Poslovni broj: P-292/2023-62

Republika Hrvatska

Općinsku sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Jurić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i stranaka t osobno, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.716,24 eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2011. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 743,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2011. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troškova postupka iznos od 2.334,80 eura sa zateznom kamatom koja teče od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 28. kolovoza 2015. i tijekom postupka tvrdi da je tijekom svibnja 2011. sa SF iz [adresa] dogovorio prodaju osobnog automobila marke ¨Opel Astra¨ 1,4 16 V, 2002. godište, za iznos od 33.600,00 kuna, a da je s tuženikom 10. lipnja 2011. dogovorio da on kupcu SF odveze automobil na [adresa], s tim da mu je za troškove i tu uslugu predao iznos od 2.100,00 kuna. Navodi da se potom 11. lipnja 2011. čuo s tuženikom koji mu je rekao da je predao vozilo i uzeo novac, da bi mu 16. lipnja 2011. rekao da je novac potrošio no da će mu isti vratiti. Obzirom mu tuženik nije vratio novac, podnio je kaznenu prijavu protiv istog no ista je odbačena uz zaključak da se ne radi o kaznenom djelu utaje koje se goni po službenoj dužnosti jer utajena stvar nije velike vrijednosti, čime bi on morao kazneni postupak voditi sam.

1.2. Obzirom je tuženiku kao nalogoprimcu isplatio naknadu za dogovoreni posao, a tuženik nije izvršio nalog te je zadržao kupoprodajnu cijenu, smatra da je tuženik time stekao 33.600,00 kuna bez osnove, radi čega sada zahtjeva da se istom naloži da mu isplati 33.600,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2011. do isplate, uz obvezu tuženika da mu nadoknadi trošak ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da je nesporno da je tužitelj tijekom svibnja 2011. dogovorio sa SF s [adresa] predaju predmetnog vozila te da je on tada pošao na [adresa] i ¨to odradio¨ no osporava da bi na ime troškova puta i usluge tada dobio 2.100,00 kuna. Tvrdi da za odrađeni posao nije dobio nikakvu naknadu i da je sve troškove platio iz vlastiti sredstava. Osporava visinu potraživanja tužitelja, odnosno cijenu prodaje jer nema uvida u ugovor o prodaji vozila, s tim da ukazuje da se u obrazloženju rješenja državnog odvjetništva koje je odbacilo kaznenu prijavu navodi da je za vozilo plaćeno 27.000,00 kuna, a ne 33.600,00 kuna, kako to tužitelj tvrdi u tužbi. Tvrdi da nije imao namjeru ništa steći bez osnove, a kako mu tužitelj nije isplatio nikakvu naknadu te kako između njih ništa nije bilo ugovoreno, smatra neosnovani pozivanje tužitelja na odredbu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima, kada on veći nije istu ispoštovao kao naručitelj. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Nakon provedene glavne rasprave ovaj sud je presudom poslovni broj P- 2103/15 od 25. siječnja 2023. odbio zahtjeve tužitelja, no Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem poslovni broj Gž-183/2023-2 od 23. ožujka 2023. ukinuo odluku ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4. Drugostupanjski sud nalazi da je u predmetu potrebno utvrditi koji je to iznos cijene tuženik primio od kupca za predano osobno vozilo, od čega ovisi i visina obveze tuženika kao nalogoprimca iz odredbe čl. 768 ZOO-a. Nadalje, nalazi da je potrebno utvrditi iznos naknade koju su stranke ugovorile za izvršenje naloga te je li tužitelj istu isplatio tuženiku i uz navedeno je li mu namirio i troškove nastale u izvršenju naloga. Konačno, ukazano je odlučnim raspraviti i tvrdnju tuženika o tome da jedio tražbine u iznosu od 15.000,00 kuna podmirio tužitelju kompenzacijom, tako što je u vlasništvo tužiteljeve majke prenio svoje osobno vozilo i pri tome podmirio troškove registracije tog vozila na njeno ime.

5. U ponovljenom prvostupanjskom postupku tužitelj ustraje u ranijim tvrdnjama i zahtjevima, dok tuženik ustraje u tvrdnji da je dio duga platio kompenzacijom i da je dug znatno manji od navedenog.

6.1. Na ponovljenoj glavnoj raspravi je pročitano rješenje ODO u Osijeku broj K- DO-57/12-2 od 25. siječnja 2022., iskazi tužitelja i tuženika te ugovor o posredničkoj prodaji broj 131/11, a ponovno su saslušane stranke.

6.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđeno temeljem provedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, osobito uzimajući u obzir protek vremena od nastanka dugovanja kao i same iskaze stranaka na odlučne okolnosti, sve u vezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13; dalje u tekstu: ZPP) i čl. 219. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

6.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Predmet spora je isplata iznosa od 33.600,00 kuna, odnosno sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (¨Narodne novine¨ broj 57/22 i 88/22) prema kojem je primijenjena valuta EURO po fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7.53450 kuna, iznosa od 4.459,49 eura, koji iznos predstavlja iznos kupoprodajne cijene vozila koje je tuženik u ime i za račun tužitelja predao trećoj osobi, uključujući iznos nagrade tuženiku za izvršenje naloga tužitelja te troška koji je imao za izvršenje naloga.

8. Između stranaka u ovoj fazi postupka nije sporno da:

- su u svibnju 2011. poslovno surađivali pri predaji prodanih vozila trećim osobama,

- da je u svibnju 2011. SF prodano u tužbi navedeno osobno vozilo te

- da je tuženik, sukladno dogovoru s tužiteljem, vozilo predao kupcu SF,

- da je kupac isplatio tuženiku ugovorenu cijenu vozila te

- da tuženik nije novac od prodaje vozila predao tužitelju.

9. Sporno je između stranaka:

- postignuta cijena prodaje vozila i time iznos koji je predan tuženiku od strane kupca vozila,

- te je li tuženik djelomično vratio tužitelju dio dugovanja.

10. Odredbama čl. 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

11.1. Iz iskaza stranaka, a u dijelu u kojem isti u bitnom istovjetno iskazuju, na ročištu na kojem su obje stranke bile prisutne 26. studenog 2024., proizlazi da su isti usmeno dogovorili da tuženik u ime i za račun tužitelja preveze osobno vozilo kupcu, da istom preda ugovor o kupoprodaji, da mu kupac preda cijenu vozila na ruke te da tuženik isti novac potom preda tužitelju, a sve uz predaju iznosa od 2.100,00 kuna tuženiku od strane tužitelja, prije samog puta, kao iznosa koji pokriva troškove tuženika i njegovu nagradu za izvršeni posao (nalog).

11.2. Nadalje, iz iskaza stranaka, u dijelu u kojem u bitnom istovjetno iskazuju, proizlazi da je tužitelj tuženiku predao vozilo i taj iznos od 2.100,00 kuna, da je tuženik vozilo predao kupcu i uzeo kupoprodajnu cijenu, a da navedeni novac nikada nije predao tužitelju.

12. Iz suglasnih tvrdnji stranaka proizlazi da se radilo o osobnom automobilu Opel Astra 1,4 16 V, 2002. godište, a iz priloženog Ugovora o posredovanju u prodaji upotrebljavanog motornog vozila, sastavljenog u Osijeku 10. lipnja 2011. i potpisanog od kupca SF, proizlazi da je vozilo prodano istom za iznos od 12.000,00 kuna.

13. Iako iz navedenog ugovora proizlazi da je ugovorena cijena prodaje vozila predmetnom kupcu 12.000,00 kuna, iz činjenice da tužitelj tvrdi da se radilo o iznosu od 31.500,00 kuna, a tuženik da je kompenzacijom od cca 15.000,00 kuna, ostao tužitelju dužan još nekih 6.000,00 kuna ili 7.000,00 kuna, odnosno do 2.000,00 eura, te da misli da je auto prodao za 28.000,00 kuna, jasno je da cijena navedena u predmetnom ugovoru nije stvarna cijena koja je dogovorena i isplaćena.

14. Kao što je prethodno citirano, u parničnom postupku poput ovog, svaka stranka je dužna dokazati svoje tvrdnje, pa kako je između stranaka evidentno nesporno da je vozilo prodano bar za iznos od 28.000,00 kuna, a tužitelj ničim osim svojom tvrdnjom ne dokazuje da bi se radilo o većem iznosu, ocjena je ovog suda da je upravo navedeni iznos jednak iznosu koji je tuženik trebao po dogovorenom nalogu predati tužitelju.

15.1. Nadalje, tuženik ne dokazuje da bi tužitelju predao drugo vozilo kao kompenzaciju za neispunjeni dio naloga – predaju isplaćene cijene vozila od strane kupca, pa kako tužitelj navedeno osporava, a niti jedan drugi dokaz ne upućuje na takvo postupanje tuženika, ocjena je ovog suda da tuženik nije tužitelju podmirio dug niti djelomično.

15.2. Pri tome se ukazuje da svjedoci HF i SF nisu niti predloženi kao svjedoci na prethodno navedenu okolnost, dok tuženik nije na ovu okolnost predložio eventualno saslušanje trećih osoba koje bi po njegovom iskazu sudjelovale u predaji drugog vozila tužitelju za potrebe njegove majke (primjerice osobu koja je sudjelovala u registraciji ili popravku vozila kako tvrdi da se dogodilo ili pak osobe koja je njemu predala vozilo ili pak majke tužitelja kao krajnjeg korisnika vozila), a koje bi imale bitna saznanja o navedenom.

16. Slijedom prethodno navedenog, ocjena je ovog suda da je tuženik djelomično izvršio nalog tužitelja time što je vozilo koje mu je predao tužitelj prevezao i predao kupcu vozila SF te od istog preuzeo isplatu cijene, dok je propustio izvršiti dio naloga da iznosa ostvarene cijene preda tužitelju, čime je, sukladno čl. 770 ZOO-a, a koji propisuje da ako se nalogoprimac služio za svoje potrebe novcem koji je primio za nalogodavca, dužan je, za sve vrijeme, platiti kamate po najvišoj dopuštenoj ugovornoj stopi, a na ostali dugovani novac koji nije predao na vrijeme, zatezne kamate, računajući od dana kad ga je bio dužan predati, dužan vratiti tužitelju primljeni novac u nespornom iznosu od 28.000,00 kuna, odnosno po fiksnom tečaju konverzije u euro, iznos od 3.716,24 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2011., kao dana nakon prodaje vozila SF (po prethodno navedenom ugovoru o prodaji).

17.1. U odnosu na isplaćenu naknadu za obavljeni nalog, kao i trošak koji je tuženik imao u vezi ispunjenja naloga, a koje je tužitelj isplatio tuženiku u ukupnom iznosu od 2.100,00 kuna (kako konačno suglasno iskazuju stranke) i to prije izvršenja samog naloga, ocjena je ovog suda da su troškovi nastali u vezi sa samim prijevoz i predajom vozila kupcu, pa kako je tuženik izvršio ovaj dio naloga, imaju pravo na iste troškove te ih nije u obvezi vratiti.

17.2. Nadalje, u odnosu na naknadu za izvršenje naloga, ocjena je ovog suda da tuženik nije u obvezi vratiti stečeno temeljem ove osnove iako je nalog tužitelja djelomično ispunio jer tužitelj zbog činjenice da mu nije predan njegov novac ima pravo na zakonsku zateznu kamatu kao svojevrsnu sankciju zbog kašnjenja u ispunjenu ove obveze pa bi uskraćivanjem ove nagrade tuženik bio dvostruko sankcioniran.

17.3. Prethodno navedeno se obrazlaže dodatno radi stranaka te razjašnjena ukupnog odnosa stranaka, uz napomenu da tužitelj u ovom postupku ne zahtjeva od tuženika vraćanje isplaćenog temeljem naknade troškova izvršenja naloga i nagrade za izvršenje naloga, već isključivo plaćanje iznosa koji predstavlja iznos novca koji je tuženik u ime i za račun tužitelja preuzeo od kupca kao iznos kupoprodajne cijene vozila.

18. Obzirom je tužitelj dokazao da je tuženik u njegovo ime i za njegov račun primio iznos od 3.716,24 eura na ime prodaje vozila trećoj osobi, a tuženik nije dokazao da bi dio navedenog iznosa predao tužitelju, temeljem čl. čl. 770 ZOO-a, u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

19.1. Tužitelj je djelomično uspio u sporu i to u cijelosti po osnovi, a sa 83 % u pogledu visine zahtjeva, isti sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troškova u omjeru od 91,5 % od troškova koji su bili potrebni za parnicu.

19.2. Tužitelja je u postupku zastupao punomoćnik odvjetnik te isti stoga, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje u tekstu OT) ima pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 228,75 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), zastupanja na ročištima na kojima se 17.9.2019., 5.11.2019., 9.6.2020., 12.12.2022., 29.11.2023. i 26.11.2024. raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 1.372,50 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT- a), pristupa na ročišta koja su odgođena prije raspravljanja 6.10.2023. i 30.8. 2024. u ukupnom iznosu od 114,37 eura (tbr. 9. toč. 5. OT-a i tbr. 46. OT-a) te troška sastava žalbe u iznosu od 285,94 eura (tbr. 10. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 2.001,56 eura.

19.3. Tužitelj nema pravo na nadoknadu troška zastupanja na ročištu od 5. veljače 2024. jer nije imao navedeni trošak zastupanja, dok ima pravo i na naknadu troška plaćenih sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 333,24 eura (91,5 % od plaćenih 364,20 eura).

19.4. Slijedom navedenog, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 2.334,80 eura za zateznom kamatom koja je određena temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 19. prosinca 2024.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Bjelovaru, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku