Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1621/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku iz Metkovića, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-687/2019 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-687/2019 od 25. srpnja 2024.
II Zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o [broj kredita], kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana **.**.2007.. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OV-8412/07 i OV- 8413/07.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o [broj kredita] – kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana **.**.2007.. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OV-8412/07 i OV-8413/07 – u dijelu u kojemje određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 18.018,60 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:
- na iznos od 9,20 EUR od 2. veljače 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 12,70 EUR od 2. ožujka 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 60,77 EUR od 2. travnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 50,74 EUR od 2. svibnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 46,77 EUR od 2. lipnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 51,66 EUR od 2. srpnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 44,48 EUR od 2. kolovoza 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 44,84 EUR od 2. rujna 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 49,09 EUR od 2. listopada 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,32 EUR od 2. studenog 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 59,73 EUR od 2. prosinca 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 96,80 EUR od 2. siječnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 101,11 EUR od 2. veljače 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 103,06 EUR od 2. ožujka 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 97,69 EUR od 2. travnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 98,71 EUR od 2. svibnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 90,51 EUR od 2. lipnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 84,46 EUR od 2. srpnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 86,07 EUR od 2. kolovoza 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 89,25 EUR od 2. rujna 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 88,98 EUR od 2. listopada 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 85,76 EUR od 2. studenog 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 91,80 EUR od 2. prosinca 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 96,65 EUR od 2. siječnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 103,54 EUR od 2. veljače 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 101,96 EUR od 2. ožujka 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 111,32 EUR od 2. travnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 109,54 EUR od 2. svibnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 113,00 EUR od 2. lipnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 142,94 EUR od 2. srpnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 136,78 EUR od 2. kolovoza 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 155,61 EUR od 2. rujna 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 148,24 EUR od 3. listopada 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 138,64 EUR od 2. studenog 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 160,72 EUR od 2. prosinca 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 175,61 EUR od 2. siječnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 156,21 EUR od 2. veljače 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 163,67 EUR od 2. ožujka 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 155,01 EUR od 2. travnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 159,55 EUR od 6. svibnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 189,72 EUR od 10. lipnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 196,82 EUR od 2. srpnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 247,84 EUR od 18. kolovoza 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 192,67 EUR od 24. rujna 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 186,92 EUR od 12. listopada 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 166,98 EUR od 7. studenog 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 165,98 EUR od 4. prosinca 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 173,20 EUR od 13. siječnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 178,37 EUR od 23. veljače 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 176,55 EUR od 25. ožujka 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 540,73 EUR od 17. lipnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 176,14 EUR od 7. srpnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 177,63 EUR od 9. kolovoza 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 165,67 EUR od 22. rujna 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 170,56 EUR od 13. listopada 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 178,61 EUR od 25. studenog 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 176,01 EUR od 30. prosinca 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 504,04 EUR od 15. ožujka 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 176,39 EUR od 6. travnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 159,55 EUR od 18. svibnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 161,00 EUR od 30. lipnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 161,51 EUR od 24. srpnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 167,03 EUR od 1. rujna 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 171,65 EUR od 27. rujna 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 171,21 EUR od 26. listopada 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 173,41 EUR od 30. studenog 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 175,96 EUR od 22. prosinca 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 172,68 EUR od 1. veljače 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 77,19 EUR od 23. veljače 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 147,04 EUR od 12. travnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 70,62 EUR od 17. svibnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 70,68 EUR od 14. lipnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 72,12 EUR od 5. srpnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 75,54 EUR od 2. kolovoza 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 78,66 EUR od 2. rujna 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 78,01 EUR od 2. listopada 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 80,70 EUR od 2. studenog 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 82,53 EUR od 2. prosinca 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,45 EUR od 2. siječnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 4. veljače 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 18. ožujka 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 29. travnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 31. svibnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 163,50 EUR od 26. srpnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,29 EUR od 30. kolovoza 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 82,22 EUR od 30. rujna 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 31. listopada 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 30. studenog 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 81,75 EUR od 1. siječnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 116,29 EUR od 1. veljače 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 120,52 EUR od 13. veljače 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 115,90 EUR od 12. ožujka 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 114,44 EUR od 16. travnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 105,05 EUR od 25. svibnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 116,30 EUR od 25. lipnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 114,95 EUR od 27. srpnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 113,16 EUR od 31. kolovoza 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 114,84 EUR od 30. rujna 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 117,83 EUR od 30. listopada 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 122,95 EUR od 1. prosinca 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 125,30 EUR od 24. prosinca 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 124,95 EUR od 18. siječnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 122,81 EUR od 11. veljače 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 117,72 EUR od 17. ožujka 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 121,16 EUR od 12. travnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 108,45 EUR od 19. svibnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 110,88 EUR od 8. lipnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 101,78 EUR od 19. srpnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 85,34 EUR od 9. kolovoza 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 72,50 EUR od 8. rujna 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 16,70 EUR od 17. rujna 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 87,48 EUR od 25. listopada 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 89,21 EUR od 16. studenog 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 86,59 EUR od 10. prosinca 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 79,72 EUR od 5. siječnja 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 83,25 EUR od 8. veljače 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 87,33 EUR od 7. ožujka 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 77,37 EUR od 5. travnja 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 69,47 EUR od 9. svibnja 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 83,04 EUR od 6. lipnja 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 80,93 EUR od 6. srpnja 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 83,61 EUR od 8. kolovoza 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 95,35 EUR od 7. rujna 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 90,21 EUR od 7. listopada 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 89,45 EUR od 7. studenog 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 91,79 EUR od 6. prosinca 2018. god. pa do isplate;
- na iznos od 95,63 EUR od 9. siječnja 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 88,87 EUR od 7. veljače 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 92,20 EUR od 7. ožujka 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 99,25 EUR od 4. travnja 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 89,57 EUR od 8. svibnja 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 97,66 EUR od 8. lipnja 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 98,95 EUR od 6. srpnja 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 106,65 EUR od 9. kolovoza 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 107,62 EUR od 4. rujna 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 108,51 EUR od 5. listopada 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 106,75 EUR od 7. studenog 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 108,17 EUR od 8. prosinca 2019. god. pa do isplate;
- na iznos od 113,03 EUR od 5. siječnja 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 119,35 EUR od 2. veljače 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 122,93 EUR od 2. ožujka 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 137,90 EUR od 9. travnja 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 134,51 EUR od 7. svibnja 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 129,90 EUR od 4. lipnja 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 128,70 EUR od 3. srpnja 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 118,59 EUR od 14. kolovoza 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 122,16 EUR od 2. rujna 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 121,64 EUR od 3. listopada 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 128,13 EUR od 7. studenog 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 121,63 EUR od 2. prosinca 2020. god. pa do isplate;
- na iznos od 119,19 EUR od 2. siječnja 2021. god. pa do isplate;
- na iznos od 123,37 EUR od 2. veljače 2021. god. pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 5.015,59 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.“
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog razloga iz čl. 354. st.1. u vezi s odredbama čl.186.b. st.1. i čl.502.c ZPP-a, te zbog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP- a, s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužene nije osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tužene, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
7.Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.
7. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 354.st.1. u vezi s odredbom čl. 186.b.st.1.ZPP-a . Naime tužitelj je u ovome postupku postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a a kojom odredbom zakonodavac izrijekom dopušta u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.
Tužitelj je i prije poziva suda u smislu odredbe čl.186.b.st.4.ZPP-a , a odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, podneskom od 31. siječnja 2024. (str. 344 spisa) postavio tužbeni zahtjev odnosno odredio visinu istog. Dakle je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju, a obzirom na prednje navedeno ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.
8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).
9. Ne stoje niti navodi tužene da je, odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenjem dopunskog vještačenja primjenom kunske kamatne stope ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koje sadržajno svojom žalbom upućuje tužena.
Pravo na raspravljanje podrazumijeva obaviještenost o zahtjevima i dokazima protivne strane, sudskim pismenima i pozivima, te mogućnost stranke iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, što istovremeno ne znači da sud mora prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke. Naime, sud samostalno odlučuje koje će dokaze provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( čl. 220. st. 2. ZPP-a ), a ujedno je temeljem članka 8. ZPP-a, ovlašten samostalno ocjenjivati dokaze, pa postupanjem prema ovim zakonskim ovlaštenjima nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje se poziva tužena. Prema toj odredbi, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, time da slobodna ocjena dokaza ne znači i arbitrarnost u postupanju. U konkretnom slučaju obrazloženje pobijane odluke nema elemenata arbitrarnosti jer sadrži dovoljno razloga o tome zašto sud nije prihvatio tvrdnje tužene, odnosno zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev.
10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran jer naime okolnost da su dio obveza po spornom kreditu plaćala treća osoba (ŠH –str. 412 spisa) ne utječe na legitimaciju tužitelja jer je navedena osoba uplate vršila u ime i za račun tužitelja u ispunjenje obaveze tužitelja po predmetnom kreditu, a izvjesno je da tuženik takve uplate nije odbio. 11. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik (tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria- Bank d.d.) zaključili 31. listopada 2007. Ugovor o kreditu, broj [broj kredita], na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF prema srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatom čija je početna stopa iznosila 5 % dekurzivno godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata i da je otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe-AdriaBank d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.
12. Sporno je između ostalog može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Franak", je su li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.
13. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena **.**.2007. Zaključili Ugovor o kreditu, broj [broj kredita], na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF prema srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatom čija je početna stopa iznosila 5 % dekurzivno godišnje.
-da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata i da je otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja.
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.;
-da su ništetne odredbe tužene o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;
-da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14.lipnja 2018., a u odnosu na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6.svibnja 2019. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka;
-da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ABC da prema nalazu i mišljenju vještaka koje je tužitelj stvarno platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te anuiteta koje bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope – 5% dekurzivno godišnje, a tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita iznosi 135.760,99 HRK, odnosno 18.018,60 EUR;
-da je neto pretplata anuiteta u valuti je negativna i iznosi -3.491,82 CHF, ali da se negativne razlike ne vide u kunama zbog porasta tečaja jer je prema nalazu vještaka tečaj CHF u odnosu na kune u cijelom vremenu otplate kredita bio viši od početnog tečaja koji je bio 4,384, a 31.prosinca 2020. je bio 6,948, te da da niti u jednom trenutku tečaj CHF-a nije bio manji od početnog tečaja CHF-a;
-da stranke nisu imale prigovora na sam izračun vještaka u nalazu i mišljenju, da je tužena osporavala metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, da se prigovor tužene odnosi na pravna pitanja o kojima odlučuje sud a ne vještak;
-da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke da u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.
14. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF , te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju odluke kreditora te na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO) , odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29.st.2.ZOO-a odlučio na navedeni način.
15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
16. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. a. i c. ZPP-a. 17. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. -dalje: ZZP/07) važećim u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu , koji Zakon odredbama čl. 96.st.1. i čl.99. propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84. ZZP/03.
18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 31.listopada 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao. 19. Naime Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
20. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
20.1 Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.
21. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.
22. Stoga sve navedeno, a polazeći:
-od odredbe čl.96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
-od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, kojima je propisanoda su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
23. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona idrugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.
24. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tužene, proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tužene kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju, pri tome se ističe da je nedvojbeno da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje, stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tužene da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a.
25. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
26. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.
27. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tužena, već da je u njoj na tuženoj (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa time na tuženoj je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
Međutim, tužena to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
28. Na navedenu okolnost tužena nije predložila izvođenje nekog adekvatnog dokaza kojim bi se te okolnosti utvrdile. Naime tužena je predložila saslušanje javnog bilježnika Mihe Plećaša čije saslušanje nije bilo moguće obzirom da je isti preminuo. Pri tome se ističe da niti solemnizacija Ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije niti mogao objasniti korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer isti nisu bili sadržani u Ugovoru kojeg je solemnizirao.
29. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći, da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti informiranosti o specifičnostima i rizicima kredita.
30. Jednako tako sud prvog stupnja pravilno zaključuje da pisana izjava svjedoka UHC (str. 233-236 spisa) , nije od značaja za meritorno odlučivanje u ovom postupku, s obzirom da UHC (kao regionalni manager) nije imala izravnog kontakta s klijentima (za razliku od kreditnog referenta ABC) pa ista ne može niti imati saznanja u pogledu pregovaranja s klijentima (potrošačima) i informiranja/obavještavanja klijenata o specifičnostima i rizicima pojedinih kredita.
31. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranimtipskim odredbama Ugovora.
32. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.6. Ugovora o kreditu te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF sadržana u čl.2.,čl.3. i čl. 4. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/07.
Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.
33. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 18.018,60 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.
34. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl.1115.ZOO-a kada je obvezao tuženu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate.
Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tužena osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je ona pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe,nisu osnovani. To iz razlog jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora,slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta,odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12.listopada 2021.,savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku utvrđeno.
35. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
36. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove promjenjive kamatne stope počela teći od pravomoćnosti presude u tom sporu, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6.svibnja 2019. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
36.1. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit isplaćen a to obzirom da je iz nalaza i mišljenja, ali i iz iskaza vještaka (str.415 spisa) , evidentno da u konkretnom slučaju ne postoje negativne razlike. Naime, tužena zanemaruje činjenicu da su predmet ovog spora i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te isplata iznosa koji je preplaćen i po toj osnovi (dakle, zbog promjena odnosno rasta tečaja CHF u odnosu na HRK), a upravo zbog tečajnih razlika odnosno uvećanja tečaja je tužitelj preplatio tuženiku iznos od 135.760,99 HRK, odnosno 18.018,60 EUR (preračunato po fiksnom tečaju konverzije). Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka te izjave vještaka nije utvrđeno da bi tužitelj tijekom otplatnog razdoblja a zbog ,kako to navodi tužena kada je tečaj valute CHF bio niži nego u trenutku sklapanja ugovora, plaćao manje iznose naprotiv vještak ABC navela da je početni tečaj bio 4,384 a na dan 31. prosinca 2020. da je bio je 6,948, da niti u jednom trenutku tečaj CHF-a nije bio manji od početnog tečaja CHF-a.
Tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu, na temelju provedenog financijskog vještačenja, koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući stručnim i objektivnim, izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi.
Kako je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se, u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u imovinu tužene na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom, a kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće, a sve to pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir niti su protivno tvrdnji tužene utvrđene negativne tečajne razlike.
37. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužena obvezana na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.
38. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju, koji je uspio u sporu, dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl.155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tužiteljice nije dovedeno u pitanje.
39. Protivno tvrdnji tužene sud je osnovano i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 € (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 30.9.2021. i od 31.01 2024. u ukupnom iznosu od 1000,00 € (Tbr. 8/1 Tarife) , trošak sastava podneska od 14. 4. 2022. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 8/4 Tarife) , zastupanja na ročištima od 20.10.2021. ,9.2.2024., 3.6.2024.,27.6.24. u ukupnom iznosu od 2.000,00 € (Tbr. 9/1 Tarife) , trošak pristupa na ročište za objavu presude 100,00 € (Tbr. 9/3 Tarife) uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42 Tarife) ,te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 € i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 €, odnosno sveukupno 5.015,59 €.
39.1. Sud prvog stupnja osnovano je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 31.siječnja 2024. obzirom da se radi o obrazloženom podnesku tužitelja kojim se isti očituje na nalaz i mišljenje vještaka te uređuje tužbeni zahtjev. Osnovano je sud prvog stupnja priznao tužitelju sastav podneska od 14.travnja 2022. obzirom da je tuženik podneskom od 10.studenoga 2022. zahtijevao od suda da u rješenju decidirano odredi koju dokumentaciju treba dostaviti u spis , iako je istu tužitelj već u tužbi decidirano naveo, te se podneskom od 14.travnja 2022. tužitelj očitovao na navode podneska tuženika od 10.studenog 2022., te predložio sudu da pozove tuženika, da dostavi dokumentaciju koja je navedena u manifestacijskom zahtjevu, a nakon čega je tuženik podneskom od 4.srpnja 2023. dostavio isprave.
39.2. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023.
39.3. Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
40. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
Osijek, 19. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
mr.sc.Krunoslav Baran
