Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Kž-165/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Dajane Barberić-Valentić kao predsjednice vijeća, sutkinje Sanele Horvat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Milenke Slivar kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženika GV, zbog kaznenih djela iz čl. 215. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. – dalju: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika GV po branitelju, Leopoldu Aljinoviću, odvjetniku iz Splita, protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K- 472/2023-15 od 17. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se optuženom GV za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1 KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa se na temelju čl. 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku GV se u kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci na koju je osuđen uračunava vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru i to od 25. veljače 2023. do 17. srpnja 2023. Na temelju čl. 69. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a izvršavat će se u okviru zatvorskog sustava.
II. Žalba optuženika GV odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim opt. GV zbog počinjenja kaznenih djela u stjecaju, jednog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom – djelo opisano i kažnjivo po čl. 215. st. 1. KZ/11 i jednog kaznenog djela protiv javnog reda – nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari – djelo opisano i kažnjivo po čl. 331. st. 1. KZ/11, sve u svezi čl. 51. KZ/11. Potom se opt. GV prethodno utvrđuju kazne zatvora kako slijedi: za kazneno djelo protiv opće sigurnosti - dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom na temelju čl. 215. st. 1. KZ/11 utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, za kazneno djelo protiv javnog reda - nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari – na temelju čl. 331. st. 1. KZ/11 utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Stoga se opt. GV na temelju čl. 215. st. 1. u vezi sa čl. 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.
1.1. Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. GV se izriče sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje 2 (dvije) godine i za vrijeme trajanja kazne zatvora izvršavat će se u okviru zatvorskog sustava, a potom u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti, izvan zatvorskog sustava. Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. GV se u kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci na koju je osuđen uračunava vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru i to od 25. veljače 2023. u 00,20 sati do 17. srpnja 2023.
1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu ZKP), dužan je optuženik na ime troškova kaznenog postupka platiti ukupan iznos od 1.551,05 eura (tisuću petsto pedeset i jedan euro i pet centi) od čega se iznos od 496,13 eura odnosi na troškove provedenog psihijatrijskog vještačenja, dok se iznos od 150,00 eura odnosi na paušalnu svotu, dok se preostali iznos od 904,92 eura odnosi na troškove do podizanja optužnice.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, te optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.
3. Opt. GV je podnio žabu po branitelju Leopoldu Aljinoviću, odvjetniku iz Splita zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i troškovima postupka, sa prijedlogom da se prihvati žalba.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Temeljem čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru na razgledanje.
6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
7. U pravu je državni odvjetnik da je u smislu čl. 467. toč. 2. u vezi čl. 469. toč. 5. ZKP-a na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Naime prvostupanjski sud je opt. GV proglasio krivim za jedno kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11 i jedno kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 1. KZ/11, sve u svezi čl. 51. KZ/11, te je optuženiku utvrdio za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a zatim na temelju čl. 215. st. 1. KZ/11 i čl. 51. KZ/11 optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci i na taj način je povrijedio Kazneni zakon u odredbi čl. 51. st. 2. KZ/11, jer je optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu koju mu po zakonu ne može izreći. Naime, prema odredbi čl. 51. st. 2. KZ/11, jedinstvena kazna se sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, dakle jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, pa je prvostupanjski sud optuženika osudio na jedinstvenu kaznu koja nije veća od pojedinačne kazne koju mu je utvrdio za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1. KZ/11. Stoga je preinačenjem pobijane presude na način naveden pod točkom I. izreke otklonjena navedena povreda kaznenog zakona.
Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni:
8. Optuženik je po branitelju podnio žalbu, navodeći paušalno da se žali "zbog svih žalbenih razloga". Navodi u žalbi da iako se optuženik u odnosu na djelo iz čl. 215. st. 1. KZ-a očitovao da se smatra krivim, ali u odnosu na djelo iz čl. 331. st. 1. KZ-a očitovao se da se ne smatra krivim, no da se iz obrane vidi da nije priznao počinjenje na način kako mu se stavljalo na teret, pa se ne može raditi o priznanju, jer nije priznao namjeru za niti jedno djelo, te je pogrešan zaključak suda da se radi o izravnoj namjeri s kojom su počinjena djela. U konkretnom slučaju bilo je nužno provesti rekonstrukciju i provesti balističko vještačenje, a ne zaključivati na temelju biološkog i kemijsko-fizikalnog vještačena. Obrazloženje suda da je on kriv i za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1.KZ-a je pogrešno i nepotpuno obrazloženo, kao i što je pogrešan zaključak o stupnju krivnje. Presuda nije dovoljno i potpuno obrazložena.
9. Optuženik ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, time da ne navodi o kojoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka se radi, a ovaj sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a nije našao povrede procesnih odredbi na koje pazi po službenoj dužnosti. Drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud iznio dostatne i relevantne razloge za svoju odluku o krivnji optuženika za kaznena djela za koje je osuđen, presuda je potpuno i dostatno obrazložena, a optuženik se očito ne slaže s tim zaključcima, te se stoga u suštini radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Žalba optuženika kritizira ispravnost i potpunost utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu. Prije svega se osporava zaključak prvostupanjskog suda da je dokazano da je optuženik počinio navedena kaznena djela s namjerom.
10.1. Nasuprot navodima žalbe prvostupanjski sud je temeljito analizirao i cijenio obranu optuženika, te sve provedene dokaze, te opravdano zaključio da je optuženik počinio oba kaznena djela u stjecaju upravo na način kako mu se to stavljalo na teret, budući to nedvojbeno proizlazi iz svih provedenih dokaza.
10.2. Naime, upravo iz rezultata provedenog dokaznog postupka (na koji stranke nisu imale primjedbe niti novih dokaznih prijedloga tijekom dokaznog postupka), a posebno kemijsko-fizikalnog vještačenja, nesporno je utvrđeno da je kritične zgode optuženik aktivirao ručnu bombu M75 i to povlačenjem alke osigurača i bacanjem bombe, a do aktiviranja ručne bombe odnosno njene detonacije došlo je na podu lođe stana vlasništvo JV, te je ručna bomba bačena iz unutrašnjosti stana, pri čemu se osoba koja je bacila ručnu bombu nalazila u stanu iza pozicije na kojoj je pronađena žlica ručne bombe. Iz gore navedenog nedvojbeno proizlazi kako do aktiviranja ručne bombe nije došlo slučajno, kako to nastoji prikazati optuženik, već povlačenjem ručice osigurača ručne bombe od strane optuženika GV. Iz zapisnika o pretrazi optuženikovog doma proizlazi kako je u dnevnom boravku stana pronađena ručica osigurača ručne bombe broja: 8648, a provedenim kemijsko- fizikalnim vještačenjem je utvrđeno kako je riječ o ručnoj bombi M75. Iz rezultata provedenog biološkog vještačenja proizlazi kako je na uzorku brisa uzetom sa žlice (ručice osigurača) ručne bombe molekularno-genetskom analizom utvrđen DNA profil opt. GV. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 optuženi je bio svjestan da posjeduje vatreno oružje, streljivo i eksplozivne tvari čije je nabavljanje ili posjedovanje građanima zabranjeno, te da je posjedovao oružje za koje nema odobrenje nadležnog tijela, bio je svjestan opasnosti posjedovanje eksplozivnih tvari koje je građanima zabranjeno to postupanje je htio kao takvo i kao svoje i poduzima ga inkriminirane prigode. Stoga pravilno sud zaključuje da je optuženik u odnosu na oba djela postupao upravo s izravnom namjerom, jer je bio svjestan obilježja kaznenog djela i htio je odnosno bio je siguran u njihovo ostvarenje, te nema govora o nehaju ili bilo kojem drugom obliku krivnje, kako to nastoji prikazati optuženi.
10.3. Prvostupanjski sud je pažljivo analizirao i cijenio i iskaz vještakinje dr. Sanje Batina, psihijatrice i utvrdio da je opt. GV u inkriminirano vrijeme bio pripit s koncentracijom alkohola u krvi višom od 0,50 g/kg, dok je toksikološkim vještačenjem u uzorku mokraće opt. GV utvrđena prisutnost kokaina i njegovih metabolita metilekgonina, benzoilekognina te levamisola, što upućuje da je imenovani konzumirao kokain, antihelmintik i imunomodulator Levamisol, česti sastojak kokainskih smjesa, te je utvrdio da je isti u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio smanjeno ubrojiv. Zaključak suda o krivnji optuženika je ispravan, te nije u suprotnosti s njegovom ličnosti i ubrojivosti, kako to obrana nastoji prikazati.
10.4. Valja naglasiti da je prvostupanjski sud u odnosu na svako pojedinačno kazneno djelo za koja je optuženika proglasio krivim iznio razloge o svim bitnim činjenicama, a ti su razlozi potpuno jasni i razumljivi, logični i neproturječni, te ih i ovaj sud kao drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća. Zaključno se može ocijeniti da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenio izvedene dokaze, te na temelju njih pravilno utvrdio činjenično stanje, uz ispravan zaključak da je optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim.
Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni:
11. Državni odvjetnik žaleći se zbog odluke prvostupanjskog suda o kazni ističe da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne otegotne okolnosti na strani optuženika u vidu njegove brojne osuđivanosti za razna ali i istovrsna kaznena djela, koje kazne nisu na njega utjecale, te je pogrešno smatrao da je isti djelomično priznao počinjenje djela i doprinio ovom kaznenom postupku, što sve ukazuje na optuženikovu sklonost činjenju kaznenih djela, pa i uz uporabu oružja ili opasnog oruđa. Optuženik je izišao iz zatvora u studenom 2020., nakon izdržane jedinstvene kazne zatvora od trajanju od 14 godina i 6 mjeseci, te uz uvjetni otpust u trajanju od dvije godine, međutim ni tako dugo vrijeme provedeno u zatvoru nije utjecalo na njega da se suzdrži od činjenja kaznenih djela, već upravo suprotno, optuženik koji je već pravomoćno osuđen za ubojstvo i za izazivanje opasnosti za živote ljudi i imovinu opće opasnom radnjom je po izlasku iz zatvora ne samo protupravno posjedovao ručnu bombu, već je istu i aktivirao u vlastitom stanu, te bacio na lođu u frekventnom i gusto naseljenom gradskom naselju.
11.1. S druge strane, optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu odluke o kazni i navodi da je ista prestroga i previsoko određena s obzirom na ličnost optuženika, da nije obrazložena, a isto i u odnosu na sigurnosnu mjeru.
11.2. Po ocjeni ovog vijeća u pravu je državni odvjetnik kad smatra da je kazna (i prethodno utvrđene kazne za svako djelo), na koju je optuženik osuđen preblaga i da je sud pogrešno vrednovao kao olakotno da je optuženi doprinio ovom kaznenom postupku jer je djelomično priznao počinjenje djela. Naime, sud je pogrešno zaključio da optuženi priznaje počinjenje djela i pogrešno to cijenio olakotnim i da je time doprinio ovom kaznenom postupku, jer iz njegove obrane proizlazi da on ne priznaje sve elemente kaznenog djela, već upravo suprotno on nastoji umanjiti svoju odgovornost i nema govora o doprinosu utvrđivanja činjeničnog stanja u ovom postupku, a posebno ne izraženog. Osim toga, kao otegotno je trebalo cijeniti i njegovu samoskrivljenu smanjenu ubrojivost (čl. 25. KZ/11), a osim navedenih otegotnih okolnosti, trebalo je s većom dozom kritičnosti cijeniti i samu narav počinjenih kaznenih djela, osobnost optuženika koji je višestruki specijalni povratnik u činjenju najtežih kaznenih djela povezanih s oružjem i nasiljem, na kojeg nikakve kazne do sada nisu utjecale da prestane s vršenjem kaznenih djela, kao niti dugotrajan boravak u zatvoru i dugotrajna apstinencija od alkohola i droga, već naprotiv on odmah nakon izlaska iz zatvora nastavlja s kaznenim djelima i prekršajima. Dakle, navedene pojedinačne kazne i jedinstvena kazna na koju ga je prvostupanjski sud osudio i po ocjeni ovog vijeća nepodobne su za postizanje ciljeva generalne prevencije, jer ne ukazuju u dovoljnoj mjeri na nedopustivost i rizičnost takvog ponašanja, niti jačaju povjerenje građana u pravednost kažnjavanja ustrajnih počinitelja kaznenih djela.
11.3. Iz navedenih razloga, kao i radi ostvarenja specijalne i generalne prevencije, ovaj drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika, na način da se opt. GV za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1 KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo iz čl. 331. st 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa se na temelju čl. 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu se uračunava vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru i to od 25. veljače 2023. do 17. srpnja 2023., a na temelju čl. 69. KZ/11 izrečena sigurnosna mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a izvršavat će se u okviru zatvorskog sustava. Ovakvom kaznom bit će ostvarena specijalna i generalna prevencija. Jedinstvena kazna zatvora adekvatna je težini počinjenih kaznenih djela i osobinama ličnosti optuženika. Stoga nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je kazna zatvora prestroga, kao i pojedinačno utvrđene kazne, već je ovaj sud kao drugostupanjski sud ocijenio da su pojedinačno utvrđene kazne preblage, kao i jedinstvena kazna. Naime, odluka o kazni uvijek mora biti individualizirana te kao takva predstavljati društvenu osudu konkretno počinjenog kaznenog djela. Kako bi izvršio tu zadaću, sud mora stalno imati u vidu svrhu kažnjavanja, kako je ista određena člankom 41. KZ/11, dakle, kroz kaznu izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kako bi ostvario tako određenu svrhu kažnjavanja, sud mora ispravno aplicirati pravilo o odmjeravanju kazne (čl. 47. KZ/11) na svaki konkretni slučaj i počinitelja. U tom kontekstu mora utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kao olakotne i/ili otegotne, kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne. Samo takvim metodološkim pristupom odluka o kazni će ostvariti uvodno spomenutu svrhu kažnjavanja što je preinačenjem učinio ovaj drugostupanjski sud. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika niti u odnosu na kaznenu sankciju i sigurnosnu mjeru koju je bilo nužno izreći optuženiku a sukladno nalazu psihijatrijskog vještaka koji procjenjuje kako postoji opasnost te razlozi da takvo ponašanje optuženika pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog kazneno djela te su ispunjeni uvjeti za izricanje sigurnosne mjere obveznog liječenja ovisnosti o alkoholu.
12. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao optuženika na plaćanje troškova kaznenog postupka, budući se radi prema podacima u spisu o radno sposobnoj osobi koja je sposobna privređivati i podmiriti troškove kaznenog postupka makar i obročnom otplatom koja može biti određena odlukom prvostupanjskom suda. Stoga plaćanjem troškova kaznenog postupka sigurno ne bi bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika koji nema osoba koje je prema zakonu dužan uzdržavati. Naime, prema odredbi čl. 148. st. 1. ZKP-a, osnovno pravilo je da optuženik koji je proglašen krivim treba biti obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka, a samo ako bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati, sud ga može osloboditi obveze naknade troškova u cijelosti ili djelomično. O tome se ovdje ne radi, tim više što isti može u obrocima plaćati troškove, pa je odluka prvostupanjskog suda pravilna i potpuna, a žalbeni razlozi je ne dovode u pitanje.
13. Kako je žalba državnog odvjetnika osnovana, a optuženika neosnovana, ovaj sud je kao drugostupanjski sud na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP-a odlučio kao u izreci.
Bjelovar, 19. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Dajana Barberić-Valentić
