REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1386/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Klari Jandroković, odvjetnici u OD Grahovac, Horvat, Žaper u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupan po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u OD Žurić i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 07. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika te odsutnosti uredno pozvanog tuženikovog punomoćnika, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.059,88 eura/23.054,67 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,36 EUR od 03.10.2008. do isplate

- na iznos od 11,57 EUR od 06.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,08 EUR od 03.12.2008. do isplate

- na iznos od 12,39 EUR od 05.01.2009. do isplate

- na iznos od 13,52 EUR od 03.02.2009. do isplate

- na iznos od 14,09 EUR od 06.03.2009. do isplate

- na iznos od 12,74 EUR od 03.04.2009. do isplate

- na iznos od 12,54 EUR od 06.05.2009. do isplate

- na iznos od 10,43 EUR od 08.06.2009. do isplate

- na iznos od 8,56 EUR od 06.07.2009. do isplate

- na iznos od 9,21 EUR od 07.08.2009. do isplate

- na iznos od 10,60 EUR od 03.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,81 EUR od 09.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,04 EUR od 06.11.2009. do isplate

- na iznos od 10,80 EUR od 04.12.2009. do isplate

- na iznos od 12,47 EUR od 07.01.2010. do isplate

- na iznos od 14,23 EUR od 04.02.2010. do isplate

- na iznos od 13,77 EUR od 05.03.2010. do isplate

- na iznos od 16,73 EUR od 06.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,97 EUR od 05.05.2010. do isplate

- na iznos od 17,46 EUR od 07.06.2010. do isplate

- na iznos od 25,84 EUR od 06.07.2010. do isplate

- na iznos od 23,93 EUR od 09.08.2010. do isplate

- na iznos od 31,09 EUR od 06.09.2010. do isplate

- na iznos od 27,31 EUR od 05.10.2010. do isplate

- na iznos od 24,47 EUR od 09.11.2010. do isplate

- na iznos od 33,11 EUR od 06.12.2010. do isplate

- na iznos od 38,45 EUR od 07.01.2011. do isplate

- na iznos od 34,58 EUR od 04.02.2011. do isplate

- na iznos od 35,14 EUR od 07.03.2011. do isplate

- na iznos od 32,36 EUR od 06.04.2011. do isplate

- na iznos od 33,22 EUR od 06.05.2011. do isplate

- na iznos od 42,67 EUR od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 44,00 EUR od 06.07.2011. do isplate

- na iznos od 54,46 EUR od 08.08.2011. do isplate

- na iznos od 50,67 EUR od 05.09.2011. do isplate

- na iznos od 44,75 EUR od 04.10.2011. do isplate

- na iznos od 44,59 EUR od 03.11.2011. do isplate

- na iznos od 43,95 EUR od 05.12.2011. do isplate

- na iznos od 46,09 EUR od 04.01.2012. do isplate

- na iznos od 48,46 EUR od 06.02.2012. do isplate

- na iznos od 48,53 EUR od 05.03.2012. do isplate

- na iznos od 47,04 EUR od 06.04.2012. do isplate

- na iznos od 47,65 EUR od 07.05.2012. do isplate

- na iznos od 48,54 EUR od 12.06.2012. do isplate

- na iznos od 47,58 EUR od 05.07.2012. do isplate

- na iznos od 47,66 EUR od 06.08.2012. do isplate

- na iznos od 46,78 EUR od 05.09.2012. do isplate

- na iznos od 45,15 EUR od 05.10.2012. do isplate

- na iznos od 47,14 EUR od 05.11.2012. do isplate

- na iznos od 47,86 EUR od 04.12.2012. do isplate

- na iznos od 47,57 EUR od 07.01.2013. do isplate

- na iznos od 44,67 EUR od 04.02.2013. do isplate

- na iznos od 46,68 EUR od 04.03.2013. do isplate

- na iznos od 47,14 EUR od 05.04.2013. do isplate

- na iznos od 46,24 EUR od 08.05.2013. do isplate

- na iznos od 43,56 EUR od 07.06.2013. do isplate

- na iznos od 41,89 EUR od 04.07.2013. do isplate

- na iznos od 43,37 EUR od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 44,39 EUR od 03.09.2013. do isplate

- na iznos od 46,98 EUR od 07.10.2013. do isplate

- na iznos od 45,55 EUR od 06.11.2013. do isplate

- na iznos od 46,19 EUR od 04.12.2013. do isplate

- na iznos od 46,71 EUR od 08.01.2014. do isplate

- na iznos od 47,71 EUR od 05.02.2014. do isplate

- na iznos od 48,75 EUR od 06.03.2014. do isplate

- na iznos od 48,22 EUR od 02.04.2014. do isplate

- na iznos od 47,17 EUR od 08.05.2014. do isplate

- na iznos od 46,70 EUR od 04.06.2014. do isplate

- na iznos od 46,91 EUR od 04.07.2014. do isplate

- na iznos od 48,22 EUR od 04.08.2014. do isplate

- na iznos od 49,56 EUR od 02.09.2014. do isplate

- na iznos od 49,44 EUR od 06.10.2014. do isplate

- na iznos od 50,12 EUR od 05.11.2014. do isplate

- na iznos od 51,09 EUR od 02.12.2014. do isplate

- na iznos od 50,69 EUR od 07.01.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 06.02.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 03.03.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 02.04.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 05.05.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 02.06.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 02.07.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 04.08.2015. do isplate

- na iznos od 51,24 EUR od 03.09.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 220,71 euro/1.662,94 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,47 EUR od 09.10.2009. do isplate

- na iznos od 2,45 EUR od 06.11.2009. do isplate

- na iznos od 2,49 EUR od 04.12.2009. do isplate

- na iznos od 2,52 EUR od 07.01.2010. do isplate

- na iznos od 2,55 EUR od 04.02.2010. do isplate

- na iznos od 2,55 EUR od 05.03.2010. do isplate

- na iznos od 2,60 EUR od 06.04.2010. do isplate

- na iznos od 2,59 EUR od 05.05.2010. do isplate

- na iznos od 2,62 EUR od 07.06.2010. do isplate

- na iznos od 2,78 EUR od 06.07.2010. do isplate

- na iznos od 2,74 EUR od 09.08.2010. do isplate

- na iznos od 2,88 EUR od 06.09.2010. do isplate

- na iznos od 2,81 EUR od 05.10.2010. do isplate

- na iznos od 2,75 EUR od 09.11.2010. do isplate

- na iznos od 2,92 EUR od 06.12.2010. do isplate

- na iznos od 3,02 EUR od 07.01.2011. do isplate

- na iznos od 2,95 EUR od 04.02.2011. do isplate

- na iznos od 2,96 EUR od 07.03.2011. do isplate

- na iznos od 2,91 EUR od 06.04.2011. do isplate

- na iznos od 2,92 EUR od 06.05.2011. do isplate

- na iznos od 3,11 EUR od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 3,13 EUR od 06.07.2011. do isplate

- na iznos od 3,34 EUR od 08.08.2011. do isplate

- na iznos od 3,26 EUR od 05.09.2011. do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 04.10.2011. do isplate

- na iznos od 3,14 EUR od 03.11.2011. do isplate

- na iznos od 3,13 EUR od 05.12.2011. do isplate

- na iznos od 3,17 EUR od 04.01.2012. do isplate

- na iznos od 3,22 EUR od 06.02.2012. do isplate

- na iznos od 3,22 EUR od 05.03.2012. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 06.04.2012. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 07.05.2012. do isplate

- na iznos od 3,22 EUR od 12.06.2012. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 05.07.2012. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 06.08.2012. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 05.09.2012. do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 05.10.2012. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 05.11.2012. do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od 04.12.2012. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 07.01.2013. do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 04.02.2013. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 04.03.2013. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 05.04.2013. do isplate

- na iznos od 3,18 EUR od 08.05.2013. do isplate

- na iznos od 3,12 EUR od 07.06.2013. do isplate

- na iznos od 3,09 EUR od 04.07.2013. do isplate

- na iznos od 3,12 EUR od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 3,14 EUR od 03.09.2013. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 07.10.2013. do isplate

- na iznos od 3,16 EUR od 06.11.2013. do isplate

- na iznos od 3,18 EUR od 04.12.2013. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 08.01.2014. do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od 05.02.2014. do isplate

- na iznos od 3,23 EUR od 06.03.2014. do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od 02.04.2014. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 08.05.2014. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 04.06.2014. do isplate

- na iznos od 3,19 EUR od 04.07.2014. do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od 04.08.2014. do isplate

- na iznos od 3,24 EUR od 02.09.2014. do isplate

- na iznos od 3,24 EUR od 06.10.2014. do isplate

- na iznos od 3,25 EUR od 05.11.2014. do isplate

- na iznos od 3,27 EUR od 02.12.2014. do isplate

- na iznos od 3,26 EUR od 07.01.2015. do isplate

- na iznos od 3,27 EUR od 06.02.2015. do isplate

- na iznos od 3,27 EUR od 03.03.2015. do isplate

- na iznos od 3,27 EUR od 02.04.2015. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 05.05.2015. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 02.06.2015. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 02.07.2015. do isplate

- na iznos od 3,20 EUR od 04.08.2015. do isplate

- na iznos od 3,21 EUR od 03.09.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 01. rujna 2008. sklopio s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj 219550 za kupnju osobnog vozila kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.548,44 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom stranke su se obvezale na međusobne činidbe; tuženik isplatiti sredstva kredita, a tužitelj kao Korisnik kredita vratiti ista uz primjenu valutne klauzule u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu) uz pripadajući iznos redovnih mjesečnih kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,10 % godišnje (st. 2.1. čl. 2. Ugovora). Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je, pozivajući se na tadašnju situaciju na tržištu, povisivao stopu redovne kamate, a samim time i mjesečne anuitete. Tuženik je to činio pozivajući se na odredbu iz članka 2. Ugovora. Povodom takvih ugovornih odredbi banaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je sud odlučio kako su banke, među kojima je i tuženik, u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, na

način da su se u potrošačkim ugovorima o kreditu, kao što je i predmetni, unosile nepoštene ugovorne odredbe kojima se redovna ugovorena kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke, a bez da se o takvim ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati, a što čini takve odredbe ništetnima. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ujedno članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tako konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da su mu odredbe bile gramatički jasne i vizualno uočljive, no njemu kao prosječnom čovjeku nisu mogle biti lako razumljive niti su mu pojašnjenje od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelj kao potrošač, nije od strane banke kao trgovca, informiran o parametrima koji bi mogli dovesti do promjene kamatne stope, niti mu je pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni Ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako mu sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni redovne kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti se na njih moglo utjecati, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje nepoštenih odredbi iz presuda u slučaju „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu ništetna jer je tuženik jednostranom odlukom protivno načelu savjesti i poštenja mijenjao kamatnu stopu. Također, tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno članku 4. i 8. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ponovno na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a, niti je on koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu, jer u suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, kao i u točki III. tužbe, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je i odredba članka 4. i dijela odredbe 8. predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna. Tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetnosti navedenih odredbi te koje je stoga dužan tuženiku vratiti. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao. Tužitelj naglašava kako se s navedenim promjenama kamatne stope i ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom prijetio postupak izravne naplate koji bi mu značajno otežao ekonomsku, a tako i cjelokupnu životnu situaciju (članak 9. Ugovora o kreditu). Tužbom potražuje isplatu iznosa od 3.059,88 eura i 220,71 euro sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate uz nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti. Ističe prigovor zastare i navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 13.548,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a iz samog načina na koji se kamatna stopa mijenjala vidljivo je da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, početni otplatni plan, karticu prometa po kreditu te saslušao tužitelja.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva te stoga nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice Volksbank d.d., kao kreditora zaključen je 01. rujna 2008. namjenski ugovor o kreditu za kupnju vozila u iznosu CHF 13.548,44 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz kamatnu stopu od 6,10 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i valutnu klauzulu te otplatu od 84 mjeseca,

-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

7. U odnosu na prigovore tuženika valja istaknuti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 01. rujna 2008. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 14/14, 110/15, 14/19), čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 79/07, 125/07, 70/09, 89/09, 78/12, 56/13), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP- a.

9. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

11. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno iskren, životan i uvjerljiv, u bitnom proizlazi da je kupovao vozilo za vlastite potrebe Opel Corsu u Autokući Zvam. Oni su ga odveli u banku i ponudili su mu kredit u CHF. On je htio u eurima, a oni su mu predložili da uzme kredit u CHF i rekli su mu da nema nikakve opasnosti kod sklapanja tog Ugovora. Pristao je na Ugovor u CHF. Pročitao je Ugovor i nije vidio u Ugovoru nikakvu opasnost. Nije ga nitko upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dobio je početni otplatni plan i proučio ga. Njegova otplata kredita nije izgledala kao na početnom otplatnom planu. Početna rata skočila je sa početnih 700,00 kn na 1.200 i nešto. Nitko ga nije upozorio da bi se moglo dogoditi tako nešto, inače ne bi uzeo takav kredit. U to vrijeme nije imao OPG ili obrt. 12. Nadalje, s obzirom da svojstvo tužitelja, kao potrošača, jasno proizlazi iz njegova iskaza i sadržaja ugovora o kreditu i tužitelj je, kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, to je upravo na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.), što tuženik nije uspio dokazati.

13. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 01. rujna 2008. u istom dijelu, sve temeljem propisa iz točke 8. obrazloženja presude.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj:Pž- 6632/17), pa kako je tužitelj podnio tužbu 03. lipnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz tužbe proizlazi (visina tužbenog zahtjeva nije sporna) da preplata zbog promjene kamatne stope iznosi 220,71 eura, dok razlika više plaćenog između tečaja za valutu CHF kod otplate i početnog tečaja, uzevši u obzir rast, iznosi ukupno 3.059,88 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja / dospijeća pobliže navedeni u izračunu na prometnoj kartici na listu 36.-45. spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

17. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženog podneska od 07. ožujka 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 17. lipnja 2024. i 07. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, dakle ukupno 400 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.000,00 eura.

18. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana