REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-278/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 koga zastupa Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 26. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Dominika Brekalo, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-69700017788/2007 sklopljen između tužiteljice IF, [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, dana 8. ožujka 2007. godine koje glasi: Članak 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb da tužiteljici IF isplati iznos od 3.183,25 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 2,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10.ožujka 2008. godine do isplate, za iznos od 1,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2008. godine do isplate, za iznos od 13,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 1,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 14,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 16,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 17,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 15,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 11,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 8,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 9,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 11,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 10,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 9,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 12,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 14,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 17,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 16,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 21,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 20,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 36,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 33,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 44,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 38,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 34,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 45,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 56,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 50,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 51,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 46,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 48,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 63,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 65,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 82,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 76,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 66,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 66,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 65,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 68,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 72,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 72,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 70,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 72,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 69,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 67,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 70,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 71,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 71,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 66,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 69,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 70,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 69,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 64,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 62,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 64,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 66,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 70,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate i za iznos od 405,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. listopada 2013. godine do isplate sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika 8. ožujka 2007. koja glasi: Članak 2. Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja u tečaj i s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 2.594,80 eur.

IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužiteljici IF, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica IF podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 8. ožujka 2007. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250- 69700017788/2007 te s u stranke tako sačinjenu ispravu podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika. Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 7 godina. Tužiteljica je tuženiku otplatila kredit u cijelosti. U gore navedenom ugovoru navedeno je: Članak 2.: Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Članak 3.: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Činjenica je da tužiteljica nije izvršila isplatu ugovorenih iznosa u CHF već u kunama, dok je tužiteljici rata anuiteta bila vezana uz švicarski franak, a koju uplatu je vršila svaki mjesec u kunskoj protuvrijednosti. Tužiteljica nikada nije sa tuženikom pojedinačno pregovarala o odredbama ugovora o kreditu već je na potpis dobila unaprijed sastavljen obrazac ugovora koji je mogao samo potpisati ili ne. Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese prava potrošača, zaključujući takve ugovore o kreditu, koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, radilo se o špekulativnom postupanju tuženika jer je tuženik sav rizik poslovanja prebacio na tuženika. Nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule, a namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelja, a do kojeg je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa obroka i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK. Činjenica je da tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ovog ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ni u kojem slučaju ne bi pristao na zaključenje ovakvog ugovora temeljem koje je plaćao leasing uvećan za trećinu. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03. rujna 2019. godine poslovni broj Rev 2221/2018-11 gdje je nesporno zaključeno da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008 godine, obzirom je isti sklopljen 6. veljače 2007. godine. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. ugovora o kreditu tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda što je suprotno moralu društva te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja te uz neodredivost promjenjive kamatne stope što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Takvim određivanjem i naplatom kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako je to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredba ništetna te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika tužiteljica je oštećena za najmanje 5.778,05 eur/43.534 HRK odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog dokazala osnov svoje tužbe stoga predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 5140030250.69700017788/2007 sklopljen između tužiteljice IF, [adresa] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb od dana 8.ožujka 2007.godine koje glase: Članak 2.: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Članak 3.: 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici IF, [adresa] isplati iznos od 5.778.05 eur/43.534,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena tekućom od 29. studenog 2011.godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka te sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 156/2022) kao i da joj naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to kako slijedi: 0,35 eur/2,79 kn od 01. svibnja 2007. do isplate, 1,52 eur/11,48 kn od 01. lipnja 2007. do isplate, 1,90 eur/14,33 kn od 01. srpnja 2007. do isplate, 11,44 eur/86,25 kn od 01. kolovoza 2007. do isplate, 15,95 eur/120,25 kn od 01. rujna 2007. do isplate, 5,58 eur/42,09 kn od 01. listopada 2007. do isplate, 31,55 eur/237,76 kn od 01. studenog 2007. do isplate, 33,57 eur/252,97 kn od 01. prosinca 2007. do isplate, 22,62 eur/170,46 kn od 01. siječnja 2008. do isplate, 25,76 eur/194,10 kn od 01. veljače 2008. do isplate, 26,78 eur/201,80 kn od 01. ožujka 2008. do isplate, 21,81 eur/164,36 kn od 01. travnja 2008. do isplate, 23,21 eur/174,93 kn od 01. svibnja 2008. do isplate, 21,40 eur/161,26 kn od 01. lipnja 2008. do isplate, 21,41 eur/161,33 kn od 01. srpnja 2008. do isplate, 15,72 eur/118,45 kn od 01. kolovoza 2008. do isplate, 18,81 eur/141,75 kn od 01. rujna 2008. do isplate, 24,04 eur/181,16 kn od 01. listopada 2009. do isplate, 6,25 eur/47,15 kn od 01. studenog 2009. do isplate, 19,75 eur/148,84 kn od 01. prosinca 2009. do isplate, 21,85 eur/164,68 kn od 01. siječnja 2010. do isplate, 23,55 eur/177,45 kn od 01. veljače 2010. do isplate, 26,87 eur/202,52 kn od 01. ožujka 2010. do isplate, 33,04 eur/248,95 kn od 01. travnja 2010. do isplate, 37,23 eur/280,52 kn od 01. svibnja 2010. do isplate, 43,83 eur/330,29 kn od 01. lipnja 2010. do isplate, 47,60 eur/358,70 kn od 01. srpnja 2010. do isplate, 52,80 eur/397,89 kn od 01. kolovoza 2010. do isplate, 50,88 eur/383,37 kn od 01. rujna 2010. do isplate, 53,75 eur/404,99 kn od 01. listopada 2010. do isplate, 67,76 eur/510,60 kn od 01. studenog 2010. do isplate, 67,15 eur/505,99 kn od 01. prosinca 2010. do isplate, 66,37 eur/500,11 kn od 01. siječnja 2011. do isplate, 73,36 eur/552,79 kn od 01. veljače 2011. do isplate, 64,80 eur/488,28 kn od 01. ožujka 2011. do isplate, 73,05 eur/550,44 kn od 01. travnja 2011. do isplate, 86,65 eur/652,92 kn od 01. svibnja 2011. do isplate, 106,61 eur/803,30 kn od 01. lipnja 2011. do isplate, 120,00 eur/904,15 kn od 01. srpnja 2011. do isplate, 95,12 eur/716,71 kn od 01. kolovoza 2011. do isplate, 86,13 eur/649,02 kn od 01. rujna 2011. do isplate, 86,24 eur/649,81 kn od 01. listopada 2011. do isplate, 92,93 eur/700,21 kn od 01. studenog 2011. do isplate, 98,87 eur/745,71 kn od 01. prosinca 2011. do isplate, 100,20 eur/755,00 kn od 01. siječnja 2012. do isplate, 97,57 eur/735,21 kn od 01. veljače 2012. do isplate, 96,56 eur/727,57 kn od 01. ožujka 2012. do isplate, 100,00 eur/753,51 kn od 01. travnja 2012. do isplate, 100,27 eur/755,52 kn od 01. svibnja 2012. do isplate, 97,64 eur/735,70 kn od 01. lipnja 2012. do isplate, 95,70 eur/721,11 kn od 01. srpnja 2012. do isplate, 88,61 eur/667,64 kn od 01. kolovoza 2012. do isplate, 97,04 eur/733,06 kn od 01. rujna 2012. do isplate, 98,50 eur/742,20 kn od 01. listopada 2012. do isplate, 97,54 eur/734,98 kn od 01. studenog 2012. do isplate, 87,14 eur/656,60 kn od 01. prosinca 2012. do isplate, 91,95 eur/692,80 kn od 01. siječnja 2013. do isplate, 92,86 eur/699,69 kn od 01. veljače 2013. do isplate, 98,34 eur/741,00 kn od 01. ožujka 2013. do isplate, 86,52 eur/651,92 kn od 01. travnja 2013. do isplate, 87,33 eur/658,06 kn od 01. svibnja 2013. do isplate, 88,96 eur/670,33 kn od 01. lipnja 2013. do isplate, 88,17 eur/664,32 kn od 01. srpnja 2013. do isplate, 91,28 eur/687,79 kn od 01. kolovoza 2013. do isplate, 94,06 eur/708,73 kn od 01. rujna 2013. do isplate, 94,21 eur/709,93 kn od 01. listopada 2013. do isplate, 98,19 eur/735,55 kn od 01. studenog 2013. do isplate,94,22 eur/709,97 kn od 01. prosinca 2013. do isplate, 98,87 eur/744,98 kn od 01. siječnja 2014. do isplate, 101,67 eur/766,06 kn od 01. veljače 2014. do isplate, 99,37 eur/748,71 kn od 01. ožujka 2014. do isplate, 95,59 eur/720,29 kn od 01. travnja 2014. do isplate, 97,31 eur/733,24 kn od 01. svibnja 2014. do isplate, 99,52 eur/749,84 kn od 01. lipnja 2014. do isplate, 100,86 eur/759,96 kn od 01. srpnja 2014. do isplate, 100,97 eur/760,78 kn od 01. kolovoza 2014. do isplate, 102,98 eur/775,92 kn od 01. rujna 2014. do isplate, 106,09 eur/799,39 kn od 01. listopada 2014. do isplate, 106,09 eur/799,39 kn od 01. studenog 2014. do isplate, 99,68 eur/751,06 kn od 01. prosinca 2014. do isplate, 99,63 eur/750,67 kn od 01. siječnja 2015. do isplate, 99,63 eur/750,67 kn od 01. veljače 2015. do isplate, 99,63 eur/750,67 kn od 01. ožujka 2015. do isplate i 99,39 eur/748,88 kn od 01. travnja 2015. do isplate te naknadi parnični trošak tužitelju sve to u roku od 15 dana od prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu broj 5140030250-69700017788/2007 dana 08. ožujka 2007. za iznos od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 7 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike

Hrvatske. Tužitelj je propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c (NN 57/11, 70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima

obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi članka 3. stavak 1. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi članka 4. stavak 1. točka 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta i to obrta [obrt], vlasnik IF, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Budući da je odredbom članka 2. stavak 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za adaptaciju kuće, a adresa obrta je ista kao i adresa tužitelja, životno je i logično da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kako bi izvršio adaptaciju prostora koje će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti. Iz svega priloženog je očigledno da se tužitelj nema pravo pozivati na kolektivne presude za zaštitu interesa i prava potrošača, kad on pri sklapanju ugovora nije nastupao kao potrošač. Kako je tužba podnesena dana 09. lipnja 2023. godine tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 09. lipnja 2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05). Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite

kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a slijedom čega i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a

Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“ U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP- a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi članka 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora

o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice: Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. UF, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe članka 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog jranka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno odredbe članka 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i sud Europske Unije u presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u točki 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra TF i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik". Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Prema odredbi članka 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi članka 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokakze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe članka 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe članka 7. te članka 2. ZPP-a. Prema odredbi članka 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice tog propuštanja iz stavka 4. članka 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama članka 324. ZOO, članka 87. stavak 2. ZZP 2003 i članka 102. stavak 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima članka 319. stavak 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (članak 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj.

Pravna praznina se nikako ne može

popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu

stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U podnesku od 22. listopada 2023. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik u svom podnesku tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, međutim iz priložene dokumentacije je vidljivo da su stranke zaključile ugovor o kreditu koji je takav pravni posao u kojem se jedna ugovorna strana (ovdje tuženik) obavezuje drugoj (ovdje tužitelj) staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok se druga ugovorna strana se obavezuje plaćati ugovorene kamate odnosno ugovorene naknade te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno kao i svaki drugi pravni posao koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnom poslu. Izmjenama i dopunama ZIDPK/12 uvedena je zaštitna ugovorna odredba kojom se potrošač štiti od npr. prekomjernog rasta kamatnih stopa. Naime, tim izmjenama i dopunama uređuje se potrošačko kreditiranje koje pružaju vjerovnici (osim kreditnih institucija, kreditnih unija, te leasing društava i ostalih) na način da ono mora biti namjensko te da potrošačko kreditiranje tim vjerovnicima ne može biti osnovna djelatnost nego se potrošački krediti daju u svrhu obavljanja osnovne djelatnosti tog vjerovnika. Sa druge strane, potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju djeluje izvan poslovne djelatnosti i slobodnog zanimanja. Sve gore navedeno tužitelj je dokazao na temelju priložene dokumentacije uz svoju tužbu pa je stoga u potpunosti neosnovana tvrdnja iz podneska da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Tužitelj je tužio za ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu jer je pretplatio tužitelju, a kamate mu pripadaju od dana kada je to pretplatio odnosno prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Kada se vraća nešto što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten onda od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Vezano za prigovor zastare, tužitelj ističe da je nesporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut dana 4. travnja 2012. godine, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava između ostalih banaka i tog tužitelja, a koji postupak se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenjem presude tog suda koja je donesena 13. lipnja 2014. godine pod brojem Pž-7129/13 odnosno pod brojem Pž- 6632/2017. Kako je nesporno da je postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut 4. travnja 2014 godine jasno je da je neosnovan prigovor zastare na koju se poziva tuženik u svom odgovoru jer za potraživanje tužitelja na ime pretplaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka za period od 1. listopada 2007. godine do povrata kredita tužitelja, tj. do 1. prosinca 2013 godine. Obzirom na svoje navode koje je ranije istakao u svojoj tužbi, jasno je da je iz naprijed navedenih presuda trgovačkog suda i Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ništetna odredba ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli, a o kojoj ugovorne strane u tom kreditnom odnosu nisu pregovarale niti je tužitelj kao korisnik kredita ima utjecaj na njihov sadržaj i takva odredba ugovora o kreditu protivna je načelu savjesnosti i poštenja i ništetna. Vezano za navode u odgovoru na tužbu, a posebice o informiranosti tužitelja, tužitelj je dokazao da njemu kao potrošaču prije zaključenja predmetnih ugovora nisu u cijelosti pružene informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time od strane tužne banke postupano protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošač i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jasno je da tužena nije dala sve potrebne informacije tj. tužitelju na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, dok je specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata bankama. Tuženik dalje u odgovoru ističe da su stranke dana 21. siječnja 2016. godine sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u Eura sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim, taj dodatak ne prilaže svom odgovoru već se samo poziva na ugovor o kreditu koji prileži spisu. Tužiteljica je dana 12. studenog 2015. godine dobila od tuženika izračun konverzije za njen kredit, a koji izračun je za nju bio neprihvatljiv tako nije mogla postupiti po tome prijedlogu tuženika pa je tužiteljica dana 21. siječnja 2016. godine zatvorila svoj kredit uplatom iznosa od 52.091,59 CHF u HRK. Prema iznesenom, učinci konverzije na koje se općenito i neosnovano poziva tuženik u svom odgovoru nemaju nikakvog učinka prema tužiteljici.

4. U podnesku od 20. prosinca 2023. tuženik je naveo da opetovano osporava tužiteljev status potrošača s obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta [obrt], vl. OF, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika], sve to navedeno u odgovoru na tužbu. Isto tako, ugovor je odredbom članka 2. stavak 3. odobren za adaptaciju kuće, a adresa obrta se nalazi na istoj adresi kuće tužitelja. Navedene činjenice mogu jedino dovesti do zaključka kako je ugovor sklopljen kako bi se navedena sredstva koristila u okviru poslovne djelatnosti. Nadalje, tužitelj u podnesku od 6. rujna 2023. navodi kako samo sklapanje ugovora o kreditu implicira status potrošača, dok Zakon o zaštiti potrošača u članku 4., točki 21. vrlo jasno, precizno i nedvosmisleno potrošače definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uzimajući zakonsku odredbu u obzir, namjenu kredita i činjenicu da je tužitelj bio vlasnik gore navedenog obrta, dolazimo do zaključka kako se nipošto ne može govoriti o tužitelju kao o potrošaču. Tuženik u navedenom podnesku sam navodi kako je potrošač svaka fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju djeluje izvan poslovne djelatnosti i slobodnog zanimanja. Stoga je način na koji su sredstva ugovora o kreditu iskorištena u potpunosti proturječan tužiteljevim navodima. U odnosu na navode tužitelja u pogledu zatraženog tijeka zateznih kamata, tuženik iste i nadalje osporava, osobito onih koje se potražuju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim osporene dijelove ugovora i utvrdio postojanje tražbine tužitelja, što tuženik spori, zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih bio bi neosnovan u potpunosti. Naime, člankom 214. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ujedno se ukazuje na zauzeto mišljenje na Građanskom odjelu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tako i Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Stoga, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno najranije od podnošenja tužbe. U odnosu na navode tužitelja kako nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. tuženik opetovano ističe da jedini pravni osnov na koji se tužitelj poziva je stjecanje bez osnove, za koje odredbe ZOO- a propisuju opći zastarni rok od 5 godina, od trenutka kada je tuženik primio od tužitelja novčani iznos bez osnove. Tuženik ponavlja kako se rokovi zastare ne određuju sudskim odlukama, nego zakonskim propisima, a kako su odredbe ZOO-a o zastari prisilne naravi to nema osnove da bi se na bilo koji drugi način određivao tijek zastare po osnovi stjecaja bez osnove osim na onaj kako to propise navedeni zakon. Sve ostalo je arbitrarno i dovodi u pitanje pošteno i pravično suđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog 01. ožujka 2022., stav istog suda je kako se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05

(članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, isama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranana štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj.podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske uodnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznimodnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g. Također, ponovo se upućuje na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te je važno ponovno ukazati na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Zaključno, tužitelj u podnesku promašeno govori o dodatku Ugovora o kredita kojim je izvršena konverzija, kada je očito da takav dodatak nije sklopljen. Stoga su navodi tužitelja kako u odgovoru na tužbu nije priložen dodatak Ugovora i kako bi se isti trebao sagledati, bespredmetni. Nadalje, navod tužitelja kako je Ugovor o kreditu zatvoren 21. siječnja 2016. godine, uplatom iznosa od 52.091,59 CHF u HRK također je promašen s obzirom na to da je kredit zatvoren u listopadu 2013. godine. Slijedom navedenog, tužitelj tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te ga obvezati na naknadu parničnog troška.

5. U podnesku od 3. rujna 2024. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je, a kako je navela uredila tužbeni zahtjev i predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-69700017788/2007 sklopljen između tužiteljice IF, [adresa] i tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, dana 8. ožujka 2007. godine, koje glase: Članak 2.:

Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja u tečaj. Članak 3.: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Slavonska Avenija 6, Zagreb da tužiteljici IF isplati iznos od 3.183,25 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 2,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10.ožujka 2008. godine do isplate, za iznos od 1,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2008. godine do isplate, za iznos od 13,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 1,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 14,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 16,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 17,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 15,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 14,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 11,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 8,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 9,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 11,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 10,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 9,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 12,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 14,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 17,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 16,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 21,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 20,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 36,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 33,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 44,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 38,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 34,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 45,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 56,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 50,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 51,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 46,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 48,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 63,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 65,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 82,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 76,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 66,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 66,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 65,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 68,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 72,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 72,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 70,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 72,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 71,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 69,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 67,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 70,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 71,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 71,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 66,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 69,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 70,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 69,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 64,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 62,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 64,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 66,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 70,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate i za iznos od 405,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. listopada 2013. godine do isplate te naknadi parnični trošak tužitelju sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. U podnesku od 17. rujna 2024. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužiteljice te smatra da je tim tužbenim zahtjevom tuženik djelomično povukao tužbu te se tuženik protivi povlačenju tužbe, a u podnesku od 18. listopada 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da nema prigovora matematičkom izračunu vještaka. Tuženik navodi da izračun vještak dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u eurima ili u kunama te umjesto ispostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara se neravnoteža na štetu tuženika.

7. Nesporno je između stranaka da je Addiko bank d.d. pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. pravni slijednik Slavonske banke d.d., a promjene u pravnom statusu upisane su u registar trgovačkog suda i te promjene nastale su pripajanjem i tuženik je univerzalni pravni slijednik i pripajanjem je preuzeo sva prave i obveze svojih pravnih prednika.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvadak iz obrtnog registra, ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/207 od 8. ožujka 2007., otplatni plan, isplatni nalog s otplatnim planom, specifikaciju uplata s otplatnim planom, pregled prometa za klijenta, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 2. rujna 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je svjedok ŽF i tužiteljica IF.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica IF kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. dana 8. ožujka 2007. sklopila ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. Pravni prednik tuženika je tužiteljici odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovora o namjenskom kreditu ugovorne strane su ugovorile rok vraćanja kredita od 7 godina s kamatom od 4,40% godišnje, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 4. predmetnog ugovora stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu.

11. Nesporno je u ovom postupku da je radi zaštite kolektivnih prava potrošača vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 postupak po tužbi tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, a između ostalih i pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank te je sud donio presudu kojom je odlučio o tužbenim zahtjevima tužitelja. Povodom žalbi na presudu odluku je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine, a povodom revizije i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 9. travnja 2015. godine. Iz navedenih odluka sudova, izreka presuda i obrazloženja proizlazi da je utvrđeno da su ugovori o kreditu sklopljeni između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatu stopu sklapani u razdoblju od 2003 do 2008. godine pa se obzirom na vrijeme pokretanja postupka zaštite kolektivnog prava potrošača, 04. travnja 2012. godine kada je podnesena tužba te punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji 01. srpnja 2013.godine na sporne odnose primjenjuje pravo Republike Hrvatske uz tumačenje u duhu prava Europske unije. Ugovorna odredbe ugovora o kreditu u CHF kojima se određuje da je kamatna promjenjiva prema odluci banke nerazumljiva je i dopušteno je ocjenjivati njihovu poštenost. Ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti na daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza, niti ugovor niti opći uvjeti na koji se ugovori pozivaju ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kako bi oni bili razumljivi. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Obzirom na razdoblje u kojima su sklapani ugovori o kreditu za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, te potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su standardni dio ugovora o kreditu o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

12. Nadalje, nije sporno da je u istom postupku Trgovački sud u Zagrebu donio presudu kojom je utvrdio da su tužene banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovcu nisu potrošaču u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su time postupile suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio prvostupanjske presude potvrđen je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Odlukom, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. revizije tuženih banaka u postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod broj P-1404/2012 su kao nedopuštene odbačene i odbijene kao neosnovane. Iz izreke i obrazloženja navedenih presuda utvrđeno je da ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule iako su bile uočljive nisu bile razumljive. Tužene banke nisu dale sve potrebne informacije potrošaču na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

13.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

14. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom kao i tužbenim zahtjevom iz podneska od 3. rujna 2024. zatražila utvrđenja nišetnosti odredbe članka 2. i 3. ugovora o namjenskom kreditu kojeg su sklopili tužiteljica i prednik tuženika 8. ožujka 2007. kao i isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka odnosno zbog valutne klauzule.

16. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica je zatražila uz utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 5.778,05 eur, a tužbenim zahtjevom iz podneska od 3. rujna 2024. zatražila je uz utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 3.883,25 eur.

17. Dakle, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev što se smatra povlačenjem tužbe, a tuženik se u podnesku od 17. rujna 2024. protivio povlačenju tužbenog zahtjeva pa je sud odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu radi isplate iz tužbe tužiteljice.

18. Tuženik je osporio tužiteljici status potrošača, a sud je našao da je tužiteljica bila potrošač kada je sklopila predmetni ugovor jer je iz samog ugovora o namjenskom kreditu jasno da je to potrošački kredit jer je kredit odobren za adaptiranje kuće i radilo se o stambenom kreditu.

19. Osim toga, temeljem iskaza kako tužiteljice tako i iskaza svjedoka HF sud je utvrdio da je novac dobiven predmetnim kreditom i utrošen radi adaptacije kuće u kojoj tužiteljica živi i ima prijavljeno prebivalište.

20. Iz naprijed navedenih presuda trgovačkih sudova i vrhovnog suda jasno proizlazi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u švicarskim francima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a o kojoj odredbi ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, utvrđeno je kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojim se kredit vezivao uz valutu švicarski franak nepoštene i ništetne.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu, a člankom 2. kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja. Člankom 3. tog ugovora stranke su ugovorile rok otplate kredita i kamatnu stopu od 4,40% s tim da se mjesečni anuiteti podmiruju u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

20. Temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezao plaćati mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja nije pregovaralo..

22. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, ZZP/03 koji zakon je sud primijenio obzirom na vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu kao i odredbom članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbo o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. U Zakonu o zaštiti potrošača uređena je materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima koji je u tom smislu lex specialis, dok su odredbe Zakon o obveznim odnosima koji također reguliraju ovu materiju primjenjuju supsidijarno. U odredbama ugovora o kreditu prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a nesporno je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a nema niti dokaza da je tužitelj mogao na takvu odredbu ugovora utjecati. Osim toga u ugovore o kreditu inkorporirani su opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj ne može pojedinačno pregovarati.

24. Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istog zakona propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje.

25. U konkretnom ugovoru o kreditu nesporno je da ugovor o kreditu kakav je sklopila tužiteljica ne precizira način utvrđivanja promjene tečaja pa je tuženik odnosno njegov pravni prednik koristeći takvu ugovornu odredbu postupao nesavjesno.

26. Sud ocjenjuje da takva odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, odnosno u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene tečaja jer za to nema pouzdanih kriterija.

28. Ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli prednik tuženik se vodio samo svojim interesima, a pri tome koristeći i činjenicu nepostojanja propisa koji mu nalažu da u ugovore u slučaju ugovaranja valutne klauzule isti moraju sadržavati elemente po kojima se mijenja tečaj strane valute u odnosu na domaću valutu i tuženik je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-69700017788/2007 od 8. ožujka 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora koji je ugovorena valutna klauzula ništetna. Odredba ugovora o valutnoj klauzuli uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da jer obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti.

30. Temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula nije pregovaralo niti je tužiteljica bila upozorena na rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, a niti je tužiteljica upozoravana na razloge koji dovode do promjena kamatne stope.

31. Budući da sud nalazi da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi ništetnost članka 3. ugovora o kreditu prihvatio i odlučio kao u točki I. izreke.

32. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. predmetnog ugovora o kreditu jer je tim člankom tužiteljici odobren kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000 CHF i ta jčanka ugovora o kreditu nije ništetan.

32. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Budući da sud nalazi da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika o valutnoj klauzuli ništetna to sud nalazi da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetne ugovornih odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

35. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju rata kredita prema sklopljenom ugovoru o kreditu i rata kredita po tečaju CHF za kune koji se tijekom otplate kredita mijenjao provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

36. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor Slavonska banka d.d. dana 8. ožujka 2007. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita, stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF na rok otplate od 7 godina i otplatom u 84 mjesečna anuiteta. Početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,40% godišnje uz početni mjesečni anuitet od 319,52 CHF, a naknadno su se redovna kamatna stopa i anuiteti povećavali od strane kreditora te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF za kune na dane plaćanja anuiteta po kreditu. Kredit je plasiran 9. ožujka 2007. i prijevremeno je otplaćen u listopadu 2013. Tužiteljica je zbog valutnog utjecaja primjenom srednjeg tečaja za 1 CHF za kune na dane plaćanja platila više u iznosu od 23.984,23 kn što po konverzijskom tečaju 1 eur – 7,5345 kn iznosi više plaćeno u iznosu od 3.183,25 eura, a manje je zbog valutnog utjecaja platila u iznosu od 631,01 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 83,75 eur.

36.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanom nalaza i mišljenja.

37. Temeljem nalaz i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dana u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita pa do prijevremene otplate u listopadu 2013. platila više u iznosu od 3.183,25 eura.

38. Tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom zatražila od tuženika isplatu preplaćene rate kredita zbog promjene tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak.

39. Budući da je utvrđeno da je tuženik iznos od 3.183,25 eura na ime pretplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja CHF za kune za vrijeme trajanja kreditnog odnosa stekao bez osnove sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom tog iznosa. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćene rate kredita pa do isplate.

40. Budući da se tuženik protivio povlačenju djela tužbenog zahtjeva, a sud je našao da tužbeni zahtjev u iznosu od 2.594,80 eur nije osnovan to je sud tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom u iznosu od 2.594,80 eur kao s neosnovanim odbio.

41. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan. 42. Tužiteljica potražuje od tuženika razliku više plaćene rate kredita zbog promjena tečaja CHF za kune za period od ožujka 2008. do listopada 2013., a tužba je kod suda zaprimljena 9. lipnja 2023.

43. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

44. Dakle, budući da tužiteljica potražuje preplaćene rate kredita za period od ožujka 2008. pa do listopada 2013. to bi doista nastupila zastara potraživanja tužiteljica na ime razlike preplaćenih rata kredita po ugovoru o kreditu budući je tužiteljica tužbu podnijela sudu 9. lipnja 2023.

45. No, sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i protiv između ostalih banaka i tuženika, a koji postupak se vodio kod naprijed navedenog trgovačkog suda pod brojem P-1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude tog suda koja je donesena 13. lipnja 2014. godine pod brojem Pž-7129/13, odnosno pod brojem Pž-6632/2017.

46. Nesporno je da je postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu je tužbom koja je podnesena tom sudu 04. travnja 2012. godine. Dakle, za potraživanja tužitelja na ime pretplaćenih rata kredita za period od rujna 2007. pa do rujna 2012. nije nastupila zastara potraživanja do 4. travnja 2012. kada je pokrenut postupak pred nadležnim trgovačkim sudom po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv tuženih banaka.

47. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

47.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

47.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

47.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

47.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

47.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

48. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

49. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

50. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

51. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

52. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

53. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 9. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja za period od ožujka 2008. do listopada 2013. to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

54. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Sud nalazi da je tužiteljica s većim djelom tužbenog zahtjeva uspjela dok za odbijeni dio tužbenog zahtjeva tuženiku posebni troškovi nisu nastali. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložene podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 22. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 18. ožujka 2024. i na glavnu raspravu održanu 26. studenog 2024. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao tršak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.200,00 eura i PDV u iznosu od 300,00 eura te je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa je priznao trošak tužiteljice u iznosu od 1.898,17 eura.

55. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Maksimirska 25