REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10023/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri, Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Nikše Valjalo, odvjetnika i punomoćnice tuženika Đine Lukac Novaković, odvjetnice, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012238771 sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora i tužitelja ČČ iz [adresa], kao korisnika kredita, dana 23. siječnja 2007. godine, a koja u čl. 4. st. 1. glasi:

"…po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…",

te u čl. 4. st. 2. glasi:

"Visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno broj grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita…", a u čl. 7. st. 2. glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete".

II. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012238771 sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora i tužitelja ČČ iz [adresa], kao korisnika kredita, dana 23. siječnja 2007. godine, a koja u čl. 7. st. 2. glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju EČ, iz [adresa], iznos u visini od 10.702,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos:

- 7,00 EUR tekuće od 16. ožujka 2007. godine pa do isplate,

- 0,42 EUR tekuće od 16. travnja 2007. godine pa do isplate,

- 1,01 EUR tekuće od 16. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- 11,36 EUR tekuće od 16. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- 8,37 EUR tekuće od 16. travnja 2008. godine pa do isplate,

- 8,70 EUR tekuće od 16. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 20,12 EUR tekuće od 16. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 4,67 EUR tekuće od 16. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 44,83 EUR tekuće od 16. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 45,10 EUR tekuće od 16. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 33,62 EUR tekuće od 16. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 35,21 EUR tekuće od 16. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 36,56 EUR tekuće od 16. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 29,59 EUR tekuće od 16. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 32,60 EUR tekuće od 16. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 27,38 EUR tekuće od 16. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 33,04 EUR tekuće od 16. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 26,87 EUR tekuće od 16. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 31,73 EUR tekuće od 16. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 30,00 EUR tekuće od 16. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 40,96 EUR tekuće od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 47,45 EUR tekuće od 16. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 45,87 EUR tekuće od 16. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 54,07 EUR tekuće od 16. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 66,35 EUR tekuće od 16. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 67,56 EUR tekuće od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 84,32 EUR tekuće od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 84,19 EUR tekuće od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 113,67 EUR tekuće od 16. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 95,93 EUR tekuće od 16. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 100,26 EUR tekuće od 16. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 119,88 EUR tekuće od 16. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 121,57 EUR tekuće od 16. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 114,52 EUR tekuće od 16. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 118,74 EUR tekuće od 16. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 120,70 EUR tekuće od 16. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 132,25 EUR tekuće od 16. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 159,14 EUR tekuće od 16. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 188,09 EUR tekuće od 16. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 225,24 EUR tekuće od 16. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 170,49 EUR tekuće od 16. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 152,23 EUR tekuće od 16. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 153,42 EUR tekuće od 16. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 157,05 EUR tekuće od 16. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 171,54 EUR tekuće od 16. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 175,85 EUR tekuće od 16. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 170,43 EUR tekuće od 16. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 170,12 EUR tekuće od 16. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 173,32 EUR tekuće od 16. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 176,83 EUR tekuće od 16. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 171,69 EUR tekuće od 16. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 169,19 EUR tekuće od 16. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- 157,89 EUR tekuće od 16. rujna 2012. godine pa do isplate,

- 170,02 EUR tekuće od 16. listopada 2012. godine pa do isplate,

- 174,39 EUR tekuće od 16. studenog 2012. godine pa do isplate,

- 170,56 EUR tekuće od 16. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- 165,58 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- 164,52 EUR tekuće od 16. veljače 2013. godine pa do isplate,

- 162,10 EUR tekuće od 16. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- 173,38 EUR tekuće od 16. travnja 2013. godine pa do isplate,

- 156,97 EUR tekuće od 16. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- 155,07 EUR tekuće od 16. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- 155,76 EUR tekuće od 16. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- 155,33 EUR tekuće od 16. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- 160,91 EUR tekuće od 16. rujna 2013. godine pa do isplate,

- 165,33 EUR tekuće od 16. listopada 2013. godine pa do isplate,

- 166,91 EUR tekuće od 16. studenog 2013. godine pa do isplate,

- 172,89 EUR tekuće od 16. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- 166,82 EUR tekuće od 16. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- 159,33 EUR tekuće od 16. veljače 2014. godine pa do isplate,

- 164,08 EUR tekuće od 16. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- 160,29 EUR tekuće od 16. travnja 2014. godine pa do isplate,

- 155,38 EUR tekuće od 16. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- 155,96 EUR tekuće od 16. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- 160,08 EUR tekuće od 16. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- 161,62 EUR tekuće od 16. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- 162,95 EUR tekuće od 16. rujna 2014. godine pa do isplate,

- 166,04 EUR tekuće od 16. listopada 2014. godine pa do isplate,

- 170,49 EUR tekuće od 16. studenog 2014. godine pa do isplate,

- 170,82 EUR tekuće od 16. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- 171,11 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. veljače 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. travnja 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- 171,04 EUR tekuće od 16. rujna 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.242,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom, i to:

- 54,24 EUR tekuće od 16. kolovoza 2007. godine pa do isplate,

- 54,23 EUR tekuće od 16. rujna 2007. godine pa do isplate,

- 53,13 EUR tekuće od 16. listopada 2007. godine pa do isplate,

- 54,46 EUR tekuće od 16. studenog 2007. godine pa do isplate,

- 53,43 EUR tekuće od 16. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- 55,12 EUR tekuće od 16. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- 97,32 EUR tekuće od 16. veljače 2008. godine pa do isplate,

- 100,18 EUR tekuće od 16. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- 99,53 EUR tekuće od 16. travnja 2008. godine pa do isplate,

- 96,25 EUR tekuće od 16. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- 97,29 EUR tekuće od 16. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- 96,46 EUR tekuće od 16. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- 95,99 EUR tekuće od 16. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- 96,24 EUR tekuće od 16. rujna 2008. godine pa do isplate,

- 99,60 EUR tekuće od 16. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 102,08 EUR tekuće od 16. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 98,73 EUR tekuće od 16. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 110,56 EUR tekuće od 16. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 110,61 EUR tekuće od 16. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 108,05 EUR tekuće od 16. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 108,41 EUR tekuće od 16. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 108,71 EUR tekuće od 16. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 107,16 EUR tekuće od 16. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 107,83 EUR tekuće od 16. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 106,66 EUR tekuće od 16. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 107,92 EUR tekuće od 16. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 106,55 EUR tekuće od 16. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 107,63 EUR tekuće od 16. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 107,25 EUR tekuće od 16. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 109,69 EUR tekuće od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 108,08 EUR tekuće od 16. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 107,74 EUR tekuće od 16. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 109,51 EUR tekuće od 16. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 112,18 EUR tekuće od 16. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 112,44 EUR tekuće od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 116,07 EUR tekuće od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 116,05 EUR tekuće od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 122,44 EUR tekuće od 16. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 118,59 EUR tekuće od 16. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 119,53 EUR tekuće od 16. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 99,99 EUR tekuće od 16. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 100,29 EUR tekuće od 16. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 99,06 EUR tekuće od 16. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 99,79 EUR tekuće od 16. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 100,14 EUR tekuće od 16. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 102,16 EUR tekuće od 16. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 89,22 EUR tekuće od 16. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 93,45 EUR tekuće od 16. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 98,88 EUR tekuće od 16. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 73,24 EUR tekuće od 16. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 71,09 EUR tekuće od 16. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 71,23 EUR tekuće od 16. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 71,66 EUR tekuće od 16. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 73,37 EUR tekuće od 16. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 73,87 EUR tekuće od 16. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 73,23 EUR tekuće od 16. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 73,20 EUR tekuće od 16. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 73,57 EUR tekuće od 16. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 73,99 EUR tekuće od 16. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 73,38 EUR tekuće od 16. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 73,09 EUR tekuće od 16. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- 71,76 EUR tekuće od 16. rujna 2012. godine pa do isplate,

- 73,18 EUR tekuće od 16. listopada 2012. godine pa do isplate,

- 73,70 EUR tekuće od 16. studenog 2012. godine pa do isplate,

- 73,25 EUR tekuće od 16. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- 72,66 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- 72,54 EUR tekuće od 16. veljače 2013. godine pa do isplate,

- 72,25 EUR tekuće od 16. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- 73,58 EUR tekuće od 16. travnja 2013. godine pa do isplate,

- 71,65 EUR tekuće od 16. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- 71,42 EUR tekuće od 16. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- 71,50 EUR tekuće od 16. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- 71,45 EUR tekuće od 16. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- 72,11 EUR tekuće od 16. rujna 2013. godine pa do isplate,

- 72,63 EUR tekuće od 16. listopada 2013. godine pa do isplate,

- 72,82 EUR tekuće od 16. studenog 2013. godine pa do isplate,

- 73,52 EUR tekuće od 16. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- 72,81 EUR tekuće od 16. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- 14,73 EUR tekuće od 16. veljače 2014. godine pa do isplate,

- 14,86 EUR tekuće od 16. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- 14,76 EUR tekuće od 16. travnja 2014. godine pa do isplate,

- 14,63 EUR tekuće od 16. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- 14,65 EUR tekuće od 16. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- 14,75 EUR tekuće od 16. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- 14,79 EUR tekuće od 16. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- 14,83 EUR tekuće od 16. rujna 2014. godine pa do isplate,

- 14,91 EUR tekuće od 16. listopada 2014. godine pa do isplate,

- 15,02 EUR tekuće od 16. studenog 2014. godine pa do isplate,

- 15,03 EUR tekuće od 16. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. veljače 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. travanja 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- 15,04 EUR tekuće od 16. rujna 2015. godine pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju EČ, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 807,25 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2024. godine pa do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012238771 na iznos u visini od 154.860,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, ovdje tuženika (čl.7. Ugovora o kreditu), ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,15%. Navodi da zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te jednostranih promjena kamatne stope, početni anuitet po zaključenom Ugovoru o kreditu je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj navodi kako je nesporno da je tuženik Ugovor o kreditu sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenljivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe samo banka svojom jednostranom odlukom. Ističe da je zbog ništetne odredbe/i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a onda posljedično i odluka kojima je tuženik jednostrano (bez ikakve mogućnosti na strani tužitelja da kao ugovorna strana o istom pregovara) mijenjao kamatnu stopu, platio tuženiku više iznose dužnih kamata od onih koje je trebao platiti prema početnoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu koja je iznosila 4,15 %. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013. godine te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine. Nadalje navodi da je dana 7.12.2015. godine sklopio s tuženikom I.(prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012238771, a dana 22.9.2017. godine Ugovor o stambenom kreditu broj 9021623336 čija namjena je otplata kredita broj 9012238771. Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjive kamatne stope, te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi. Navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom 2015.g. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Po pitanju utjecaja sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, relevantna sudska praksa je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora i da je pitanje valjanosti sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu u CHF koji je sklopljen sukladno izmjenama i dopunama ZID ZPK (konverzija) konačno riješio Vrhovni sud u tzv. Oglednom postupku rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019 od 04.03.2020. godine. Tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. U odnosu na ugovorno odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke ističe da su te odredbe izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (čl. 1. st. 3. Dodatka) i da je prihvatio izračun konverzije (čl.2. Dodatka), a za ništetnost odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu (konvertirani kredit) navodi kako ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti ako je banka postupala u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su u tom slučaju, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne i razumljive. Tuženik nadalje navodi da s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tuženik tu konverziju proveo upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015. Predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. U odnosu na ništenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ističe da ugovaranje valutne klauzule temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima je dopušteno, a svaki poduzetnik neovisno kojom se djelatnošću bavi može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu pa tako i tuženik. Tuženik navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik ističe da je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je isti odraz stvarne volje ugovornih strana, pa kako je riječ o javnobilježničkom aktu zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. godine. Tuženik nadalje navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u smislu da bi navedenom presudom bila ustanovljen fiksni tečaj kroz cijelo razdoblja otplate kredita. Tuženik navodi da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stanaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Navodi da Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7. istog, detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Tuženik navodi da sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. U odgovoru na tužbu tuženik detaljno obrazlaže iz kojih razloga se mijenjala visina kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblje te ističe kako je prema tadašnjoj regulativni bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu kako je ugovoreno. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. (list 10-13, list 35-37 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012238771 od 23.01.2007.g., Ugovor o stambenom kreditu broj 9021623336 od 13.09.2017.g. (list 14-31 spisa), Otplatni plan (list 32-33 spisa), Pregled uplata po kreditu (list 38-45 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 11.02.2020.g. (list 46-55 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013.g. (list 56-63 spisa), Izračun konverzije (list 64-70 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012238771 od 07.12.2015.g. uz plan otplate (list 71-90 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope uz otplatni plan (list 91-148 spisa), odluke Županijskih sudova (list 240-251 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod činjeničnih navoda tužbe. Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Navodi da tužitelju na pripada nikakav iznos budući je provedena konverzija čime je tužitelj obeštećen u cijelosti.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke.

6. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužitelja s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu.

7. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelja u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012238771 od 23. siječnja 2007.g. utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 154.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,15% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 4. Ugovora), stambeni kredit (čl. 2 Ugovora ). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (360 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF).

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužitelju pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012238771 dana 23. siječnja 2007. godine na iznos od 154.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% na rok od 360 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 14-22 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012238771 dana 07.12.2015.g. kojim je konvertiran kredit (list 71-76 spisa).

Tužitelj uz tužbu dostavlja Ugovor o kreditu koji su sklopili Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, ovdje tuženik i ČČ, iz [adresa], ovdje tužitelj, dana 13.09.2017.g. na iznos od 528.500,00 kn. Sud nije posebno ocjenjivao u dokaznom postupku Ugovor o stambenom kreditu od 13.09.2017.g. imajući u vidu da isti nije predmet ovog spora, te imajući u vidu da je Ugovor o stambenom kreditu sklopljen nakon što je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu dana 07.12.2015. godine time da je Ugovor o stambenu kreditu na koji se poziva tužitelj sklopljen 13.09.2017. godine te iz navedenog ugovora proizlazi da je sklopljen u HRK.

12. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan za osobne potrebe, tuženik je nudio kredit u CHF kao povoljniji kredit i najbolju opciju za stambeni kredit, nisu mu nudili kredit u EUR i kunama. Navodi da nije bio upozoren na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF niti mu je djelatnica banke pojašnjavala temeljem kojih parametara bi se mijenjala kamatna stopa. Prije nego što je potpisao ugovor isti je pročitao, po struci je strojarski tehničar, SSS, nisu mu bili jasni svi pravni pojmovi u ugovoru i najviše je bio skoncentriran na otplatni plan. Navodi da se ne sjeća da bi mu javni bilježnik tumačio ugovorne odredbe. Nadalje iskazuje kada mu je banka ponudila konverziju kredita on je to prihvatio jer je bila niža mjesečna rata, ne sjeća se da li je imao prigovor na izračun konverzije, ali smatra da ga banka nije u cijelosti obeštetila prilikom sklapanja dodatka ugovoru, nije tražio još daljnju razliku ili preplatu prilikom sklapanja dodatka ugovoru, ali se sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao nikakvih svojih prava koja bi imao iz ugovora koji je sklopljen 2007. godine. Navodi da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe dodatka ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora 2007. godine nije bio nositelj obrta niti neke druge trgovačke djelatnosti, osobno je kredit otplaćivao. Nadalje navodi da prilikom izračuna konverzije utvrđeni su preplaćeni iznosi, ali je banka taj novac koristila za umanjenje rata euro kredita.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik ne predlaže provođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđenja činjeničnih navoda iz tužbe.

13. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer su sklapanjem novog ugovora tj. Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili 23. siječnja 2007. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao djelomično osnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 27. srpnja 2020. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine). U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a za koju tražbinu tužitelja tuženik ističe da je nastupila zastara sud je utvrdio imajući u vidu dan podnošenja tužbe da je zastara nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine.

15. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 81.862,45 EUR, da je iznos preplate u visini od 7.313,65 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za otplatu budućih anuiteta kredita umanjene glavnice (čl.5. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. čl. 4., čl.5., čl.6. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 7. – visina kamatne stope, čl. 8., čl. 9.čl. 10.

- osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 11.- troškovi).

16. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

17. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

18. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

19. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

20. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

22. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 23. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 154.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije. Nije sporno da se mijenjala i kamatna stopa u vremenskom razdoblju od dana isplate kredita i dana 30.09.2015. godine.

23. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 17. lipnja 2024. godine (list 193-231 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,15% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,15%. Vještak u mišljenju navodi da

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.207,52 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 54.572,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.242,99 EUR

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 80.634,55 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.702,00 EUR.

- ukupna razlika između anuiteta zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja (toč.1. i toč.2. Zaključka) za koju je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 135.206,72 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 17.944,99 EUR,

Vještak navodi u svezi dijela zadatka od strane suda: „da vještak utvrdi preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do dana 07.11.2017. godine“, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Ističe kako prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Vještak napominje da od 30.09.2015. godine Banka primjenjuje kamatnu stopu koja se primjenjuje na kredite u EUR, isto tako od navedenog dana se anuiteti obračunavaju u valuti EUR. Na temelju toga utvrđen je novi otplatni plan koji bi bio utvrđen da je kredit i početno odobren u EUR uvažavajući sve izmjene uvjeta tijekom vijeka trajanja kredita .

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava u cijelosti, obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe kako nalaz vještaka je pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je ista provedena, uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije, a u nalazu nisu uzeti u obzir niti efekti konverzije. Tuženik osporava nalaz i mišljenje imajući u vidu da prema stajalištu tuženika nema osnova za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope nakon što je konvertiran kredit. Navodi da vještak nije imao u vidu ovaj preplaćeni iznos koji je banka koristila za umanjenje budućih rata euro kredita i da bi za taj iznos trebalo umanjiti utvrđenu preplatu do dana konverzije.

Tužitelj se protivi dopuni vještačenja i umanjenju utvrđenih preplaćenih iznosa koji su izračunati do dana konverzije. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da dopunom vještačenja jer takav dokazni prijedlog tuženika nije pravovremen, time da se ne radi o dokaznom prijedlogu kojeg tuženik bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti u odgovoru na tužbi i na pripremnom ročištu. Sud je ocijenio daljnje navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak te iz razloga koji su prethodno navedeni i obrazloženi u odnosu na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

24. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 9012238771 od 23. siječnja 2007. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je riječ o stabilnoj valuti CHF.

26. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

29. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu iz 2007. godine sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja EČ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

30. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 10.702,00 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

31. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

32. Tužitelj nakon dostavljenog nalaza i mišljenja usklađuje tužbeni zahtjev te navodi da uvažavajući činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zauzeo stav na sjednici građanskog odjela od 31.siječnja 2022.g. temeljem kojeg se zastarni rok za potraživanja koja proizlaze iz kolektivne parnice računa od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnoj parnici odustaje od potraživanja s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva te predlaže meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi.

Odredbom čl. 193. stavak 2. ZPP-a propisano je da se tužba može povući i nakon što se tuženik upusti u raspravljanje sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Tuženik se podneskom od 30. srpnja 2024. godine protivi povlačenju tužbe u dijelu kojim je tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope, predlaže da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu te zahtjeva naknadu troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

Kako se tuženik protivio djelomično povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva to je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope. Sud pri tome ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da je u tom dijelu (s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke) nastupila zastara tražbine tužitelja. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavljenim u tužbi zahtijevao isplatu iznosa u visini od 18.263,96 EUR (137.609,77 kn), te podneskom od 24. srpnja 2024. godine zahtjeva konačno urešenim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 10.702,00 EUR (80.634,22 kn), slijedom čega je konačni tužbeni zahtjev umanjen za gore navedeni iznos od 7.561,96 EUR. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude. U odnosu na zahtijevani trošak tuženika za povučeni dio tužbenog zahtjeva sud je o zahtjevu tuženika odlučio imajući u vidu odredbu čl. 154. stavak 2. ZPP-a.

26. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 27.07.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 24.07.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 800,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.000,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (19,27%) priznat je trošak u iznosu od 192,70 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, te trošak plaćane sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,55 EUR (list 150 spisa), ukupno 807,25 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku