REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-391/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. koju zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon glavne rasprave održane 26. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenice punomoćnika tuženika DJ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. i presude objavljene 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 29. listopada 2024. II Utvrđuje se da je ništetna odredba poglavlja kamate i naknade iz članka 2. ugovora o kreditu koji je tužitelj HJ iz [adresa] zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića dana 22. rujna 2008. koje glase: Kamate i naknade Članak 2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 55.500,00 CHF i redovnu kamatu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. na dan sklapanja ovog ugovora i iznosi 5,8 % godišnje. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva, utvrđuje se kao 3. mjesečni EURIBOR uvećan za 2.00 p.p. u skladu sa važećem odlukom interkalarne kamate. Kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. IIINalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju HJ, [adresa] isplati iznos od 2.412,51 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 38,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 109,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 110,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 114,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 110,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 88,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 88,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 86,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 88,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 90,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 91,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 93,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 96,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 96,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 97,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 96,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 96,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2015. godine do isplate.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 954,75 eur kao s neosnovanim.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužitelju HJ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.518,28 eura.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj HJ podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 22. rujna 2008 godine zaključio Ugovor o kreditu, broj 3214445854 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu dana 23. rujna 2008. godine podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem ovjere OU16247/2008. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu Od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 12 godina. Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju CHF u EUR-o. U poglavlju kamate i naknade u članku 2. gore navedenog ugovora je navedeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 55.500,00 CHF i redovnu kamatu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,8 % godišnje. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva, utvrđuje se kao 3. mjesečni EURIBOR uvećan za 2.00 p.p. u skladu sa važećom odlukom interkalarne kamate kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana kada je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate kreditor pisano obavještava korisnika kredita. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa. Korisnik kredita obavezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.” Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2. tog ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Također i Vrhovni sud RH u svoj presudi broj Rev 249/14 jasno kaže, da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Isto tako, tuženik nije objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, kako bi tužitelj mogao spoznati učinke koji će u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je gore navedena odredba o ugovornoj kamati bila nepoštena to su u smislu odredbe članka 87. stavak I ZZP/03 odnosno članka 102. ZZP, navedena ugovorna odredba ništetna. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe ugovora o kreditu pod točkom 2. ništetna te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je pretplatio kamate prema tuženiku, tj. tužitelj je oštećen za najmanje 12.441 ,64 kuna odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe te kako tuženik mora vratiti nazad tužiteliu ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba poglavlja kamate i naknade članka 2. ugovora o kreditu koji je tužitelj HJ iz [adresa] zaključio sa tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, Trg Josipa Bana Jelačića 10, Poslovnica [adresa], dana 22. rujna 2008. godine. pod brojem 3214445854 koja glasi: „Kamate i naknade, članak 2. Korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 55.500,00 CHF i redovnu kamatu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,8 % godišnje. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva, utvrđuje se kao 3.mjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. u skladu sa važećom odlukom interkalarne kamate kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana kada je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate kreditor pisano obavještava korisnika kredita. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate te će kreditor obračunati i naplatili tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospj ijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa. Korisnik kredita obavezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora”. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, Poslovnica [adresa] da tužitelju HJ, [adresa] isplati iznos od 12.441,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 8 postotnih poena, tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to kako slijedi: na iznos od 185,12 kuna sa zakonskom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 198,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008. godine do isplate, za iznos od 189,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008. godine do isplate, za iznos od 181,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 198,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 214,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 231,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 225,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate iznos od 254,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 245,38 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 205,97 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 284,31 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 264,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 330,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 293,31 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 265,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2010 godine do isplate, za iznos od 217,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 260,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 226,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011 godine do isplate, za iznos od 229,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 205,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 211,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 285,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011 godine do isplate, za iznos od 294,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 313,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 282,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 235,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši Od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 232,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 226,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 239,98 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 255,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 253,52 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 240,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 243,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 247,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 238,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 236,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 228,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 215,68 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši Od 01. listopada 2012.godine do isplate, za iznos od 227,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 229,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 225,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 204,54 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 215,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 216,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 208,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 189,74 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 177,37 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 184,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za 189,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 202,91 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 192,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 193,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 194,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate te naknadi parnični trošak tužiteljici sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu navela je da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine. Tuženik predlaže odbiti prijedlog da sud tuženiku službenim putem naloži dostavu dokumentacije jer se radi o dokumentaciji s kojom bi tužitelj trebao raspolagati, a koja je djelomično, sukladno izričitim zakonskim odredbama, javno dostupna na internetu. Na koncu, tužitelj, kao i svaki drugi korisnik kredita može, a i trebao bi, uložiti napor i otići u poslovnicu banke te pribaviti dokumentaciju vezanu za svoj kredit, jer na to ima pravo temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj nije ničime dokazao kako je zatražio predmetne podatke vansudskim putem, te da mu je banka navedeno odbila dostaviti. Tuženik stoga predlaže odbiti tužiteljev prijedlog prema kojem bi banka bila obvezna dostavljati dokumentaciju koju bi tužitelj trebao dostaviti u spis. Pravilo o teretu dokaza je inače sasvim jasno u pogledu obveze stranke na dostavu isprava na kojima temelji svoje zahtjeve. Tuženik će, isključivo radi ekonomičnosti postupka, očitovati na navode iz tužbe. Tužitelj ovako postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti cijelog članka 2. Ugovora o kreditu ustvari traži od suda da utvrdi ništetnim (i) obvezu tužitelja da kredit uopće vrati tuženiku, (ii) da je tužitelj dužan kredit vratiti u anuitetima, (iii) da je tužitelj dužan platiti redovnu kamatu, (iv) visinu početno ugovorene kamatne stope, (vi) obvezu platiti interkalarnu kamatu. Tužitelj, naravno, ničim ne obrazlaže (a niti dokazuje) zašto bi takove odredbe koje su opće prihvaćene u pravnom prometu i bez kojih se ugovor o kreditu uopće ne može sklopiti bile ništetne, a niti je ništetnost takovih odredba utvrđena u bilo kojem postupku. Tuženik stoga predlaže sudu odrediti vrijednost postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva pa potom isti odbiti uz naknadu troška tuženiku. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stanicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita2 (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zarrtijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu3 (iii) iznose uplaćene radi narnirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate4 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio5 (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. (iv)takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (č1. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR" te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu" te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stote od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ah initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt seroanda, u skladu s važećim propisima.

3. U podnesku od 7. srpnja 2020. tuženik je naveo da podsjeća da je od odgovora na tužbu nadalje u postupku isticala to da se u ovom sporu radi o pravnom, a ne o činjeničnim pitanjima te se protivila prijedlogu tužitelja radi izvođenja dokaza financijskog vještačenja u odnosu na visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva (točka 4. odgovora na tužbu, točka 19. podneska od 25. studenog 2019.) kao i drugim tužiteljevim prijedlozima o dokazima radi utvrđenja činjenica. Tužena banka je, od samog početka ovog postupka, ukazivala na važnost pravodobne ocjene opstojnosti pravne osnove tužiteljevih tužbenih zahtjeva, kao preduvjeta za učinkovito i ekonomično vođenje parničnog postupka (bez nepotrebnih troškova) te je jasno iznijela razloge zbog kojih, u konkretnom slučaju: (i) ne postoji pravna osnova tužiteljevog zahtjeva na povrat stečenoga bez osnove, budući da je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga (ii) nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu preplate (stjecanje bez osnove na strani banke) po osnovi povijesnog kretanja tečaja i kamatne stope, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijednosti EUR, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno. Razumljivo je da ovakvo stajalište tuženika tužitelju ne odgovara. Međutim, Vrhovni sud je u međuvremenu donio odluku (rješenje) u oglednom sporu poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima (u daljnjem tekstu „rješenje“). Ponajprije, Vrhovni sud je u izreci rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju rješenja. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano): (i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u rješenju vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz članka 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Nadalje, tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-2460/2017 od 4. ožujka 2020.: „Osnovom ispravno navedenih zaključaka, uz činjenicu da su tužiteljima ad. 1) i ad. 2), a u skladu sa člancima 1. i 2. predmetnih dodataka ugovora o kreditu, sukladno članku 19.e stavku 1. ZPK, dostavljeni izračuni konverzije kredita, s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a koje izračune tužitelji ad. 1) i ad. 2) da su i prihvatili, pa slijedom toga i sklopili predmetni dodatak ugovoru o kreditu, a na koje sklapanje predmetnih dodataka ugovoru o kreditu o kreditu nisu bili obvezani, jer da su tužitelji ad. 1) i ad. 2) mogli ostati u ugovornom odnosu s tuženom na način, kako da je to bilo i prvobitno ugovoreno, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2), presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I/ izreke prvostupanjske presude, ispravno pri tome i zaključujući, da su stranke sklapanjem predmetnih dodataka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos, ne samo u pogledu valute, već da su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te da su prilikom uračunavanja izvršenih uplata, prema novom otplatnom planu, uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, zbog čega tužitelji ad. 1) i ad. 2) više nemaju pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate, obračunate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno da ne postoji osnova u smislu članka 323. stavka 1., a niti odredbe članka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) za isplatu razlike između početne ugovorne kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju.

I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Tuženik tako ističe presudu Županijskog suda u Karlovcu broj GŽ-73/2019 od 28. travnja 2020. u kojoj se navodi: „Dakle, sporno je da li je sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tužene da izvrši povrat novca koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji predmetnog ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Navedenim sporazumom nije izričito navedeno da tužitelj više nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova do tada uplaćenog iznosa, međutim obzirom da je navedeni sporazum sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, posljedično tome za zaključiti je da je time pristao i da se sav uplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZPK, pa je na taj način zapravo pristao na zamjenu ispunjenja (članak 167. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).“ Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“ Također, tu je i presuda Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 658/2108 od 29. travnja 2020. u kojoj se navodi: „Naime, nije sporno da su stranke zaključile dodatak ugovora o kreditu i time jasno iskazale svoju volju, zbog čega je, zaključenjem nove obveze nastale iz tzv. osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. srpnja 2006. godine – prestala ranije obveza, za što su se stekli uvjeti upravo donošenjem i stupanjem na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/15 (Narodne novine 102/15). Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu stranke su definirale sve bitne uvjete novonastalog ugovora, pa tako i načina izračuna konverzije kredita iz CHF u kredit u EUR sa valutnom klauzulom – promijenjena je valuta kredita, definirana redovna kamata, otplatni plan, a na što je sve tužiteljica dobrovoljno i samostalno pristala. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između stranaka, iskazavši svoju volju da postojeću obvezu zamijeni novom. Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Protivno žalbenoj tvrdnji tužiteljice, upravo je odredbom članka 19.c stavak 1. točka 5. ZPK propisano da „Iznos pretplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunavati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač“. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je preuređen odnos stranaka, tako da je denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. godine, pa bio prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo bi do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-604/2017-8 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanja tužitelja i financijsko vještačenje ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dao je jasne razloge za takvu odluku, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) sporno je da li je tuženica dužna isplatiti tužiteljici razliku između iznosa koji je tužiteljica platila u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o kreditu i iznosa za koji tužiteljica tvrdi da je je bila dužna platiti, vezano za ugovorenu kamatnu stopu, a slijedom toga i visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare (…) Dodatkom ugovora o kreditu stranke su suglasno ugovorile da se obveza tužiteljice iz ugovora o kreditu smanji za iznos razlike između iznosa plaćenog tuženici sukladno odredbama ugovora o kreditu, uključujući i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa koji je tužiteljica dužna platiti prema konvertiranom kreditu, da to smanjenje iznosi 31.027,77 EUR te je ugovorena fiksna kamatna stopa od 4,55% godišnje. Tužiteljica nije dokazala da konverzija ugovora o kreditu nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK niti razloge eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. st. 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Pri tome se napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu, u predmetu poslovni broj P-1413/2019 od 20. rujna 2019. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je to odlučeno rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine. Sudska praksa na koju se u prilog svojih navoda poziva tužiteljica, priložena u spisu datira prije donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/2019 i nije od utjecaja na ishod ovog spora, tim više što je u svakom pojedinom predmetu sud dužan cijeniti odlučne okolnosti tog predmeta“. Konačno, tu je i presuda Županijskog suda u Puli broj Gž-124/2018 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na rješenje Gos- 1/2019 te se navodi: „Tako sklopljenim dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze, a tužiteljica je izračun tuženika prihvatila kada je potpisala dodatak ugovora. Osim toga, tužiteljica nije ukazivala niti dokazala da je taj dodatak ugovora pobojan. Prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzete su u obzir sve izvršene uplate, pa i one preplaćene, zbog čega tužiteljica nema više pravnu osnovu za utvrđivanjem ništavim odredbe članka 2. i 7. ugovora, a time niti za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom članka 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na rješenje Vrhovnog suda, ali nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.) kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem se navodi: „Sklapanjem dodatka ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu članka 2. ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u članku 8. dodatka ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. Tuženik predlaže da sud na pripremnom ročištu zakazanom za dan 20. srpnja 2020.: (i) ocijeni opstojnost pravne osnove tužiteljevih zahtjeva u svjetlu obvezujućeg rješenja Vrhovnog suda u pogledu ništetnosti kao prejudicijelne pravne osnove kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te u pogledu pravne kvalifikacije sporazuma o konverziji kao nove pravne osnove, a s obzirom na činjenicu da je tužiteljev ugovor nesporno konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15; (ii) odbije dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje financijskog vještačenja u odnosu na visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva kao i ostale tužiteljeve dokazne prijedloge uz istovremeno otvaranje i zaključenje glavne rasprave te odbijanje tužbenih zahtjeva, u cijelosti; (iii) tuženiku dosudi parnični trošak prema priloženom troškovniku.

4. U podnesku od 18. rujna 2023. tuženik je naveo da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka. U predmetu A. H - protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU je pritom u obrazloženju presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU poziva se na taj sud kad navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu O. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao je na to svoj zaključak iz perspektive primjene članka 1. stavak 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe članka 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba članka 19.e stavak 5. i 6. ZID ZPK/15: U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga zakona. Tužitelj, međutim, u ovoj parnici traži: da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023. godine „9.3. Vrhovni je sud u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz €. Dakle sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. 9.4. Stoga opća pravila ZOO o ništetnosti ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Naime, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala je nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti retroaktivnom primjenom Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u €. 9.5. U okolnostima u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nedostatak razloga zbog kojih je otklonjen utjecaj Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom kao valjane osnove tuženikovog stjecanja, na primjenu odredbe članka 1111. ZOO.” Tuženik ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a (tako Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017-2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj D1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom članka 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“. Presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2460/2017- 2. od 4. ožujka 2020. „I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž- 658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Presudu Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavak 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. „ Presudu Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-119/2018 od 11. svibnja 2020. godine: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“ Presudu Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž-706/19 od 29. travnja 2020.: „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a). Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020. kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na Rješenje Gos-1/2019.: „Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“ Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog aneksa broj 1 ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke člankom 3.4. aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatomim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev.“ Presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.: „Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan članak 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO).“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-624/2018-2od 24. studenog 2020.: "Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a." Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine: „7. Navedeno pitanje u prijedlogu tužiteljice nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. 8. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji) na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (ZID ZPK / 15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos 1/2019 od 30. ožujka 2020. godine kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.“ Odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine: „19. Stoga prvostupanjski sud kod činjenice da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena te slijedom toga sklopila predmetni aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljem na odredbi članka 19. c. ZPK i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.“ Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.) kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem se navodi: „Sklapanjem dodatka ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u članku 8. dodatka ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. Tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima je Vrhovni sud RH u rješenju broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Stoga, a obzirom da je tužitelj predmetni kredit konvertirao dana 27. siječnja 2016. to tuženik ističe da je istome otpala pravna osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa tuženik predlaže sudu isti bez daljnjeg raspravljanja odbiti. Tuženik ukazuje sudu na najnoviju odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a (tako Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017-2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje sudu na najnoviju odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Ukoliko međutim, sud ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 34.524,54 kn. Naime, tuženik ističe kako nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (34.524,54 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj. Također, u slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da vještak prilikom izračuna uzme u obzir te izrazi i tzv. „negativne razlike“, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. To iz razloga što ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju bi eventualno (u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik izričito protivi) pripalo ono što je doista preplatio ukupno po tom ugovoru. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj doista preplatio, nužno se pri izračunu trebaju uzeti u obzir i iznosi koje je tužitelj manje platio. Tuženikove navode potvrđuje i VSRH kao i županijska sudska praksa: Vrhovni sud RH u rješenju Rev 1277/22-2 od 8. ožujka 2023. odlučujući o reviziji u kojem navodi: „14. Dakle, kada je tome tako, tuženica kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženica ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona na potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti. Time je i izneseno pravno shvaćanje kojim se odgovora na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena. Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteta kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno isplaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita. U nastavku postupka sud će utvrditi, je li prigovor tuženice u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva osnovan, u tom slučaju o kojem se iznosu radi, te će zavisno o utvrđenom odlučiti o iznosu kojeg tuženica ima isplatiti tužitelju kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu na bazi tečaja CHF o obračunu visine obveze tužitelja.” Vrhovni sud RH u odluci od 13. listopada 2021. Revd 4393/2021-2: „4. Postavljeno pitanje polazi od toga da banka u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima, zbog utvrđene nedopuštenosti i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, može utjecati na visinu zahtjeva potrošača samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prebijanja. Međutim, na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“. Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi poslovni broj Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj je rečeno: "Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita, te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos nego što je trebala platiti i to za iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen." Županijski sud u Bjelovaru, poslovni broj Gž-675/2020 od 4. lipnja 2021:

„14. U pravu je međutim, tužena kada u žalbi ukazuje na činjenicu da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir negativne razlike kada je tečaj bio manji od onoga na dan isplate kredita, odnosno da nije od preplaćenog iznosa odbio one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet, nego što bi platio bez ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule. I po ocjeni ovoga suda ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju pripada ono što je doista preplatio ukupno po tom ugovoru, a kao što to iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi srednji tečaj CHF po tečajnoj listi HNB na dan isplate kredita iznosio je 4,564224 HRK, a prvi anuitet je dospijevao na naplatu 1. ožujka 2007., te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi bez ove ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule tužitelj trebao platiti više nego što je platio i to za mjesece ožujak (2,82 kune), travanj (12,62 kune), svibanj (48,29 kune), lipanj (43,04 kune), srpanj (69,20 kuna), kolovoz (51,86 kuna), rujan (49,01 kuna), listopad (74,27 kuna), studeni (55,17 kuna) i prosinac 2007. (61,44 kune), te siječanj (33,60 kuna), veljaču (7,21 kunu), svibanj (29,43 kune), lipanj (29,76 kuna), srpanj (46,41 kunu), kolovoz (59,41 kunu) i rujan 2008. godine (50,12 kuna) dakle, u ukupnom iznosu od 723,66 kuna. U pogledu ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatu nema međutim ove negativne razlike, jer je prvo povećanje kamatne stope bilo 1. listopada 2007. godine. kada je iznosila 5,15 % godišnje, a početna ugovorena kamatna stopa je bila 4,50”. Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021.: 10. Međutim, žalbu tuženika valjalo je prihvatiti u odnosu na toč. II. izreke kojom je odlučeno o visini tužbenog zahtjeva i to na način da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati ukupno iznos od 7.956,82 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, pri čemu svoju odluku o visini prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka. Naime, sud utvrđuje da ukupna tečajna razlika u periodu otplate kredita do konačne prijevremene otplate kredita 28.10.2011. iznosi 6.615,34 kn, pri čemu kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita negativna tečajna razlika po vještaku iznosi 1.341,48 kn, a kada je tečaj bio veći pozitivna tečajna razlika iznosi 7.956,82 kn, koji iznos sud dosuđuje tužitelju. Prilikom donošenja navedene odluke prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Naime, prvostupanjski sud iako je utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, te iako je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da ukupna tečajna razlika u periodu otplate kredita do konačne prijevremene otplate 28.10.2011. iznosi 6.615,34 kn dosuđuje tužitelju iznos od 7.956,82 kn, odnosno iznos u situaciji kada je tečaj bio veći i kada se pojavljuje pozitivna tečajna razlika, dok ne uzima u obzir period kada je tečaj bio manji i kada se pojavljuje negativna tečajna razlika, niti za to daje bilo kakvo obrazloženje. Kako dakle, presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, a zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, presudu je u tom dijelu (toč. II. Izreke), a posljedično i u odluci o troškovima postupka (toč. III. izreke) valjalo ukinuti (članak 369. stavak 1. ZPP-a)." Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž- 1506/2021-2 od 19. kolovoza 2021.: „6. Sporna je visina tužbenog zahtjeva. 7. Osnovano tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članak 355. ZPP-a ,jer sud prvog stupnja nije saslušao vještaka financijske struke u pogledu prigovora tuženika na njegov nalaz i mišljenje. Naime, prema odredbi članka 260. stavak 2. ZPP-a vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje, a kako sud prvog stupnja nije saslušao vještaka financijske struke, pogrešno je za sada utvrđena visina utuženog potraživanja. Osnovano tuženik u žalbi ističe kako prvostupanjski sud ne daje obrazloženje zašto prihvaća izračun vještaka koji nije izrađen sukladno zadatku, a prigovore tuženika istaknute u istom smjeru smatra kako nemaju veze s predmetom spora, pa se i u tome dijelu ne može ispitati prvostupanjska presuda. Naime, iz točke I. i II. izreke kojom je odlučeno o visini tužbenog zahtjeva i to na način da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene kamate ukupno iznos od 2.501,92 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, a u točki II. izreke kojom je odlučeno o visini tužbenog zahtjeva i to na način da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule iznos od 33.172,93 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, pri čemu svoju odluku o visini prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka. Sud utvrđuje da budući tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a u odnosu na prigovore tuženika u smislu kako je i na koji način nalaz vještaka trebao biti izrađen, što je vještak trebao uzeti u obzir pri izradi nalaza i mišljenja, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, niti je pozvao financijskog vještaka radi eventualnog očitovanja iz razloga što navedeno očitovanje i stav tuženika nema nikakve veze sa predmetom spora, pa prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Prvostupanjski sud iako je utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu o preplaćenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne daje obrazloženje u odnosu na istaknute prigovore tuženika da vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, odnosno ne obrazlaže koju varijantu i zašto nalaz vještaka prihvaća, a koju ne, s obzirom da iz nalaza vještaka proizlazi da postoje dvije varijante nalaza (list 131 do 139 spisa).“ Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž 835/2020 od 17. studenog 2020.: „No, posve je nerazumljivo obrazloženje suda prvog stupnja da prihvaća tužbeni zahtjev kako je postavljen podneskom od 28. kolovoza 2019. „prihvaćajući tvrdnju tužitelja da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja na iznose koji su manje plaćeni u odnosu na početni kunski anuitet. Stoga je tužbeni zahtjev postavljen u većem iznosu od onoga koji je utvrdio financijsko-knjigovodstveni vještak, sud ga je uz naprijed navedeno obrazloženje prihvatio.“ U ovoj pravnoj stvari vještak je izradio nalaz i mišljenje te utvrdio da razlika svakog mjesečnog anuiteta iznosi 21.011,95 kn. Prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO- a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. No, sud prvog stupnja nije iznio apsolutno nikakve razloge zašto je prihvatio naprijed navedenu tvrdnju tužitelja i prihvatio kao osnovanu visinu tužbenog zahtjeva kako ju je tužitelj istakao, a zanemario činjenicu da je provedeno vještačenje na okolnost razlike svakog mjesečnog anuiteta koji bi iznosio da je tuženik primjenjivao kamatnu stopu ugovorenu u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tečaju CHF, a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Odlučujući na navedeni način, prvostupanjski sud počinio je gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zbog koje se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati, pa je na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“ Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1627/2021-2: „Osim toga, u pravu je žalitelj kada ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava ponavlja već tijekom postupka isticanu tvrdnju da je pri utvrđivanju visine preplaćenih anuiteta trebalo uzeti u obzir i uračunati i tzv. negativne tečajne razlike, to jest manje plaćene anuitete uslijed nižeg tečaja u odnosu na početni tečaj, a na postojanje kojih ukazuje dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz kojeg proizlazi da je u razdoblju veljača 2006. - prosinac 2008. tečaj za CHF bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. U tom je kontekstu trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta, a na što je tuženik ukazivao u podnesku od 2. rujna 2021. kojim se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka (list 189- 191).“ Županijski sud u Bjelovaru, Gž-21/22 od 27. siječnja 2022. godine: “U pravu je međutim tuženik kada u žalbi ukazuje, a isto je istaknuo i tijekom postupka, da je potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose (kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita) a što sud prvog stupnja nije uzeo u obzir odnosno nije uzeo u obzir negativne razlike i nije preplaćeni iznos umanjio za one iznose za koje je tužiteljica uplatila manje anuitete nego što bi ih platila bez ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule. Po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovorni odnos stranaka po sklopljenom Ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužiteljici, kao korisnici kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatila tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka bez ove ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule tužiteljica je trebala platiti više nego što je platila i to za mjesece srpanj 2007. iznos od 32,03 kn i za listopad 2007. iznos od 74,22 kn odnosno ukupno je trebala platiti 106,25 kn više od iznosa koji je platila. Iz razloga koji su prethodno navedeni, a u svezi povrata preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe valutne klauzule, dosuđeni iznos od 211.132,85 kuna s tog osnova treba umanjiti za iznos od 106,25 kuna koliko je tužiteljica manje platila po Ugovoru o kreditu pa joj dakle pripada pravo na povrat iznosa od 211.026,60 kn s tog osnova preplate umjesto dosuđenog iznosa preplate od 211.132,85 kn s tog osnova. Iz navedenog nadalje proizlazi da tužiteljici ne pripada pravo na pozitivnu razliku iz mjeseca kolovoza 2007. za iznos 27,59 kuna te iz mjeseca rujna 2007. za iznos od 4,44 kune, to sve zbog njihova umanjenja za iznos od 32,03 kuna koji je manje plaćen u srpnju 2007. Zatim tužiteljici ne pripada pravo na pozitivnu razliku iz mjeseca studenoga 2007. za iznos od 74,22 kune a zbog manje plaćenog iznosa u listopadu 2007. Dakle, stvarna preplata, na koju tužiteljica ima pravo primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, iznosi ukupno 254.306,33 kn (254.412,58 – 106,25) pa joj je taj iznos i valjalo dosuditi a ne onaj koji joj je dosuđen po prvostupanjskom sudu pobijanom presudom.” Županijski sud u Bjelovaru, Gž- 737/2020-2 od 27. siječnja 2022. godine: “Osim toga, prilikom izračuna razlike preplate anuiteta otplate kredita prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog niže kamatne stope, kako je to prikazano u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Dragane Bubalo, a što je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1111. i 1115. ZOO-a bio dužan uzeti u obzir, jer ukoliko se vraća stečeno bez osnove pa i na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada valja uračunati ne samo korist koju je jedna strana imala od ništetne ugovorne odredbe, već i eventualnu korist koju je i druga strana imala od takve ništetne ugovorne odredbe, s obzirom da je prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka strana dužna vratiti drugoj strani ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.” “Pri tome, nije osnovan pravni stav prvostupanjskog suda da bi tzv. negativna razlika zbog promjenjive kamatne stope mogla biti jedino predmetom protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja koji nije postavljen, jer kako je prethodno navedeno, prilikom vraćanja stečenog bez osnove, a tako i vraćanja primjenom s osnova ništetne ugovorne odredbe valja imati u vidu korist koju je i jedna i druga strana ostvarila s osnova ništetne ugovorne odredbe”. Prethodno citirane presude dokazuju da, u svakom slučaju vještaci trebaju obračunati i uračunati, a sudovi suditi i manje plaćeno od tužiteljske strane tuženoj strani (tzv. negativne razlike), a ne samo više plaćeno i to bez ikakvih posebnih zahtjeva tužene strane. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da obveže tužitelja da nadoknadi trošak postupka tuženiku prema nižem troškovniku.

5. U podnesku od 29. listopada 2024. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba poglavlja kamate i naknade iz članka 2. ugovora o kreditu koji je tužitelj HJ iz [adresa] zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića dana 22. rujna 2008. koje glase: Kamate i naknade Članak 2.: Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 55.500,00 CHF i redovnu kamatu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. na dan sklapanja ovog ugovora i iznosi 5,8 % godišnje. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva, utvrđuje se kao 3. mjesečni EURIBOR uvećan za 2.00 p.p. u skladu sa važećem odlukom interkalarne kamate. Kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju HJ, [adresa] isplati iznos od 3.367,29 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 38,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 111,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 115,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 118,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 119,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 124,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 119,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 125,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 128,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 126,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 122,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 123,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 125,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 127,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 128,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 130,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 133,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 134,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 134,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2015 godine do isplate. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju HJ, [adresa] isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 38,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 111,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 115,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 118,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 119,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 124,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. prosinca 2013. do 27. siječnja 2016., za iznos od 119,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 125,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 128,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 126,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 122,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 123,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 125,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 127,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 128,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 130,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. listopada 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 133,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. prosinca 2014. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. ožujka 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. travnja 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. lipnja 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2015. do 27. siječnja 2016., za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. kolovoza 2015. do 27. siječnja 2016. i za iznos od 134,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. rujna 2015. do 27. siječnja 2016. te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. U podnesku od 15. studenog 2024. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužitelja te je naveo da se takvoj preinaci protivi te u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare preinačenog dijela. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tužena banka ističe kako je u međuvremenu zaprimila presudu i rješenje VSRH Rev-586/19 od 21. prosinca 2022. godine i rješenje VSRH Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024. te se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske („VSRH“) poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. na tuženikovo pitanje o učincima konverzije, VSRH odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.“ VSRH je presudom poslovni broj Rev-586/19-14 odbio tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) kojim je tužitelj potraživao razliku između kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, obrazlažući odbijajuću presudu na sljedeći način: „U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke. 25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.” Stoga, prema navedenoj presudi i rješenju VSRH poslovni broj Rev-586/19-14, potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15. Također, navedenom presudom i rješenjem poslovni broj Rev-586/19 VSRH je negirao i tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U tome smislu VSRH u točci 22. navodi: “22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom.” Isto tako, VSRH je u presudi i rješenju poslovni broj Rev- 586/19-14 od 21. prosinca 2022. akceptirao i naglasio kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke: „19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. 19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. 20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju D1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.“ VSRH je i u odluci Rev 1359/2019 od 17. rujna 2024. jasno iznio stav da korisnik kredita nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa: “24. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK. 25. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. 26. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene

ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 OJL, točka 62). 27. U gornjem zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, revizijski sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio), dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroga. 28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Vrhovni sud stoga jasno i nedvojbeno utvrđuje kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelji nemaju tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke i sada presudu i rješenje VSRH poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. koji je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene kamate te rješenje VSRH Rev 135/2019 od 17. rujna 2024.g., u ovom konkretnom predmetu ispunile su se pretpostavke za zaključenje raspravljanja i odbijanje tužbenog zahtjeva uz dosudu troška tuženiku. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 4. prosinca 2023. godine i na koje punomoćnik tuženika nije pristupio, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja iako u pozivu za glavnu raspravu od 19. rujna 2023. godine nije navedeno da će se na navedenom ročištu uopće izvoditi bilo kakvi dokazi. Tuženik ističe kako je u pozivu navedeno sljedeće: ,,Pozivate se na glavnu raspravu u gornjem predmetu koja će se održati 4. prosinca 2023. u 10:00 sati, soba broj 17.' Tuženik smatra kako sud nije mogao izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na navedenom ročištu s obzirom na to da o namjeri poduzimanja takve radnje nije uredno obavijestio tuženika u pozivu, a što je bio dužan učiniti sukladno članku 114. stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Člankom 114. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da je sud u pozivu za ročište dužan navesti (uz ostale zakonom propisane podatke) i radnju koja će se na ročištu obaviti što sud nije učinio. Tuženik upućuje i na stav prof. dr. sc. ZJ u vezi opisane obveze suda iz članka 114. stavka 3. Zakona o parničnom postupku: ,,Građansko parnično parvo – Parnične radnje, V. knjiga’’ NN 2008. godina ,,U svakom pozivu, ma kako bio redigiran, a ne samo u onom uz koji se ne dostavlja podnesak koji je dao povoda za ročište, kako bi to proizlazilo iz članka 114. st. 2. reč. 3. ZPP, treba navesti i stranke, predmet spora te radnju koja će se na tom ročištu obaviti – to je nužno radi individualiziranja poziva te zato da bi onaj kome je poziv upućen mogao razumjeti zašto i u vezi sa čime je pozvan da bi se eventualno pripremio.'' Isto potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1408/1997-2 od 20. veljače 2021. ,,U konkretnom slučaju tuženik je za ročište od 2. lipnja 1994. godine bio pozvan putem oglasne ploče suda, ali je iz poziva (list 33. spisa) vidljivo da on nije bio pozvan radi saslušanja stranaka, niti je u tom pozivu bilo naznačeno da će se na tom ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka, kao što nije bio upozoren da se u slučaju neodazivanja poziva protivna stranka koja dođe na ročište, može saslušati u njegovoj odsutnosti. Takvim propustom njemu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 7. ZPP.'' Ukoliko je sud zaista i pozvao tužitelja osobno na ročište s obavijesti da će se na ročištu izvesti dokaz njegovim saslušanjem bez da je o tome obavijestio tuženika, time je zasigurno tužitelja stavio u privilegirani položaj u odnosu na tuženika. Ovo jer je time omogućio tužitelju adekvatnu pripremu za ročište i izvođenje dokaza, a koju privilegiju tuženik nije imao. Takvim postupanjem je tuženiku onemogućeno ZPPom zajamčeno mu raspravljanje kao i ravnopravnost u postupku. Neovisno o propustu suda da u pozivu točno navede koje će se radnje obaviti na ročištu i tko je sve pozvan na ročište, a kako bi se tuženik mogao adekvatno pripremiti za ročište, punomoćnik tuženika je (samoinicijativno) nekoliko dana prije dana održavanja ročišta telefonskim putem kontaktirao naslovni sud upravo kako bi provjerio da li je na ročište možda pozvan svjedok, vještak ili tužitelj osobno, odnosno kako bi se tuženik mogao pripremiti za ročište, na što mu je iz parnične pisarnice Naslovnog suda odgovoreno da su pozvani samo punomoćnici stranaka (ne i tužitelj osobno). U nedostatku bilo kakve informacije iz poziva tuženik se pouzdao u informaciju dobivenu iz parnične pisarnice. Sud, u konačnici, nije postupio ni prema članku 292. stavak 3. ZPP-a prema kojem će sud donijeti rješenje u kojem će se naznačiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz kao i dokazno sredstvo. Tuženik stoga predlaže sudu da omogući i tuženiku da prisustvuje ročištu na kojem se izvodi dokaz saslušanjem tužitelja na način da (ponovno) pozove tužitelja na sljedeće ročište, a sve kako bi se i tužitelju i tuženiku omogućili jednaki uvjeti za raspravljanje, kontradiktornost postupka te kako bi se izbjegle procesne povrede koje bi u svakom slučaju dovele u sumnju zakonitost odluke koja počiva na dokazu na koji se tuženik nije imao priliku očitovati niti sudjelovati u njegovu izvođenju. Tužitelj je podneskom dig. potpisanim dana 29. rujna 2024. godine preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Revx 848/14 u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: “valja istaknuti da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe (tako i u Revx 249/2009 i Rev 21/2010)“, slijedom čega je tužiteljevo potraživanje u cijelosti u zastari. Također, tužitelj je tek podneskom od 29. listopada 2024.g. dodao sasvim novi tužbeni zahtjev kojim u točki III. potražuje „isplatu zakonske zatezne kamate“ koja teče na pojedinačne iznose. Tužitelj u ovom sporu nikada nije tražio, odnosno nikada nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. odnosno Rev 1359/2019 od 17. rujna 2024. Zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni zahtjev, prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske bio bi sasvim nov tužbeni zahtjev jer se radi o posve drugoj vrsti novčane tražbine. Stoga nema identiteta spora. Konačno, tražbina za isplatu zakonskih zateznih kamata u smislu revizijskih odluka kada bi i postojala, što tužena banka osporava zbog svega prethodno navedenog, je u svakom slučaju zastarjela slijedom odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, već u trenutku podnošenja tužbe, taj je trogodišnji zastarni rok protekao. Podredno, sve i da se ima primijeniti zastarni rok prema utvrđenjima kolektivne zaštite, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda VTSRH poslovni broj Pž-7129/13, a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTSRH poslovni broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara je nastupila 14. lipnja 2019. godine (za kamatu) odnosno 15. lipnja 2023. godine (za valutu) pa je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (29. rujna 2024.), a ne dan podnošenja tužbe pa je i u tom slučaju tužbeni zahtjev u cijelosti u zastari. Tuženik se poziva na odluku VSRH broj Rev 406/2023-2 od 23. svibnja 2023. godine u kojem je VSRH na pitanje tuženika: "U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, je li za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka?" odgovorio "U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom, kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva je nastupila zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka." Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Rev 516/2023-2 od 29. kolovoza 2023. godine u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: “14. Budući da je, kako je to pravilno zaključio sud, povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe to je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev, jer se glede tog zahtjeva (razlike) parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev (tako i ovaj sud u Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013., Rev x-887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev x-424/11 od 29. siječnja 2014., Revr-1068/16 od 9. travnja 2019 i dr.). To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje. 15. Zastarni rok za restitucijske zahtjeve od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a u konkretnom slučaju prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i počeo je iznova teći s danom donošenja i pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019., a povećani tužbeni zahtjev istaknuo 21. siječnja 2021. to je objektivnom preinakom tužbe od dana početka zastarijevanja 13. lipnja 2014. do dana podnošenja tog zahtjeva protekao petogodišnji zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a pa je u odnosu na taj dio zahtjeva tuženikov prigovor zastare osnovan.” Tuženik se poziva na odluku VSRH br. 866/2023-2 od 24. svibnja 2023. godine u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: „5. U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Rev-x 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 9. srpnja 2020., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (tako i ovaj sud u odluci Revd 1801/2021-2 od 5. travnja 2022.).“ Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: „U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.“ Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Revd 207/2022-2 od 8. veljače 2022. godine u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: “Ovaj sud je izrazio shvaćanje da u situaciji kada je povećanjem tužbenog zahtjeva koje je učinjeno sukladno nalazu i mišljenju vještaka došlo do preinake tužbe, za zastaru je mjerodavan trenutak kada je podnesen povećan tužbeni zahtjev (u odnosu samo na razliku odnosno povećani dio). Stoga niti drugo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. 3.2. U odnosu na treće naznačeno pitanje tužitelj preispituje protivi li se pravu potrošača na punu restituciju tumačenje suda da postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva (i povišenje tužbenog zahtjeva u određenom dijelu) nakon što se u sudskom postupku provede vještačenje predstavlja preinaku tužbe uslijed čega se zastarni rok povišenog tužbenog zahtjeva računa od trenutka kada je zahtjev povišen, pa samim time onaj dio tužbenog zahtjeva koji je povišen nakon proteka zastarnog roka treba zbog prigovora zastare tuženika biti odbijen, uslijed čega potrošač ne može ostvariti pravo na punu restituciju. Međutim pravo potrošača na punu restituciju ne znači da potrošač svojim zahtjevom može disponirati neovisno o Zakonu i shvaćanju koje je izrazio ovaj sud. Budući da je za povišen dio tužbenog zahtjeva u ovom sporu nastupila zastara potraživanja, ne može potrošač ustrajati da neovisno o zastari koja je nastupila, ima pravo na punu restituciju. Stoga budući da je suđeno sukladno praksi ovoga suda niti treće naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.” Nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2013. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu odnosno postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Vrhovni sud je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Isti stav VSRH je zauzeo i u odluci Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi članka 214. ZOO-a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“ te u odluci Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata određuje se prema odredbama članka 214. ZOO, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjestan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe članka 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe. U svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021: „Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.“ Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), NEMA PRAVO na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrijepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. 18. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ 18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. 18.4. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. 19. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,15%, 5,80%, 6,30%, 6,05%, 5,50% i 5,25%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a. 19.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR. 20. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala. 21. Imajući na umu navedene razloge, osobito one iz točaka 16. do 20. ovog obrazloženja, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK 2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli

koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom. Stoga mu po pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada isplata koja se traži tužbom, neovisno o tome što je zahtjev za isplatu tih iznosa umanjen za iznos preplate obračunat u konverziji. 22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva (…) Naposljetku, neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na Direktivu 93/13/EEZ. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C- 153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., H, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.). U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 13. prosinca 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C- 567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.” Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023. godine „9.3. Vrhovni je sud u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz €. Dakle sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. 9.4. Stoga opća pravila ZOO o ništetnosti ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Naime, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala je nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti retroaktivnom primjenom Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u €. 9.5. U okolnostima u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nedostatak razloga zbog kojih je otklonjen utjecaj Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom kao valjane osnove tuženikovog stjecanja, na primjenu odredbe članka. 1111. ZOO.” Tuženik ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a (tako Rev- 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017-2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj D1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom članka 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“. Presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2460/2017-2. od 4. ožujka 2020.: „I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Presudu Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavak 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) „ Presudu Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-119/2018 od 11. svibnja 2020. godine: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“ Presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-706/19 od 29. travnja 2020.: „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH br. U-I- 3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a). Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020. kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na rješenje Gos-1/2019.: „Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“ Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog aneksa broj 1 ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke člankom 3.4. aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatomim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev.“ Presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.:

„Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan članak 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO).“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan člankom 19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-624/2018-2 od 24. studenog 2020.: "Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a." Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine: „7. Navedeno pitanje u prijedlogu tužiteljice nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. 8. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji) na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (ZID ZPK / 15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos 1/2019 od 30. ožujka 2020. godine kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.“ Odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine: „19. Stoga prvostupanjski sud kod činjenice da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena te slijedom toga sklopila predmetni aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. 20. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljem na odredbi članka 19. c. ZPK i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.“ Uzevši u obzir navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da obveže tužitelja da nadoknadi trošak postupka tuženiku prema nižem troškovniku.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 22. rujna 2008., podatke o uplati kredita, dopis tuženika upućen tužitelju 12. studenog 2015., izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu, zadužnicu, dodatak ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016., podatke o kamatnoj stopi, izvadak iz zemljišne knjige za kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 480 m2 u k. o. [katastarska općina], promet po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 18. rujna 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj HJ.

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj HJ kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačka banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu dana 22. rujna 2008. Tuženik je odobrio tužitelju iznos kunske protuvrijednosti od 55.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 2. tog ugovora korisnik kredita se obvezao tuženiku kao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatnu stopu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva tijekom postojanja obveze po tom kreditu, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, na dan sklapanja ugovora iznosi 5,8% godišnje.

11. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 27. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

12. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

13.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

13.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

14. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

15. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 29. listopada 2024. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u poglavlju kamate i naknade i to članak 2. ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te isplatu iznosa od 3.367,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 15. dana u mjesecu kada je izvršena uplata pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate kao i isplatu na te iznose zakonske zatezne kamate koja na pojedine mjesečne iznose teče od 15. srpnja 2013. do 27. siječnja 2016.

16. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja iz podneska od 20. listopada 2024. preinaka tužbe.

17. Prema odredbi članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

55. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom osim utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zatražio isplatu iznosa od 12.441,64 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 1.651,29 eura, a podneskom od 20. listopada 2024. i tužbenim zahtjevom iz tog podneska tužitelj osim utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe od tuženika potražuje iznos od 3.367,29 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

50. Dakle, tužitelj je doista preinačio tužbu jer je tužbeni zahtjev povećao. 51. No, sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

23. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu. Člankom 1. tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a člankom 2. istoga ugovoreno je da će tužitelj kao korisnik kredita kredit platiti u anuitetima kao i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, a temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 22. rujna 2008. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 2. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 27. rujna 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz kamatnu stopu koja se tijekom ugovornog razdoblja mijenja po odluci kreditora nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 2. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

45. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu u CHF iznos od 27.332,87 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 190.804,53 kn te su ugovorili istim člankom rok otplate kroz 61 mjesec. Člankom 5. između ugovornih stranaka utvrđeno je da je kredit do sklapanja dodatka ugovoru preplaćen u iznosu od 34.524,54 kn, a člankom 6. dodatka ugovoru o kreditu stranke su se sporazumjele o preplati tog kredita.

48. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak. 47. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. rujna 2008. ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće u iznosu od 55.000,00 CHF na rok otplate od 12 godina uz mjesečnu otplatu na 144 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana, isplate kredita. Početno ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i početno je promjenjiva od 5,80% godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 531,05 CHF. Kredit je plasiran 30. rujna 2008. i otplaćivan u CHF do 30. rujna 2015. dok nije provedena konverzija iz CHF u eur. Tuženik je početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 5,80% i početno ugovoreni i primijenjeni anuitet od 531,05 CHF primjenjivao i zaduživao do uključivo 9. anuiteta do 30. lipnja 2009., a od 1. srpnja 2009. od 10. anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope i to na 6,30% godišnje, od 1. svibnja 2010. 6,05% godišnje, od 1. studenog 2010. 5,50%, od 1. srpnja 2011. 5,25 %, a od 1. siječnja 2014. do konverzije 3,23% godišnje. Knjigovodstveni vještak dao je izračun ukupno preplaćenih po kreditu uzevši u obzir provedenu konverziju kredita iz CHF u eur te je iznos ukupno plaćenih anuiteta između stvarno plaćenih u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 5,80% i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan isplate kredita od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatim ovim nalazom od 57.701,60 kn umanjen je za iznos priznate preplate od 34.524,54 kn tako da je tužitelj više platio u korist tuženika u iznosu od 18.177,06 kn što po konverzijskom tečaju za 1 eur 7,53450 kn iznosi više plaćeno u iznosu od 2.412,51 eur. Knjigovodstveni vještak dao je i izračun više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita.

48.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

49. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

49.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

50. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj platio određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

51. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita uz priznati dio preplate prilikom konverzije u iznosu od 2.412,51 eur.

51. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate zbog promjene redovne kamatne stope iznos od 3.367,26 eur.

52. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 2.412,51 eur stekao bez osnove to je sud tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u iznosu od 2.412,51 eur, a tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 954,75 eura kao s neosnovanim odbio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate kako je to tužitelj i zatražio od 15. u mjesecu za svaku pojedinu preplaćenu ratu kredita pa do isplate.

53. Tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno potražuje i zakonsku zateznu kamatu na svaku preplaćenu ratu kredita zbog promjene kamatne stope i to od 15. srpnja 2013. do 27. siječnja 2016.

53.1. Budući da je sud tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope prihvati u dosuđenom iznosu kao i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamata koja teče od 15. dana u mjesecu do isplate, a tako usvojeni zahtjev je veći od zahtjeva kakav je tužitelj postavio u točki III tužbenog zahtjeva to sud o tako postavljenom zahtjevu nije posebno odlučivao. 52. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

53. Sud smatra da je prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan. 49. Tužitelj je tužbom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te isplatu više plaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 12. lipnja 2019.

50. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

50.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

50.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

50.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

50.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

51. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

52. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

52.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

53. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

55. Budući je tužitelj podnijela tužbu sudu 12. lipnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita za period od srpnja 2013. do rujna 2015. to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

59. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Sud nalazi da je tužitelj u ovom postupku s osnovom uspio u cijelosti dok je s visinom tužbenog zahtjeva uspio s 72 % pa je uspjeh tužitelja 86%. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav jedan obrazloženi podneska iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 27. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je isto bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 20. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 19. listopada 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je rasprava odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavne rasprave održane 04. prosinca 2023. i 26. studenog 2024. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.200,00 eura i PDV na taj iznos od 300,00 eura pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznato i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eur pa je priznao ukupan trošak tužitelje u iznosu od 1.765,45 eur. Obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku sud je istome priznao 86% tih troškova što iznosi 1.518,28 eura, a tužitelja je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka sud kao s neosnovan odbio.

58. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII