REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

P-2953/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Jurašinu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, zbog ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 22. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te u izočnosti tuženika, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl.1 i čl.4 Ugovora o kreditu br.9012083920 zaključenog između tužitelja i tuženika 10.11.2006. u djelu koji je ugovoren da se kamatna stopa mijenja odlukom banke na ime obračunatih anuiteta primjenom kamatne stope i valutne klauzule te se nalaže se tuženiku roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.445,26 € zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do potpune isplate po stopi koja se određuju, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja:

-na iznos od 0,47 € od 31.12.2006.,

-na iznos od 0.70 € od 31.1.2007.,

-na iznos od 2,02 € od 28.2.2007.,

-na iznos od 0,82 € od 31.3.2007.,

-na iznos od 2,04 € od 30.4.2007.,

-na iznos od 4,16 € od 31.5.2007.,

-na iznos od 4,13 € od 30.6.2007.,

-na iznos od 5,10 € od 31.7.2007.,

-na iznos od 0,10 € od 31.8.2007.,

-na iznos od 0,11 € od 30.9.2007.,

-na iznos od 2,56 € od 31.10.2007.,

-na iznos od 0,42 € od 30.11.2007.,

-na iznos od 1,81 € od 31.12.2007.,

-na iznos od 1,85 € od 31.1.2008.,

-na iznos od 5,67 € od 29.2.2008.,

-na iznos od 11,10 € od 31.3.2008.,

-na iznos od 8,54 € od 30.4.2008.,

-na iznos od 4,96 € od 31.5.2008.,

-na iznos od 5,64 € od 30.6.2008.,

-na iznos od 4,81 € od 31.7.2008.,

-na iznos od 4,11 € od 31.8.2008.,

-na iznos od 5,14 € od 30.9.2008.,

-na iznos od 8,63 € od 31.10.2008.,

-na iznos od 11,83 € od 30.11.2008.,

-na iznos od 7,55 € od 31.12.2008.,

-na iznos od 18,76 € od 31.1.2009.,

-na iznos od 20,78 € od 28.2.2009.,

-na iznos od 15,06 € od 31.3.2009.,

-na iznos od 16,07 € od 30.4.2009.,

-na iznos od 16,37 € od 31.5.2009.,

-na iznos od 13,91 € od 30.6.2009.,

-na iznos od 14,79 € od 31.7.2009.,

-na iznos od 13,76 € kn od 31.8.2009.,

-na iznos od 15,46 € od 30.9.2009.,

-na iznos od 13,72 € od 31.10.2009.,

-na iznos od 15,08 € od 30.11.2009.,

-na iznos od 14,60 € od 31.12.2009.,

-na iznos od 17,67 € od 31.1.2010.,

-na iznos od 19,49 € od 28.2.2010.,

-na iznos od 19,05 € od 31.3.2010.,

-na iznos od 21,35 € od 30.4.2010.,

-na iznos od 24,72 € od 31¸.5.2010.,

-na iznos od 25,12 € od 30.6.2010.,

-na iznos od 30,30 € od 31.7.2010.,

-na iznos od 29,79 € od 31.8.2010.,

-na iznos od 38,05 € od 30.9.2010.,

-na iznos od 33,08 € od 31.10.2010.,

-na iznos od 34,29 € od 30.11.2010.,

-na iznos od 39,80 € od 31.12.2010.,

-na iznos od 41,70 € od 31.1.2011.,

-na iznos od 37,87 € od 28.2.2011.,

-na iznos od 41,72 € od 31.3.2011.,

-na iznos od 37,95 € od 30.4.2011.,

-na iznos od 43,83 € od 31.5.2011.,

-na iznos od 50,08 € od 30.6.2011.,

-na iznos od 58,91 € od 31.7.2011.,

-na iznos od 69,33 € od 31.8.2011.,

-na iznos od 53,98 € od 30.9.2011.,

-na iznos od 49,48 € od 31.10.2011.,

-na iznos od 49,03 € od 30.11.2011.,

-na iznos od 50,21 € od 31.12.2011.,

-na iznos od 53,99 € od 31.1.2012.,

-na iznos od 55,48 € od 29.2.2012.,

-na iznos od 53,97 € od 31.3.2012.,

-na iznos od 53,74 € od 30.4.2012.,

-na iznos od 54,77 € od 31.5.2012.,

-na iznos od 55,72 € od 30.6.2012.,

-na iznos od 54,48 € od 31.7.2012.,

-na iznos od 53,86 € od 31.8.2012.,

-na iznos od 50,85 € od 30.9.2012.,

-na iznos od 53,85 € od 31.10.2012.,

-na iznos od 54,81 € od 30.11.2012.,

-na iznos od 53,85 € od 31.12.2012.,

-na iznos od 52,60 € od 31.1.2013.,

-na iznos od 51,24 € od 28.2.2013.,

-na iznos od 54,57 € od 31.3.2013.,

-na iznos od 50,29 € od 30.4.2013.,

-na iznos od 49,54 € od 31.5.2013.,

-na iznos od 49,77 € od 30.6.2013.,

-na iznos od 50,48 € od 31.7.2013.,

-na iznos od 51,24 € od 31.8.2013.,

-na iznos od 52,63 € od 30.9.2013.,

-na iznos od 53,23 € od 31.10.2013. i

-na iznos od 52,42 € od 30.11.2013.

II Odbija se tuženikov prigovor prijeboja iz podneska od 30. lipnja 2024., a koji glasi:

"Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 61,83 € (preplata za isplate kada je tečaj bio niži) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 0,70 € od 31.1.2007 do namirenja

- 2,02 € od 28.2.2007 do namirenja

- 0,82 € od 31.3.2007 do namirenja

- 2,04€ od 30.4.2007 do namirenja

- 4,16 € od 31.5.2007 do namirenja

- 4,13 € od 30.6.2007 do namirenja

- 5,10 € od 31.7.2007 do namirenja

- 3,66 € od 31.8.2007 do namirenja

- 3,67 € od 30.9.2007 do namirenja

- 6,04 € od 31.10.2007 do namirenja

- 3,15 € od 30.11.2007 do namirenja

- 5,32 € od 31.12.2007 do namirenja

- 1,76 € od 31.1.2008 do namirenja

- 2,51 € od 29.2.2008 do namirenja

- 3,17 € od 31.5.2008 do namirenja

- 2,54 € od 30.06.2008 do namirenja

- 3,31 € od 31.07.2008 do namirenja

- 3,37 € od 31.08.2008 do namirenja

- 3,01 € od 30.09.2008 do namirenja

- 0,75 € od 31.12.2008 do namirenja,

sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), dok je od 28.12.2023 stopa zateznih kamata u ostalim odnosima određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.227,34 € zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojoj tužbi od 7. lipnja 2019. naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012083920, a za iznos od 13.912,00 CHF, koji mu je i isplaćen. Svoje obveze, tužitelj, je redovito ispunjavao premda su se one znatno povećavale i premda je platio neosnovanu tečajnu razliku. Ugovorene kamatne stope su se mijenjale samoinicijativno i bez upozorenja. Zbog svega navedenog tužitelj je pretplatio tuženiku iznos od 16.000,00 kuna. Kako tužitelj smatra da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru od tužitelja naplatio više nego li je trebao, koje postupanje tuženika je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, to je predloženo provesti glavnu raspravu, izvesti predložene dokaze te nakon toga donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnima odredbe čl.1 i 4 Ugovora o kreditu, tuženiku naložiti isplata pretplaćenog kao i naknada troškova postupka.

1.1. Nakon što je u predmetu proveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku ĐD, tužitelj je podneskom od 14. listopada 2024. uredio tužbeno traženje baš kako je ono i predstavljeno u izreci ove presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio potraživanje tužitelja te je istakao da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Istakao je prigovor zastare, smatra da tužitelj u tužbi polazi od pogrešnih premisa. Smatra da se tužitelj ne može s uspjehom pozvati na kolektivnu tužbu zaštite interesa potrošača jer ne postoji objektivni identitet ugovorne odredbe između tužiteljeve tužbe i one iz postupka zaštite kolektivnog interesa potrošača. Predmetni kredit tužitelja je prestao jer je kredit isplaćen. Glede ugovaranja valutne klauzule i odredbi o promjenjivosti kamate, tuženik smatra da je riječ o uobičajenom načinu poslovanja banaka na ovim prostorima te naglašava da je tužitelj o svemu na jasan i nesumnjiv način, prije sklapanja ugovora upozoren. Smatra također da je tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju prilikom stupanja u ovaj obvezni odnos. Ugovor o kreditu je solemnizirana isprava zbog čega tuženik smatra da se u konkretnom slučaju predmetnog ugovora o kreditu radi o neoborivoj pretpostavci. Tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i tužitelja obveže na snašanje parničnog troška.

2.1. Kada se krenulo u dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari tuženik je istakao i da je u obvezno-pravnom odnosu stranaka postojalo razdoblje kada je tužitelju manje naplaćen anuitet u odnosu na početni zbog pojave tzv. negativne razlike. Predložio je stoga da se vještaku naloži da se i te negativne razlike izračunaju i prikažu prilikom izrade nalaza i mišljenja, nakon čega je istaknuo prigovor prijeboja.

3. U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9012083920, otplatne liste s prikazom efektivne kamatne stope, članka objavljenog u biltenu "Potrošačko pravo" na temu Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, dokumentacije vezane uz kredit (početni otplatni plan, realizirani otplatni plan i evidencija prometa po kreditu- plaćanje) i recentne sudske prakse, poglavito odluku Općinskog suda u Splitu od 17. studenog 2023. pod poslovnom oznakom i brojem P-2954/2019-34. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku ĐD koji je dao i usmeno očitovanje na prigovore tuženika te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan (onaj koji je sudu prezentiran u podnesku od 14. listopada 2024. obzirom da je u smislu odredbi članka 191.st.2 i 190.st.3 uređenje tužbenog zahtjeva dopušteno).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplata više plaćenih iznosa radi jednostrane izmjene kamatne stope i primjene valute kao i isplata troškova prouzročenih ovom parnicom.

6. Odredba čl.214 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215 st.1 ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st.1 ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.3 istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

6.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.

7. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9012083920 od utvrđeno je da je između stranaka ugovoreno korištenje namjenskog kredita za kupnju vozila za što je tužitelju tuženik isplatio iznos od 13.912,00 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate. Nadalje je utvrđeno da se ugovornom odredbom iz točke 4. tužitelj obvezao otplaćivati tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje.

7.1. Ovako promatrana odredba Ugovora broj 9012083920 nije razumljiva niti sudu, ona je doista konfuzna i bez jasnih parametara.

8. Financijskom vještaku ĐD je slijedom navedenog dan zadatak da se u svome nalazu i mišljenju očituje o tužiteljevoj tvrdnji da je pretplatio iznose anuiteta koje bi banka imala naplatiti po osnovi promjene kamatne stope i posebno promjene tečaja CHF-a kao i iznosa koje je stvarno naplatila. Vještak je prilikom prikupljene dokumentacije utvrdio da je prvi anuitet kredita dospio 31. prosinca 2006., a da bi 31. srpnja 2007. banka povisila kamatnu stopu te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz cijelo razdoblje je bila veća stopa od početnog ugovora. Vještak je nadalje utvrdio da je kredit otplaćen u redovnom roku. U svome nalazu i mišljenju je vještak prikazao obračun plaćanja kredita sa uključenim i bez uključenih tzv. negativnih razlika koje su se pojavile uslijed nižeg tečaja. Naglasio je da su različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja dobiveni razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Iznos pretplata anuiteta po fiksnom tečaju konverzije u protuvrijednosti eura vještak je prikazao u tablicama odnosno u stupcima pod brojevima 12, 13 i 14. Slijedom iznesenog vještak ĐD je utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita, zbog mijenjanja kamatne stope platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 724,98 €. Nadalje je naveo da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu u ukupnom iznosu od 1.720,28 €.

8.1. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka jer da nalaz ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži spisu te je kontradiktoran materijalnim dokazima i načinjen protivno pravilima struke. Zbog navedenog je sud pozvao vještaka na usmeno očitovanje kojeg je dao na ročištu za glavnu raspravu 18. rujna 2024., kada je izrijekom kazao da u cijelosti ostaje pri svome nalazu i mišljenju to tim više što su prigovori tuženika pravne prirode. Svu dokumentaciju na kojoj je temeljio svoj nalaz i mišljenje dostavio mu je upravo tuženik. Dodatno je kazao da pri obračunu pretplate nije postojalo nikakve specijalne formule po kojoj je radio jer su početno naplaćeni anuiteti bilo jasno naznačeni u knjigovodstvenim karticama.

9. U postupku je saslušan i tužitelj PD koji je kazao da je u jednom trenutku znao da mora kupiti automobil, znao je što hoće i znao je da nema potrebiti novac, stoga je otišao kod tuženika da vidi što može ostvariti, a što bi mu pomoglo da kupi automobil koji je htio. Tom prilikom mu je službenica ponudila kredit u švicarcima rekavši mu da je on za njega najpovoljniji i on joj je iskreno vjerovao. Naglasio je tužitelj da se u bankarske poslove ne razumije te da je njemu jedino bilo bitno može li podnijeti mjesečnu ratu kredita. Sa tuženikom o ničemu nije mogao pregovarati zato što je tuženik nudi to što nudi, bilo je "uzmi ili ostavi". Kada mu je izračunata mjesečna rata bio je zadovoljan ponudom jer je vidio da rate može podmirivati. Kasnije su rate kredita "podivljale i otišle u nebo" no unatoč tome, kredit je u cijelosti otplatio i nikada nije kasnio s plaćanjem niti jednog dana. Naglasio je da nije bio samostalni obrtnik u razdoblju od 2006.-2013., nije bio vlasnik nikakvog poduzeća, radio je u Brodogradilištu Split te je kasnije doživio radnu nezgodu zbog koje je umirovljen. Automobil je koristio isključivo za svoje potrebe.

9.1. Kako je tuženik isticao tijekom postupka da je tužitelj vodio još jedan postupak zbog iste pravne stvari, to je tužitelj sudu dostavio presudu Općinskog suda u Splitu P-2954/2019-34 iz koje je razvidno da su jedino identične bile stranke u postupku na istim pravnim pozicijama, no predmet postupka nije bio ovaj ugovor iz ovog postupka već ugovor o kreditu broj 9011253250.

9.2. Iskaz tužitelja sudu je djelovao logično, jasno i uvjerljivo, to tim više što tuženik nije pružio niti jedan argumentum ad contrario.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 04.07.2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13.06.2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 09.04.2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 04.07.2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

10.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502 c) ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl.138a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 09. 04.2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 03.09.2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58 Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl. 81 i 82 , a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10 st.2 toč.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 – stupio na snagu 01. siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11a Izmijenjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 112/12) određeno što je sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope.

14. Prema odredbama čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14.1. Prema odredbama čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

14.2. Prema odredbi čl.87 ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14.3. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96 tog Zakona.

14.4. Čl.138a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C- 26/13 navodi se da čl.4 st.2 Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15.1. Prema odredbi čl.4 ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

15.2. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

15.3. Prema odredbi 93/13/EEZ čl.5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

16. Prema odredbama čl.323 st.1 i čl.1111 ZOO-a, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl.214 ZOO-a).

16.1. Naime, posljedica ništetnosti, sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO-a, je nastanak obveze restitucije tj. nastanak obveze da svaka ugovorna strana vrati sve ono što je na temelju ništetnog ugovora primila.

16.2. To se odnosi kako na visinu preplaćenog iznosa kojeg je tuženik primio tako i na valutu u kojoj je taj iznos primio, a nije bilo sporno da je tužitelj tuženiku anuitete plaćao u domaćoj valuti – odnosno u kunama prema tečaju valutne klauzule u CHF na dan dospijeća.

16.3. Osim toga, odredbom čl.21 ZOO-a propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

16.4. Dakle, kako je tužitelj uplate tuženiku na ime svakog pojedinog mjesečnog anuiteta konačno vršio u kunama i to po tečaju na dan dospijeća, pa tako i iznosa koje je više platio nego što je trebala na ime kamata, tako je tužitelj izgubio novac u kunama, odnosno više platio tuženiku u kunama.

17. Slijedom svega naprijed iznesenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti dok nije prihvaćen prigovor prijeboja tuženika za iznos od 61,83 € glede tzv. negativnih razlika.

17.1. Iako je tuženik artikulirao u konačnici svoj zahtjev glede tzv. negativnih razlika svojim podneskom od 30. lipnja 2024. valja kazati da je postavljeni prigovor prijeboja bilo opravdano čak i odbaciti jer je prigovor stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka (nakon izrađenog vještva). Uostalom, prigovor je postavljen s pojedinačnim iznosima tzv. negativnih razlika premda je već u zastari. Mora se naglasiti da bez obzira na sve, pa i činjenicu da se raspravlja o prigovoru, kao što je to napravio ovaj sud smatrajući isto svrsishodnim za konačno rješenje nastalih problema među strankama, da valja štititi Ustavno i konvencijsko načelo prema kojem nitko ne može imati koristi od vlastitog nezakonitog postupanja. Tužitelj nije ništa od tuženika stekao jer je samo tužitelj u ovom ugovornom odnosu bio taj koji je plaćao. Sve su ovo razlozi koji su konačno doveli do odbijanja tuženikovog prigovora prijeboja, baš kako je to odlučeno pod točkom II. izreke presude.

18. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl.154 st.3,155, i 164 ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 23. rujna, 14. listopada i 23. srpnja 2024. te sastav odgovora na odgovor na tužbu kao i za zastupanje na ročištima od 29. rujna 2023., 22. srpnja, 18. rujna i 22. studenog 2024. - svaka radnja po 100 bodova, za pristup i zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima od 25. lipnja i 18. listopada 2024. te pristup za ročište za objavu i uručenje presude od 19. prosinca 2024. – svaka radnja po 50 bodova. Ukupan zbir od 1050 bodova pomnožen je s iznosom od 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda nakon čega je dobiven iznos od 2.100,00 € uvećan za PDV od 25% ili iznos od 525,00 €, a potom je pridodan još i trošak predujma za provođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 459,00 € kao i iznose sudskih pristojbi na tužbu i presudu od po 71,67 €. Zbrajanjem navedenih iznosa koje je kao parnični trošak u svojoj specifikaciji, prilikom zaključenja glavne rasprave, predao tužitelj dobiven je iznos od 3.227,34 € koliko će tuženik, kao stranka koja je u postupku izgubila morati isplatiti tužitelju.

18.1. Kamate na trošak tužitelju su temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.

19. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 19. prosinca 2024.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis