Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-532/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sandri Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica VG, odvjetnica u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1586/2016- 84 od 5. svibnja 2023., dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1586/2016-84 od 5. svibnja 2023. u pobijanom dijelu u stavku I. i III. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1586/2016-84 od 5. svibnja 2023. u pobijanom dijelu u stavku II. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos glavnice od 521,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2015. do isplate te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.121,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2023. do isplate.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1586/2016-84 od 5. svibnja 2023. u pobijanom dijelu u stavku II. izreke za iznos glavnice od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2015. do isplate te za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 446,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2023. do isplate te sudi:

1. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2015. do isplate po stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023),

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 446,94 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju JJ iznos od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. veljače 2015. do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 430,44 eura sa zakonskim zateznima kamatama od 5. svibnja 2023. do isplate.

1.2. U stavku II. izreke pobijane odluke zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan u preostalom iznosu od 771,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. veljače 2015. do isplate te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 1.568,38 eura.

1.3. U stavku III. izreke prvostupanjske odluke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.189,88 eura.

2.1. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 - dalje ZPP) te na odluku o troškovima postupka. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i trošak žalbenog postupka.

2.2. Protiv presude žali se i tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija odluku o troškovima parničnog postupka. Traži i trošak za sastav žalbe.

3.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

3.2. Žalba tuženice nije osnovana.

4.1. Radi se o sporu male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (čl. 458. st. 1. ZPP). Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP propisano je da se presuda kojom završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP (relativno bitne povrede).

4.2. Stoga ovaj sud nije razmatrao žalbene navode kojima tuženica ističe da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost za štetu jer ne postoji ni štetna radnja ni protupravnost te da na neadekvatne uvjete boravka u zatvoru zbog umanjene prostornosti sobe tuženica ne može utjecati, kao ni žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da tužitelj nije dokazao ni opseg štete ni samu štetu koja mu je nastala korištenjem sanitarnog čvora na način kako to utvrđuje prvostupanjski sud, jer se takvi navodi odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženice u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.021,97 eura, za koju u tužbi tvrdi da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti iz razloga što je za vrijeme trajanja istražnog zatvora u Zatvoru u [adresa], u razdoblju od 28. ožujka 2013. do 13. lipnja 2013. (76 dana) bio smješten u sobi koja ne odgovara minimalnim standardima kako u pogledu veličine prostora tako i u pogledu higijenskih odnosno zdravstvenih uvjeta. Stoga tužitelj zahtjeva zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te prava na dostojanstvo, iznos od 1.021,97 eura u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s čl. 19. st. 1. i 2. ZOO.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka u bitnom utvrdio slijedeće:

- tužitelj se nalazio u istražnom zatvoru u [adresa] od 28. ožujka 2013. do 13. lipnja 2013., ukupno 76 dana, te je boravio u sobi broj 67, površine 21,10m2 od koje kad se oduzme veličina sanitarnog čvora od 1,57 m2, dobije se površina od 19,53 m2,

- tužitelj se dopisom od 11. lipnja 2013. obratio upravitelju zatvora sa prigovorom na uvjete boravka na koji je mu je odgovoreno dopisom od strane Uprave za zatvorski sustav od 27. rujna 2013. na način da je prigovor tužitelja odbijen kao neosnovan,

- tužitelj je tijekom cijelog boravka u zatvoru imao na raspolaganju manje od 3m2 osobnog prostora,

- druge aktivnosti u zatvoru su bile ograničene jer je tužitelj bio u istražnom zatvoru, a ne u zatvoru otvorenog tipa,

- sanitarni čvor tužitelja nalazio se u sobi te se sastojao od umivaonika i WC tzv. čučavca, koji je odvojen zidovima unutar sobe visine 1,80 metar, time da su vrata na istom tzv. leteća vrata, zbog čega postoji otvor s donje i gornje strane u visini od po 40 cm,

- zbog činjenice što sanitarni čvor nije bio odvojen od sobe dolazilo je do prodiranja neugodnih mirisa u sobu nakon obavljanja nužde zatvorenika za vrijeme boravka ostalih zatvorenika u sobi,

- tužitelj nije imao osiguranu potrebnu privatnost,

-u sobi tužitelja bilo je onoliko kreveta koliko je bilo zatvorenika, dakle 6 ili 7 za vrijeme boravka tužitelja, a radi se o krevetima koji se mogu posložiti na kat,

- svaki zatvorenik imao je svoj metalni ormar visine 1,80 metara i širine 30 – 40 cm,

- tužitelj je imao pravo na šetnju svaki dan po dva sata koju je mogao i odbiti, a mogao je izići iz sobe radi telefonskog razgovora ili posjeta,

- tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u [adresa] nije bio podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, već se radi o negativnom subjektivnom doživljaju tužitelja za vrijeme boravka u istražnom zatvoru.

8.1. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i čl. 1046. ZOO za vrijeme boravka u istražnom zatvoru.

8.2. Također, sud prvog stupnja zaključio je da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO, time da je pri odlučivanju o visini novčane naknade primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO cijenio duljinu trajanja boravka tužitelja u istražnom zatvoru te činjenici da je manjak osobnog prostora tužitelja u sobi bio trajnog karaktera.

8.3. Na temelju takvih zaključaka prvostupanjski sud je sukladno citiranim odredbama zakona te uzimajući u obzir pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske, prihvatio zahtjev tužitelja u odnosu na osnovu zahtjeva u cijelosti, a u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju je dosuđen iznos od 250,00 eura dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan (za iznos od 771,97 eura).

9.1. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe čl. 19. st. 1., čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO te pravno stajalište koje je Europski sud za ljudska prava izrazio u presudi broj 7334/13 od 20. listopada 2016. u predmetu Muršić protiv Hrvatske (u daljnjem tekstu: Presuda ESLJP).

9.2. Prema odredbi čanka 23. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 55/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) nitko ne smije biti podvrgnut nikakvom obliku zlostavljanja. Sukladno odredbi čl. 25. Ustava sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora se postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo. Članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17 – u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi: „Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.

9.3. Odredbom čl. 19. st. 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

9.4. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

9.5. Presudom ESLJP pod točkama 136.–140. potvrđena su mjerodavna načela i standardi za ocjenu prenapučenosti zatvora, pa samim time i za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru, koji proizlaze iz prakse Europskog suda za ljudska prava, i to na sljedeći način:

- potvrđen je standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika kao minimalni standard na temelju čl. 3. Konvencije (Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.) (točka 136.),

- ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije (točka 137.). U tom slučaju teret dokaza leži na tuženici koja bi mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora.

- čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije moći će se oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:

- da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna,

- da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- da je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru (točka 138.),

- da u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru te da će se u takvim slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima (točka 139.).

9.6. Na pravno stajalište izraženo u Presudi ESLJP pozvao se i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojima odlukama donesenima u bitno istovrsnim predmetima (primjerice odluka USRH broj U-III/4491/2020 od 8. studenog 2022.)

9.7. U kontekstu lišenja slobode, da bi patnja i poniženje koje je zatvorenik pretrpio potpadala pod domašaj zabrane sadržane u člancima 23. i 25. Ustava i članka 3. Konvencije, oni moraju nadilaziti neizbježan element patnje i poniženja povezanog sa zatvorom. Država je dužna osigurati provedbu mjera lišenja slobode u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

9.8. U prilog navedenom treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava i u predmetu Huber protiv Hrvatske /Zahtjev broj 39571/16/ donio konačnu presudu 7. srpnja 2022. u kojoj ponavlja utvrđenje iz predmeta Muršić i predmeta Dolenec - "…do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. dolazi kad je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od tri četvorna metra. Ta se pretpostavka može pobiti samo ako su određeni čimbenici kumulativno ispunjeni, inter alia, ako su smanjenja potrebnog najmanjeg osobnog prostora od tri četvorna metra kratka, povremena i minimalna …".

10. U odnosu na žalbu tuženice:

10.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima navodi da je u postupku pred sudom prvog stupnja ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP) iz razloga što je umjesto odredaba ZIKZ, prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora („Narodne Novine“ broj: 122/24 i EU 2024/2679) jer je tužitelj bio istražni zatvorenik. Naime, navedenim Pravilnikom propisani su gotovo identični uvjeti koje je država dužna osigurati istražnim zatvorenicima osobito u dijelu koji se odnosi na prostorije u kojima borave istražni zatvorenici. Tako je čl. 13. st. 6. Pravilnika određeno da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4m2 i 10m3 prostora iz čega slijedi da Pravilnik na jednak način regulira smještaj istražnog zatvorenika kao i ZIKZ zbog čega se takav navod ukazuje neosnovanim.

11. U odnosu na žalbu tužitelja:

11.1. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je podnositelj tijekom 76 dana boravka u Zatvoru u [adresa], kroz cijelo vrijeme trajanja istražnog zatvora na raspolaganju imao manje od 3 m2 osobnog prostora, da je kao istražni zatvorenik imao pravo boraviti vani 2 sata dnevno te da nedostatak osobnog prostora nije kompenziran drugim aktivnostima, te da su postojali i druge otegotne okolnosti na strani tužitelja, prije svega nepostojanje privatnosti prilikom obavljanje nužde te da tuženica na kojoj je teret dokaza nije uspjela dokazati da nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije.

11.2. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u cijelosti osnovan.

11.3. Međutim, djelomično osnovano tužitelj žalbenim navodima osporava visinu dosuđene naknade neimovinske štete navodeći da prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade sud nije uzeo u obzir ukupnu kvalitetu života tužitelja u konkretnoj ustanovi.

11.4. Stoga je sud prvog stupnja donošenjem pobijane odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, pri odlučivanju o visini pravične novčane prvostupanjski sud je trebao uzeti u obzir i sudsku praksu izraženu kroz presude ESLJP koja se odnosi upravo na visinu dosuđene naknade (u presudama ESLJP – zadovoljštine) kao i kriterije koji se pri tom uzimaju u obzir.

11.5. Ovo stoga što su naknade koje dosuđuje ESLJP bitno veće od naknada koje dosuđuju domaći sudovi što dovodi do situacije, kao u konkretnom slučaju, da je tužitelju (pred sudom ESLJP – podnositelj zahtjeva) u istovrsnom predmetu koji se vodio pred ESLJP pod brojem zahtjeva 21613/2016, dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 1.000,00 eura za razdoblje od 27 dana tijekom kojih mu je utvrđena povreda čl. 3. Konvencije. Na navedeno je ukazivao i Ustavni sud u svojoj odluci u kojoj ističe kako “Pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, Ustavni sud ističe da je potrebno napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta“ (broj odluke U-III-4491/2020 od 8. studenog 2022.).

11.6. Prvostupanjski sud, iako je utvrdio da je podnositelj od 28. ožujka 2013. do 13. lipnja 2013., ukupno 76 dana, boravio u zatvorskoj sobi u kojoj nisu postojali odgovarajući uvjeti boravka u zatvoru te mu je povrijeđen čl. 3. Konvencije dosudio pravičnu novčanu naknadu u visini od 250 eura, dok je za preostali iznos tužitelj odbijen sa svojim zahtjevom.

11.7. U slučajevima kada se metoda izračuna novčane satisfakcije zbog povrede pojedinih prava zaštićenih Ustavom i Konvencijom ne podudara u cijelosti s kriterijima za određivanje obeštećenja koji su razvijeni u praksi ESLJP, nužna je analiza sudske prakse ESLJP kako bi domaći sudovi dosuđivali naknade koje nisu nerazumne u odnosu prema naknadama koje bi ESLJP dosudio u predmetima usporedive činjenične i pravne naravi.

11.8. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je stava kako pravična naknada koju je dosudio prvostupanjski sud nije dostatna kako bi tužitelj prestao biti žrtva povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije, a polazeći od kriterija visine naknade koju je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 3. Konvencije ESLJP dosudio podnositeljima u predmetima Muršić protiv [adresa], JJ protiv Hrvatske i Longin protiv Hrvatske te činjenica i okolnosti konkretnog slučaja.

12. Zbog svega naprijed iznijetog te uzimajući u obzir zakonske odredbe, praksu ESLJP i praksu USRH, cijeneći duljinu utvrđenih povreda te njihovu narav i sadržaj, ovaj sud u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO ocjenjuje da zbog povrede prava osobnosti tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u daljnjem iznosu od 250,00 eura.

13.1. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u stavku I. izreke kojim je djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2023. do isplate te je odlučeno kao u stavku I. izreke ove presude.

13.2. Na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično je odbijena kao neosnovana i žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen sa svojim zahtjevom za iznos glavnice od 521,97 eura sa zateznim kamatama od 16. veljače 2015. do isplate te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.121,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2023. do isplate te je odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

13.3. Primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP djelomično je prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana i preinačena pobijana presuda na način da je u stavku III. toč.1. naloženo tuženici naknaditi tužitelju daljnji iznos glavnice od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2015. do isplate po stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

14.1. Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari došlo je do promjene uspjeha stranaka u parnici stoga je trebalo preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

14.2. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je izračunao visinu parničnog troška (čl. 155. st. 1. ZPP) koji je u ovoj parnici imao tužitelj u iznosu od 1.793,51 eura, a kojem izračunu tužitelj u žalbi određeno i ne prigovara. Međutim, budući je tužitelj nakon preinake prvostupanjske presude uspio u sporu sa 48,92 % dosuđeni su mu daljnji troškovi parničnog postupka u iznosu od 446,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. ZOO te je odlučeno kao u stavku III. toč. 2. ove odluke.

15.1. Zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan budući da sa žalbom nije uspjela.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

Sutkinja:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.