Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-985/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću,odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-921/2022-13 od 7. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-921/2022-13 od 7. srpnja 2023.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2. st.1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana

30.08.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem:

OV-17.886/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl.7. st.1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.08.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem: OV-17.886/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime razlike u tečaju isplati iznos od 4.030,45 € / 30.367,45 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

0,61 EUR / 4,60 kn tekućom od 01.02.2008.

1,89 EUR / 14,21 kn tekućom od 01.03.2008.

6,42 EUR / 48,37 kn tekućom od 01.04.2008.

5,22 EUR / 39,30 kn tekućom od 01.05.2008.

0,09 EUR / 0,68 kn tekućom od 01.07.2008.

0,73 EUR / 5,52 kn tekućom od 01.08.2008.

0,65 EUR / 4,88 kn tekućom od 01.10.2008.

8,54 EUR / 64,37 kn tekućom od 01.11.2008.

6,41 EUR / 48,29 kn tekućom od 01.12.2008.

4,23 EUR / 31,86 kn tekućom od 01.01.2009.

16,37 EUR / 123,33 kn tekućom od 01.02.2009.

17,09 EUR / 128,74 kn tekućom od 01.03.2009.

14,86 EUR / 111,95 kn tekućom od 01.04.2009.

14,23 EUR / 107,23 kn tekućom od 01.05.2009.

14,76 EUR / 111,21 kn tekućom od 01.06.2009.

14,00 EUR / 105,48 kn tekućom od 01.07.2009.

12,34 EUR / 92,97 kn tekućom od 01.08.2009.

11,29 EUR / 85,04 kn tekućom od 01.09.2009.

13,04 EUR / 98,23 kn tekućom od 01.10.2009.

10,86 EUR / 81,79 kn tekućom od 01.11.2009.

12,98 EUR / 97,78 kn tekućom od 01.12.2009.

12,25 EUR / 92,31 kn tekućom od 01.01.2010.

16,63 EUR / 125,30 kn tekućom od 01.02.2010.

18,29 EUR / 137,81 kn tekućom od 01.03.2010.

21,97 EUR / 165,53 kn tekućom od 01.04.2010.

21,03 EUR / 158,46 kn tekućom od 01.05.2010.

25,26 EUR / 190,34 kn tekućom od 01.06.2010.

24,38 EUR / 183,71 kn tekućom od 01.07.2010.

30,52 EUR / 229,95 kn tekućom od 01.08.2010.

30,38 EUR / 228,90 kn tekućom od 01.09.2010.

35,11 EUR / 264,51 kn tekućom od 01.10.2010.

32,06 EUR / 241,58 kn tekućom od 01.11.2010.

39,53 EUR / 297,85 kn tekućom od 01.12.2010.

45,88 EUR / 345,72 kn tekućom od 01.01.2011.

44,44 EUR / 334,85 kn tekućom od 01.02.2011.

41,61 EUR / 313,48 kn tekućom od 01.03.2011.

43,36 EUR / 326,69 kn tekućom od 01.04.2011.

43,60 EUR / 328,54 kn tekućom od 01.05.2011.

57,60 EUR / 433,95 kn tekućom od 01.06.2011.

58,00 EUR / 437,03 kn tekućom od 01.07.2011.

67,61 EUR / 509,43 kn tekućom od 01.08.2011.

3.134,34 EUR / 23.615,68 kn tekućom od 01.09.2011.godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.332,53 eur/25.108,95 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog razloga iz čl. 354. st.1. te zbog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi trošak postupka podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Vezano uz žalbene navode da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li tužiteljica potrošač valja istaći da je odredbom čl. 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine",broj: 96/03- dalje u tekstu : ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, propisano da je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Imajući u vidu naprijed navedeno te sadržaj Ugovora o kreditu, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica naprijed citirani ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da je tužiteljica potrošač a tužena trgovac te da se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a kada nije prihvatio njegov prigovor mjesne nenadležnosti.

10.1. Sud prvog stupnja zaključuje da Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora iz čl. 12., predmetnog Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. između tužiteljice i tuženika, koji je solemniziran po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OV-17.886/07 30. kolovoza 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor), je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati pa ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

11. Takva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja da među strankama Ugovora nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a prihvaća i ovaj sud.

12. Naime tuženika Raiffesebank Austrija d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa] kao kreditor i tužiteljica ĐĆ iz [adresa] kao korisnik kredita sklopili su **.**.2007. Ugovor o kreditu sa namjenom kupnje rabljenog automobila, za iznos kunske protuvrijednosti od 17.950,23 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora unaprijed formulirana od strane tuženika i nije razvidno, a niti tuženik tvrdi suprotno, da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U točki 12. Ugovora navedeno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Iz Ugovora je vidljivo da je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku.

12.1. Najprije, valja reći da se odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača.

12.2. Prema tome, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice kao korisnika kredita iz Ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

12.3. Pri tome se ukazuje na praksu Suda Europske unije iz spojenih predmeta C- 241/98 do C-244/98, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnost da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] i da je u ovom parničnom postupku bilo održano nekoliko ročišta bila bi izložena povećanim financijskim troškovima, potrebi ulaganja dodatnog vremena i eventualnog izostanka sa posla nerazmjerno teškoćama tuženika čije sjedište je u Zagrebu u kojem bi se parnica vodila, a to bi značilo postojanje značajne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Nesporno je da tužena ima poslovnu jedinicu u [adresa], oko 20 km udaljenu od prebivališta tužiteljice u kojoj je i sklopljen ugovor o kreditu.

12.4. Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište (čl. 48. st. 1. ZPP-a) a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koje ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi ( čl. 59. ZPP-a). Prebivalište korisnice kredita u vrijeme sklapanja ugovora je u [adresa].

12.5. Tužiteljica je imala mogućnost izbora prema odredbi čl. 59. ZPP-a između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je Ugovor sklopljen (Osijek) i prema odredbi čl. 46. st. 2. ZPP-a općemjesno nadležnog suda (Zagreb). Nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u Osijeku jest s obzirom na to da je Ugovor sklopljen i realiziran upravo u toj podružnici. Kao potrošač, tužiteljica je, prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/14., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; u daljnjem tekstu: ZPK) koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, bila ovlaštena pokrenuti spor i pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, što je [adresa] jer ima prebivalište u [adresa]. U tom smislu, treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

12.6. Slijedom navedenog, kako je spor u ovoj pravnoj stvari nastao u povodu djelatnosti podružnice koja ima sjedište na području nadležnosti suda prvog stupnja koja je bila ovlaštena sklopiti predmetni Ugovor, i kako je prebivalište tužiteljice na području suda prvog stupnja, pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti suda u Osijeku.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog **.**.2007. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu kojim je određeno da je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora ( čl. 2. st. 1. Ugovora) i u dijelu čl. 7. st. 1. Ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

14. Presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi neosnovano ukazuje tuženik.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje.

16. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a). Tuženik je podneskom od 29. prosinca 2022. (str. 266 spisa) odustao od dokaza saslušanjem svjedoka UĆ.

Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule, o parametrima i metodi za izračun parametara koji utječu na promjenu stope kamate prije sklapanja Ugovora, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a). Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu.

17. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve.

18. Između strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 29. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o [broj kredita] za iznos kunske protuvrijednosti od 17.950,23 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita., da je ugovor zaključen na iznos 22.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca.

19. Sporno je između ostalog može li tužiteljica zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužiteljica pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač", je su li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.

20. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :

-da je **.**.2007., tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o [broj kredita] (dalje : Ugovor), koji Ugovor je 30.kolovoza 2007. potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ov-17.886/07;

-da je Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.950,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora;

-da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 260,08 CHF;

-da je ugovorena redovna kamata, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,75 % godišnje, koja se tijekom trajanja ugovora mijenjala;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi , a o kojima se nije pregovaralo, relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.;

-da su ništetne odredbe tužene o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;

-da prigovor zastare predmetnog potraživanja nije osnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14.lipnja 2018., da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora u odnosu na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope teče od 13. lipnja 2014.,

-da se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi;

-da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković ,da prema nalazu i mišljenju i dopuni nalaza vještaka ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate -odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 34.692,23 Kn/4.030,45 eura;

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njezin nalaz stručnim i objektivnim.

21. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF , te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju odluke kreditora te je temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO) , odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29.st.1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) odlučio na navedeni način.

22. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

23. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07 ) u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. c. ZPP-a.

24. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.3.) a što tuženik u ovome postupku, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja nije dokazao.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen **.**.2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao. 26. Naime Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

29. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a ,tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.

30. Stoga sve navedeno, a polazeći:

-od odredbe čl.96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl. 322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

31. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19. dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

32. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je tužiteljica izabrala valjani pravni put za ostvarenje svog prava,da ima pravni interes i da je legitimirana na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a.

33. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

34. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

35. Polazeći od navedenog, tužiteljičino pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njemu na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

Pri tome se ističe da niti solemnizacija Ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao.

36. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći, da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužiteljice upravo na okolnost je su li tužiteljici pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno je su li mu te odredbe učinili razumljivim.

37. Ocjenom iskaza tužiteljice te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužiteljica prosječan potrošač kojoj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time joj nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije joj omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora.

38. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.2 Ugovora o kreditu te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne. Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

39. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.030,45 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

40. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl.1115.ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate.

Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tužena osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je ona pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razlog jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno.

41. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

41.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te je pravilno utvrdio da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. ,da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,te da je zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope počela teći od pravomoćnosti presude u tom sporu, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kako je tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 1.lipnja 2021. slijedom čega je istaknuti prigovor zastare neosnovan za potraživanja tužitelja za preplaćenu razliku po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak.

42. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 4.030,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a čija visina je utvrđena financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dajani Vuković, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

43. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, budući da su sve radnje koje su priznate tužiteljici bile nužne za vođenje postupka.

Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u predmetnom postupku osporavao i osnov tužbenog zahtijeva,a samim time i visinu,zbog čega su u postupku provedeni svi dokazi radi dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, a samo vještačenjem je dokazana visina potraživanja.

Osnovano u žalbi tuženik ukazuje kako je za dio zahtjeva tužba povučena, međutim, radi se o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, valjalo jednako odlučiti o troškovima postupka.

44. U smislu odredbe čl. 166.st.1. u vezi s odredbom čl. 154.st.1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom.

45. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

Osijek, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

mr.sc.Krunoslav Baran