REPUBLIKA HRVATSKA

P-430/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Toš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš, Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.438,28 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 3,55 eura od 23. kolovoza 2005. do isplate,

- 4,92 eura od 27. rujna 2005. do isplate,

- 4,06 eura od 27. listopada 2005. do isplate,

- 4,61 eura od 24. studenog 2005. do isplate,

- 2,88 eura od 31. prosinca 2005. do isplate,

- 4,11 eura od 25. siječnja 2006. do isplate,

- 0,24 eura od 19. veljače 2006. do isplate,

- 0,46 eura od 18. ožujka 2006. do isplate,

- 0,85 eura od 14. svibnja 2006. do isplate,

- 0,63 eura od 19. ožujka 2008. do isplate,

- 13,87 eura od 28. listopada 2008. do isplate,

- 5,68 eura od 30. prosinca 2008. do isplate,

- 13,79 eura od 22. siječnja 2009. do isplate,

- 13,41 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 9,79 eura od 26. ožujka 2009. do isplate,

- 10,57 eura od 28. travnja 2009. do isplate,

- 6,00 eura od 28. svibnja 2009. do isplate,

- 4,29 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 6,89 eura od 23. srpnja 2009. do isplate,

- 5,81 eura od 29. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,23 eura od 29. rujna 2009. do isplate,

- 5,17 eura od 4. studenog 2009. do isplate,

- 6,02 eura od 11. studenog 2009. do isplate,

- 9,45 eura od 29. prosinca 2009. do isplate,

- 11,44 eura od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 12,88 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 17,65 eura od 30. ožujka 2010. do isplate,

- 16,94 eura od 28. travnja 2010. do isplate,

- 25,90 eura od 11. lipnja 2010. do isplate,

- 29,69 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 30,13 eura od 27. srpnja 2010. do isplate,

- 44,41 eura od 10. rujna 2010. do isplate,

- 34,13 eura od 8. listopada 2010. do isplate,

- 35,67 eura od 11. studenog 2010. do isplate,

- 42,69 eura od 11. prosinca 2010. do isplate,

- 55,00 eura od 12. siječnja 2011. do isplate,

- 41,73 eura od 11. veljače 2011. do isplate,

- 45,37 eura od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 45,89 eura od 21. travnja 2011. do isplate,

- 46,93 eura od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 758,55 eura od 14. svibnja 2011. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.201,51 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. veljače 2023. podnio tužbu radi isplate iznosa od 1.438,28 eura. U tužbi je naveo da su ČN i tuženik sklopili ugovor o kreditu 20. srpnja 2005. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je 4. ožujka 2021. sklopio ugovor o ustupu tražbine s ČN kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između ČN i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 1.438,28 eura s osnove ništetnih odredbi o vezivanju glavnice za valutu CHF.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, a presuda u kolektivnom sporu se ne odnosi na autokredite, već na stambene kredite. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i učinila. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Ističe i prigovor zastare. Navodi da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, već prigovara osnovanosti. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o ustupu tražbine (list 6- 7 spisa), ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), otplatni plan (list 13-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 17-21 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. (list 22-197 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (list 198-268 spisa) presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. (list 269- 296 spisa), uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila (list 400-402 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 403-405 spisa), saslušan je svjedok ČN (list 455-456 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Nije sporno da su tuženik i ČN sklopili ugovor o kreditu broj 628-50- 2958202 od 20. srpnja 2005.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Točkom 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja novog vozila Citroen. Iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je korisnik kredita koristio predmetno vozilo za bilo koju poslovnu svrhu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

8. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 23.004,87 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Točkom 7. ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dopsijeća.

9. Nije sporno da je tuženik u cijelosti otplatio predmetni kredit, a to proizlazi i iz tuženikove knjigovodstvene kartice.

10. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su ČN i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 4. ožujka 2021. Čl. 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ČN ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ČN i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 628-50-2958202 od 20. srpnja 2005. te će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati naplatu ustupljene tražbine.

11. Tražbina iz čl. 2. ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 4. njene izreke utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Raiffeisenbank Austria d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

21. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

23. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ČN. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

25. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

26. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ČN i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 2005. godine., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač ČN dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u periodu od 01. srpnja 2007. do 30. rujna 2007. i uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Citroen iz putničkog programa tijekom akcije u trajanju od 01.08.2005. do 31.08.2005. u suradnji s društvom Citroen Hrvatska d.o.o. ne proizlazi da ih je tuženik dostavio potrošaču BN, niti da mu je objasnio značenje valutne klauzule u CHF, odnosno objasnio mu je li tečaj CHF nestabilniji prema kuni u odnosu na tečaj eura prema kuni i zbog kojih razloga. Iz tih uvjeta ne proizlazi da su njima objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF.

27. Svjedok ČN iskazao je da mu banka nije objasnila koje su razlike između valutne klauzule CHF i valutne klauzule euro, a niti da CHF ima veći rizik te mu nije objašnjeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne i u odnosu na CHF.

28. Iz iskaza svjedoka ČN proizlazi da mu tuženik nije objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru te nije bio dao informacije koje su potrošaču potrebne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom CHF.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČN jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

30. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s ČN nije dao potrošaču potrebne informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između ČN i tuženika također nepoštene i ništetne.

31. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila jer se pravomoćna presuda P-1401/12 odnosi na sve potrošačke ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju navedenom u izreci te presude, a ne samo na stambene kredite kako to smatra tuženik. U izreci presude P-1401/12 jasno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (dakle, svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo onim ugovorima kod kojih je namjena kredita bila kupnja stana).

32. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnobilježničke prisjednice UN predložene na okolnost da je javni bilježnik objasnio korisniku kredita smisao i sadržaj posla, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga ne proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču.

33. Visina potraživana u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule nije sporna između stranaka, kao niti datumi plaćanja pojedinih anuiteta od stanka korisnika kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da visina potraživanja nije sporna. Stoga, ukupno preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule je 1.438,28 eura.

34. Ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

35. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

36. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

37. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

38. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.438,28 eura.

39. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara počinje teći 14. lipanja 2023. kada je presuda u kolektivnom sporu P-1401/12 u tom dijelu postala pravomoćna (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

40. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

41. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

42. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

43. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

44. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 199,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 26. travnja 2023. u iznosu od 199,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu od 8. rujna 2023. u iznosu od 99,50 eura prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 10. srpnja 2024. i 28. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 897,50 eura. Tužitelju su priznati i troškovi PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 224,37 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, sveukupno 1.201,51 eura.

Zagreb, 19. prosinca 2024.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku