Broj: Ppž-11317/2021
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ŠZ, kojeg brani Ivka Kemec, odvjetnica u Đakovu, zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem braniteljice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, od 1. listopada 2021., broj: 10. Pp J-549/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. ŠZ preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci na način da se prekršaj činjenično opisan u izreci pobijane presude za koji je okr. ŠZ proglašen krivim, pravno označava kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90. i 29/94.).
II. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba okr. ŠZ te prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje.
III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. ŠZ obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu 30,00 (trideset) eura u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. ŠZ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj pravno označen kao prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna od 520,00 kuna što je protuvrijednost 69,02 eura koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka od 200,00 kuna.
2. Protiv te presude okr. ŠZ je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o trošku postupka, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje, a podredno, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. PZ-a, jer je primijenio propis koji nije mogao, odnosno, pravno označio djelo činjenično opisano u izreci kao prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, umjesto kao prekršaj iz čl. 13. istog zakona, za koji ga se i tereti u optužbi.
5. Ispravno okrivljenik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude pogrešno pravno označio prekršaj za koji se okrivljenik tereti kao prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, iako ga se prema činjeničnom opisu optužnog prijedloga (koji tužitelj nije mijenjano niti nadopunjavao) tereti za počinjenje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, čime je sud prekoračio optužbu (i po navodu žalitelja povrijedio okrivljenikovo pravo obrane jer se okrivljenik može uspješno braniti samo kada zna za koje se djelo tereti i koje je navedeno u optužbi). Naime, prvostupanjski je sud u izreci pobijane presude proglasio okrivljenika krivim za isti činjenični opis prekršaja koji mu se i u optužnom prijedlogu stavlja na teret, dok je promijenio pravnu oznaku dijela na teže za okrivljenika, odnosno, umjesto pravne oznake prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira iz optužbe, naznačio je pravnu oznaku prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, obrazlažući isto time da smatra da djelo iz optužbe svojim intenzitetom nadilazi radnje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
5.1. Postupivši na opisani način, prvostupanjski sud je sam, bez izmjene ili dopune optužbe od strane ovlaštenog tužitelja, proglasio okrivljenika krivim za drukčiji, teži prekršaj jer je izmjenom pravne kvalifikacije proglasio okrivljenika krivim za nešto teže od onoga što mu se optužbom stavlja na teret. Naime, bez obzira što je u čl. 179. st. 4. PZ-a propisano da sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, nije mogao proglasiti krivim okrivljenika za teže od onoga za što se optužuje. Prema stavu ovog suda je potrebno postupiti sukladno čl. 449. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24) koji propisuje da sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret. Stoga, bez obzira što prvostupanjski sud smatra da okrivljenikovo postupanje opisano u optužbi (jednako kao i u izreci), ispunjava zakonsko obilježje drukčijeg, težeg prekršaja jer je po stavu suda bilo osobito drsko i nepristojno (što je obilježje čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog red i mira), prvostupanjski sud nije mogao utvrđivati niti ocjenjivati tu kvalifikatornu okolnost jer nije bila niti naznačena niti opisana u optužbi, a niti ju je tužitelj tijekom postupka dodao u činjenični opis pa sud nije mogao u tom smislu pravno označiti prekršaj težim, što upravo čini kada mijenja pravnu kvalifikaciju na teže za okrivljenika, čime prekoračuje optužbu te čini bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a.
5.1.1. S obzirom na ovlaštenje iz čl. 207. PZ-a prema kojem će drugostupanjski sud ako prihvati pravilnim i potpuno utvrđenim činjenično stanje utvrđeno u postupku, preinačiti presudu pravilnom primjenom zakona, ovaj sud je prihvaćajući žalbu okrivljenika uslijed prekoračenja optužbe, preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci te prekršaj za koji se okrivljenik tereti u optužbi i izreci prvostupanjske presude, pravilno pravno označio kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao što je to bilo i naznačeno u optužbi. S obzirom na saniranu povredu u vidu preinake pravne kvalifikacije kao u t. I. izreke ove odluke, zbog počinjene povrede odredbe materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. PZ-a, ukazuje se da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane zbog nemogućnosti iznošenja djelotvorne obrane u odnosu na prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na koje se poziva u žalbi, budući da okrivljenik preinakom kao u t. I. izreke ove odluke nije osuđen za nešto drugo od onoga što mu se optužbom stavlja na teret. Iz istih razloga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u pogledu nedostatka valjanih razloga za promijenjenu pravnu kvalifikaciju.
6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okr. ŠZ u žalbi navodi da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno da je presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka (nakon sanirane povrede materijalnog prava). Naprotiv, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, odnosno da je nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik prešao granice pristojnog ponašanja vikom i primjenom sile na javnom mjestu, iz čega ne proizlazi zaključak suda da se radi o međusobnom „sukobu“ kako se to želi nametnuti u žalbi. Pri tome je sud dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika upravo zbog u izreci opisanog ponašanja. Nadalje, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja pa izreka presude nije nejasna niti nerazumljiva kako to navodi žalitelj.
6.1. Stoga su neosnovani navodi okrivljenika da je počinjena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.
7. Žaleći se nadalje zbog pogrešno i neutvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome navodi okolnosti koje su prethodile kritičnom događaju opisujući odnos između njega kao stranke i oštećenika kao odvjetnika kojem je dao punomoć za zastupanje u parničnom postupku vezano za cjelokupnu okrivljenikovu imovinu, ističući razloge nezadovoljstva zastupanjem izabranog odvjetnika FZ, osporavajući njegov iskaz kao i iskaz ispitane svjedokinje ŠZB, njegove majke te poričući da bi se ponašao na način kako ga se tereti, a da je svjedok, okrivljenikov odvjetnik, bio taj koji se nepristojno, agresivno i neprofesionalno ponašao prema žalitelju, osobi starije životne dobi koja se teško kreće, vičući na njega.
7.1. Ovakvim žalbenim navodima okrivljenik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, ističući da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik vikao i zamahnuo stolcem prema svom tadašnjem odvjetniku te da je odluka donesena na temelju neistinitih i proturječnih iskaza ispitanih svjedoka koji su iskazivali drugačije od okrivljenika kao i da odvjetnički ured nije javno mjesto.
7.2. Međutim, po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Opravdano je prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedoka FZ, odvjetnika kojeg je okrivljenik opunomoćio za zastupanje u parničnom postupku, a koji je opisao kada i u kojem trenutku je okrivljenik, nezadovoljan njegovim radom počeo vikati te zamahnuo stolcem na njega, kao i na temelju iskaza ŠZB koja je došavši u ured čuvši komešanje, vidjela okrivljenika i svjedoka, kako u zraku drže stolac, pri čemu je svjedok bio naslonjen na zid i vrata, a koje iskaze svjedokinja, koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik na opisani način remetio javni red i mir. Upravo je nedosljednost u obrani okrivljenika koji je rekao da je stolac uzeo FZ kako bi njime izgurao okrivljenika iz ureda dok je tijekom suočenja promijenio taj dio iskaza navodeći da nitko nije uzeo stolac, prvostupanjski sud pravilno vrednovao kada je ocijenio obranu okrivljenika neuvjerljivom, za razliku od dosljednog iskazivanja svjedoka, osobito iz razloga što je i svjedokinja ŠZB potkrijepila iskaz svjedoka vidjevši da su stolac oboje držali u zraku, FZ naslonjen na zid i vrata, a okrivljenik nasuprot njega te da se taj stolac inače nalazi ispred stola (pokraj stranke), što je potvrdio i svjedok, FZ.
7.2.1. Stoga, navodi žalbe kojima okrivljenik bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedoka i opravdati svoje postupanje, ističući između ostalog i svoju nemoć, ne mogu osloboditi okrivljenika od prekršajne odgovornosti.
7.3. U odnosu na navod žalbe da se predmetni događaj nije dogodio na javnom mjestu već u odvjetničkom uredu koje nije takvo mjesto pa nije ispunjeno zakonsko obilježje prekršaja za koji se okrivljenik tereti te isti nije mogao biti proglašen krivim zbog remećenja javnog reda i mira (čime okrivljenik ističe povredu odredaba materijalnog prava), potrebno je istaknuti da, iako se opisano ponašanje okrivljenika odvijalo u odvjetničkom uredu FZ, koje po svojoj namjeni nije neograničeno otvoreno javno mjesto (kao što su to ulica, trg, put i sl.), ono je u konkretnom slučaju imalo svojstvo javnog mjesta jer je bilo u funkciji s obzirom da je u njega došao okrivljenik kao stranka. Stoga je to mjesto u konkretnom slučaju imalo obilježje javnog mjesta, u pravnoj teoriji nazvanog „ograničeno otvoreno javno mjesto“, na koje je svakome kome je potrebno, dozvoljeno pristupiti u određeno vrijeme. Pritom nije od važnosti jesu li opisanom ponašanju okrivljenika koje mu se stavlja na teret bile prisutne druge osobe i jesu li nešto čule (iako je događaj čula ŠZB koja živi u stanu do odvjetničkog ureda), već se podrazumijeva ugroženost javnosti samom činjenicom dostupnosti tog mjesta svima koji trebaju odvjetničke usluge što potvrđuje i dolazak okrivljenika kao stranke u odvjetnički ured izabranog odvjetnika.
7.4. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.
7.5. Po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.
8. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni izrečenoj okrivljeniku, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, odnosno, novčana kazna unutar raspona novčane kazne propisane za ovaj prekršaj za koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bila propisana novčana kazna od 50 DEM do 200 DEM (u odgovarajućem iznosu domaće valute), a za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana te je iz navedenog vidljivo da je prvostupanjski sud opravdano kao olakotnu okolnost uzeo raniju neosuđivanost okrivljenika. Pravilno je okrivljeniku ukazano na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude.
8.1. Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.) uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, koji za predmetni prekršaj iz čl. 13. propisuje blažu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (20 do 100 EUR, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 150,69 do 1.280,87 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (50 do 200 DEM što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 do 1.319,50 kuna). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.
8.2. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije primijenio tu izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je novčana kazna od 520,00 kuna (odnosno 69,02 eura, što je odgovaralo iznosu 140 DEM), unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja te je ujedno i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom. Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenicu.
9. Nadalje, ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, obvezao okrivljenika na plaćanje paušalnog troška u iznosu 200,00 kuna (u odgovarajućoj protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije), a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (u odgovarajućoj protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije) te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu, odnosno za oslobađanje okrivljenika od plaćanja navedenih troškova kako se sugerira u žalbi, u kojoj ti navodi ničim nisu potkrepljeni.
10. Nadalje, paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te iznos od 30,00 eura, predstavlja iznos troška postupka u gotovo najnižem iznosu troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika.
11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. (t. II. izreke) i čl. 207. (t. I. izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 19. prosinca 2024.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.
