovodstvene struke, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci ( Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26.studenog 2021.godine broj: Su IV -162/2021 točka 4.; ŽS u Karlovcu broj Gž-592/2022).

32. Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko - knjigovodstvene struke specificirala tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine).

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

33.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.826,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od dana 16.02.2024.,23.09.2024. i 25.10.2024. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova, te za zastupanja na ročištima od 03.07.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i dana 04.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu 13,27 EUR i presudu 13,27 EUR. Naime, s obzirom da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“, to je tužiteljica obveznik plaćanja sudske pristojbe samo na dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime ništetne odredbe o naknadi (točka III. petita tužbe).

34.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

35. Za napomenuti je da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužiteljice od 23. rujna 2024.godine (stranica 79, 80 spisa) nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.1.t.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, određeno zahtijevao naknadu parničnog troška, to mu stoga taj trošak ne pripada.

36.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 19. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte