Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-290/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po Goranu Gložiniću, odvjetniku u OD Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, dana 20. studenog 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Sunčice Novak Vidović, odvjetnice u Osijeku, objavio je dana 19. prosinca 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 518-50-2642290 sklopljenog dana 26. siječnja 2005. između tužitelja ĐČ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „naknada, 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 297,94 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 02. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 599,54 eura sa zateznim kamatama počev od dana 19. prosinca 2024. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 518-50-2642290 dana 26. siječnja 2005. godine, u kunskoj protuvrijednosti od 14.048,90 CHF s rokom otplate na 84 mjeseca, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 2012. godine. Namjena kredita bila je kupnja osobnog automobila. Odredbom čl. 3. određena je naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Nesporno je da je predmetna naknada naplaćena dana 01. veljače 2005. godine u iznosu od 2.257,76 HRK.

2. Tužitelj navodi da je ugovorna odredba prema kojoj je dužan platiti naknadu za obradu kredita nepoštena i ništetna iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale troškove snosio je sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Iz potvrde tuženika proizlazi da je tuženik dana 01. veljače 2005. godine tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 2.257,76 kuna, odnosno 297,94 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK. Tužitelj navodi da je predmetna odredba sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ništetna te je stoga postavio tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 297,94 EUR kako je to navedeno u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik navodi da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik navodi da je odredba čl. 3. ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva i da je tužitelju pojašnjena sporna odredba ugovora, te je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu naplaćene naknade. Tuženik ističe i prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima gdje je određen rok zastare od pet godina. Budući da je tužitelju objašnjena svaka odredba ugovora o kreditu, da je tužitelj potpisao ugovor tuženik je postupao u cijelosti u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužitelja, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i potvrdu tuženika od 25. lipnja 2024. godine.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj ČČ iskazao je da je kupio auto u auto kući Lozić u [adresa] gdje je predao svu dokumentaciju, a nakon toga otišao je u poslovnicu tuženika u Đakovu gdje ga je čekao ugovor. Ugovor je pročitao te su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljniji, te da mora platiti jednokratnu naknadu za kredit jer ga inače ne može dobiti.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

8. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga je u poslovnici tuženika čekao ugovor koji je pročitao te su mu rekli da mora platiti jednokratnu naknadu jer inače ne može dobiti kredit. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 81. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

11. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

13. Iz potvrde tuženika od 25.06.2024. godine, a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je prilikom isplate kredita dana 01.02.2005. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.257,76 HRK (3,30% od iznosa kredita), odnosno 297,94 eura.

14. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 297,94 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 01.veljače 2005. godine pa su kamate dosuđene tekući od 02. veljače 2005. godine u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

16. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za ročište održano dana 21. studenog 2024. iznos od 200,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 100,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. Tužitelju je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 599,54 eura.

Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 19. prosinca 2024. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika