1

                                                                                                Poslovni broj: 16 P-1076/2019-29

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                 

                                                                                                           Poslovni broj: 16 P-1076/2019-29

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

                                                                                    I

R J E Š E NJ E

 

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić,  kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz B. G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika … banka d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u OD iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 16. studenog 2023., u nazočnosti  punomoćnika tužitelja M. K., odvjetnika u S. B., te zamjenice punomoćnika tuženika Ž. N., odvjetničke vježbenice kod H. P., odvjetnika u V., a koja presuda je donesena i objavljena 2. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e 

 

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između tužitelja J. V. iz B. G., OIB: …, kao korisnika kredita, i tuženika  … banke d.d., Z.,  OIB: …, kao kreditora, a koja u dijelu odredbe članka 1. glasi “…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.100,00 CHF (slovima: dvadeset tisuća sto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.";

u dijelu članka 4.:"...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,...u CHF" u dijelu članka 5.:"...u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate  "u dijelu članka 7., točka 7.2:" ...20.100,00 CHF (slovima: dvadeset tisuća sto CHF)..., plativo u kunskoj protuvrijednosti  po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.";

u dijelu članka 12.8 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.";

u dijelu članka 12.9 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF , te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženiku… banka d.d., Z., OIB: …,  da tužitelju J. V. iz B. G.,  OIB: …,  isplati iznos od 3.432,86 eura¹ (slovima: tri tisuće četiri stotine trideset dva eura i osamdeset šest centi)/25.865,90 kn (slovima: dvadeset pet tisuća osam stotina šezdeset pet kuna i devedeset lipa) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe  kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,10% godišnje i bez primjene  ništetne odredbe  kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- za iznos od 1,03 eura¹/7,77 kn počevši od 1. rujna 2005.,

- za iznos od 0,76 eura¹/5,74 kn počevši od 1. listopada 2005.,

- za iznos od 0,73 eura¹/5,51 kn počevši od 1. studenog 2005.,

- za iznos od 0,89 eura¹/6,70 kn počevši od 1. prosinca 2005.,

- za iznos od 0,17 eura¹/1,28 kn počevši od 1. siječnja 2006.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. ožujka 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. travnja 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. svibnja 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. lipnja 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. srpnja 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. kolovoza 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. rujna 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. listopada 2008.,

- za iznos od 7,20 eura¹/54,27 kn počevši od 1. studenog 2008.,

- za iznos od 3,44 eura¹/25,93 kn počevši od 1. prosinca 2008.,

- za iznos od 7,62 eura¹/57,42 kn počevši od 1. siječnja 2009.,

- za iznos od 8,90 eura¹/67,12 kn počevši od 1. veljače 2009.,

- za iznos od 9,35 eura¹/70,48 kn počevši od 1. ožujka 2009.,

- za iznos od 7,95 eura¹/59,93 kn počevši od 1. travnja 2009.,

- za iznos od 8,17 eura¹/61,61 kn počevši od 1. svibnja 2009.,

- za iznos od 6,35 eura¹/47,87 kn počevši od 1. lipnja 2009.,

- za iznos od 4,79 eura¹/36,15 kn počevši od 1. srpnja 2009.,

- za iznos od 5,14 eura¹/38,78 kn počevši od 1. kolovoza 2009.,

- za iznos od 6,04 eura¹/45,53 kn počevši od 1. rujna 2009.,

- za iznos od 5,94 eura¹/44,78 kn počevši od 1. listopada 2009.,

- za iznos od 5,08 eura¹/38,33 kn počevši od 1. studenog 2009.,

- za iznos od 6,68 eura¹/50,39 kn počevši od 1. prosinca 2009.,

- za iznos od 7,85 eura¹/59,19 kn počevši od 1. siječnja 2010.,

- za iznos od 9,73 eura¹/73,33 kn počevši od 1. veljače 2010.,

- za iznos od 9,24 eura¹/69,65 kn počevši od 1. ožujka 2010.,

- za iznos od 11,66 eura¹/87,92 kn počevši od 1. travnja 2010.,

- za iznos od 11,13 eura¹/83,92 kn počevši od 1. svibnja 2010.,

- za iznos od 12,24 eura¹/92,26 kn počevši od 1. lipnja 2010.,

- za iznos od 19,58 eura¹/147,57 kn počevši od 1. srpnja 2010.,

- za iznos od 18,01 eura¹/135,75 kn počevši od 1. kolovoza 2010.,

- za iznos od 22,24 eura¹/167,63 kn počevši od 1. rujna 2010.,

- za iznos od 20,88 eura¹/157,38 kn počevši od 1. listopada 2010.,

- za iznos od 18,00 eura¹/135,67 kn počevši od 1. studenog 2010.,

- za iznos od 21,68 eura¹/163,37 kn počevši od 1. prosinca 2010.,

- za iznos od 28,52 eura¹/214,85 kn počevši od 1. siječnja 2011.,

- za iznos od 23,81 eura¹/179,37 kn počevši od 1. veljače 2011.,

- za iznos od 25,51 eura¹/192,24 kn počevši od 1. ožujka 2011.,

- za iznos od 23,22 eura¹/174,94 kn počevši od 1. travnja 2011.,

- za iznos od 23,56 eura¹/177,55 kn počevši od 1. svibnja 2011.,

- za iznos od 31,31 eura¹/235,86 kn počevši od 1. lipnja 2011.,

- za iznos od 31,92 eura¹/240,44 kn počevši od 1. srpnja 2011.,

- za iznos od 37,91 eura¹/299,19 kn počevši od 1. kolovoza 2011.,

- za iznos od 34,54 eura¹/260,22 kn počevši od 1. rujna 2011.,

- za iznos od 30,41 eura¹/229,13 kn počevši od 1. listopada 2011.,

- za iznos od 29,90 eura¹/255,25 kn počevši od 1. studenog 2011.,

- za iznos od 29,53 eura¹/222,49 kn počevši od 1. prosinca 2011.,

- za iznos od 31,34 eura¹/236,15 kn počevši od 1. siječnja 2012.,

- za iznos od 33,25 eura¹/250,52 kn počevši od 1. veljače 2012.,

- za iznos od 33,39 eura¹/251,60 kn počevši od 1. ožujka 2012.,

- za iznos od 32,11 eura¹/241,97 kn počevši od 1. travnja 2012.,

- za iznos od 32,75 eura¹/246,74 kn počevši od 1. svibnja 2012.,

- za iznos od 33,35 eura¹/251,24 kn počevši od 1. lipnja 2012.,

- za iznos od 32,40 eura¹/244,10 kn počevši od 1. srpnja 2012.,

- za iznos od 32,72 eura¹/246,50 kn počevši od 1. kolovoza 2012.,

- za iznos od 32,18 eura¹/242,47 kn počevši od 1. rujna 2012.,

- za iznos od 30,82 eura¹/232,24 kn počevši od 1. listopada 2012.,

- za iznos od 32,26 eura¹/243,05 kn počevši od 1. studenog 2012.,

- za iznos od 33,05 eura¹/249,00 kn počevši od 1. prosinca 2012.,

- za iznos od 32,77 eura¹/246,92 kn počevši od 1. siječnja 2013.,

- za iznos od 29,70 eura¹/223,78 kn počevši od 1. veljače 2013.,

- za iznos od 32,32 eura¹/243,50 kn počevši od 1. ožujka 2013.,

- za iznos od 2.290,52 eura¹/17.257,92 kn počevši od 1. travnja 2013.,

pa sve do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022.  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana. 

              III. Nalaže se tuženiku … banka d.d., Z, OIB: …, da tužitelju J. V. iz B. G., OIB: …,   naknadi parnični trošak u iznosu od 1.758,55 eura¹(slovima: tisuću sedam stotina pedeset osam eura i pedeset pet centi)/13.249,79 kn (slovima:  trinaest tisuća dvije stotine četrdeset devet kuna i sedamdeset devet lipa), zajedno sa zateznom kamatom počevši od 2. siječnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s  preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u točke III. izreke ove presude, a do zatraženog iznosa od 2.256,25 eura.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknuti od strane tuženika.

 

 

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Ugovorom o kreditu broj … od  25. svibnja 2005. tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.100,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Da je temeljem navedenog ugovora tuženik tužitelju je isplatio novčani iznos u kunama prema izračunu banke, te je ugovoreno da će tužitelj isti kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, da je predmetnim ugovorom, koji je kao tipski standardizirani obrazac tuženik pripremio, a tužitelj potpisao kao korisnik kredita, ugovorena je kamatna stopa, koja je promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke odnosno kreditora. Da je tijekom otplate predmetnog kredita, tuženiku su mjesečni anuiteti znatno porasli, što zbog porasta promjenjive kamatne stope, što zbog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posłovni broj P-1401/12 od 5. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posłovni broj 43 Pž-6632/2017 od14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vodenom između tužitelja Potrošački hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i posłovnih banka medu kojima je bila i … bank d. d., pravni prednik tuženika, utvrđeno je da su posłovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Da je navedenom presudom sud naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem, te da u roku Od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda. Sud je nadalje zabranio tuženim bankama takvo ili slično postupanje. Da je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Nadalje, da je temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i … banka Z. d.d., utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do preplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena u unaprijed spomenutom osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka. Isto je potvrđeno i presudom broj Revt-249/14-2 Vrhovnog suda Republike Hrvatske gdje je utvrđena povreda propisa o zaštiti potrošača čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, da je prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava - načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Da je tuženik samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što je utvrđeno i navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten. Da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bitna ugovorna odredba, a tuženik nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Da je tuženik  je za vrijeme otplate kredita mijenjao kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je tužitelj otplatio na ime vraćanja kredita puno veći iznos nego li je bilo ugovoreno osnovnim ugovorom o kreditu i početno ugovorenom kamatnom stopom. Da je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, međutim da ne posjeduje dokumentaciju temeljem koje bi se mogao izvršiti obračun, to isti predlaže sudu da sukladno članku 1 86.b.stavak 3. Zakona o parničnom postupku naloži tuženiku dostavu dokumentacije temeljem koje će se nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja postaviti konačni tužbeni zahtjev. Kako su naprijed navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sukladno odredbama članka 1111., članka 1115 i članka 1046. ZOO. Da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak. l. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Da na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tužitelj predlaže da sudu po provedenom postupku da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu vezanu uz tečaj kune za CHF i način ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao i da će nakon što tužitelju tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju vezanu za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirati i postaviti isti u točno određenom iznosu.

              2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da je tužitelj u cijelosti svoju tužbu pogrešno koncipirao tužbu, na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren, a da interes za podnošenje tužbe postoji samo, ako postoji povreda koju je potrebno otkloniti.

Također tuženik se protivio navodima tužitelja da bi se u konkretnom slučaju na odgovarajući način mogla primijeniti u ovom postupku pravna shvaćanja zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, te smatra da istim odlukama nije utvrđeno da bi bila ništetna odredba o valutnoj klauzuli, a smatra da je u konkretnom Ugovoru o kreditu tuženik primijenio dopuštenu valutnu klauzulu, koja je u skladu sa čl. 22. ZOO.

Tuženik je isticao da je valutna klauzula kako je navedena u Ugovor o kreditu izričito dopuštena klauzula odredbama čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, te da je čl. 7.2. Ugovoru o kreditu dopušten i nije ništetan, pa stoga smatra da ista odredba o valutnoj klauzuli ne može biti ništetna, jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Posebno je tuženik isticao da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio poslovno sposobna osoba, te da prilikom razmatranja ponuđenoga Ugovora o kreditu nije izdvojio, niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakvo razjašnjenje svojih ugovornih obveza, te da bi bilo uopće iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, jer to s obzirom na specifičnost bankovnih usluga ne bi bilo moguće, te da upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, te je na tu okolnost tuženik predlagao saslušanje svjedoka S. K., osobnog bankara tuženika u poslovnici tuženika u Ž. koji je sa tužiteljem pregovarao kod sklapanja Ugovora o kreditu.

Nadalje navodi da tužitelj tužbu temelji na pogrešnoj premisi kao da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo vrijeme, te da pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda.

Dakle tuženik se protivi kako osnovi, tako i visini tužbenog zahtjeva.

Posebno je tuženik isticao prigovor zastare smatrajući da, niti prema jednom zakonskom propisu podnošenje kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača ne može dovesti do prekida zastare za konkretno potraživanje i da vođenje spora povodom kolektivne tužbe nije sprječavalo tužitelja kao potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih prava i na taj način prekine zastaru.

3. Tužba je u ovoj pravnoj stvari upravljena na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti ne gase se, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO/05), koji je važio u vrijeme sklapanja spornog kredita, stoga nije od utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga) kako to u odgovoru na tužbu pogrešno smatra tuženik.

4. Podneskom od 31. svibnja  2023. (list 167-172), a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka postavio i specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude, te je specificirao kako ukupni iznos kondemnatornog tužbenog zahtjeva, tako i pojedinačne iznose kondemnatornog tužbenog zahtjeva, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, na način kako je to pobliže navedeno pod točki II. izreke ove presude.

5. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da je i to čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP).

7. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (-nastavno Direktiva).

9. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

10. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

11. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

12. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, a nesporno je da tužitelj u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu imao i u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište u Ž., te da je ugovor zaključen u Ž., gdje je sjedište poslovne jedinice tuženika.

13. Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a poslovna jedinica u kojoj je zaključen Ugovor o kreditu je u Ž., te stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi i iz naprijed citirane zakonske odredbe (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1752/2019, od 30. ožujka 2020.).

14. Upravo iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u toč. I. izreke ovoga rješenja.

15. Ovdje je potrebno napomenuti je da iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Ž., jer je kao mjesto sklapanja ugovora o kreditu navedena Ž. i to na listu 5 spornog Ugovora.

16. Ovdje potrebno dodati i da je ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 i 52/16- dalje ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

17. Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

18. Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

19. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. ZPK (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je i imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja. Stoga je i iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u toč. I izreke ovog rješenja.

20. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj … od 25. svibnja 2005. s lista 6 do 8 spisa, zahtjev za dostavu dokumentacije s lista 9 spisa, plan otplate s lista 10 spisa,  u knjigovodstvenu karticu s lista 119 do 132 spisa, ugovor o kreditu s lista 131 do 138 spisa, u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope s lista 139 do 142 spisa, saslušanjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., a sud nije izvodio dokaz saslušanjem osobnog bankara, kako je to predložio tuženik, budući da je tuženik na raspravnom ročištu od 5. travnja 2023. odustao od tog dokaznog prijedloga, dok drugih dokaza nije bilo.

21. Cijeneći navode parničnih stranaka i ovako provedene dokaze, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje sud tužbu smatra osnovanom, te je stoga tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljeno u cijelosti.

22. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 25. svibnja 2005. s lista 6 do 8 spisa nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a da je čl. 7.1. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 180 jednakih mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

23. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

25. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

26. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio čl. 4., čl.1., čl. 5. i čl. 7., a kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule, čl.12.8. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita pristao na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, te čl.12.9. kojim je navedeno da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je tuženik-banka informirala o posljedicama i svim  eventualnim rizicima tečaja CHF.

27. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo.

        28. Upravo zbog svega naprijed navedenog ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je analizom sporne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, ugovoreno da visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno Odluci Banke, pa je utvrđeno da je ista identična ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

29. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

30. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

31. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

32. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu, čl. 4., čl.1., čl.5. i čl. 7., a kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule, te čl.12.8. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita pristao na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, te čl.12.9. kojim je navedeno da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je tuženik-banka informirao o posljedicama i svim  eventualnim rizicima tečaja CHF.

33. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, (ZOO…) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

34. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec. iz Ž.

35. Iz plana otplate (list 139 i 142) i nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka M. I. utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,730932 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,25% godišnje i rokom otplate od 180 mjeseci. Nadalje, proizlazi da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata (7 puta ukupno, od čega 4 puta na višu od početno ugovorene kamatne stope i 3 puta na niže od početno  ugovorene kamatne stope) mijenjale, te da se tečaj CHF mijenjao, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

36. U svom nalazu i mišljenju vještak je uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i sve naknadne promjene kamatnih stopa utvrdio preplatu tj. ukupnu pozitivnu razliku u uplatama izvršenim od strane tužitelja (kada je kamata bila viša od ugovorene) u iznosu od 159,39 eura/1.199,75 kn, te ukupnu negativnu razliku (kada je kamata bila niža od ugovorene) od 135,02 eura/1.018,08 kn; a ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF vještak je utvrdio u sveukupnom iznosu od 3.160,18 eura/23.810,49 kn, ovo uzimajući u obzir i tzv. "negativne razlike", kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog. S tim da tzv. ukupne "pozitivne razlike" iznose 3.297,84 eura/24.847,82 kn.

37. Na pisani nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbi, dok tužitelj nije, te je stoga tužitelj svoj tužbeni zahtjev podneskom od 31. svibnja 2023. (list 167 do 172)  specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način da je potraživao samo tzv. "pozitivne razlike".

38. Primjedbe tuženika nisu bile na matematički izračun, nego na način na koji je sud postavio vještaku  nalog za vještačenje, te u sladu s kojim je vještak i proveo vještačenje, smatrajući da je nalog za vještačenje postavljen pod pretpostavkom kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj kune u odnosu na CHF, a što nije bila volja ugovornih strana, niti je tako ugovoreno. Ove primjedbe tuženika su po svom karakteru primjedbe pravne prirode i na iste se vještak stoga nije posebno očitovao.

39. Vještak je naveo da je u nalazu i mišljenju utvrdio i pozitivne i negativne razlike, kako kod promjene kamatne stope tako i kod promjene tečaja, a da je podnesak tužitelja od 31. svibnja 2023.kojim je specificiran tužbeni zahtjev postavljen na način da potražuje samo pozitivne promjene odnosno promjene zbog povećanja kamatne stope i promjene zbog povećanja tečaja, dok tzv. negativne razlike tužitelj ne uzima u obzir.

40. Vještak primjećuje da je kod izračuna preplate temeljem ništetnih odredbi zbog promjenjive kamatne stope vještak utvrdio i pozitivne i negativne razlike, koje ukupnom zbroju daju negativan iznos od minus 24,37 eura odnosno minus 181,67 kn, a vezano za izračun preplate temeljem ništetnih odredbi u vezi sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, umanjivši isti za tzv. negativne razlike zbog promjene kamatne stope i tečaja, tako da kada se učini isto, u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu trebali bi se brisati svi pojedinačni iznosi počevši od prvog do iznosa od 21,68 eura/163,37 kn od 1. prosinca 2010., te umjesto toga treba stajati iznos 8,94 eura/67,35 kn, te bi se mijenjao shodno tome i ukupan iznos tako da umjesto iznosa od 3.432,86 eura/25.868,90 kn treba stajati iznos od 3.135,81 eura/23.626,76 kn, no da je pravno pitanje kako će sud presuditi, da li uzimajući ove razlike u obzir ili ne.

              41.Tužitelj je na usmeno izlaganje vještaka (koji vrši umanjenje iznosa na koje bi tužitelj imao pravo), prigovorio, smatrajući da nije jasno temeljem čega je vještak jednostavno iskazao da tužitelj nema pravo potraživati evidentne iznose prekoračenja za sve svoje tražbine do 1. prosinca 2010., da je iz spisa je vidljivo da tuženik nije istakao nikakav protutužbeni zahtjev, prigovor prijeboja bilo procesno bilo materijalno, tako da nije jasno temeljem čega bi se trebao umanjivati evidentno postojeću tražbinu tužitelja kako je to vještak i utvrdio u svom pisanom nalazu. Tužitelj smatra ukoliko bi sud i utvrdio da bi unatoč tome što tuženik nema nikakav zahtjev prema tužitelju istaknut u ovom postupku, da bi dosuđivanje bilo kakve tražbine tuženiku bez postavljenog zahtjeva bilo bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 2. ZPP kojim je jasno navedeno da sud može suditi jedino u okviru postavljenih tužbenih zahtjeva stranaka ukoliko postoji tužbeni i protutužbeni zahtjev, a kako u konkretnom slučaju zahtjeva tuženika nema, sud obzirom na navedeno načelo vezanosti tužbenim zahtjevima stranaka ne može suditi, niti contra petita, niti ultra petita pa bi bilo kakvo dosuđivanje tzv. negativnih razlika bilo suprotno ovom temeljenom načelu ZPP.

              42.Tužitelj ističe da kada bi tuženik i imao pravo na istu tražbinu i kada bi istu sukladno procesnim pravilima postavio u ovome postupku da je nastupila zastara tražbina jer se tražbine odnose na razdoblje 2006., 2007. i 2008., a od kada je proteklo više od 15 godina, tako da je nastupila zastara, stoga tužitelj ističe prigovor zastare za eventualno moguće tražbine tuženika.

43. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe, te ga naknadne primjedbe tužitelja nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu.

44. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

45. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

46. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

47. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,25%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,25% sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa.

48. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

49. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačnog trajanja kredita u valuti CHF obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,50%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

50. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača od 2003., Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

51. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-708/2022, od 29. lipnja 2022.). Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika u pogledu načina određivanja zadatka vještaku, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan i svako prilagođavanje ništetne ugovorne odredbe značilo bi ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno.

52. Identično se odnosi i na nalog temeljem kojega je vještak utvrđivao preplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu u vrijeme isplate kredita kao jedini poznati parametar .

53. U ovom predmetu tuženik, ne postavlja zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja vezano za tzv. negativne razlike, niti prigovora visini tražbine, niti ističe prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora stoga i kada je kamata bila niža od početno ugovorene.

54. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. pravni stav je da bi valjalo bi umanjiti tzv. pozitivne razlike za tzv. negativne razlike i stoga odbiti tužitelja koji je potraživao samo pozitivne razlike, jer nije pravilno pravno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo, ako istakne zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja, nego da je dovoljno da tuženik u toj situaciji prigovori visini tražbine, ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja od onoga koji je egzistirao u vrijeme zaključenja ugovora, a analogno tome  i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, a prema kojima je utvrđena u postupku obveza tuženika, jer tuženik ne potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog, nije niti primio, pa nije, niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti, te da zato valja umanjiti tzv. pozitivne razlike na ime tečaja CHF ( analogno i na ime promjene kamatne stope) za tzv. negativne razlike.

55. U vezi isplate iznosa koji se odnosi na odredbe vezane za pretplatu temeljem ništetnih odredbi veznih za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. valjalo bi umanjiti tzv. pozitivne razlike za tzv. negativne razlike i stoga odbiti tužitelja koji je potraživao samo pozitivne razlike sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini iznosa tzv. negativnih razlika, jer je nesporno da je u ovom postupku utvrđeno da je u određenom periodu povoljniji tečaj CHF i kamatna stopa bila za tužitelja kao primatelja kredita i da je zbog toga u određenim periodima, koje je utvrdio vještak tužitelj zbog toga plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF i kamatne stope koji su bili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. No, u pogledu ovih razlika tuženik nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, niti je tijekom postupka istakao prigovor da je prilikom obračuna više primljenog, zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule i promjene kamatne stope potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženik dakle u ovoj parnici ne postavlja zahtjev za isplatu, niti prigovora visini tražbine, niti ističuće prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži(povoljniji za tužitelja) i kada je kamata bila niža od početno ugovorene od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženog. Dakle, imajući u vidu da u ovom predmetu tuženik, niti prigovora visini tražbine, niti ističe prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora stoga i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, u tom slučaju, nema bilo kakve osnove za umanjivanje tužiteljeve tražbine za tzv. negativne razlike na ime tečaja CHF i na ime promjene kamatne stope, te je stoga sud uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao pod točkom III. izreke ove presude.

56. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ZOO, jer je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora.

57. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl.29. ZOO.

58. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.  Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. 

59. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 4,730932 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

60. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju  nakon  sklapanja  ugovora  pa do  konačne  otplate  kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. 

61. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom. 

62. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 % (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

63. Identično se odnosi i na nalog temeljem kojega je vještak utvrđivao pretplatu temeljem odredbe o valutnoj klauzuli, gdje je uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu.

64. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom Ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini odrediv postotak kamatne stope koje je bilo moguće primijeniti.

65. Isto tako sud nije prihvatio, niti prigovor tuženika, a koji se odnosio na način izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, odnosno prigovor tuženika da se na taj način isti kredit pretvorio u kunski kredit, a kamata koja je ugovorena kao promjenjiva u fiksnu, što nije bila volja ugovornih strana.

66. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati utvrđena ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odredivi kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe. 

67. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

68. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN142/12, 103/14, 118/14, 107/15,  37/22, 126/22, 138/23 - nastavno OT).

69. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. OT), sastav 2 obrazložena podneska (i to podnesak od 13. svibnja 2022. i 31. svibnja 2023.), zastupanja tužitelja na 3 ročišta (Tbr. 9. toč 1. OT i to ročište od 11. listopada 2022., 5. travnja 2023. i 16. studeni 2023.), svaka radnja 199,08 eura, odnosno ukupno 1.194,48 eura, te pripadajući PDV od 298,62 eura, što ukupno iznosi 1.493,31 eura.

70. Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura/ 2.000,00 kn, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 1.758,55 eura, pa je imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

71. Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

72. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu ove kamate.

73. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška 248,85 eura na ime sastava podneska od 19. kolovoza 2022., te iznos od 248,85 eura na ime sastava podneska od 03. listopada 2023., sve sa pripadajućim PDV-om, ovo stoga što su ti podnesci dostavljeni tužitelju znanja radi i nije bilo potrebe da se tužitelj na njih očituje, pa se ovaj dio zahtjeva za naknadu troška ukazuje kao nepotreban, jer ovi troškovi nisu bili nužni  za vođenje postupka.

 

U Županji  2. siječnja 2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

O tom obavijest:

 

1.                            Tužitelj po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B.,
2.                            Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD L. i p. d.o.o. iz Z.