REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3354/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: VE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. studenoga 2024. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice tužiteljičinog opunomoćenika te tuženikove opunomoćenice, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 3. NAKNADA Ugovora o kreditu, broj: 528-50-4242620, od 6. srpnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…''

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 9. OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu, broj: 528-50-4242620, od 6. srpnja 2007., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.''

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 540,54 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućom i to na iznos:

- 322,12 EUR od 12. srpnja 2007. do isplate i

- 218,42 EUR od 5. kolovoza 2011. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 28. svibnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koji prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 528-50-4242620, od 6. srpnja 2007., kojim tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 16.691,08 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Naime, odredbom čl. 3. NAKNADA predmetnog Ugovora je tužiteljici nametnuta / ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos 322,12 EUR (3,30% od iznosa kredita). Nadalje, odredbom čl. 9. OSTALI UVJETI predmetnog Ugovora je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužiteljici je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute CHF, kao i neprekidnog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita je tužiteljici postalo teško, a i neizvjesno, jer nije znala gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužiteljica 4. kolovoza 2011. predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatila, a za što joj je naplaćena predmetna naknada u iznosu 218,42 EUR. Spornim čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu je uređena obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužiteljica ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Predmetnim čl. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog čl. propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača prijevremeno otplatiti kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama Ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik uopće nije tužiteljicu upoznao sa sadržajem iste odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po načelu ''uzmi ili ostavi'', na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen Ugovor. Tuženik uopće nije tužiteljici predstavio i izložio koje to posebne troškove ima tuženiku u svezi s postupkom odobrenja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se određeno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnom zaradom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 4. istog čl. Zakona propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o prisilnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti s citiranom odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno-posljedična sveza između prijevremene otplate kredita i možebitno nastale štete na strani banke-tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlast je korisnika kredita kojim on ne poduzima bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka-tuženik prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka-tuženik prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnju zaradu, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu upravljeno je neosnovanom bogaćenju banke- tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja naknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zlouporabe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje Ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da tuženik nije smio ni imao pravo u predmetni Ugovor uglaviti odredbu kojom se tužiteljici na bilo koji način onemogućuje ili joj se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a poglavito tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 3. Ugovora glede naplate tzv. ulazne naknade i čl. 9. Ugovora glede naplate tzv. izlazne naknade te posljedično isplatu iznosa 540,54 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos 322,12 EUR od 12. srpnja 2007. i na iznos 218,42 EUR od 5. kolovoza 2011., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. U odgovoru na tužbu, koji je podnesen ovome sudu 30. rujna 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koji prethodi listu 40), navodi se da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te odredbu čl. 9. kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, kao kreditor. Tužiteljica smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi tužiteljičini navodi su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen čl. 3. Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom Ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom Ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom (presuda Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.). Dakle, neosnovani su navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebito je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužiteljica platila propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe provjeri HNB-a. Zakonitost istog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti prilaže. Slijedom navedenog, tuženik je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB- a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju Ugovor je sklopljen 6. srpnja 2007., naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno mjerodavnim tarifama naknada banke s kojom je predmetni kredit ugovoren. Opreza radi ističe se da bi možebitno pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo neosnovano, s obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije 1. siječnja 2010. Ujedno, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018., kojom je zauzeto shvaćanje da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je obje naknade platila i na iste nije imala prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017.). Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i tužiteljičin zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknada. Sve i da je predmetni Ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 528- 50-4242620, od 6. srpnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 10. srpnja 2007. (list 7-11), informativni izračun efektivne kamatne stope i otplatnu tablicu- kredit, informativni izračun, sve od 6. srpnja 2007. (list 12-15), prijepis knjigovodstvene kartice, od 1. lipnja 2023. (list 16-19), račune br. 30410 i 870105187 i broj kupoprodajnog ugovora i računa za predujam 066/07 (list 20-23), tuženikovu potvrdu na tužiteljičin zahtjev, sve od 2. kolovoza 2023. (list 24) i tuženikovu Naknadu u poslovima kreditiranja građana, s primjenom od 9. listopada 2007. (list 44 i 45) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 19. studenoga 2024. (list 61 i 62).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (namjenski-auto kredit), odnosno uglavaka glede naplate troškova obrade kredita i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da su tuženik i tužiteljica u Osijeku 6. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 528-50-4242620, koji je 10. srpnja 2007. javnobilježnički sadržajno potvrđen.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 528-50-4242620, od 6. srpnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 10. srpnja 2007. (list 7-11), utvrđeno je da je isti sklopljen u Osijeku između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u svezi kredita u iznosu 16.691,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 5,75% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnja, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.); ugovorena je naknade od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.); ugovorena je namjena i to kao krediti za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] (čl. 6.); glede načina otplate ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. studenoga 2007. te uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke (čl. 7.) i glede ostalih uvjeta ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor (čl. 9.).

7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 19. studenoga 2024. (list 61 i 62), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženika podigla predmetni auto kredit za kupnju osobnog automobila marke Renault, tip Megane, godina proizvodnje 2004. Isti auto odabrala je u auto kući Opel, Osijek, Sv. Leopolda Mandića. Predmetni kredit bio je vezan uz CHF, uz kamatnu stopu kako je ugovorena, na rok otplate, misli, 7 godina. Predmetno vozilo koristila je isključivo za obiteljske potrebe, dakle ne za komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužiteljica je isključivo otplaćivala sve anuitete. Tužiteljica je predmetni kredit prijevremeno zatvorila, s obzirom da su mjesečni anuiteti porasli, dok su primanja ostala ista. Navedena auto kuća u kojoj je odabrala predmetni automobil uvjetovala je prodaju istog vozila isključivo podizanjem kredita kod tuženika. Tužiteljici je predmetno vozilo odgovaralo, s obzirom na stanje istoga i s obzirom na cijenu, pa je stoga htjela kupiti isto vozilo, odnosno pristala je na uvjete kreditiranja. Na šalteru poslovnice tuženika čekao je tužiteljicu gotov nacrt Ugovora, koji je kratko pročitala te je razumjela iste odredbe, no, pitala je zašto mora platiti tzv. ulaznu i izlaznu naknadu, no, odgovor je bio da su to uvjeti Ugovora i da jedino prihvaćajući iste uvjete može dobiti kredit. Dakle isti Ugovor ponuđen je po pravilu "uzmi ili ostavi". Stoga, sva daljnja pitanja u svezi ugovornih odredbi su bila suvišna, odnosno nije mogla pregovarati niti utjecati na niti jednu ugovornu odredbu. Napominje da za vrijeme dok je bila na šalteru radi preuzimanja nacrta Ugovora iza tužiteljice je u redu bilo još klijenata tuženika, dakle bila je gužva, pa se stoga tužiteljica nije mogla previše niti zadržati, a tom prilikom se u razgovoru s tuženikovim djelatnikom zadžala ukupno 10- tak minuta. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica je razumjela da je tzv. ulazna naknada određena u postotku.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 23. listopada 2024. (list 59 i 60) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Ujedno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Poglavito u ovom slučaju valja uzeti u obzir recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica i to presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022, Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-224/19 i C-84/19).

11. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

12. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica pregovarala s tuženikom isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je preporučao i predstavio tužiteljici kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi, odnosno strukturu i parametre te načinu obračuna istih naknada te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

13. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u čl. 3. i 9. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim spornim odredbama glede naplate tzv. ulazne naknade i izlazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak čl. 3. i 9.) nisu bile uključene u Ugovor, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

15. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje suda, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

16. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), s izmjenama (kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1 i 2. jasno propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena, ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

18. Naime, čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

19. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim ugovornim odredbama, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. U pravu je tužiteljica kada naglašava da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, to tim više što je već bio u postupku kupoprodaje nekretnine, sve kako to proizlazi iz tužiteljičinog iskaza. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužiteljici razjasniti zašto joj je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, sadržaj predmetne odredbe glede tzv. izlazne naknade je nepotpun i upućuje na konkretizaciju u internim aktima banke, a koji tužitelju nisu izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate spornih naknada. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, kao i što čini troškove prijevremene otplate, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća, s obzirom na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.

20. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredbe su nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetnih ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

21. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

22. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužiteljica iskoristila pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.

23. Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužiteljica redovito otplaćivala kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.

24. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

25. Bitno je i istaknuti, da je takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužiteljici ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužiteljica ima potpuno zakonsko pravo) te je tužiteljica korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjena od strane tuženika, pa je tužiteljica platežom ovakve naknade financijski oštećena, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljičinu štetu.

26. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

27. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

28. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl .br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

29. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora glede naplate troškova obrade kredita, kao i glede naplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog ukupnog iznosa 540,54 EUR, od toga iznos 322,12 EUR po osnovi tzv. ulazne naknade sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2007. i iznos 218,42 EUR po osnovi tzv. izlazne naknade sa zateznim kamatama od 5. kolovoza 2011., jer visina i datum plateža istog nije sporna (list 59), kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža istih naknada kako to proizlazi iz tuženikove potvrde (list 24), sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

31. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 3. listopada 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. listopada 2024. i 19. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

32. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. listopada 2024. i 19. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u iznosu 750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

33. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

34. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 66,36 EUR i

- opun. tuženika.