REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1906/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Ivana Vukovića, odvjetnika i punomoćnice tuženika ID, odvjetničke vježbenice, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 310842 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 22. rujna 2005. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužiteljici UD iz [adresa], s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznos u visini od 4.558,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 01. listopada 2015.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, naknaditi tužiteljici UD, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.523,17 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s Volksbank d.d. pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 22. rujna 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 44.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci banke te je ugovorena valutna klauzula. Nadalje navodi da su joj povrijeđena prava kao potrošaču i da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu i izvršenoj konverziji ima pravni interes voditi ovaj postupak. Navodi da su povrede pojedinih ugovornih odredbi utvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine i poslovni broj Pž- 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine. Tužiteljica navodi da su ugovorne odredbe čl.1., čl.4. i čl.7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorne odredbe, da tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane oduke, a što je imalo za posljedicu neravnoteže u pravima obvezama ugovorih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužiteljica navodi da je tuženik u obvezi vratiti više preplaćene iznose s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, navodi nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužiteljica niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava pravni interes tužiteljice da vodi ovaj spor jer je provedena konverzija. Nadalje navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužiteljica neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač, a sud u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici sud primjenjuje u pojedinačnoj parnici. Tuženik navodi kako je pravno neosnovano pozivati se na utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer su iste bile razumljive. Tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora i da je ugovorena valutna klauzula te je ugovoren način otplate kredita. Navodi kako sporne po tužiteljici ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz Parnice Potrošač pa tužiteljica treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi da sud treba imati u vidu odredbu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima koja predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužiteljica mogla informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužiteljica propustila prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 310842 od 22.09.2005.g. (list 8-17spisa), informativni otplatni plan po kreditu tužiteljice, prometnu karticu po kreditu tužiteljice (list 19-29 spisa), konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 41-43 spisa), odluke općinskih sudova i Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 43-46, list 53-55, list 60-63, list 67-112, list 146-148, list 153-158, list 166-172) stručne članke (list 47-52, list 56-59 spisa), Izjavu tužiteljice od 22.09.2005.g. (list 116 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu od 15.03.2016.g. (list 117-131 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 132-140 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 20. studenog 2019. godine

Tuženik se tijekom postupka poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19, ističe kako je sklapanjem Aneksa br.1. Ugovora o kreditu nastala nova pravna osnova koja onemogućuje potrošačima ostvarivanje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom potpuno i trajno uredio odnos između ugovornih strana. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 01.06.2020. godine. U bitnom ističe da se nije odrekla svojih prava kao potrošač sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu.

Tuženik ističe prigovor prijeboja za tražbinu tj. preplatu u visini iznosa od 12.903,94 kn koji iznos je tuženik isplatio tužiteljici u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu (podnesak tuženika od 25.11.2019.g). U odnosu na prigovor prijeboja tužiteljica ističe da joj tuženik nije ispalo iznos u visini od 12.903,94 kn već je navedeni iznos preplate koristio za otplatu budućih mjesečnih rata.

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 22. rujna 2005. godine Ugovor o kreditu broj 310842 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini iznosa od 44.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju stana, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama tuženika, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl.4. Ugovora o kreditu) i valutna klauzula ugovorena čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

7. U tijeku postupka tužiteljica navodi da je ništetna sporna odredba o kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja te odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužiteljici bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 310842 dana 22. rujna 2005. godine na iznos od 44.000, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,60% na rok od 28 godina, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 8-17 spisa),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu dana 15. ožujka 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 117-117-121 spisa).

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 22. rujna 2005. godine, jer su sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužiteljica kao korisnik kredita morala prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks br. 1. Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Aneks br. 1. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu br. 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu br. 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10.U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu dana 12. lipnja 2019. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine. Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata i valutnu klauzulu, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 . ZOO-a.

12. Sud je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala stan za svoje osobne potrebe i da je u to vrijeme radila kao obična radnica u trgovini Billa, išla je u razne banke kako bi utvrdila uvjete za kredit jer je imala niska primanja. Navodi da joj je najviši iznos kredita ponudio tuženik, htjela je kredit u kunama jer su imali letke u banci s ponudom za kunske kredite, ali joj je djelatnica banke preporučila kredit u CHF i rekla je da je najbolja valutna klauzula u CHF jer je valuta CHF stabilna, nije joj pojašnjavala ugovorne odredbe, a niti je bila upozorena na temelju čega bi se mijenjala kamatna stopa ili da postoji bilo kakav rizik. Navodi da nije tada znala značenje valutne klauzule, ali sada joj je to jasnije jer je bilo dosta govora u medijima. Iskazuje da je ovjerila potpis kod javnog bilježnika koji joj nije pojašnjavao ugovorne odredbe. Tužiteljica nadalje navodi da nije bila nositeljica obrta niti nekih drugih poslovnih aktivnosti, radila je kao radnica u trgovini i osobno je otplaćivala kredit. Iskazuje da je dobila obavijest od banke da mora konvertirati kredit i zakazali su termin kada treba doći u banku, u banci joj je rečeno da će se kredit konvertirati i da se javi javnom bilježniku radi potpisivanja dokumentacije, da je ona htjela pokazati nekome taj izračun i dodatak ugovoru, ali joj je djelatnica banke rekla da mora do kraja istog dana odlučiti se na konverziju i javiti kod javnog bilježnika te joj nije predana dokumentaciju kako bi provjerila izračune i uvjete konverzije, pa je stoga otišla isti dan kod javnog bilježnika ovjeriti potpis. Navodi da joj javni bilježnik niti djelatnik banke nisu ništa pojašnjavali u svezi konverzije, a isto tako nije dobila nikakav povrat iznosa od banke s osnova konverzije. Navodi da ako i je bila neka preplata njoj ništa nije rečeno niti se ona u to razumije. Iskazuje da nije mogla pregovarati o odredbama dodatka ugovora o kreditu, da je pročitala ugovor, ali ga nije razumjela i nitko joj nije htio ništa pojašnjavati.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

13. Uvidom u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Aneks br. 1. Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 23.143,60 EUR, da je iznos preplate u visini od 12.903,94 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice (čl. 2. i čl. 3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.2., čl. 3. čl. , – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, visina kamatne stope, čl. 4.,čl.5., čl.6., čl. 7., čl. 8., čl. 9. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 10.- troškovi).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužiteljica poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 22. rujna 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da ju je djelatnik tuženika uputio na potpisivanje Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu kod javnog bilježnika te joj nije predao Aneks br. 1. Ugovora o kreditu kako bi mogla provjeriti izračune kod treće osobe a niti sam sadržaj Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja

između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 22. rujna 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 44.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaz da bi pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama kako to tvrdi u tijeku postupka.

23. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne i razumljive. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da joj nitko nije pojašnjavao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da je kredit s valutnom klauzulom vezanom uz glavnicu u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom Banke, u ovom sporu tuženika, bio jedina vrsta kredita koji joj je ponuđen. U odnosu na Izjavu od 22. rujna 2005. godine koja prileži na listu 116 spisa sud je stajališta da dokaz koji dostavlja tuženik nije relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sama činjenica da je tužiteljica potpisala izjavu 2005. godine na dan sklapanja Ugovora o kreditu u kojoj se navodi da je tužiteljica upoznata s kretanjem tromjesečnog LIBOR-a vezanog za CHF te srednjeg tečaja CHF u razdoblju od 2001. do 2004. godine nije samo po sebi dokaz da je tužiteljica upoznata sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da su tužiteljici protumačeni svi parametri temeljem kojih će tuženik mijenjati kamatnu stopu. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj ugovorne odredbe nisu djelatnici banke tumačili niti je upozorili na bilo kakve rizike u odnosu na mogućnost porasta tečaja nakon sklapanja ugovora o kreditu.

24. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u točki 4. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja početno ugovorena kamatna stopa iznosi 4,60% godišnje. U točki 11.4. Ugovora navodi se da je Korisnik kredita u cijelosti upoznat s uvjetima Ugovora o kreditu. Također, nesporno je i da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi tužiteljici kao korisnici kredita dostavljao osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promjeni mjesečnog anuiteta (novi otplatni plan) niti da je s tužiteljicom pregovarao o odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti da je tužiteljicu kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule.

25. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

26. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva. U odnosu na navode tuženika da su prema tržišnim uvjetima određivali visinu kamatne stope prema parametrima banke i prema Općim uvjetima tuženika sud takve navode smatra irelevantnim. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sud ne nalazi da bi tužiteljica dala pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici dostavio Odluku o kamatama i naknadama Kreditora temeljem kojih je pridržao pravo na jednostranu izmjenu ugovorne odredbe kojim su stranke regulirale promjenjivost kamatne stope. Kako dakle nisu određeni kriteriji za promjenu kamatne stope to zasigurno tužiteljica nije mogla biti upoznata s budućim kriterijima i parametrima za promjenu kamatne stope koji nisu niti navedeni u Ugovoru o kreditu.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita ."

28. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

29. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu u članku 1. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika i tužiteljice te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

30. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 09. studenog 2020. godine (list 181-196 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,60% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,60%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 2.175,74 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 12.401,32 kn primjenom prodajnog tečaja Banke na dan dospijeća za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 21.943,62 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- ukupan iznos preplate utvrđene konverzijom iznosi 12.903,94 kune. Ukoliko od ukupne razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule koja iznosi 34.344,94 HRK oduzmemo ukupan iznos preplate utvrđene konverzijom koja iznosi 12.903,94 HRK dobijemo iznos 21.441,00 HRK. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica isitče primjedbe jer da je vještak trebao umanjiti iznos preplate po osnovi konverzije sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u računskom dijelu, osporava osnov tužbenog zahtjeva.

31. Vještak u pismenom dopuni nalaza i mišljenja imajući u vidu primjedbe tužiteljice (pismeno očitovanje od 17.11.2023. godine - list 224-228 spisa) navodi da:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 34.344,94 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 4.558,36 EUR, dok zatezne kamate obračunate na te iznose do dana 30.09.2015. godine iznose 13.263,13 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura 1.760,31 EUR,

- ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose zbog promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 34.344,94 HRK do 30.09.2015. iznose 13.263,13 HRK. Nakon provedene konverzije tužitelju je po eurskom kreditu vraćen iznos preplate u ukupnom iznosu od 12.903,94 HRK, ukoliko bi navedeni iznos umanjivali od obračunatih zateznih kamata a potom od više plaćenih iznosa s osnove promjene kamatne stope i tečaja na dan 14.11.2023. bi preostao iznos više plaćenih razlika s osnove promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 34.344,94 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) 4.558,36 EUR, te 17.655,41 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura 2.343,28 EUR zateznih kamata obračunatih do 14.11.2023. godine.

Nakon pismene dopune nalaza i mišljenja tužiteljica ističe primjedbe da je vještak trebao izračunati zakonske zatezne kamate do dana 30.09.2015.g. godine kada su nastupile pravne posljedice konverzije i od tako utvrđene zakonske zatezne kamate na taj dan odbiti preplatu utvrđenu konverzijom.

32. Vještak se pismeno očitovao na primjedbe tužiteljice. U pismenoj dopuni nalaza i mišljenja od 06.03.2024. godine (list 236-240 spisa) vještak navodi da:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.645,93 EUR, dok zatezne kamate obračunate na te iznose do dana 30.09.2015. godine iznose 875,94 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta zbog primjene valutne klauzule, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.912,43 EUR, dok zatezne kamate obračunate na te iznose do dana 30.09.2015. godine iznose 884,48 EUR,

- ukupno razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznosi 4.558,36 EUR

- ukupno obračunate su zatezne kamate do dana 30.09.2015. na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule, te ukupno iznose 1.760,42 EUR.

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 12.903,94 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.712,65 EUR.

- ukupno razlike za anuitete i zatezne kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom prema obračunu banke iznosi 4.606,13 EUR.

Ovakvom pismenom dopunom nalaza i mišljenja vještaka otklonjene su prema stajalištu ovog suda sve primjedbe tužiteljice na nalaz i mišljenje. Tuženik nema primjedbi na pismene dopune nalaza i mišljenja vještaka. Osporava osnov. 33. Tužiteljica konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 29. travnja 2024. godine zahtjeva isplatu iznosa u visini od 4.558,36 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Navodi da zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa, ali ne i zateznu kamatu do 01. listopada 2015. godine, zahtijevao ukupan iznos preplate od 01. listopada 2015. pa do dana isplate. Tužiteljica predlaže da sud dopusti objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je utužila ukupan iznos u visini od 35.643,92 kn/4.730,76 EUR a kako zahtjeva isplatu u iznosu od 4.558,36 EUR što predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva to sud nije odlučivao o objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva kojem se smanjenje visina utuženog iznosaa kojem se smanjenju tužbenog zahtjeva tuženik ne protivi.

Sud je na temelju pismene dopune nalaza i mišljenja vještaka od 06.03.2024.g. utvrdio da je ukupna razlika za anuitete i zatezne kamate ukupno 4.558,36 EUR (točka 3. pismenog očitovanja vještaka, stranica 5, list 340 spisa).

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i jednostrano promjenjive kamatne stope to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

Sud ističe kako se tužiteljica suglasila da se kod izračuna konverzije utvrđeni iznos preplate s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule umanji za iznos koji je tužiteljici vraćen konverzijom. Vještak je u pismenom očitovanju od 06.03.2024.g. utvrdio je da u točki 3. Zaključka da ukupno razlike za anuitete i zatezne kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom prema obračunu banke iznosi 4.606,13 EUR. Kako tužiteljica zahtjeva manji iznos konačno specificiranim tužbenim zahtjevom tj. iznos od 4.558,36 EUR to je sud usvojio tužbeni zahtjev kako je to tužiteljica i zahtijevala.

34. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 12.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.11.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.12.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 01.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.04.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.12.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 06.10.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točak 1. OT-a), sastav podneska od 20.12.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 30.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), trošak pristupa na ročište dana 05.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), trošak pristupa na ročište za objavu presude dana 19.12.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3.OT-a), ukupno 2.500,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 625,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, ukupno 3.523,17 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 04.09.2020.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), jer isti nije bio nužan za vođenje postupka. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku