Republika Hrvatska
Općinski sud u Kutini
Hrvatskih branitelja 1
44320 Kutina
Poslovni broj: P-111/2021-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Kutini, po sucu pojedincu Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 7. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 19. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011070803 koji su dana 9.3.2006. sklopili tužitelj KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,65% godišnje.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011070803 koji su dana 9.3.2006. sklopili tužitelj KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.434,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:
na iznos od 10,11 eur počam od 31.10.2008
na iznos od 11,02 eur počam od 31.12.2008
na iznos od 13,13 eur počam od 31.01.2009
na iznos od 14,06 eur počam od 28.02.2009
na iznos od 11,13 eur počam od 31.03.2009
na iznos od 11,60 eur počam od 30.04.2009
na iznos od 7,78 eur počam od 31.05.2009
na iznos od 4,52 eur počam od 30.06.2009
na iznos od 5,25 eur počam od 31.07.2009
na iznos od 7,13 eur počam od 31.08.2009
na iznos od 6,92 eur počam od 30.09.2009
na iznos od 5,12 eur počam od 31.10.2009
na iznos od 8,45 eur počam od 30.11.2009
na iznos od 10,89 eur počam od 31.12.2009
na iznos od 14,83 eur počam od 31.01.2010
na iznos od 13,81 eur počam od 28.02.2010
na iznos od 18,88 eur počam od 31.03.2010
na iznos od 17,77 eur počam od 30.04.2010
na iznos od 20,03 eur počam od 31.05.2010
na iznos od 35,34 eur počam od 30.06.2010
na iznos od 32,11 eur počam od 31.07.2010
na iznos od 40,94 eur počam od 31.08.2010
na iznos od 37,48 eur počam od 30.09.2010
na iznos od 31,57 eur počam od 31.10.2010
na iznos od 43,33 eur počam od 30.11.2010
na iznos od 57,68 eur počam od 31.12.2010
na iznos od 47,78 eur počam od 31.01.2011
na iznos od 51,37 eur počam od 28.02.2011
na iznos od 46,05 eur počam od 31.03.2011
na iznos od 46,77 eur počam od 30.04.2011
na iznos od 66,07 eur počam od 31.05.2011
na iznos od 66,66 eur počam od 30.06.2011
na iznos od 82,96 eur počam od 31.07.2011
na iznos od 75,41 eur počam od 31.08.2011
na iznos od 66,66 eur počam od 30.09.2011
na iznos od 65,57 eur počam od 31.10.2011
na iznos od 64,79 eur počam od 30.11.2011
na iznos od 68,63 eur počam od 31.12.2011
na iznos od 72,68 eur počam od 31.01.2012
na iznos od 72,98 eur počam od 29.02.2012
na iznos od 70,26 eur počam od 31.03.2012
na iznos od 71,60 eur počam od 30.04.2012
na iznos od 72,74 eur počam od 31.05.2012
na iznos od 70,73 eur počam od 30.06.2012
na iznos od 71,46 eur počam od 31.07.2012
na iznos od 70,33 eur počam od 31.08.2012
na iznos od 67,45 eur počam od 30.09.2012
na iznos od 70,49 eur počam od 31.10.2012
na iznos od 72,16 eur počam od 30.11.2012
na iznos od 71,57 eur počam od 31.12.2012
na iznos od 65,07 eur počam od 31.01.2013
na iznos od 70,60 eur počam od 28.02.2013
na iznos od 70,87 eur počam od 31.03.2013
na iznos od 68,54 eur počam od 30.04.2013
na iznos od 62,33 eur počam od 31.05.2013
na iznos od 62,16 eur počam od 30.06.2013
na iznos od 63,50 eur počam od 31.07.2013
na iznos od 66,00 eur počam od 31.08.2013
na iznos od 69,84 eur počam od 30.09.2013
na iznos od 67,86 eur počam od 31.10.2013
na iznos od 65,66 eur počam od 30.11.2013
na iznos od 67,00 eur počam od 31.12.2013
na iznos od 69,89 eur počam od 31.01.2014
na iznos od 71,58 eur počam od 28.02.2014
na iznos od 71,07 eur počam od 31.03.2014
na iznos od 69,09 eur počam od 30.04.2014
na iznos od 68,28 eur počam od 31.05.2014
na iznos od 68,50 eur počam od 30.06.2014
na iznos od 71,05 eur počam od 31.07.2014
na iznos od 72,90 eur počam od 31.08.2014
na iznos od 72,48 eur počam od 30.09.2014
na iznos od 74,25 eur počam od 31.10.2014
na iznos od 75,10 eur počam od 30.11.2014
na iznos od 74,52 eur počam od 31.12.2014
na iznos od 75,71 eur počam od 31.01.2015
na iznos od 75,79 eur počam od 28.02.2015
na iznos od 75,78 eur počam od 31.03.2015
na iznos od 75,82 eur počam od 30.04.2015
na iznos od 75,82 eur počam od 31.05.2015
na iznos od 75,85 eur počam od 30.06.2015
na iznos od 75,92 eur počam od 31.07.2015
na iznos od 75,97 eur počam od 31.08.2015
na iznos od 75,98 eur počam od 30.09.2015
i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 29. prosinca 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.158,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, na ime preplate zbog promjene kamatne stope.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 135,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice.
VI. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, dužan je tužitelju KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.209,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 19. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Tužba se smatra povučenom za iznos od 28,85 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 9. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011070803 (dalje: ugovor o kreditu). Dana 9. prosinca 2015. stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj: 901107080 (dalje: Dodatak) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 120/2015.- dalje: ZID ZPK) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ugovorom o kreditu je tužitelju odobren kredit u iznosu od 31.489,36 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kredita. Odredbom članka 4. ugovora o kreditu propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke tuženika o kreditiranju građana koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,65 % godišnje. U razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu tuženik je samovoljno i bez pristanka tužitelja u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Isto tako, odredbom članka 7. ugovora o kreditu propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom pod točkom II. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki I. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe članka 7. ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta, pa je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,65 % godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena. Isto tako, a s obzirom da je utvrđeno da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Tuženik je sukladno ZID ZPK ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je 9.12.2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj K. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije 30.09.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije i to za 1.151,45 kn. Slijedom gore navedenoga, a osobito iz razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30.09.2015. razvidno je kako tužitelj nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije. Konačno određenim tužbenim zahtjevom tužitelj na ime preplate zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 1.158,76 EUR, na ime preplate uslijed rasta tečaja CHF iznos od 4.434,85 EUR i na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.9.2015. iznos od 135,96 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 901107080 od 9. prosinca 2015., kreditni odnos među strankama izmijenjen te je početni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa po kreditu u CHF više ne može biti nikakvih potraživanja ili zahtjeva. Tuženik je u postupku konverzije reobračunavao kredit kao da se od početka radilo o kreditu u EUR te je priznao i obračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka, raspoređuju se kao preplata koja se potrošaču priznaje na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati. Iz spomenutog Dodatka proizlazi da je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Rješenje Vrhovnog suda broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odlučeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodi i Vrhovni sud u rješenju U1/19, tada svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. Pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 pravno je irelevantno jer se u konkretnom slučaju radi o parnici radi utvrđenja, a ne o parnici radi naknade štete. Osim toga ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne s onima o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Predmetni ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika. Tužitelj je poslovno sposobna osoba i nije tražio nikakva razjašnjenja od službenika banke u pogledu svojih ugovornih obveza iz čega se može zaključiti da su mu bile jasne odredbe ugovora te njegova prava i obveze. Tužitelj je prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije što je potvrdio svojim potpisom, a ugovor mu je, u pogledu prava i obveza ugovornih stranaka, razjašnjen i od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužitelj pogrešno tumači naprijed spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH na način da zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz te presude ne proizlazi. Naime sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope. Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je tužitelj bio prethodno upoznat. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Tuženik je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope te mu slao izmijenjeni otplatni plan. Kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je politike banke i tržišnih uvjeta te banka ima opravdani interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, dakle kamatna stopa mijenja se sukladno tržišnim uvjetima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi banaka. Iz ugovora o kreditu također proizlazi da je tužitelj bio upoznat s mogućim primjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te je tužitelj bio informiran o svim rizicima promjene tečaja CHF. Zaključno tuženik ističe prigovor zastare.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu broj: 9011070803 od 9. ožujka 2006. (str. 10-14 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011070803 od 9. prosinca 2015. (str. 15-19 spisa), knjigovodstvenu karticu na ime korisnika KM, partija: 9011070803 od 13.4.2021. (str. 20-35 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 9.3.2006. (str. 36-38 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujan 2015. godine (str. 39 spisa), sudsku praksu (str. 62-87, str.114-121 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Lidije Jurković (str. 163-181 spisa) te je saslušan tužitelj KM. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 7. studenog 2024. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se u svojstvu svjedoka sasluša osobni bankar, a s obzirom da tuženik u tijeku postupka takav dokazni prijedlog nije konkretizirao, odnosno nije naveo ime, prezime i adresu predloženog svjedoka.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 9. ožujka 2006. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.489,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 4.1. ugovora o kreditu propisana je kamata na kredit te je navedeno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,65 % godišnje. U članku 7.2. ugovora o kreditu, kojim se uređuje otplata kredita, navedeno je da se kredit u iznosu od 31.489,36 CHF i kamata iz članka 4. ugovora otplaćuju u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora. Među stranka nije sporno niti da je kamatna stopa (promjenjiva) mijenjana od strane tuženika i to na način da je u utuženom periodu ista rasla u odnosu na početno ugovorenu kao i da je u roku otplate rastao i tečaj CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Također među stranka nije sporno da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te da su stranke potpisale Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011070803 od 9. prosinca 2015.
6. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Tužitelj KM je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit uzeo 2006. za renovaciju kuće i u cijelosti ga je otplatio krajem 2015. ili negdje 2016. Za kredit se raspitivao samo kod tuženika jer je tamo radila jedna njegova poznanica i u banci su mu rekli da je kredit u CHF-u najpovoljniji. Postojali su krediti i u drugim valutama ali mu je službenica u banci kredit u CHF-u preporučila kao najpovoljniji zbog najmanje kamatne stope. Kada je došao potpisati ugovor o kreditu on ga je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. Ugovor je pročitao nakon potpisivanja ali nije razumio što znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula jer ekonomske pojmove, osim na laičkoj razini, ne razumije i postupao je s povjerenjem u službenicu banke koju je i osobno poznavao. Nitko u banci nije ga upozorio na rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope niti mu je tko rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na tečaj kune. U banci nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja i ne sjeća se dali je nakon potpisivanja ugovora o kreditu išao kod javnog bilježnika. Smatrao je da će mu rata kredita biti jednaka od prve do zadnje. Međutim, u jednom trenutku rata kredita krenula mu je rasti ali se nije išao u banku informirati zbog čega je to tako jer mu i tako ratu ne bi smanjili. Ne sjeća se dali je potpisao Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija. Ranije je imao kredita ali se ne sjeća da li je u njima bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula ali ranije se nije susreo s posljedicama promjene tečaja. U vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu nije bio nositelj OPG-a, obrta niti je bio član nekog trgovačkog društva.
7. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati, nije mogao pregovarati o odredbama ugovora koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Uz navedeno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.
8. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Jurković. U nalazu i mišljenju vještak navodi da su zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita nastale pozitivne i negativne razlike plaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu. Za vrijeme primjene veće kamatne stope nego je prvotno ugovoreno nastala je pozitivna razlika kamate i to ukupno 1.158,76 EUR, a za vrijeme primjene niže kamatne stope nastala je negativna razlika kamate u ukupnom iznosu od 82,92 EUR. Da je predmetni kredit otplaćivan po tečaju na dan isplate kredita tj. u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, korisnik kredita bi platio ukupno 31.766,20 kn manje ili preračunato u važeću valutu po fiksnom tečaju 7,53450 bilo bi potrebno platiti 4.216,10 EUR manje. U periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio manji od tečaja na dan isplate kredita ostvarena je negativna tečajna razlika koja ukupno za ovaj kredit iznosi 218,75 EUR. U periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio veći od tečaja na dan isplate kredita nastala je pozitivna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 4.434,85 EUR. Utvrđeno je da je izračunom konverzije u odnosu na stanje koje bi bilo po početnim uvjetima Kreditor zaračunao 1.037,67 kn (135,96 EUR-a) veću glavnicu novog konvertiranog kredita, ali je priznao i preplatu koja je nastala između simuliranog kredita u valuti EUR i stvarno plaćenog kredita u CHF u iznosu od 24.282,90 kn ili 3.179,43 EUR-a. Budući da je ostatak duga po kreditu manji od priznate razlike Kreditor ju je bio dužan vratiti Korisniku kredita u roku od 60 dana od dana potpisa Dodatka ugovora. Vještak navodi da zaključak koji se nameće iz naprijed navedenog je da je Korisnik kredita samo djelomično obeštećen provedenom konverzijom kredita u valutu EUR na 30.09.2015.
9. Vještak nije pozvan da svoj nalaz i mišljenje iznese i usmeno s obzirom da tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao prigovora, dok je tuženik u podnesku od 18. rujna 2024. naveo da ne predlaže saslušanje vještaka jer se njegovi prigovori na nalaz i mišljenje ne odnose na matematički izračun već su prigovori pravne naravi.
10. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke. Osim toga vještak se osvrnuo i na činjenicu provođenja konverzije, te je dao obrazloženja svojih stajališta koja se mogu ocijeniti razumljivim, stručnim i nepristranim.
11. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. i 59/23. - dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
13. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.
15. Prema odredbi članka 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
16. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Prema odredbi članka 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
20. Prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
21. Prema odredbi članka 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Ovaj sud mišljenja je da postupanje tuženika, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su sadržane u tipiziranom ugovoru te na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
23. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.), utvrđeno da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
24. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/07.
25. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu, kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome, postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.
26. Opravdano se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu članak 502.c ZPP za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.
27. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
28. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke i da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP/03 i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 4. ugovora o kreditu, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojaka samog ugovora tj. cijene. Ta odredba nije lako razumljiva jer tužitelju nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope. Kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora bila određena u ugovorenoj visini od 4,65% godišnje, da bi potom ugovaranje promjenjive kamatne stope omogućilo jednostranu odluku tuženika o visini ugovorene stope. Tuženik je to iskoristio i na štetu tužitelja povisivao kamatnu stopu.
29. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. ugovora je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti je tužitelju dana mogućnost pregovaranja jer je ista sastavljena unaprijed, u tipskom ugovoru.
30. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banci tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate (koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF u odnosu prema kuni.
31. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredba članka 4. i 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu (točke I. i II. izreke), pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora ( članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).
32. U predmetnom slučaju tužitelj i tuženik potpisali su Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011070803 od 9. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa ZID ZPK.
33. Međutim, ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u kojem je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom navedenog neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem ove tužbe, a s obzirom da je provedena konverzija.
34. Nadalje, treba reći da se u odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku uz ugovor o kreditu, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period. 35. Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
36. Slijedom navedenog provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada s obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.). Također, vještak u nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj samo djelomično obeštećen provedenom konverzijom.
37. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava potrošača na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je osnovano.
38. U odnosu na prigovor zastare tuženika, prije svega treba ukazati da je primjena tijeka računanja zastare vezana za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čanka. 502. a. stavak 1. ZPP), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), što znači da ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018. Prema članku 245. stavak 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
39. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 21. travnja 2021. Imajući u vidu sve što je navedeno u prethodnom odlomku ove presude, predmetna tužba je, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata iznosa od 1.158,76 EUR po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, podnesena izvan roka od pet godina računajući od 13. lipnja 2014. kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova. Opravdano je stoga tuženik isticao da je za taj dio tuženog zahtjeva nastupila zastara. Slijedom navedenog odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.158,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, na ime preplate zbog promjene kamatne stope (točka IV. izreke).
40. U odnosu na dio tuženog zahtjeva kojim se traži isplata po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule nije nastupila zastara, s obzirom da je zahtjev za isplatu po toj osnovi podnesen unutar roka od pet godina, računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
41. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske i računovodstvene struke Lidije Jurković proizlazi da izračunata preplata po osnovi ništetnih odredaba ugovora o kreditu vezanih za valutnu klauzulu iznosi 4.434,85 EUR. U tom smislu tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 4.434,85 EUR po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužitelja po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule temelji na izračunima financijsko-knjigovodstvenog vještaka, isti ovaj sud nalazi osnovanim te je odlučeno kao u točki III. izreke.
42. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
43. Ovaj sud odbio je i dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu iznosa od 135,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015. (točka V. izreke) Ovo prije svega jer iz činjenica iznesenih tijekom postupka ne proizlazi da bi se radilo o iznosu kojeg je tužitelj isplatio tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije. Dakle, da bi se uopće ostvarila pravna osnova za restitucijski zahtjev. Pored navedenog, navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze. Međutim, isto nije predmet ovoga postupka, budući da tužitelj navedeni dio tražbine ne zasniva na takvim činjeničnim tvrdnjama (tako Županijski sud u Bjelovaru broj Gž-1249/2021 i Gž- 566/2022).
44. Rješenjem je utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 28,85 EUR EUR s obzirom da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da je umjesto dotadašnjeg iznosa od ukupno 5.758,42 tražio isplatu iznosa od ukupno 5.729,57 EUR, dakle tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 28,85 EUR.
45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP. Budući da je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uspjeh tužitelja u sporu u odnosu na tužbeni zahtjev iznosi 72,03% jer je tužitelj je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio sa 66,66%, a u odnosu na visinu s 77,40% (66,66+77,40=144,06 ÷2=72,03), dok je uspjeh tuženika 27,97%. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, dobije se konačan uspjeh tužitelja u sporu od 44,06%.
46. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 6.9.2021. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 15.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 28.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 4.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 12.10.2021. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 13.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 7.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu 425,00 EUR, trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 52,02 EUR ili ukupno 2.427,02 EUR u skladu s Tbr. 7/1 i Tbr. 9/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. – dalje: Tarifa) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura. Prema Tbr. 8/1 Tarife u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje najviše četiri obrazložena podneska, slijedom čega tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 23.5.2024. i 11.10.2024.
47. S obzirom da je uspjeh tužitelja u sporu 44,06% dosuđen mu je trošak u iznosu od 1.209,20 EUR s tim da je tužitelju u cijelosti priznat trošak predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 250,00 EUR s obzirom da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva pa je iz tog razloga bilo potrebno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.
48. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Kutina, 19. prosinca 2024.
Sutkinja:
Andrea Dujmenović Iveljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostavna naredba:
1. Tužitelj KM po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine 2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva
Z i partneri iz Zagreba
