REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3003/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ladislav Škrinjar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o., Zagreb, Jurja Žerjavića 19, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII (Galleria Importanne), radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 5. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja i zamjenice tužiteljevog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1. st. 2. Ugovora o kreditu, broj: 3208944888, sklopljenog 24. travnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je određeno da se iznos kredita vraća uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, broj: 3208944888, sklopljenog 24. travnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 116,93 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.290,98 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,26 EUR od 20. kolovoza 2007. do isplate,

- 0,85 EUR od 18. siječnja 2008. do isplate,

- 0,96 EUR od 13. veljače 2008. do isplate,

- 2,19 EUR od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 1,64 EUR od 7. travnja 2008. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 1,60 EUR od 9. listopada 2008. do isplate,

- 4,98 EUR od 14. studenoga 2008. do isplate,

- 2,94 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 6,19 EUR od 12. siječnja 2009. do isplate,

- 7,31 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 8,93 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 6,21 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,

- 6,53 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- 5,42 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 4,99 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 4,44 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- 5,35 EUR od 9. rujna 2009. do isplate,

- 4,87 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 4,91 EUR od 9. studenoga 2009. do isplate,

- 5,59 EUR od 3. prosinca 2009. do isplate,

- 6,74 EUR od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 7,68 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 7,51 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 9,66 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 9,74 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 9,79 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 13,63 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 11,64 EUR od 9. kolovoza 2010. do isplate,

- 17,12 EUR od 13. rujna 2010. do isplate,

- 14,85 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- 15,96 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 20,06 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 22,07 EUR od 10. siječnja 2011. do isplate,

- 19,19 EUR od 3. veljače 2011. do isplate,

- 18,84 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- 17,47 EUR od 7. travnja 2011. do isplate,

- 21,52 EUR od 13. svibnja 2011. do isplate,

- 25,71 EUR od 20. lipnja 2011. do isplate,

- 29,91 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 35,00 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 26,09 EUR od 12. rujna 2011. do isplate,

- 24,04 EUR od 13. listopada 2011. do isplate,

- 24,73 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 24,51 EUR od 14. prosinca 2011. do isplate,

- 26,89 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- 27,78 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- 27,47 EUR od 14. ožujka 2012. do isplate,

- 26,87 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 27,27 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- 27,91 EUR od 14. lipnja 2012. do isplate,

- 27,10 EUR od 9. srpnja 2012. do isplate,

- 27,32 EUR od 9. kolovoza 2012. do isplate,

- 26,41 EUR od 7. rujna 2012. do isplate,

- 25,92 EUR od 9. listopada 2012. do isplate,

- 27,31 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- 26,69 EUR od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 27,48 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,

- 26,00 EUR od 12. veljače 2013. do isplate,

- 25,60 EUR od 12. ožujka 2013. do isplate,

- 27,13 EUR od 11. travnja 2013. do isplate,

- 24,91 EUR od 13. svibnja 2013. do isplate,

- 24,89 EUR od 13. lipnja 2013. do isplate,

- 24,53 EUR od 12. srpnja 2013. do isplate,

- 24,97 EUR od 9. kolovoza 2013. do isplate,

- 25,34 EUR od 12. rujna 2013. do isplate,

- 26,30 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 26,28 EUR od 13. studenoga 2013. do isplate,

- 27,39 EUR od 12. prosinca 2013. do isplate,

- 26,26 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 27,29 EUR od 13. veljače 2014. do isplate,

- 27,83 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 27,61 EUR od 15. travnja 2014. do isplate i

- 26,49 EUR od 14. svibnja 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.378,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 26. travnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita, 24. travnja 2007. sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208944888, kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa 8.136,49 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (dalje: Ugovor o kreditu). U čl. 1. st. 2. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/13.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09, 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Slijedom navedenog, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjeva radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično zahtjev za isplatu iznosa 1.331,02 EUR / 10.028,54 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika tekućim od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 7. svibnja 2023. (list 529-533) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga se financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 1.290,98 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Raspravnim rješenjem od 25. rujna 2024. (list 545 i 546) dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 7. svibnja 2024., premda se je tuženik protivio istoj. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 1.331,02 EUR / 10.028,54 HRK, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine u iznosu 1.290,98 EUR pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

4. U odgovoru na tužbu, koji je ovome sudu predan e-komunikacijom 13. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 414), navodi se da tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi korištenju obračuna koji je priložen tužbi. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 26. travnja 2018. Ujedno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, iz prometa po kreditu nije razvidno za pojedine anuitete tko ih je platio, dok je za pojedine anuitete razvidno da ih je platila osoba koja nije tužitelj. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje motornog vozila. S tim u svezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tužitelj je u vrijeme sklapanja Ugovora bio vlasnik obrta " [obrt]" salon za masažu, Zagreb, Barčev trg 14, pa nije isključeno da je tužitelj automobil kupljen sredstvima kredita koristio za djelatnost obrta. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u čl. 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO-a, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena Ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebite informacije. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208944888, broj kreditne partije: 7103621554,od 24. travnja 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. travnja 2007. (list 8-14), tužiteljev izračun (list 232 i 233), otplatni plan od 16. svibnja 2019. (list 234-236), pregled prometa po kreditu / specifikaciju uplata (list 237-243), tečajne liste (list 244- 410), tuženikove upute za osobne bankare (list 460), ispis medijskih napisa u svezi kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 461-465), presudu Suda EU u predmetu br. C-81/19 (list 466-470) i izvadak iz obrtnog registra, od 13. lipnja 2023. (list 471) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 19. ožujka 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 518-524) i izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje JI na ročištu 25. rujna 2024. (list 545 i 546) i tužitelja osobno kao stranke na ročištu 5. studenoga 2024. (list 550-552).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem u Vrbovcu 24. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208944888, broj kreditne partije: 7103621554.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i svojstvo potrošača, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3208944888, broj kreditne partije: 7103621554, od 24. travnja 2007., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. travnja 2007. (list 8-14), utvrđeno je da je isti sklopljen u Vrbovcu, između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, u svezi kredita za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u iznosu 8.136,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima kredit u iznosu 8.136,49 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ovdje tuženika, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, a ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa te se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora i korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po istom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na navedeni iznos kredita iz čl. 1. istog Ugovora, uvećanog za 20% (čl. 2.); ugovorene je rok otplate kredita od 84 mjeseca te rok korištenja navedenog iznosa kredita je 6 mjeseci od dana odobrenja kredita, a najkasnije do 23. listopada 2007. te da tražbina kredita po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. veljače 2015. (čl. 3.); ugovoreno je da se kredit koristi isplatom na račun prodavatelja Autokuća Culak d.o.o., te da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem isprava koje potpisuje kreditor (čl. 4.); ogovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila marke Renault, model Scenic Privilege 1.9 DCI, broj šasije: [broj šasije], godina proizvodnje 2003. (čl. 5.) i glede otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznos 116,93 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja, te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnike kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu najranije prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a najkasnije prvog dana drugog mjeseca od mjeseca u kojem je kredit iskorišten, te će kreditor dodatno obavijestiti korisnika kredita o datumu dospijeća prvog anuiteta (čl. 6.)

9. Iz iskaza svjedokinje JI, saslušane na ročištu 25. rujna 2024. (list 545 i 546), proizlazi da je njezin suprug, ovdje tužitelj, tijekom 2007. godine podigao predmetni kredit, kao auto kredit, na rok otplate 7 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni osobni automobil marke Renault, tip Scenic, koristio je tužitelj isključivo za vlastite potrebe, dakle ne za potrebe poslovanja. Inače, tužitelj je u vrijeme sklapanja Ugovora tijekom 2007. godine bio nositelj obrta odnosno kao fizioterapeut imao je salon za masažu i to unutar teretane na Zagrebačkom velesajmu (Novi Zagreb). Adresa stanovanja tužitelja s obitelji je nedaleko od istog salona za masažu i to u [adresa] ([adresa]). Predmetne mjesečne anuitete otplaćivao je ispočetka tužitelj, no, s obzirom da isti nije stizao redovito plaćati, ista svjedokinja je preuzela obvezu plaćanja predmetnih anuiteta, putem svojeg bankovnog računa, dok je njezin suprug, ovdje tužitelj, davao joj novčana sredstva za takvo podmirenje mjesečnih anuiteta. Ista svjedokinja na niti jedan način nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora pa stoga nije niti navedena u nijednom svojstvu kao sudionik istog pravnog posla. Ista svjedokinja sa svojim suprugom, ovdje tužiteljem, nije išla niti u odnosni auto salon niti u odnosnu poslovnicu tuženika, pa stoga nije niti nazočila informiranju, razgovoru ni sklapanju predmetnog Ugovora. Tužitelj se nije posavjetovao niti razgovarao s istom svjedokinjom u svezi dizanja predmetnog kredita, to tim više što se radilo o malom iznosu kredita. Ovdje tužitelj od 2007. godine nadalje nije imao u vlasništvu niti se koristio nekim drugim osobnim vozilom, a za potrebe poslovanja navedenog salona za masažu.

10. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 5. studenoga 2024. (list 550-552), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni auto kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate od 7 godina. Predmetnim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Renault, tip Scenic, koji je koristio isključivo za vlastite potrebe, dakle nije ga koristio za komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj bio nositelj obrta za djelatnost fizioterapije, masaže i sl., s poslovnom adresom u Zagrebu, Barćev trg 14, dok je imao izdvojenu jedinicu kao službeni poslovni prostor i u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 15, koja je udaljena od tužiteljeve adrese stanovanja oko 10-15 minuta hoda. Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, s obzirom da je bio klijent tuženika. Ne sjeća se je li tijekom 2007. godine tuženik u ponudi imao i kakvu drugu vrstu kredita, no, tužitelj pretpostavlja da je imao. Nitko od tuženika nije tužitelja informirao o sadržaju i značenju te pravnim i ekonomskim posljedicama pojedinih ugovornih odredbi Ugovora. Tužitelj nije imao mogućnost pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu niti je isto htio učiniti, to tim više što nije niti znao da se isto može učiniti. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije tužitelja upozorio na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dao poredbu istoga kod kredita vezanih uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je potpisao odnosno sklopio Ugovor, tužitelj je pročitao Ugovor i to na način da se je usredotočio na tužitelju bitne ugovorne odredbe i to glede roka otplate i iznosa, odnosno tužitelj je potpisao isti Ugovor nakon razgovora o istom Ugovoru s osobnim bankarom. Anuitete je uglavnom otplaćivao tužitelj osobno, ponekad supruga, pa bi joj tužitelj vratio isti iznos iz svojih sredstava, uz napomenu da tužitelj sa suprugom dijeli zajednička novčana sredstva. Prije izbora tuženika kao kreditora, tužitelj, misli, da se nije informirao o mogućnosti kreditiranja kod drugih poslovnih banaka, s obzirom da je bio klijent tuženika. Tužitelj nije izričito tražio neku drugu vrstu kredita, već je prihvatio predmetnu vrstu koja mu je bila ponuđena, kao najbolji izbor i mogućnost za tužitelja. Tužitelj nije tražio pojašnjenja glede kretanja tečaja CHF u odnosu na HRK, jer u to vrijeme nije smatrao da ima potrebe za istim. Tužitelj nije bio svjestan da bi tečaj CHF u odnosu na HRK mogao varirati odnosno mijenjati se tijekom otplatnog razdoblja. Tužitelj se ne sjeća, ali ističe da je plaćao anuitete u HRK pa se stoga niti ne sjeća je li otplatom anuiteta otplaćivao kunsku protuvrijednost mjesečnog anuiteta iskazanog u CHF. S obzirom na interpretaciju osobnog bankara prilikom informiranja i razgovora o predmetnom kreditu, tužitelj nije tražio dodatna pojašnjenja ugovornih odredbi. Tužitelj nije koristio predmetno vozilo za potrebe svojeg obrta. Tužitelj se ne sjećam kada je prodao predmetno vozilo. Tužitelj je za potrebe predmetnog kredita odlazio u auto salon u kojem je kupio navedeno vozilo. Prilikom dizanja predmetnog kredita za potrebe kupnje navedenog vozila je tužitelj bio u odnosnom auto salonu i poslovnici tuženika, ali se ne sjećam točno redoslijeda i tijeka radnji koje su obavljene za potrebe ostvarenja predmetnog kredita.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja na okolnost visine tražbine stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 19. ožujka 2024. (list 518-524), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- ugovoreni iznos 8.136,49 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 36.524,12 HRK, odnosno 4.847,58 EUR;

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 1.290,98 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l1' Tabele 1 nalaza (pozitivni iznosi razlika) (list 521-524) i

- ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 1.282,74 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l1' Tabele 1 nalaza (list 521-524).

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, dok se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, kao niti sudska praksa, a na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 19. listopada 2023. (list 511 i 512) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

14. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok se ovdje radi o auto kreditu. To stoga što isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, a ne za potrebe obrta, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

16. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, kao i podudaran iskaz JI, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, time što je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pjedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i s obzirom na ovdje postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi glede valutne klauzule. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 26. travnja 2023. očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 7. svibnja 2024. (list 529- 533), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.

18. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

19. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

21. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 1.290,98 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće jer sud nije ovlašten umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom na različite datume dospijeća/isplate pojedinih razlika mjesečnih anuiteta, dok tuženik nije predložio financijskim vještačenjem uračunavati ispunjenje istih tražbina po pravilima ZOO-a, dakle sukladno redu uračunavanja (čl. 171. i 172. ZOO-a). Ujedno, glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na zadnju takvu isplaćenu tražbinu 3. rujna 2008. (list 521), dok je tužba podnesena 26. travnja 2023., odnosno odgovor na tužbu podnesen 13. lipnja 2023.

23. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 7. svibnja 2024. (list 529-533), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 29. rujna 2023. i 7. svibnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 19. listopada 2023., 25. rujna 2024. i 5. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 150,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 900,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (225,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR, dok nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od istog. Ujedno je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 25. listopada 2023. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećan za PDV 25%, jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.378,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 16. rujna 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. rujna 2024. i 5. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 150,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kao za radnju, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a). Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrješne primjene materijalnog prava.

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.