REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4106/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Nenada Horvata, odvjetnika i punomoćnika tuženika Jakova Hadžije, odvjetnika, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužitelju PĆ, iz [adresa], iznos u visini od 13.785,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- iznos od 31,17 EUR s kamatom tekućom od 26.11.2008. sve do isplate,

- iznos od 50,95 EUR s kamatom tekućom od 27.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 57,11 EUR s kamatom tekućom od 26.02.2009. sve do isplate,

- iznos od 71,71 EUR s kamatom tekućom od 26.03.2009. sve do isplate,

- iznos od 47,33 EUR s kamatom tekućom od 26.04.2009. sve do isplate,

- iznos od 48,67 EUR s kamatom tekućom od 25.05.2009. sve do isplate,

- iznos od 42,72 EUR s kamatom tekućom od 27.06.2009. sve do isplate,

- iznos od 48,01 EUR s kamatom tekućom od 26.07.2009. sve do isplate,

- iznos od 41,73 EUR s kamatom tekućom od 26.08.2009. sve do isplate,

- iznos od 44,23 EUR s kamatom tekućom od 26.09.2009. sve do isplate,

- iznos od 37,50 EUR s kamatom tekućom od 27.10.2009. sve do isplate,

- iznos od 42,73 EUR s kamatom tekućom od 26.11.2009. sve do isplate,

- iznos od 41,75 EUR s kamatom tekućom od 29.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 56,65 EUR s kamatom tekućom od 26.01.2010. sve do isplate,

- iznos od 63,88 EUR s kamatom tekućom od 26.02.2010. sve do isplate,

- iznos od 60,69 EUR s kamatom tekućom od 26.03.2010. sve do isplate,

- iznos od 71,47 EUR s kamatom tekućom od 27.04.2010. sve do isplate,

- iznos od 83,53 EUR s kamatom tekućom od 26.05.2010. sve do isplate,

- iznos od 95,63 EUR s kamatom tekućom od 27.06.2010. sve do isplate,

- iznos od 111,69 EUR s kamatom tekućom od 27.07.2010. sve do isplate,

- iznos od 94,32 EUR s kamatom tekućom od 26.08.2010. sve do isplate,

- iznos od 143,75 EUR s kamatom tekućom od 26.09.2010. sve do isplate,

- iznos od 119,33 EUR s kamatom tekućom od 26.10.2010. sve do isplate,

- iznos od 132,53 EUR s kamatom tekućom od 26.11.2010. sve do isplate,

- iznos od 152,31 EUR s kamatom tekućom od 28.12.2010. sve do isplate,

- iznos od 183,92 EUR s kamatom tekućom od 26.01.2011. sve do isplate,

- iznos od 149,62 EUR s kamatom tekućom od 26.02.2011. sve do isplate,

- iznos od 159,86 EUR s kamatom tekućom od 26.03.2011. sve do isplate,

- iznos od 146,78 EUR s kamatom tekućom od 27.04.2011. sve do isplate,

- iznos od 175,27 EUR s kamatom tekućom od 26.05.2011. sve do isplate,

- iznos od 201,76 EUR s kamatom tekućom od 28.06.2011. sve do isplate,

- iznos od 208,73 EUR s kamatom tekućom od 26.07.2011. sve do isplate,

- iznos od 322,94 EUR s kamatom tekućom od 26.08.2011. sve do isplate,

- iznos od 215,68 EUR s kamatom tekućom od 27.09.2011. sve do isplate,

- iznos od 202,40 EUR s kamatom tekućom od 26.10.2011. sve do isplate,

- iznos od 203,27 EUR s kamatom tekućom od 26.11.2011. sve do isplate,

- iznos od 203,32 EUR s kamatom tekućom od 14.01.2012. sve do isplate,

- iznos od 218,15 EUR s kamatom tekućom od 14.01.2012. sve do isplate,

- iznos od 226,84 EUR s kamatom tekućom od 26.02.2012. sve do isplate,

- iznos od 227,92 EUR s kamatom tekućom od 27.03.2012. sve do isplate,

- iznos od 222,05 EUR s kamatom tekućom od 26.04.2012. sve do isplate,

- iznos od 225,04 EUR s kamatom tekućom od 27.05.2012. sve do isplate,

- iznos od 231,47 EUR s kamatom tekućom od 27.06.2012. sve do isplate,

- iznos od 224,00 EUR s kamatom tekućom od 26.07.2012. sve do isplate,

- iznos od 224,62 EUR s kamatom tekućom od 26.08.2012. sve do isplate,

- iznos od 211,80 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2012. sve do isplate,

- iznos od 216,03 EUR s kamatom tekućom od 11.10.2012. sve do isplate,

- iznos od 225,19 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2012. sve do isplate,

- iznos od 222,37 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2012. sve do isplate,

- iznos od 226,92 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2013. sve do isplate,

- iznos od 215,08 EUR s kamatom tekućom od 26.02.2013. sve do isplate,

- iznos od 211,68 EUR s kamatom tekućom od 12.03.2013. sve do isplate,

- iznos od 223,92 EUR s kamatom tekućom od 26.04.2013. sve do isplate,

- iznos od 214,09 EUR s kamatom tekućom od 26.05.2013. sve do isplate,

- iznos od 209,25 EUR s kamatom tekućom od 27.06.2013. sve do isplate,

- iznos od 196,99 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2013. sve do isplate,

- iznos od 205,59 EUR s kamatom tekućom od 27.08.2013. sve do isplate,

- iznos od 211,16 EUR s kamatom tekućom od 26.09.2013. sve do isplate,

- iznos od 218,39 EUR s kamatom tekućom od 26.10.2013. sve do isplate,

- iznos od 219,02 EUR s kamatom tekućom od 26.11.2013. sve do isplate,

- iznos od 223,31 EUR s kamatom tekućom od 28.12.2013. sve do isplate,

- iznos od 199,81 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2014. sve do isplate,

- iznos od 208,38 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2014. sve do isplate,

- iznos od 211,36 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2014. sve do isplate,

- iznos od 209,11 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2014. sve do isplate,

- iznos od 204,98 EUR s kamatom tekućom od 11.05.2014. sve do isplate,

- iznos od 204,17 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2014. sve do isplate,

- iznos od 207,83 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2014. sve do isplate,

- iznos od 213,95 EUR s kamatom tekućom od 12.08.2014. sve do isplate,

- iznos od 216,17 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2014. sve do isplate,

- iznos od 214,42 EUR s kamatom tekućom od 11.10.2014. sve do isplate,

- iznos od 221,18 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2014. sve do isplate,

- iznos od 223,06 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2014. sve do isplate,

- iznos od 223,75 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 12.05.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2015. sve do isplate,

- iznos od 201,45 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2015. sve do isplate sve u rok od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

a) "II. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA D.D., JURIŠIĆEVA ULICA 4, 10000 ZAGREB, OIB: 87939104217 da tužitelju FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 6.877,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05.02.2016. godine pa sve do isplate, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

b) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 11.12.2012. godine do isplate kao prekomjerno zatraženim iznosom.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju 5.105,20 EUR. IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, naknaditi tužitelju PĆ, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.152,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s Volksbank d.d. pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 07. kolovoza 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 112.285,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini od 5,50% promjenjiva, sukladno odluci Banke te je ugovorena valutna klauzula, rok otplate kredita 15 godina. Navodi da je s tuženikom sklopio Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 312831 kojim se regulira konverzija kredita. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nije pregovaralo niti je tuženik upozorio tužitelja na bilo kakve rizike na sklapanje ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Ističe da kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 od 07.04.2013. godine u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž-6632/2017-10, od 14.06.2018. godine Visokog trgovačkog suda RH, te presudom Rev-2221/2018 od dana 03.09.2019. godina Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81.,82.,90, a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih sudova, a koja presuda poslovni broj Rev-2221/18 je obvezujuća je za nižestupanjske sudove. Navodi da tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“, te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, to jest nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnosti tuženiku kao banci. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Nadalje tužitelj navodi kako ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Ističe da je presudom Suda Europske unije u presudi C-118/17, od 14.03.2019. godine (predmet LĆ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pojedina pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl.6 st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije ni postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Tužitelj navodi kako unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju iz razloga jer da ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju u svojoj je biti predvidio sporazumno uređivanje i raspolaganje iznosima preplate između banke i potrošača kao posljedicama, ali niti jedna odredba tog zakona se ne odnosi na pravnu kvalifikaciju tih odredbi ugovora niti određuje da su iste pravno valjane. Navodi da mu je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 70.072,44 CHF, odnosno 447.762,89 kn, da je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30.9.2015. i primjenom veće kamatne stope od one zakonito ugovorene te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja te promjene ugovorne kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate kredite. Ističe kako simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30.09.2015. godine, a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 47.736,32 EUR odnosno u iznosu od 364.649,73 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije i da prema početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica koja je iznosila 70.072,44 CHF trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 327.363,03 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu, no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije. Iz navedenog vidljivo je da je primjenom tečaja na dan 30.9.2015. nastala razlika glavnice od 37.286,70 kn koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija. Tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i razliku glavnice. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, te navodi nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužitelj niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužitelj neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač, a sud u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici sud primjenjuje u pojedinačnoj parnici. Navodi kako je pravno neosnovano pozivati se na utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer da su iste bile razumljive. Tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora i da je ugovorena valutna klauzula te je ugovoren način otplate kredita. Navodi kako sporne po tužitelju ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz parnice Potrošač pa tužitelj treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi kako treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužitelj mogla informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužitelj propustio prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. U odnosu na konverziju tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/19 u kojoj je zauzeto stajalište da Sporazumima o konverziji priznaju se pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je navedeno stjalište obvezno za sve sudove. Ističe da je jasno da među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Navodi da je izračunom konverzije utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 38.465,13 kn, da je navedeni iznos tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate, pa kako je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, to da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi,a ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 312831 od 07.08.2008.g. (list 13-23 spisa), informativni otplatni plan i knjigovodstvenu karticu (list 24-38 spisa), Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu od 26.01.2016.g. (list 39-43 spisa), Izračun konverzije (lsit 44 spisa), odluke Županijskih sudova (list 75-98 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 07. kolovoza 2008. godine Ugovor o kreditu broj 312831 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini iznosa od 112.285,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju stana, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula ugovorena čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

6. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare, ističe da je prigovor prijeboja tuženika neosnovan i ističe prigovor zastare tražbine tuženika, sve sadržajno kao u podnesku od 21. prosinca 2023. godine. Tužitelj u bitnom navodi u odnosu na tvrdnju tuženika da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav kako korisnik kredita ima pravni interes za podnošenjem tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Navodi da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. provedenom konverzijom.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu te navodi da sukladno stajalištu Vrhovnog suda u oglednom postupku i odluci broj Gos 1/19 tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari pa se predlaže odbaciti tužba podredno odbiti tužbeni zahtjev.

7. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) i razliku glavnice.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 312831 dana 07. kolovoza 2008. godine na iznos od 112.285, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% na rok od 15 godina tj. 180 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 13-23 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu dana 26.01.2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 39-43 spisa).

9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa 1. Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju stana za osobne potrebe, da njegov i tuženikov financijski savjetnik preporučio mu je kredit u CHF, a on je odlučio uzeti kredit kod tuženika jer je imao najnižu kamatnu stopu, a još mu je rečeno da je najmanji rizik za kredite u CHF. Navodi da u to vrijeme nije niti mogao dobiti kredit kunski, a nije imao ni uvjete za kredit u valuti EUR. Iskazuje da mu je u banci predan tipski ugovor i djelatnica banke nije mu tumačila ugovorne odredbe, niti ga je upozorila na rizik za kredit u CHF, a nije mu niti pojasnila iz kojih razloga bi se mijenjala visina kamatne stope, bilo je govora o ulaznoj naknadi za koju je pitao, pa mu je rečeno da je to uobičajena stvar, a kako je dao polog za stan, supruga je trebala roditi, on više nije mogao odustati od ovog kredita. Navodi da mu niti javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe, ugovor je pročitao, po struci je dipl.ing. zrakoplovstva i razumio je u bitnome ugovor. Tužitelj iskazuje da ga nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF kao tečaj EUR. Navodi da je kredit otplaćen 2016. godine, nakon konverzije. Nadalje ističe da je prihvatio konverziju kredita jer je bila jako visoka rata u CHF, ali se nije odricao svojih prava sklapanjem ovog dodatka ugovoru. Navodi da je utvrđena preplata prilikom konverzije, a ti iznosi po njegovom sjećanju su uračunati za otplatu budućih rata za kredit u EUR. Tužitelj navodi da nije bio nositelj obrta niti osnivač nekog trgovačkog društva, osobno je otplaćivao kredit, radio je u trgovačkom društvu Tepex d.o.o..

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

10. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa 1. Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 07. kolovoza 2008. godine, jer su sklapanjem Aneksa 1. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks 1. Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa 1. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Aneks 1. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 24. svibnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine.

13. Uvidom u Aneks 1. Ugovora o kreditu (dalje: Aneks 1. Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 47.736,32 EUR, da je iznos preplate u visini od 4.970,94 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice (iskaz tužitelja). Dakle ukupan iznos preplate u visini od 4.970,94 EUR koristio se za buduće anuitete u valutnoj klauzuli u EUR (iskaz tužitelja, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa 1. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3. čl.4. i čl.5., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 3. – visina kamatne stope 6,32%, ovršnost isprave, troškovi).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa 1. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 07.kolovoza 2008. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obraloženi i navedeni u ovoj odluci.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

20. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 04. srpnja 2024 godine (list 106- 114 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,50%. Vještak u mišljenju navodi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 110.037,00 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 14.604,45 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Nadalje vještak navodi da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 51.821,52 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.877,90 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Aneksu 1. Ugovora o kreditu (list 52-56 spisa) iznosi 46.215,97 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 358.635,93 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 67.535,64 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 306.814,41 HRK. Razlika između iznosa 358.635,93 HRK i iznosa 306.814,41 HRK je 51.821,52 HRK. Vještak navodi da prema Aneksu 1. Ugovora o kreditu (list 52-56 spisa) utvrđen je više plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. i iznosi 38.465,13 HRK odnosno 5.105,20 EUR na dan 30.09.2015. godine.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka do zaključenja glavne rasprave. Ističe prigovor prijeboja za iznos od 5.105,20 EUR

21. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika.

Prema stjalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 312831 sud je usvojio djelomično tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te su mu u banci savjetovali da uzme kredit u CHF.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja FĆ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

23. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 14.604,45 EUR dočim tužitelj zahtjeva ukupan iznos u visini od 13.790,59 EUR. Tužitelj nije zahtijevao isplatu iznosa u visini od 13,12 EUR sa zateznom kamatom koji iznos preplate je utvrdio vještak nalazom i mišljenjem (točka 1. Zaključka) te nije zahtijevao isplatu iznosa u visini od 805,80 EUR s osnova preplaćenih iznosa za vremensko razdoblje od 11.10.2015. godine od zaključno 11.01.2016. godine, pa mu sud navedene iznosa preplate svaki u visini od 201,45 EUR tj. u ukupnom iznosu od 805,80 EUR nije dosudio. Nadalje sud je utvrdio na temelju nalaz i mišljenja vještaka da je preplaćeni iznos za mjesec studeni 2012. godine u visini od 222,37 EUR, pa kako je tužitelj zahtijevao iznos u visini od 227,37 EUR to je sud odbio tužbeni zahtjev za iznos u visini od 5,00 EUR kao pod točkom II.b) izreke presude.

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev u visini iznosa od 13.785,59 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom I. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

24. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 6.877,90 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2007. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 112.285,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 6.877,90 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe kako tužitelj neosnovano navodi da nije ostvario potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisano prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2008. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa. Tužitelj navodi da nije ostvario potpunu restituciju te da su se primjenjivale više kamatne stope kod izračuna konverzije u kredit u EUR je točna tvrdnja tužitelja, a takvu vrstu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu to je tužitelj mogao znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Nadalje tuženik je konvertirao glavnicu koju tužitelj nije otplatio na dan konverzije tj. 30.09.2015.g. budući je način konvertiranja propisan točkom 1. članka 19.c. ZID ZKP koja glasi: "1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita".

Tuženik je izvršio konvertiranje kredita u kredit EUR kako je to propisano prisilnim zakonskim propisima, a tužitelj suprotno ne dokazuje, pa slijedom navedenog tužitelj neosnovano zahtjeva razliku glavnice jer bi bila niža glavnica denominirana u valutu EUR da se od početka primjenjivao početni tečaj u CHF. Kako je prethodno navedeno u konačnici tužitelju u ovoj pravnoj stvari i zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te mu je i uračunat preplaćeni iznos za buduće rate od 50% kako je i propisano zakonom.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom II.a) izreke presude.

26. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 5.105,20 EUR koju ističe u prijeboj. Tužitelj je istako prigovor zatare. Kako je tražbina tuženika dospjela na dan konverzije kredita tj. 2016. godine to je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Uvidom u točku 3.b) Zaključka vještaka (stranica 9, list 114 spisa) sud je utvrdio da je vještak utvrdio kako je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu EUR po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015.g. iznosila 5.105,20 EUR. Kako je tuženik preplaćene iznose koristio za buduće anuitete to ne postoji tražbina tuženika jer tuženik nije tužitelju ništa isplatio pa stoga niti ne postoji njegova tražbina, time da ako bi se zauzelo stajalište da je osnovan prigovor prijeboja tražbina ista je u zastari kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

27. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 24.05.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.12.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.07.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 06.06.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a),sastav podneska od 22.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 3.000,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 750,00 EUR, ukupno 3.750,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici 73,40% priznat je trošak u iznosu od 2.752,50 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 3.125,50 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku