Poslovni broj: P-4588/23-24
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andrei Dominkuš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Andree Dominkuš, odvjetnice i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice, dana 19. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., članka 2., članka 7. i članka 23. točka P Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207263144/06, kreditna partija 7103275307 od 15. rujna 2006. godine, solemniziranog dana 25. rujna 2006. godine kod javnog bilježnika Vladimira Šarčevića iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-195/06, sklopljenog između tužitelja OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.766,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i to za razdoblje do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče: na iznos od 12,05 EUR od dana 15.11.2008. pa do isplate,
na iznos od 24,78 EUR od dana 15.1.2009. pa do isplate,
na iznos od 29,10 EUR od dana 15.2.2009. pa do isplate,
na iznos od 15,26 EUR od dana 15.3.2009. pa do isplate,
na iznos od 17,93 EUR od dana 15.4.2009. pa do isplate,
na iznos od 19,47 EUR od dana 15.5.2009. pa do isplate,
na iznos od 13,60 EUR od dana 15.6.2009. pa do isplate,
na iznos od 16,21 EUR od dana 15.7.2009. pa do isplate,
na iznos od 8,30 EUR od dana 15.8.2009. pa do isplate,
na iznos od 15,38 EUR od dana 15.9.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,41 EUR od dana 15.10.2009. pa do isplate,
na iznos od 13,90 EUR od dana 15.11.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,80 EUR od dana 15.12.2009. pa do isplate,
na iznos od 24,61 EUR od dana 15.1.2010. pa do isplate,
na iznos od 32,17 EUR od dana 15.2.2010. pa do isplate,
na iznos od 30,56 EUR od dana 15.3.2010. pa do isplate,
na iznos od 38,95 EUR od dana 15.4.2010. pa do isplate,
na iznos od 51,31 EUR od dana 15.5.2010. pa do isplate,
na iznos od 56,78 EUR od dana 15.6.2010. pa do isplate,
na iznos od 75,97 EUR od dana 15.7.2010. pa do isplate,
na iznos od 69,64 EUR od dana 15.8.2010. pa do isplate,
na iznos od 98,48 EUR od dana 15.9.2010. pa do isplate,
na iznos od 82,13 EUR od dana 15.10.2010. pa do isplate,
na iznos od 87,80 EUR od dana 15.11.2010. pa do isplate,
na iznos od 102,91 EUR od dana 15.12.2010. pa do isplate,
na iznos od 112,53 EUR od dana 15.1.2011. pa do isplate
na iznos od 96,18 EUR od dana 15.2.2011. pa do isplate,
na iznos od 107,19 EUR od dana 15.3.2011. pa do isplate,
na iznos od 98,67 EUR od dana 15.4.2011. pa do isplate,
na iznos od 116,78 EUR od dana 15.5.2011. pa do isplate,
na iznos od 149,69 EUR od dana 15.6.2011. pa do isplate,
na iznos od 167,64 EUR od dana 15.7.2011. pa do isplate,
na iznos od 208,76 EUR od dana 15.8.2011. pa do isplate,
na iznos od 154,69 EUR od dana 15.9.2011. pa do isplate,
na iznos od 139,12 EUR od dana 15.10.2011. pa do isplate,
na iznos od 137,70 EUR od dana 15.11.2011. pa do isplate,
na iznos od 139,23 EUR od dana 15.12.2011. pa do isplate,
na iznos od 155,84 EUR od dana 15.1.2012. pa do isplate,
na iznos od 160,20 EUR od dana 15.2.2012. pa do isplate,
na iznos od 158,51 EUR od dana 15.3.2012. pa do isplate,
na iznos od 154,64 EUR od dana 15.4.2012. pa do isplate,
na iznos od 156,93 EUR od dana 15.5.2012. pa do isplate,
na iznos od 161,41 EUR od dana 15.6.2012. pa do isplate,
na iznos od 156,12 EUR od dana 15.7.2012. pa do isplate,
na iznos od 156,22 EUR od dana 15.8.2012. pa do isplate,
na iznos od 144,27 EUR od dana 15.9.2012. pa do isplate,
na iznos od 152,65 EUR od dana 15.10.2012. pa do isplate,
na iznos od 157,88 EUR od dana 15.11.2012. pa do isplate,
na iznos od 155,26 EUR od dana 15.12.2012. pa do isplate,
na iznos od 155,06 EUR od dana 15.1.2013. pa do isplate,
na iznos od 144,96 EUR od dana 15.2.2013. pa do isplate,
na iznos od 148,04 EUR od dana 15.3.2013. pa do isplate,
na iznos od 158,02 EUR od dana 15.4.2013. pa do isplate,
na iznos od 141,62 EUR od dana 15.5.2013. pa do isplate,
na iznos od 141,86 EUR od dana 15.6.2013. pa do isplate,
na iznos od 140,69 EUR od dana 15.7.2013. pa do isplate,
na iznos od 141,13 EUR od dana 15.8.2013. pa do isplate,
na iznos od 144,97 EUR od dana 15.9.2013. pa do isplate,
na iznos od 150,06 EUR od dana 15.10.2013. pa do isplate,
na iznos od 150,91 EUR od dana 15.11.2013. pa do isplate,
na iznos od 157,39 EUR od dana 15.12.2013. pa do isplate,
na iznos od 150,59 EUR od dana 15.1.2014. pa do isplate,
na iznos od 11.384,75 EUR od dana 18.1.2014. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.300,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dozvoljava se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
II. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika kao neosnovan u cijelosti.
Obrazloženje
Tužiteljica u svojoj tužbi podnesenoj ovom sudu dana 31.5.2023. godine navodi da su tužitelj je kao korisnik kredita dana 15. rujna 2006. godine zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu (čl. 6. NAMJENA KREDITA – Namjena kredita je dogradnja i nadogradnja kuće u [adresa]) broj 3207263144/06, kreditna partija 7103275307 na iznos od 94.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 94.360,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u iznosu koji odgovara protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita 15 godina. Odredbom čl. 2. KAMATE I NAKNADE propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Jednako tako, odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu. Početni anuitet iznosio je 717,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužitelj je konačno otplatio predmetni kredit prijevremenom otplatom dana 17.01.2014. godine. Kolektivni spor koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012 u odnosu na utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. U odnosu na tuženika u ovom predmetu, kao 1. tuženika u predmetu po kolektivnoj tužbi, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, pod točkom I. izreke, potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno izloženom stavu Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima, raspravni sud vezan je tim utvrđenjima u parnici pokrenutoj ovom tužbom. Slijedom navedenog, kako je predmetni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen upravo u navedenom razdoblju na koje se odnosi naprijed navedeni kolektivni spor, tužitelj se, kao potrošač, poziva na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora, odnosno iz naprijed navedenih presuda kojima je u postupku pod posl.br. P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom RH pravomoćno odlučeno o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer se u ovom predmetu radi o ugovoru istovrsnom onima koji su bili predmet opisanog kolektivnog spora i zahtijeva od Suda da utvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu od 15.09.2006. godine kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF ništetne. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice. Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno postupio je i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Obzirom su ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne i nepoštene, a tuženik je kod obračuna anuiteta primjenjivao te odredbe, to je tužitelj zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate do njegove potpune otplate plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da se plaćalo anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način tuženiku preplaćen iznos od ukupno 17.793,61 EUR/134.065,95 HRK. Ukoliko je tuženiku sporna vjerodostojnost dokumentacije temeljem koje je učinjen obračun, kao i sam obračun, tužitelj predlaže da se tuženika pozove službenim putem na dostavu dokumentacije. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi Tužitelj i tuženik sklopili su 15. rujna 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207263144/06 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 94.360,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 17.793,61 EUR / 134.065,95 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 31.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 31.05.2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C- 81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i kojise navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznimkamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 8-12 spisa), zk izvadak (list 13 spisa), potvrdu solemnizacije (list 14-15 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 16 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 17-30 spisa), obavijest (list 31 spisa), plaćene anuitete (list 32-33 spisa), sudsku praksu (list 45- 47, 49-57, 66-80, 82-89, 149-183 spisa), izvod iz zapisnika (list 48 spisa), promet po kreditu (list 58-65 spisa), odabir valute (list 90 spisa), presliku osobne iskaznice (list 147-148 spisa), sporazum o prestanku ugovora o radu (list 195-196 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 201-205 spisa), iskaz tužiteljice dan na ročištu dana 13.12.2024. (list 243-244 spisa).
Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).
Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3207263144/06 te utvrdio da su isti sklopili tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 15.09.2006. godine. Svrha tog kredita je bio rješavanje stambenog pitanja te je tuženik dostavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 94.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za adaptaciju kuće kako bi ista postala podobna za stanovanje te isplatu drugog suvlasnika. Ugovoren je rok otplate od 15 godina s kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje.
U svom usmenom iskazu na ročištu dana 13.12.2024. tužiteljica OA je iskazala kako je predmetni kredit podignula u svrhu dogradnje stana na obiteljskoj kući roditelja. Nema firmu ali ima obrt zbog svojeg posla. On je formalno prijavljen na njenoj adresi stanovanja no tamo ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost ili prima stranke iz razloga što je priroda njenog posla takva da radi na konferencijama koje se odvijaju najčešće po hotelima ili radi za strance na drugim poslovima. Stoga navedeni stan koristi isključivo za privatno stanovanje. Za banku tuženika se odlučila jer je već ranije tamo imala račun koji joj je otvorila još majka vezano uz troškove njenog stručnog usavršavanja, također banka je u to vrijeme davala i povoljnije uvjete za osobe ispod 30 godina. U osnovi razumije pojmove promjenjiva kamatna stopa po odluci banke i valutna klauzula. Prilikom podizanja kredita kada je prvi puta došla u banku su joj rekli da može dići samo kredit u CHF jer da za ostale valute ne ispunjava uvjete. Nitko je u banci nije upozorio da postoji mogućnost da se tijekom otplatnog razdoblja dogodi to da kamatna stopa značajno poraste odnosno da značajno poraste tečaj za CHF. Isto tako ju nisu upozorili da HNB ne štiti jednako tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Nema stručnih znanja iz područja ekonomije, bankarstva i sl. Što se tiče rasta rate izjavila je da se više ne sjeća točnog iznosa te da joj je rata značajno porasla, gotovo za 50%. Ugovor je dobila gotov i nije mislila da može pregovarati o njegovim uvjetima, to je bio šprancirani ugovor. Sa tim ugovorom je išla kod javnog bilježnika na kojeg ju je uputila banka, on joj isto nije ništa objašnjavao. Ugovor je pročitala. Nije mislila da će doći do takvog značajnog porasta rate. Zna da je poštom dobivala obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sama je otplatila kredit trajnim nalogom. Sama zgrada se sastoji od dva stana. U vrijeme podizanja kredita nije imala registriran obrt, a obrt je registrirala 2020. g. Kredit je otplatila u cijelosti i to negdje 2014. g.
Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužiteljica realizirala kod tuženika s namjerom dogradnje obiteljske kuće sa svrhom izgradnje stana za svoje stambene potrebe. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ista osnovala obrt s formalnom adresom na tom stanu ali tek nakon što je otplatila kredit pa ta činjenica nje relevantna za ovaj postupak. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik istu nije upozorio na mogućnost značajnog povećanja kamatne stope kao niti da postoji mogućnost značajne promjene tečaja za CHF. Dalje je sud utvrdio da je tuženik tužiteljici ponudio samo predmetni ugovor s valutnom kaluzulom u CHF jer ista po svojim primanjima nije ispunjavala uvjete za druge vrste valutnih klauzula. Isto tako iz svih iskaza proizlazi da tužiteljici nisu pružene dovoljne informacije o time elementima od strane djelatnika banke kako bi ista mogla u potpunosti shvatiti sve rizike koji mogu nastati iz tih elemenata, a pogotovo iz ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak.
U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje isplatu iznosa temeljem ništave valutne klauzule u CHF dok ne potražuje isplatu temeljem ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Cijeli slijed događaja vezano uz ništetnost ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF započet je podnošenjem kolektivne tužbe u kojoj je 2013. godine donijeta prvostupanjska presuda koja se prvenstveno odnosi na promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke pa stoga ovaj sud djelomično navodi i presude koje se odnose na pitanije promjenjive kamatne stope s ciljem da se iznese slijed događaja koji je doveo do utvrđenja ništetnosti i vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u.
Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika - banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.
Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.
Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.
Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
Odredbom čl. 1111 st. 1 ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Odredbom čl. 1115 ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.
Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. OAĐ od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.
Predmetni ugovori o kreditu su od strane udruge Potrošač, ali i do samih pojedinačnih tužitelja osporeni uglavnom vezano uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF te vezano uz ugovorene naknade koje opterećuju iznos kredita. U ovom predmetu tužitelj osporava dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF koja je zbog značajne promjene tečaja za CHF znatno povisila obveze tužitelja kao korisnika kredita tijekom otplate te istovremeno povećala nominalni iznos koji je banka u tom istom razdoblju primila na ime otplate kredita. Stoga će se sud u nastavku obrazloženja usredotočiti najviše na to pitanje.
Vezano uz ovo pitanje sud upozorava na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da su banke, vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.
Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu, a kako je to sud utvrdio izrekom ove presude.
Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 2, 7 i 23P predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredbe sadrže i dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli - CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
Temeljem provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je ugovoren iznos kredita od 94.360,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 442.864,60 kn, odnosno 58.778,23 EUR.
Zatim je utvrđeno da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.11.2006.) do konačne prijevremene otplate (17.1.2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 17.766,66 EUR.
S druge strane ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.11.2006.) do konačne prijevremene otplate (17.1.2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 17.296,53 EUR.
Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale prigovor.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
Slijedom navedenog sud je utvrdio visinu potraživanja tužiteljice koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita u ukupnom iznosu od 17.766,66 EUR.
Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.
Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate sud je za period do 31.07.2015. godine donio temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22), a od 30.12.2023. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 (NN 156/22).
Nadalje, sud naglašava da je vještak izračun sačinio u nekoliko varijanti od kojih je ovaj sud prihvatio samo onu u kojem su uvaženi samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljeva tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Odredbom čl. 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO). Naime, tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita).
Stoga niti tuženik, koji nije niti potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Slijedom navedenog sud je dobio prigovor radi prijeboja tuženika kao neosnovan. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 01.06.2023. godine.
Prvenstveno sud upozorava da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Nadalje, sud upozorava i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/17 i VSRH Rev-2245/17 koji su relevantni za pitanje zastare u ovom predmetu. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.
Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 13.02.2020. godine, zatim obzirom da je precizirani tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 10.1.2022. godine (samo za valutnu klauzulu) te uzimajući u obzir gore navedene odluke i posljedice koje iz njih za zastaru proistječu, to između pravomoćnosti kolektivne presude i dana podnošenja tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije prošlo više od pet godina zastarnog roka iz čl. 225 ZOO-a pa stoga za niti jedan od dosuđenih iznosa nije nastupila zastara potraživanja.
Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV-123/2024- 5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 31.05.2023. godine sa 500,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 09.09.2024. godine sa 100,00 EUR (tbr. 8/4), trošak pristupa na ročišta 20.03.2024., 04.09.2024. i 13.12.2024. godine sa 500,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 19.12.2023. i 11.11.2024. godine sa 500,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročište za objavu presude sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 3.200,00 EUR.
Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 800,00 EUR te trošak financijskog vještačenja od 300,00 EUR pa sveukupni trošak tužiteljice iznosi 4.300,00 EUR te je taj iznos sud dosudio tužiteljici na teret tuženika.
Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu koja niti nije plaćena te na presudu.
Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 19. prosinca 2024. godine pa do isplate.
Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 19. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
