REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4971/2024-9

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-3646561, sklopljenog dana 6. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ZO kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita;

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 245,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. rujna 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka iznos od 1.329,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 6. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3646561 – dalje u tekstu: Ugovor, u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe. Točkom 3. Ugovora, određeno je: „3. /treće/ naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Tuženik je tužitelju dana 8. rujna 2006., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.850,17 kn, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 029-50-3646561 od 6.9.2006., kontrolni ispis unosa korištenja od 8.9.2006., iskaz tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 6.9.2006. sklopila ugovor o kreditu broj: 029-50- 3646561 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 12.053,12 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, nesporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporno je da li su odredbe za obradu za zahtjev kredita ništetne, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelj da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila u auto kući da su joj rekli da jedino može kupiti auto ako zaključi ugovor o kreditu u švicarcima u protuvrijednosti kune. Navodi da nije pročitala ugovor kada je bila kod javnog bilježnika. Navodi da joj je javni bilježnik rekao svoju proceduru, što se tiče ugovora nije imala primjedbi tek nakon što je potpisala primijetila je kada je čitala doma ugovor da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Navodi da nije mogla pregovarati jer su joj rekli da je čeka ugovor kod javnog bilježnika i da mora potpisati. Nitko joj nije rekao da se mora platiti ulazna naknada za obradu kredita. Kupljeno vozilo je koristila u osobne svrhe te je plaćala mjesečne rate kredita.

7. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužiteljice sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužiteljici zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužiteljici je po principu "uzmi ili ostavi", jer tužiteljica je mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 3 nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema čl. 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP- a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada.

10. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema čl. 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema čl. 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba čl. 2. i čl. 23. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužiteljica osnovano potražuje kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi navedene iznose, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Sud je dosudio tužiteljici iznos 245,56 eur, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 3. Ugovora o kreditu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 31.12.2007. pa do isplate, a prema čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, a što je objašnjeno u toč. 9 i 10 obrazloženja, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

12. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu 1.329,64 eur, a koji se sastoji od: sastav tužbe 100 bodova, podnesak 9.10.2024. 100 bodova, ročište 5.11.2024. 50 bodova, podnesak 13.11.2024. 100 bodova, ročište 6.12.2024. 100 bodova, ročište za objavu presude 50 bodova, a što ukupno iznosi 1.000,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 250,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 53,09 eur. U Zagrebu, 19. prosinca 2024.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika