Poslovni broj: UsI-341/2022-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja EK iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Šime Lukačić, odvjetnik u Biogradu na Moru, Dr. Franje Tuđmana 9, protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi poreznog nadzora poreza na dohodak, 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/260, URBROJ: 513-04-21-5, od 30. prosinca 2021. godine.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/20-01/96, URBROJ: 513-07-13/20-1, od 26. svibnja 2020. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu državne uprave na ponovni postupak.

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu državne uprave da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora naknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.000,00 (tisuću) eura.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/260, URBROJ: 513-04-21-5, od 30. prosinca 2021. godine, odbijena je žalba EK (ovdje tužitelja) podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/20-01/96, URBROJ: 513-07- 13/20-1, od 26. svibnja 2020. godine, kojim mu je u 2016. godini utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak u iznosu od 18.334,10 kn, uz kamatu od 3.830,73 kn, te kojim mu je u 2017. godini utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak u iznosu od 51.998,84 kn, uz kamatu od 6.991,51 kn.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi od 10. veljače 2022. godine tužitelj je naveo da iznos od 277.664,91 kn koji je primio iz inozemstva u razdoblju od 01. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2017. godine nije ni u kakvoj vezi s primicima ostvarenim obavljanjem samostalne djelatnosti, jer je riječ o privatnim uplatama i privatnim primicima. Istaknuo je da je riječ o pozajmicama temeljem ugovora o pozajmici, radi pokrića troškova liječenja i darovima za djecu, a o čemu postoje pisani dokumenti koje je priložio uz tužbu. Dodao je da je dio tih pozajmica u međuvremenu vratio, o čemu postoje pisani dokumenti. Naveo je da tu dokumentaciju o pozajmicama ima i tuženik, ali da ju bezrazložno ignorira i ne prihvaća kao vjerodostojnu. Prepričao je zašto su mu bile potrebne pozajmice (visoki troškovi liječenja). Drži da je pogrešno tumačenje tuženika da su pozajmice koju su mu pojedine osobe dale ustvari njegova nagrada za zastupanje njih kao stranke u sudskim postupcima. Smatra da tuženik ne obrazlaže zašto ugovore o pozajmicama i izjave darovatelja ne smatra dovoljnim i vjerodostojnim dokazima o privatnim uplatama. Tužitelj je predložio da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave, te da mu se nadoknadi trošak upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 21. studenoga 2024. godine, a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi, te kao u tijeku upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Popisao je trošak ovog upravnog spora u kojem je zahtijevao da mu se naknadi trošak sastava tužbe i rasprave, za svaku radnju po 400,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25%, što sveukupno iznosi 1.000,00 eura.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

7. Tužba je osnovana.

8. Člankom 17. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13 - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 120/13 - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/13, 148/13, 83/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/14 i 136/15; u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da se dohotkom od samostalne djelatnosti smatra dohodak od obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, dohodak od slobodnih zanimanja i dohodak od poljoprivrede i šumarstva.

9. Člankom 19. stavkom 1. Zakona određeno je da je dohodak od samostalnih djelatnosti razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju.

10. Člankom 20. stavkom 1. Zakona propisano je da su poslovni primici sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku u okviru njegove samostalne djelatnosti pritekla u poreznom razdoblju.

11. Uvidom u spis tijela državne uprave proizlazi da je prvostupanjsko tijelo državne uprave obavilo porezni nadzor poreza na dohodak kod tužitelja za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2017. godine, s obzirom da tužitelj obavlja djelatnost odvjetništva, te je o tome 13. ožujka 2020. godine sastavilo zapisnik. U tom zapisniku utvrđeno je da je prilikom nadzora zastupnika društva "Western union" uočeno da je tužitelj koristio usluge novčanih pošiljaka preko "Western uniona" iz inozemstva, te tako u 2016. godini od fizičkih osoba primio gotovine u iznosu od 65.478,90 kn, a u 2017. godini u iznosu od 212.186,01 kn. Od Općinskog suda u Zadru i Općinskog suda u Gospiću su pribavljeni podaci o osobama koje je tužitelj zastupao u pojedinim predmetima, te je utvrđeno da su mu te pojedine osobe uplaćivale gotovinske iznose, što je prvostupanjsko tijelo smatralo, u biti, naknadom za zastupanja u sudskim predmetima. Kako te uplate tužitelj nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama u 2016. godini u iznosu od 65.478,90 kn, prvostupanjsko tijelo ih je smatralo poslovnim primicima u smislu odredbe članka 20. stavka. 1. Zakona. Što s tiče poslovanja tužitelja u 2017. godini, prvostupanjsko tijelo je u zapisniku utvrdilo da je tužitelj u toj godini iz inozemstva od fizičkih osoba primio uplate u ukupnom iznosu od 212.186,01 kn, a koje nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, što je prvostupanjsko tijelo također smatralo poslovnim primitkom u smislu odredbi Zakona o porezu na dohodak koje su bile na snazi u 2017. godini, a koje su na isti način kao i odredbe Zakona regulirale materiju dohotka od samostalne djelatnosti, poslovnih primitaka itd. Tužitelj je tijekom upravnog postupka izjavljivao da se tu radilo o uplatama u privatne svrhe, i to o zajmovima njemu poznatih osoba, a koji novci su mu bili potrebni za skupa liječenja neplodnosti njegove supruge i njega. Nadalje, da su mu nakon rođenja blizanaca pojedine osobe uplaćivale novčane iznose kao dar. O tome je prvostupanjskom tijelu dostavio i pisane dokumente kao što su ugovori o pozajmicama, izjave tih osoba i sl. Prvostupanjsko tijelo je je ocijenilo da se radi o nevjerodostojnim dokumentima, te da tužitelj nije dao objašnjenje svrhe primljenih uplata. Stoga je 26. svibnja 2020. godine donijelo rješenje kojim je u 2016. godini tužitelju utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak u iznosu od 18.334,10 kn, uz kamatu od 3.830,73 kn, te kojim mu je u 2017. godini utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak u iznosu od 51.998,84 kn, uz kamatu od 6.991,51 kn. Povodom žalbe tužitelja podnesene protiv prvostupanjskog rješenja od 26. svibnja 2020. godine, u kojoj je ponovo istaknuo da se u svim tim predmetnim slučajevima radilo o privatnim uplatama, a ne o poslovnim primicima u smislu odredbi Zakona, tuženik je rješenjem od 30. prosinca 2011. godine istu odbio. Ovakva rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave nisu zakonita i pravilna.

12. Iz dokaza koji se nalaze u tužbi i spisu tuženika se ne bi moglo zaključiti da su gotovinske uplate na račun tužitelja poslovni primici tužitelja u smislu odredbe članka 20. stavka 1. Zakona. Naime, u ugovoru o pozajmici koji je tužitelj zaključio sa JK jasno stoji da je tužitelju pozajmljen iznos od 261.000,00 kn, i to u privatne svrhe, a isto to proizlazi i iz ovjerene izjave ĆK. Iz izjave iste osobe proizlazi i da mu je tužitelj tijekom lipnja i srpnja 2019. godine vratio jedan dio pozajmljenog iznosa, dok iz kasnije potvrde proizlazi da mu je vraćen cjelokupni iznos. Iz ugovora o pozajmici od 24. studenoga 2016. godine i 27. rujna 2017. godine zaključenih između TK i tužitelja proizlazi da je tužitelju pozajmljen iznos od 1.500,00 kn, odnosno 4.300,00 kn, a koje iznose će joj tužitelj vratiti. Iz ovjerene izjave TK proizlazi da su tužitelju u privatne svrhe pozajmljeni navedeni iznosi. U ovjerenoj izjavi PK stoji da je tužitelju u 2016. godini u privatne svrhe kao poklon za supruginu trudnoću poslala iznos od 2.000,00 kn, te još 3.000,00 kn u 2017. godini. U izjavi VK stoji da je tužitelju u siječnju 2017. godine u privatne svrhe kao poklon za njegove rođene blizance poslao iznos od 2.578,36 kn. Iz izjave EKŽ proizlazi da je ona tužitelju i njegovoj obitelji u 2017. godini u privatne svrhe kao poklon za njihove rođene blizance poslala iznos od 2.168,60 kn.

13. S obzirom na sve ove dokaze, proizlazilo bi da se u konkretnom slučaju radilo o privatnim uplatama na račun tužitelja. Stoga nije jasno temeljem čega su tijela državne uprave zaključila da ovdje nije riječ o privatnim uplatama, već o poslovnim primicima tužitelja, odnosno nisu dovoljno jasno objašnjeni razlozi za takva stajališta.

14. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo će, ako smatra da su predmetne gotovinske uplate poslovni primici tužitelja, pravilno utvrditi tu činjenicu drugim dokaznim sredstvima, kao npr. saslušanjem pojedinih svjedoka, te drugim dokazima koja mu stoje na raspolaganju sukladno Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21), odnosno pravilno utvrditi je li tužitelj dužan platiti porez na dohodak u predmetnom razdoblju.

15. Zbog svega navedenog, trebalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24; u daljnjem tekstu ZUS), poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave, te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu državne uprave na ponovni postupak, s time da se oni, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavaju pravnog shvaćanja i primjedaba ovog suda, odnosno, trebalo je odlučiti kao u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

16. Budući da je tužitelj uspio u ovom sporu, odnosno tuženik je izgubio spor u cijelosti, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je, u skladu s odredbama članka 144. stavka 1. i 2. i članka 147. stavka 1. ZUS -a, te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe i zastupanje na raspravi po 400 eura (a koliko je i zatražio), kojem iznosu je dodan iznos poreza na dodanu vrijednost od 25% (200,00 eura), odnosno ukupno 1.000,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove odluke.

U Splitu, 19. prosinca 2024. godine

S U T K I NJ A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv točke I., II. i III. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv točke IV. izreke ove odluke može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka rješenja. Žalba protiv točke IV. izreke ove odluke odgađa izvršenje rješenja. (članak 128. stavak 1., članka 148. stavak 5. i članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA: - opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku

- u spis

NACRT ODLUKE IZRADIO

VIŠI SUDSKI SAVJETNIK-SPECIJALIST ŠIME TOMIĆ