R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-15/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffesenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 7. studenog 2024. provedene u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Jelene Demetrović, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice, nakon javne objave presude 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku "Raiffeisenbank Austria" d.d. 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FK OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa] na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu br. 045-50-3736834 od 20. listopada 2006.g. isplati novčanu tražbinu u iznosu od 307,77 eur (slovima: tristo sedam eura i sedamdeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena koja teče na svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015.g. , a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, , a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3-%-tna poena, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi :

-5,07 EUR s kamatom od 01. studenog 2008.g. pa do isplate,

-6,76 EUR s kamatom od 01. siječnja 2009.g. pa do isplate,

- 7,97 EUR s kamatom od 01. veljače 2009.g. pa do isplate,

- 8,52 EUR s kamatom od 01. ožujka 2009.g. pa do isplate,

- 7,01 EUR s kamatom od 01. travnja 2009.g. pa do isplate,

- 7,30 EUR s kamatom od 01. svibnja 2009.g. pa do isplate,

- 4,98 EUR s kamatom od 01. lipnja 2009.g. pa do isplate,

- 3,28 EUR s kamatom od 01. srpnja 2009.g. pa do isplate,

- 3,73 EUR s kamatom od 01. kolovoza 2009.g. pa do isplate,

- 4,63 EUR s kamatom od 01. rujna 2009.g. pa do isplate,

- 4,55 EUR s kamatom od 01. listopada 2009.g. pa do isplate,

- 3,64 EUR s kamatom od 01. studenog 2009.g. pa do isplate,

- 5,35 EUR s kamatom od 01. prosinca 2009.g. pa do isplate,

- 6,71 EUR s kamatom od 01. siječnja 2010.g. pa do isplate,

- 228,27 EUR s kamatom od 14. siječnja 2010.g. pa do isplate,

pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku "Raiffeisenbank Austria" d.d. 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FK OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], isplati troškove parničnog postupka u iznosu 756,48 EUR (slovima: sedamsto pedeset šest eura i četrdeset osam eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nadležnosti ovog suda.

IV. S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 95,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on, kao korisnik kredita i tuženik "Raiffeisenbank Austria" d.d. kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu br. 045-50-3736834 od 20. listopada 2006.g. Na temelju ugovora o kreditu br. 045-50-3736834 od 20. listopada 2006.g..g. tužitelj je koristio kredit od 11.417,48 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu , te je prva rata iznosila 191,93 CHF dospijevala 30. studeni 2006. godine. Nadalje, korisnik kredita se obvezuje navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. U čl. 2. se navodi da je kamata promjenjiva u skladu Odlukama o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 6,50 % godišnje. U čl. 3 se navodi da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. U čl. 7. Ugovora se navodi da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja za CHF, prema otplatnom planu u roku od 72 mjeseca. Tužitelj smatra da su gore navedene ugovorne odredbe nezakonite, nepoštene i ništetne jer su ovakvim ugovaranjem povrijeđene zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju. To se prije svega odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope čiji parametri nisu ni na koji način određeni kao i u dijelu ugovaranja valutne klauzule. Prije svega, stranke su se dužne kod sklapanja ugovora pridržavati osnovnih načela obveznog prava, a to su prije svega načelo savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava, suradnje i ravnopravnosti, iz čega slijedi da bi stranke barem približno trebale imati ravnopravan položaj u pravnom odnosu odnosno unaprijed definirana i poznata prava i obveze. U konkretnom slučaju nisu poštivana ta opća načela kao i neke zakonske odredbe gore navedenih zakona, što se obrazlaže slijedećim. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu i rješenje broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g., kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., a koja je donesena temeljem kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF. Dakle, o pravnoj osnovi ove tužbe koja se odnosi na promjenu kamatne postoji pravomoćna presuda kojom je zauzet stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a time i ništetne. U predmetnom ugovoru o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope određeno je samo da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena i odrediva, a u ovom slučaju činidba u pogledu kamatne stope nije bila ni određena niti barem odrediva. Ovakva ugovorna odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te je promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba također ne sadrži niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope i kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču te ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj. Iz knjigovodstvene kartice je vidljivo da kamata varirala od početno ugovorene 5,49% do 12 %, slijedom čega je tužitelj preplatio kamatu u odnosu na prvotno ugovorenu, a koji iznos će precizirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nadalje, predmetnim ugovorom je ugovorena primjena valutne klauzule obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužitelju nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su mu objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule. Presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Pozivajući se na navedene presude, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik sukladno navedenom načelu bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio po ovim odredbama jer nije tužitelju ostavio mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužitelj mogao ili prihvatiti ugovor sročen od strane tuženika ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tuženik doista imao namjeru da tužitelj shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebao unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti promjenu kamatne stope na način razumljiv prosječnom potrošaču, navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Da su tužitelju rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada na tako što ne bi pristao. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženiku kao „sigurna valuta“ te da je tuženik time štitio isključivo vlastite interese, dok je tužitelja prepustio riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama na naknadu štete pozivati i na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i čl. 138. a ZZP, prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a za sve ugovore o kreditu zaključene s tuženikom u razdoblju 01.09.2004. -31.12.2008. utvrđene ništetnim odredbe kojim je ugovorena valuta vezana za CHF kao i odredbe o promjeni kamatne stope, to je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi od njega primio sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima. Konkretna pravna posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa čini ovisnom o jednostranoj odluci banke sastoji se u tome da se kroz cijelo razdoblje otplate kredita ima primijeniti prvotno ugovorena kamatna stopa, koja u ovom slučaju iznosi 4,50% godišnje. Isto tako, posljedica ništetnosti odredbe kojom se korisniku kredita stavlja na raspolaganje kunska protuvrijednost određenog iznosa u CHF je ta da se početni anuitet preračunava u kune i to po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita te se isti ima primijeniti na cijelo razdoblje plaćanja kredita. Tužitelj smatra da je uslijed ugovornih odredbi o nezakonitom povećanju kamatne stope i nezakonitoj odredbi o valutnoj klauzuli preplatio kredit za 12.000,00 kn, koji iznos će nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirati po mjesecima. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 045-40-3736834, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi, i to konkretno u t. I i t. II tužbenog zahtjeva. Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Kao drugo, tužitelj u tužbi nije na jasan i nedvosmislen način specificirao koji su to podaci koje mu tuženik (navodno) ne želi dati, a koji dostava kojih će mu omogućiti da postavi određen tužbeni zahtjev. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu ne samo da nema dokaza, nego nema niti jasnog i nedvosmislenog navoda o tome koje bi to bile isprave, odnosno podaci, koje tuženik ne želi dostaviti tužitelju. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke, a što upravo čini tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Marije Baković, pod brojem OU-1771/2006, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina NK, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 045-50- 3736834 od 20. listopada 2006., Dostavu podataka Porezne uprave Područni ured Slavonski Brod od 27. rujna 2024. iz koje je vidljivo da tužitelj nije imao evidentiranu samostalnu djelatnosti, obrt, niti je evidentiran kao imatelj udjela u trgovačkim društvima, zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 9. rujna 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, a s viškom je tužitelj odbijen. 5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 045-50-3736834 od 20. listopada 2006., na iznos od CHF 11.417,48 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 20. listopada 2006. ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine kao i prigovor promašene pasivne legitimacije

7.1. Uivdom u Ugovor o kreditu vidljivo je da je kreditor Raiffeisenbank Austria d.d. pa je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u ovom postupku.

7.2. Iz iskaza tužitelja, a glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda utvrđeno je da je tužitelj zaključio Ugovor s tuženikom u poslovnici tuženika u [adresa] ili Zagrebu. Ne sjeća se odredbe Ugovora o kreditu da će u slučaju spora biti nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da bi mu bila otežavajuća okolnost u smislu trošenja novca i vremena ako bi ovaj postupak protiv tuženika morao voditi pred sudom u Zagrebu.

7.3. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

7.4. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u Zagrebu, te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

7.5. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa] gdje ima poslovnicu, što je općepoznato.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 95,01 eur glede promjenjive kamatne stope, te nadalje da je više platio iznos od 307,77 eur glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor zaključen s tuženikom 2006. Pročitao je Ugovor prilikom potpisa. Zna da mu je bilo rečeno da mora redovno plaćati rate kredita. Ugovor je bio napisan, ponuđen od strane tuženika i tužitelj ga je potpisao. Nije mogao mijenjati prije potpisa neku odredbu Ugovora ukoliko se ne bi s njom složio. Misli da nije uz Ugovor dobio otplatni plan. Rate kredita su se tijekom otplate mijenjale na više, skoro duplo. Ne zna da li je zaključio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Zna da se mijenjala rata kredita na više, ali ne zna da li se mijenjala kamatna stopa. Misli da ga banka nije obavještavala o promjenama kamatne stope. Pri potpisu Ugovora u banci nije mu rečeno kada, zbog čega i koliko se može mijenjati kamatna stopa tijekom otplate. Nije ekonomski stručnjak. Otplata kredita vezana je za tečaj švicarskog franka. Kada je podizao kredit rekli su mu da je tečaj CHF-a najstabilniji i to je bilo za njega motivirajuće. U banci mu nisu rekli da je za njega povećan rizik jer zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i otplate veže za tečaj CHF-a. U banci mu nisu rekli da HNB nema utjecaj na tečaj CHF-a. Raspitivao se u Privrednoj banci Zagreb d.d. oko uvjeta kredita, ali su uvjeti kod tuženika za njega bili prihvatljiviji. Kredit je podigao za kupnju osobnog vozila. Prva 2-3 mjeseca je bio zadovoljan s uvjetima pod kojima je zaključio Ugovor, ali se kasnije to promijenilo. Razumio je da se rate kredita do određene mjere mogu mijenjati, ali ne i onoliko koliko je to kasnije bilo, a u banci su ga uvjeravali da je CHF najstabilnija valuta. Novac od kredita mu je uredno isplaćen od stranke banke. U vrijeme zaključenja Ugovora bio je radnik, nije imao obrt niti udjela u nekom trovačkom društvu. Vozilo od kredita nije koristio ni za kakvu poreznu olakšicu.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prigovor zastare glede dijela tužbenog zahtjeva na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata je osnovan.

10.1. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 13. siječnja 2022. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem:

P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO). Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

10.2. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. siječnja 2022. to je ista u zastari glede stečenog bez osnove po osnovu promjenjivih kamata jer tužba nije podnesena u roku unutar 5 godina, a sve sukladno članku 225. ZPP-a

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 13. siječnja 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu glede tečaja, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Filipu Toliću.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključen sa sljedećim uvjetima: Iznos: 11.417,48 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja; Kamatna stopa: 6,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana; Rok otplate: 72 mjeseca; Namjena: Kredit za kupnju rabljenih automobila; Način otplate: Kredit se otplaćuje 72 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća; Prvi anuitet dospijeva na naplatu 30. studenog 2006. godine.

13.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je vještak u Nalazu i mišljenju izračunao razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope, tj. razliku između plaćane kamate i ugovorene kamate po svakom anuitetu. Navedene razlike se očituju u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno Prijepisu knjigovodstvene kartice sa iskazanom kamatnom stopom. Promjene kamatnih stopa su bilje sljedeće: 6,95%, 7,25% i 7,75%. Ukupan iznos preplate od u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (početka otplate) do 13. siječnja 2010. (do prijevremene otplate kredita) je 95,01 eur.

13.3. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je izračunao razliku na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlike su očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama. Tužitelj je na dan 13. siječanj 2010. (do prijevremene otplate kreidta) više platio iznos od 307,77 eur kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja CHF na dan korištenja kredita.

13.4. Dakle, tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 95,01 eur koji je u zastari, a tužitelju je dosuđen naknada za preplatu zbog promjene tečaja u ukupnom iznosu 307,77 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženi je dužan platiti tužiteljici zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka.

16.1. Tužitelju je dosuđen parnični trošak sukladno Odvjetničinoj tarifi i sastoji se od sastava tužbe u iznosu 200,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, sastav podneska 19. travnja 2022. prema Tbr.8.točka 4:OT 25,00 eur, sastav podneska 1. rujna 2024. prema Tbr.8.točka 1.OT 50,00 eur, trošak vještačenja 437,81 eur, zastupanje na ročištima 8. veljače 2022. i 11. rujna 2024. sve prema Tbr.9.točka 1.OT 2x200,00 eur, zastupanje na ročištu 7. studenog 2024. prema Tbr.9.točka 1.OT 100,00 eur, te ročište za objavu odluke prema Tbr.9.točka 3.OT 50,00 eur. Osnovica za PDV iznosi 825,00 eur, a PDV iznosi 206,25 eur. Ukupno je tužitelju dosuđeno 1.469,06 eur. Obzirom da je tužitelj uspio u ovom postupku sa 76%, razmjerno tome ima pravo na naknadu parničnog troška u iznosu 1.116,48 eur.

16.2. Tuženiku je dosuđen parnični trošak i sukladan je Odvjetničkoj tarifi, a sastoji se od odgovora na tužbu prema Tbr.8.točka 1.OT 250,00 eur s PDV-om, zastupanje na ročištu 28. veljače 2022. prema Tbr.9.točka 1.OT 250,00 eur s PDV-om, sastav podneska od 11. siječnja 2024. prema Tbr.8.točka 1.OT 250,00 eur s PDV-om, zastupanje na ročištu 11. rujna 2024. prema Tbr.9.točka 1.OT 250,00 eur s PDV-om, sastav podneska 25. rujna 2024. 250,00 eur s PDV-om prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištu 7. studenog 2024. prema Tbr.9.točka 1.OT 125,00 eur s PDV- om, ročište za objavu odluke 125,00 eur s PDV-om prema Tbr.9.točka 3.OT, odnosno ukupno je dosuđen parnični trošak u iznosu 1.500,00. eur. Obzirom na uspjeh tuženika u ovom postupku sa 24%, razmjerno ima pravno na naknadu parničnog troška u iznosu 360,00 eur.

16.3. Nakon prijeboja dosuđenih parničnih troškova tužitelju 1.116,48 eur i dosuđenih parničnih troškova tuženiku 360,00 eur, tuženik je dužan tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 756,48 eur.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 19. prosinca 2024.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.