REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

Poslovni broj: Ovr-2863/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

Z A K L J U Č A K

Općinski sud u Novom Zagrebu po Borisu Ljubiću, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Miri Dragoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenice AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Suzani Horvat, odvjetnici u Zagrebu, radi pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate, 19. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice od 27. studenoga 2024. za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa na temelju zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja od 5. studenoga 2024., po bjanko zadužnici solemniziranoj od javnog bilježnika Višnje Antoš pod brojem OV-4965/2019, izvan razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje: OZ).

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava od 27. studenoga 2024.

z a k l j u č i o j e

Upućuje se ovršenica u roku 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja od 5. studenoga 2024., po bjanko zadužnici solemniziranoj od javnog bilježnika Višnje Antoš pod brojem OV-4965/2019, iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona.

Obrazloženje

1. Ovršenica je podneskom od 27. studenoga 2024. podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog odgodu izdavanja naloga za prijenosa zaplijenjenih sredstava, navodeći kako je od Financijske agencije zaprimila Zahtjev za izravnu naplatu pokrenut zahtjevom ovrhovoditelja od 05.11.2024. na temelju bjanko zadužnice ČA od 07.11.2019. s potvrdom (solemnizacijom) javnog bilježnika Višnje Antoš, Zagreb, broj ovjere OV- 4965/2019 od 07.11.2019. Navodi da joj je uz zahtjev dostavljena predmetna bjanko zadužnica koja glasi na ĆA, te Ugovor o cesiji zaključen između FA i KA (ovdje ovrhovoditelja) dana 27. rujna 2024. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, s obzirom da ovršna isprava (bjanko zadužnica) temeljem koje je pokrenut zahtjev za izravnu naplatu ne glasi na ovršenicu, već na pok. ČA, zbog čega ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave protiv ovršenice. Isto tako, ovršenica ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kojem je „ustupljena“ navodna ovopredmetna tražbina, obzirom nije bilo zakonskih uvjeta za ustup, a posebice obzirom dane postoji tražbina ovrhovoditelja niti njegove supruge FA prema ovdje ovršenici ili njezinom pok. ocu. Navodi da je jasno kako eventualni potpisnik bjanko zadužnice nije ovdje ovršenica, već sada pok. ČA, slijedom čega nema govora da bi ovršenica bila u bilo kakvom obvezno – pravnom odnosu prema ovrhovoditelju iz gornje pravne stvari, zbog čega nema niti uvjeta za zapljenu sredstava ovršenice. Tvrdi kako je ĆA protiv nje već pokrenula ovršni postupak i to dana 08. veljače 2024. također temeljem druge Bjanko zadužnice navodno izdane od strane sada pok. ČA dana **.**.2019., a radi naplate navodne tražbine u iznosu od 13.272,27 € (99.999,99 kn), broj ovjere OV – 4964/2019, ali ovoga puta ovrhom na nekretnini u vlasništvu ovršenice. Navodi da za postojanje zadužnica nije imala nikakvih saznanja, odnosno da na strani sada pok. ČA nije postojao nikakav razlog za navodno izdavanje istih, budući je pok. ČA bio dobrog imovnog stanja, te svakako nije imao potrebe dodatno se zaduživati, pogotovo ne kod fizičkih osoba, zbog čega je tim više nejasan osnov izdavanja zadužnice, vjerodostojnost zadužnice, koje, jednako kao i navodno dugovanje, ovršenica osporava u cijelosti. Ističe da je iz postupanja ovrhovoditelja jasno da pokušavaju višestruko naplatiti navodno potraživanje prema sada pok. GA, odnosno posljedično prema njoj. Smatra da je je KA, kao i FA vrlo dobro poznato da ne postoji navodno potraživanje FA prema sada pok. ČA, odnosno da je potraživanje koje je ĆA eventualno ustupila KA nepostojeće. Navodi da je to razvidno iz činjenice što je ovrhovoditelj – KA - protiv ovršenice podnio zahtjev za izravnu naplatu u cijelosti po zadužnici, budući je temeljem Ugovora o cesiji (čl. 2.) ĆA ustupila KA u cijelosti potraživanje s osnova bjanko zadužnice koja bjanko zadužnica glasi na 13.272,28 € (99.999,99 kn), iako je FA u trenutku sačinjenja Ugovora o cesiji bilo vrlo dobro poznato ne samo da ne postoji nikakvo dugovanje pok. ČA, već da je po predmetnoj zadužnici od sada pok. ČA za njegova života već naplatila iznos od 5.530,43€, a što je razvidno iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-4965/19. Navodi i da je SA (sestra ovdje ovršenice i kćer sada pok. ČA) uplatila iznos od 3.981,68 € (30.000,00 kn) izravno na račun KA (ovdje ovrhovoditelja) i to za ĆA, te tim više ne postoji nikakvo potraživanje FA, a time niti KA prema ovdje ovršenici. Ističe kako ju ovrhovoditelj nije obavijestio o zaključenju Ugovora o cesiji, pri čemu ovršenica ističe kako se Ugovor o cesiji treba promatrati i kroz činjenicu možebitnog oštećenja trećih - vjerovnika ĆA, za slučaj da je ista Ugovor o cesiji zaključila zbog blokade svog računa, a što je u protivnosti sa pozitivnim pravnim propisima. Navodi da je razvidno kako je navodna tražbina FA, odnosno KA prestala na temelju činjenica koje su nastale u vrijeme kada ih više nije mogla istaknuti, a sve u smislu odredbe čl. 210. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog Zakona, slijedom čega ovršenica smatra da su u gornoj pravnoj stvari ostvarene zakonske pretpostavke za donošenje Rješenja kojim će se naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim. Navodi kako nikada nije postojao poslovni niti bilo kakav drugi odnos između pok. ČA i FA koji bi bio temelj za izdavanje i naplatu po zadužnicama, zbog čega se postupanje FA odnosno ovdje ovrhovoditelja u ovim ovršnim postupcima/postupcima prisilne naplate može tumačiti jedino kao prisilne naplate nečega što ne postoji kao stvarno dugovanje ili se pak eventualno temelji na zelenaškom odnosu prema nekoj trećoj osobi, a što je protivno zakonu i ne može ići na štetu ovdje ovršenice. Smatra da nije sporno da bi prijenosom sredstava ovršenice na račun ovrhovoditelja, a bez prethodnog utvrđenja stanja stvari vezano za legitimnost osnove i visine navodne tražbine koju ovrhovoditelj ima prema pok. ČA, ovršenica trpjela nenadoknadivu odnosno teško nadoknadivu štetu, pri čemu se ističe kako su u gornjoj pravnoj stvari ispunjeni i zakonski uvjeti za odgodom ovrhe, u smislu odredbe čl. 65. st. 1.toč.1. Ovršnog zakon. Predlaže da sud donese rješenje kojim se proglašava nedopuštenim pljenidba i prijenos sredstava sa računa ovršenice na račun ovrhovoditelja i kojim se odgađa prijenos sredstava sa računa ovršenice na račun ovrhovoditelja .

2. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. OZ, prema odredbi članka 209. stavka 5. Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

3. Sukladno čl. 210. st. 2. OZ, na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. tog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

4. U očitovanju na prijedloge ovrhovoditelj ističe da je neosnovan i paušalan navod ovršenika o promašenoj pasivnoj legitimaciji iz razloga što ovršna isprava dostavljena uz prijedlog za ovrhu ne glasi na ovršenika, kao i navodi da ovršenica nema saznanja o navedenoj tražbini. Navodi da iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. ČA, poslovni broj O-3375/2022, UPP-OS-234/2022 od 8. ožujka 2023. godine (koje je istog dana postalo pravomoćno) nesporno proizlazi da je ovršenica zakonska nasljednica iza pok. ČA, pa ona u smislu odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o nasljedivanju odgovara za dugove ostavitelja (svojeg oca) neovisno da li je u trenutku nasljeđivanja znala za dugove ili ne, stoga da je ovrhovoditelj ovlaštena zahtijevati ovrhu protiv ovršenika kao njegovog univerzalnog sukcesora. Ističe da je Ugovorom o cesiji od 27 rujna 2024. dokazao aktivnu legitimaciju. Smatra da je paušalan navod ovršenice da ne postoji nikakvo potraživanje prema pok ČA iz razloga što pok. ČA nije stavio nikakav prigovor na zahtjev za izravnu naplatu zaprimljen 15.11.2019. godine čiju specifikaciju ovršenica dostavlja niti je pokrenuo koji drugi odgovarajući postupak ako potraživanje ne postoji. Nee spori da je putem Financijske agencije po predmetnoj zadužnici naplaćeno na ime kamata 1.592,97 eura a na ime glavnice 3.937,46 odnosno ukupno 5.530,43 eura, ali osporava dostavljenu potvrdu JA jer se iz nje vidi da je iznos od 30.000,00 kn plaćen 30.09.2019. godine dok je zadužnica izdana 07.11.2019. Konačno, ističe kako i dalje postoji nenaplaćeno potraživanje ovrhovoditelja prema ovršenici po predmetnoj zadužnici umanjeno za naplaćeni iznos od 5.530,43 eura te se predlaže da sud odbije ovršenicu s prijedlogom za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odnosno s prijedlogom za odgodom prijenosa.

5. Prije svega, treba reći da ovršni postupak prvenstveno obilježava načelo strogo formalnog legaliteta, zbog čega ovaj sud nije ovlašten upuštati se u pitanje osnovanosti tražbine ovrhovoditelja utvrđene ovršnom ispravom – bjanko zadužnicom. Naime, čitanjem bjanko zadužnice sud je utvrdio da je ista solemnizirana od strane javnog bilježnika Višnje Antoš pod brojem OV-4965/2019 dana 7. studenoga 2019. i da je njome ČA dao suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika FA u iznosu 99.999,99 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. studenoga 2019. zaplijene svi njegovi računi te da se novčana sredstva s tih računa prenesu na račun vjerovnika.

6. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o formalno valjanoj bjanko zadužnici koja sadržava sve sastojke propisane čl. 215. st. 1. OZ.

7. Nadalje, sukladno čl. 50. st. 5. OZ u vezi s čl. 210. st. 2. OZ, ovaj sud nije našao da bi bili ostvareni neki od drugih žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti.

8. Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, sud ukazuje da iz formalno valjanog ovjerovljenog Ugovora o cesiji od 27. rujna 2024. proizlazi da je na ovrhovoditelja prešla tražbina iz predmetne zadužnice, a da iz rješenja o nasljeđivanju, sadržanog u spisu Ovr-419/24, čiji je priklop predložila ovršenica, proizlazi da je ona pravni slijednik izdavatelja zadužnice pok. ČA.

9. Slijedom navedenog, s obzirom da se u tom dijelu osnovanost žalbe ne može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava niti se temelji na općepoznatim činjenicama ili činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju zakonskih predmnijeva, a da u tom slučaju sukladno čl. 52. st. 3. OZ o tom razlogu nije ovlašten odlučivati ovršni sud, valjalo je zaključkom uputiti ovršenicu na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

10. Nadalje, u odnosu na žalbeni razlog čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ (prestanak tražbine nakon sastavljanja javnobilježničke isprave), treba reći da iz obavijesti Financijske agencije na listu 47 spisa proizlazi da je Financijska agencija izvršila zapljenu po računu ovršenice upravo u iznosu koji se dobije kada se tražbina iz ovršne isprave umanji za nesporno plaćeni iznos sukladno specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje na listu 19. spisa, iz čega proizlazi da je Fina u iznos tražbine već uračunala ono što je po zadužnici nesporno plaćeno. Dakle, s obzirom da za taj nesporno plaćeni iznos nije niti provedena pljenidba, nije bilo mjesta proglašenju pljenidbe i prijenosa u tom dijelu nedopuštenim.

11. U odnosu na navode ovršenice o tome da njezina sestra SA uplatila iznos od 3.981,68 eura ovrhovoditelju radi namirenja tražbine, sud ukazuje da te navode ovršenica nije dokazala javnom ili javno ovjerovljenom ispravom.

12. Slijedom navedenog, s obzirom da se u tom dijelu osnovanost prijedloga ne može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava niti se temelji na općepoznatim činjenicama ili činjenicama koje se mogu utvrditi na temelju zakonskih predmnijeva, a da u tom slučaju sukladno čl. 52. st. 3. OZ o tom razlogu nije ovlašten odlučivati ovršni sud, valjalo je i u tom dijelu zaključkom uputiti ovršenicu na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom

13. Konačno, što se tiče prijedloga za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, ocjena je ovog suda da je ovršenica podnošenjem prijedloga za proglašenje prijenosa i pljenidbe nedopuštenim ispunila objektivnu pretpostavku za odgodu, propisanu čl. 65. st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 210. st. 2. OZ.

14. Međutim, sud je stava da ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpijela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, što je nužan uvjet za odgodu ovrhe, kako je to propisano čl. 65. st. 1. u vezi s čl. 210. st. 2. OZ. Naime, kada se ispituje vjerojatnost nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, težište ispitivanja treba u prvom redu usmjeriti na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku eventualne protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja (Tako Županijski sud u Splitu u Gž Ovr-1114/2018 od 18. rujna 2019.). Stoga prijenos novčanih iznosa na račun ovrhovoditelja sam po sebi ne predstavlja takvu štetu koju OZ predviđa kao uvjet za odgodu prijenosa, a ovršenica ni na koji način nije učinila vjerojatnim da u slučaju proglašenja ovrhe nedopuštenom neće moći povratiti ono što je ovrhovoditelj eventualno neosnovano stekao.

15. Pritom se ističe da sama činjenica da je se radi namirenja istog potraživanja vodi ovršni postupak na nekretnini ovršenice ne dovodi do zaključka o vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, s obzirom da je ovrhovoditelj ovlašten voditi više ovršnih postupaka na različitim predmetima ovrhe radi namirenja iste tražbine.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

SUDAC:

Boris Ljubić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka, dok protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Žalba se podnosi pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Ovrhovoditelju po punomoćniku

2. Ovršeniku po punomoćniku

3. Financijska agencija