Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

Poslovni broj: P-575/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Slavko Nedić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić & Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, koga zastupa punomoćnik Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 15. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su odredbe članka 1. i članka 6. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 9012374451, koji je sklopljen 29. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak te odredba članka 4. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovu jednostrane odluke banke, ništetna.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju JU iz [adresa], isplati temeljem stjecanja bez osnove iznos od 3.203,16 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 1,49 eur od 6. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,14 eur od 7. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,52 eur od 6. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,19 eur od 6. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,54 eur od 7. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 11,48 eur od 5. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 11,72 eur od 5. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,50 eur od 6. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 11,09 eur od 6. studenoga 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,08 eur od 5. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 15,51 eur od 6. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 17,91 eur od 6. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 18,25 eur od 6. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 21,87 eur od 7. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 22,13 eur od 6. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 25,79 eur od 5. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 35,09 eur od 6. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 32,58 eur od 5. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 42,78 eur od 7. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 37,48 eur od 6. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 36,75 eur od 6. studenoga 2010. pa do isplate

- na iznos od 48,81 eur od 7. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 51,90 eur od 6. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 50,18 eur od 5. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 49,58 eur od 5. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 46,48 eur od 6. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 53,33 eur od 6. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 65,48 eur od 7. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 64,03 eur od 6. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 92,24 eur od 5. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 88,91 eur od 6. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 68,97 eur od 6. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 68,50 eur od 5. studenoga 2011. pa do isplate

- na iznos od 69,44 eur od 6. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 73,59 eur od 7. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 73,41 eur od 6. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 71,20 eur od 6. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 71,77 eur od 5. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 73,42 eur od 6. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 72,32 eur od 7. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 72,34 eur od 4. kolovoza 2012. pa do isplate

- na iznos od 71,63 eur od 6. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 69,64 eur od 6. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 70,34 eur od 7. studenoga 2012. pa do isplate

- na iznos od 71,12 eur od 8. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 71,62 eur od 8. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 70,46 eur od 9. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 67,70 eur od 8. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 69,54 eur od 9. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 71,80 eur od 6. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 68,95 eur od 7. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 65,10 eur od 6. lipnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 64,33 eur od 6. srpnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 64,40 eur od 7. kolovoza 2013. pa do isplate

- na iznos od 68,33 eur od 30. listopada 2013. pa do isplate

- na iznos od 69,86 eur od 27. studenoga 2013. pa do isplate

- na iznos od 70,85 eur od 24. prosinca 2013. pa do isplate

- na iznos od 71,20 eur od 30. siječnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 72,98 eur od 26. veljače 2014. pa do isplate

- na iznos od 73,56 eur od 27. ožujka 2014. pa do isplate

- na iznos od 72,32 eur od 23. travnja 2014. pa do isplate,

a koja stopa zakonskih zateznih kamata se određuje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. pa sve do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.126,34 eur sa zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2024. kao dana presuđenja pa do isplate, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok je sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 44,53 eur tužitelj odbijen kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Među strankama nije sporno da je tuženik sa tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj 012374451 od dana 29. ožujka 2007., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-7334/2007 dana 2. travnja 2007., a istim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 21.138,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke za CHF važećim na dan plaćanja, a svrha kredita je kupnja automobila.

2. Nadalje, tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik u čl. 1. i čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorio odredbu o valutnoj klauzuli uz koju je vezan švicarski franak, a odredbom čl. 4. istog Ugovora je ugovorio odredbu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne.

3. Stoga je u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 1. i čl. 6. st. 2. predmetnog Ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i iz čl. 4. istog Ugovora u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke te kondemnatorni tužbeni zahtjev radi stjecanja bez osnove na štetu tužitelja s osnova više plaćenih mjesečnih anuiteta u otplatnom razdoblju zbog ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, s tim da je tužbeni zahtjev postavio u iznosu od 3.407,31 eur, ali je isti konačno postavio u svom pisanom podnesku od 15. ožujka 2024. u iznosu od 3.203,16 eur nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i to na način da je svoj tužbeni zahtjev u cijelosti uskladio s nalazom i mišljenjem koje je u spis dao imenovani vještak.

4. U historijatu svoje tužbe, a radi osnovanosti navoda o ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi ovog Ugovora o kreditu tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojim presudama je utvrđeno da je osam Banaka, među njima i tuženik, povrijedilo kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita i to na način da su zaključivali Ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovita kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze mijenjala isključivo jednostranom odlukom Banaka bez unaprijed određenog načina ili formule na koji će se mijenjati i na način da su zaključivale Ugovore o kreditima koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

5. Stoga smatra da predmetni Ugovor može opstati i bez ovih ništetnih ugovornih odredbi te da u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima je tuženik kao stjecatelj koji je nešto primio zbog takvih odredbi je dužan drugoj strani to isto vratiti, dakle da je tuženik dužan tužitelju isplatiti razliku između početno ugovorenog anuiteta i iznosa svakog pojedinog anuiteta koji je tužitelj uplaćivao tijekom cijelog otplatnog razdoblja, a koja razlika je nastala zbog promjene tečaja CHF.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 29. ožujka 2007. predmetni Ugovor o kreditu, no osporava u cijelosti i osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle i deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako ističe da su navodi tužbe tužitelja neosnovani pogotovo pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda jer se predmetna presuda ne odnosi i ne može odnositi na ovaj Ugovor, odnosno ističe kako iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a da se ovaj postupak ne vodi radi naknade štete, već radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. Nadalje, tvrdi da je u Republici Hrvatskoj ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 22. i 26. ZOO-a) koji izričito dopušta ne samo ugovaranja valutne klauzule, već i promjenjive kamatne stope, a tuženik je postupao prilikom zaključenja ovog Ugovora u cijelosti u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. Isto tako, smatra da je tužitelj aktivno sudjelovao u zaključenju ovog Ugovora, da je isti potpisao i svoj potpis ovjerio kod javnog bilježnika, pri čemu nije imao niti jedno pitanje ili potrebu razjašnjenja bilo koje ugovorne odredbe, već je sam ocijenio da je upravo ova vrsta kredita sukladna njegovim potrebama i mogućnostima pa su mu dakle ugovorne odredbe bile jasne i razumljive pa je u konačnici svojom slobodnom voljom i potpisao predmetni Ugovor, a posebno navodi da je tužitelj od strane tuženika prije zaključenja ovog Ugovora bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, a ujedno je mogao tužitelj takve informacije saznati u javnosti jer je na to upućivala Hrvatska narodna banka. Kako je, dakle tužitelj svjesno donio odluku da zaključi upravo ovakav Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer mu je najviše odgovarao, to smatra da su svi navodi tužiteljeve tužbe što se tiče ništetnosti ovih ugovornih odredbi neosnovane jer su one tužitelju bile potpuno jasne, Ugovor je solemniziran kojim činom je stvorena neoboriva pretpostavka kako je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama. U tu svrhu tuženik je predložio dokaz saslušanjem svjedoka AU, službenika tuženika u Podružnici u Osijeku, no naknadno je od ovog prijedloga odustao.

8. Također je istaknuo i prigovor zastare što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke.

9. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 14 - 18), otplatni plan i specifikacija uplata (list spisa 9 - 19), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tonki Vulić iz Osijeka (list spisa 103 - 114) te saslušao tužitelja kao stranku.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. 11. Naime, među parničnim strankama nije sporno kako je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu s tuženikom dana 3. travnja 2007. za iznos od 21.138,88 CHF s rokom otplate na 84 mjeseca, da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,10% godišnje promjenjiva jednostranom odlukom Banke te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan plaćanja. Također, nije sporno kako je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

12. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli nepoštene, čime su i ništave, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, odnosno sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012374451 sa svrhom kupnje automobila, sklopljenog između tužitelja i tuženika, utvrđeno je kako je isti sklopljen dana 29. ožujka 2007. te da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 21.138,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1. predmetnog Ugovora), da je čl. 4. istog ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukama o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10% godišnje, dok je čl. 6. predmetnog Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan plaćanja.

14. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je predmetni kredit zaključio u svrhu kupnje osobnog automobila kojeg je odabrao u Auto kući i gdje mu je djelatnik te Auto kuće rekao da što se tiče kredita za automobil surađuju sa Privrednom bankom Zagreb d.d. te je otišao u njihovu Poslovnicu u Osijeku kako bi podigao kredit za kupnju automobila i u Poslovnici tuženika u Osijeku njegov djelatnik mu je odmah predložio kao najpovoljniji kredit u valuti CHF i druge kredite mu nije nudio, a što se tiče samih ugovornih odredbi nitko mu ništa nije pojašnjavao, a niti on ništa nije pitao, tako mu naravno nije pojašnjavan niti rizik ugovorene valutne klauzule, a kako je on već ranije dizao u istoj poslovnici, odnosno kod tuženika kao njegov klijent nije imao razloga ne povjerovati djelatniku banke da je ova vrsta kredita za njega najpovoljnija i zato je bez puno pitanja pristao na ovakav Ugovor o kreditu. Iskazao je da se ne sjeća ni gdje je potpisao Ugovor ni da li ga je prije potpisivanja pročitao, ali zna da mu je u Ugovoru sve odgovaralo kako mu je djelatnik banke ranije rekao te da u trenutku zaključenja ovog Ugovora nije znao značenje termina "valutna klauzula", da je automobil kupio sredstvima ovog kredita isključivo za privatne potrebe i da u to vrijeme nije imao niti svoj obrt niti OPG-e niti udio u nekom trgovačkom društvu, da je kredit uredno otplatio, a automobil još uvijek vozi.

15. Predmet ovoga spora je utvrditi jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, odnosno ništave, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništavih ugovornih odredbi.

16. Prije svega, valja navesti kako se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.. Naime, navedenim presudama utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutna klauzule jer je istima utvrđeno da je osam Banaka, a među njima i tuženik u razdoblju od 2004. do 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke, a da Banka nije tužitelja obavijestila o svim parametrima temeljem kojih se mijenja kamatna stopa što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana također na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/13) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, a na koja utvrđenja se tužitelj u tužbi pozvao.

18. Također je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Povezujući navedenu zakonsku odredbu s odredbom čl. 502.c ZPP-a valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Nadalje, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

22. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo što tuženik nije učinio, odnosno iako je u odgovoru na tužbu stavio paušalan prijedlog za saslušanje osobnog bankara od tog prijedloga je na raspravi dana 21. studenoga 2023. odustao pa tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i o svim parametrima važnim za povećanje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Naprotiv, iz saslušanja tužitelja je utvrđeno da uopće nije bio informiran o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, odnosno o parametrima relevantnim za promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke jer su takve odredbe bile sastavni dio unaprijed pripremljenog Ugovora bez da je tužitelj na njih mogao utjecati što znači da se o istima uopće nije pregovaralo što tuženik čak tijekom postupka posebno ni ne osporava da je predmetni Ugovor pripremljen formalnim obrascem na čije ugovorne odredbe tužitelj nije mogao utjecati, a to posljedično znači da tužitelj s tuženikom niti o jednoj ugovornoj odredbi, a posebno ne o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovarao. Naprotiv, vrlo jasno tužitelj u svom iskazu potvrđuje ovakvo utvrđenje suda da se o predmetnom Ugovoru, odnosno spornim ugovornim odredbama uopće nije pregovaralo jer životno iskazuje da je prilikom zaključenja ugovora njemu ova vrsta Ugovora o kreditu prezentirana kao najpovoljnija vrsta kredita, da je imao puno povjerenje u djelatnika banke da su ti navodi točni, da mu je rata kredita odgovarala, da se čak ne sjeća da li je Ugovor prije potpisivanja pročitao ili ne, ali zna da mu je odgovaralo sve što je ranije dogovorio sa djelatnikom banke, pri čemu izričito, ali i vrlo uvjerljivo iskazuje da mu nitko nije pojašnjavao niti parametre za promjenu kamatne stope niti rizike zaključenja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, ali niti on ništa nije pitao jer tada nije ni znao značenje izraza "valutna klauzula", kredit mu je predložen kao najpovoljniji u tom trenutku i on ga je kao takvog u cijelosti prihvatio i u konačnici potpisao.

23. Uz navedeno, sud je stava kako su se ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja spornih odredbi nepoštenim na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protive načelu savjesnosti i poštenja.

24. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva, sukladno odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO).

25. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao kako je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava.

26. Pri tome je sud uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, posebno ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli.

27. Prema tome, sud zaključuje kako tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o promjeni kamatne stope, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

28. U kontekstu svega navedenog, sud je stava kako osporena ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

29. Dakle, sud je stava kako osporene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jesu one čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i one čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je kamatna stopa predmet ugovora te je to bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača.

31. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 4. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva nepoštena ugovorna odredba i ništava temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

32. Isto tako, sva utvrđenja koja se odnose na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnose se i na odredbe o valutnoj klauzuli. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/2018 od 16. rujna 2019. prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tome je dodatno pojašnjeno kako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka već misli da je svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a potrošač nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoji razlika zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak.

33. U kontekstu svega navedenog, sud je stava kako osporene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nisu lako uočljive, nisu bile jasne niti razumljive, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

34. Slijedom navedenog, sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 1. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu i odredbu čl. 4. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sadržanu utvrdio nepoštenom, slijedom čega i ništavom, temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa je sud odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

35. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić i to na okolnost visine preplaćenih mjesečnih rata s osnova valutne klauzule te joj je sud dao zadatak, a sve s obzirom na istaknuti prigovor prijeboja tuženika još u odgovoru na tužbu i pripremnom ročištu da u svom nalazu i mišljenju svakako cijeni eventualno manje plaćene mjesečne rate u periodu kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF u trenutku isplate kredita s obzirom da je takav prigovor tuženika osnovan.

36. U provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju koje je tužitelj prihvatio u cijelosti te naveo da nema primjedbi na isti, a tuženik je imao istaknute prigovore koji su pravne naravi jer je prije svega prigovarao metodologiji izračuna vještaka i samom zadatku danom od strane suda za davanje nalaza i mišljenja pa vještak o takvim prigovorima tuženika nije uopće mogao voditi računa već je morao postupiti po danom zadatku što je i učinio i sačinio matematički izračun više plaćenih rata kredita uvažavajući i tzv. negativnu razliku zbog osnovanog prigovora prijeboja pa sve ostale prigovore tuženika istaknute u podnescima od 11. travnja 2024. i 14. listopada 2024. sud odbija kao neosnovane i u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio da je po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate, odnosno korištenja kredita tužitelj platio tuženiku s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.270,92 eur, ali je tijekom otplatnog razdoblja utvrdio da je u šesnaest anuiteta tužitelj platio manju ratu zbog nižeg tečaja CHF i to u iznosu od 67,76 eur, dakle znači da je onda tužitelj u otplatnom razdoblju platio tuženiku s osnova ništetne valutne klauzule iznos od 2.203,16 eur pri čemu je uračunat i iznos s osnova tzv. negativne razlike koja dakle prema izračunu vještaka, odnosno njegovu nalazu i mišljenju iznosi 67,76 eur.

37. S obzirom da je vještak u cijelosti postupio po nalogu suda iz rješenja od 1. prosinca 2023. te je izračunao iznos svakomjesečne preplate mjesečnog anuiteta predmetnog kredita po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita uzevši u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno mjesečne rate koje je tužitelj platio u manjem iznosu nego bi te rate iznosile da se primjenjivao tečaj CHF na dan isplate kredita, sud u cijelosti prihvaća kao stručan i temeljit nalaz i mišljenje ovog vještaka na čiji matematički izračun tuženik nema nikakvih primjedbi, dok je sve prigovore tuženika koji se odnose na metodologiju izračuna i koji su prigovori pravne naravi o kojima je sud vodio računa prilikom davanja zadatka vještaku sud je odbio kao neosnovane i u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i osnovan. 38. Kako je tužitelj postavio svoj konačni tužbeni zahtjev na iznos od 3.203,16 eur, dakle u cijelosti je postavio svoj zahtjev sukladno izračunu vještaka, odnosno njegovu danu nalazu i mišljenju, to je takav tuženi zahtjev tužitelja sud u cijelosti prihvatio, istom udovoljio te presudio kao pod točkom II. izreke ove presude.

39. Nadalje, prigovor zastare tuženika je u cijelosti neosnovan.

40. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2245/2017 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 33/2022 od 31. siječnja 2022. je da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

41. U konkretnom slučaju, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a ista je ponovno počela teći za promjenjivu kamatnu stopu nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018.. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. travnja 2023. nesporno je da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnova valutne klauzule, a što se tiče promjenjive kamatne stope tužitelj nije ni postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev s tog osnova, već je samo tražio deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tužitelj ima pravo na utvrđenje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna (ništava) iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

42. Prema čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a.

43. Kako je, dakle, tuženik na temelju ništavih odredbi o valutnoj klauzuli primio novčani iznos od 3.203,16 eur, a koji tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan, to mu je tuženik u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a dužan isplatiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve kako je to tužitelj i tražio tužbenim zahtjevom.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove nastale vođenjem ovog postupka u iznosu od 2.126,34 eur, a koji troškovi se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 250,00 eur, pristupa na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 750,00 eur ukupno te tri potrebna, pisana i obrazložena podneska tužitelja u iznosu od 750,00 eur ukupno (svi iznosi uključuju pripadajući PDV-e), odnosno ukupno 1.750,00 eur, a sve uvećano za zatraženi trošak za financijsko knjigovodstveno vještačenje kojeg je tužitelj platio u iznosu od 331,81 eur i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 44,53 eur (pristojba plaćena prije izmjena Zakona o sudskim pristojbama) što ukupno iznosi trošak od 2.126,34 eur, a kako je zahtjev za naknadu troška u dosuđenom dijelu u cijelosti u skladu sa Odvjetničkom Tarifom, to je ovako zahtijevanom trošku u iznosu od 2.126,34 eur u cijelosti udovoljeno (s preostalim dijelom zahtijevanog troška u iznosu od 44,53 eur na ime pristojbe na presudu zbog izmjene Zakona o sudskim pristojbama zbog koje tužitelj više nije dužan platiti ovu pristojbu je odbijen) i presuđeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

45. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Đakovu, 19. prosinca 2024.

Sutkinja

Ljerka Ljulj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku