REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-1210/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TJL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Radeliću, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Klinička bolnica Merkur, Zagreb, Zajčeva 19, OIB: 25883882856, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Radelića, odvjetnika, i punomoćnice tuženika EJL, dipl. iur., dana **.**.2024.
p r e s u d i o j e
I/
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.045,33 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:
- na iznos od 31,45 eur od 15. rujna 2019. do isplate,
- na iznos od 107,03 eur od 15. listopada 2019. do isplate,
- na iznos od 115,08 eur od 15. studenog 2019. do isplate,
P r
-
1 2 1 0 /
2 0
2 4 -
- na iznos od 126,04 eur od 15. prosinca 2019. do isplate,
- na iznos od 145,64 eur od 15. siječnja 2020. do isplate,
- na iznos od 190,98 eur od 15. veljače 2020. do isplate,
- na iznos od 158,27 eur od 15. ožujka 2020. do isplate,
- na iznos od 123,33 eur od 15. travnja 2020. do isplate,
- na iznos od 47,51 eur od 15. travnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 656,25 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka navodio da je zaposlen kod tuženika, te je zbog načina organizacije rada tužitelj u svakom mjesecu kroz utuženo razdoblje ostvario određeni broj prekovremenih sati. U utuženom razdoblju na snazi je Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13), kojim je regulirana plaća, i sukladno odredbama citiranog Kolektivnog ugovora plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Pritom osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaće.
2. Sukladno odredbi čl. 51., 57., 58. te 59. Kolektivnog ugovora propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužitelju i obračunavaju se, prema njegovom stavu, za svaki efektivno odrađeni sat rada od osnovne vrijednosti tog sata (u konkretnom slučaju radilo bi se o dodatku za posebne uvjete rada, te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi), u kojem smislu tužitelj navod da mu za svaki odrađeni sat valja isplatiti osnovnu plaću, kao i uvećanja i dodatke na koje je ostvario pravo.
3. U utuženom razdoblju tužitelj je kontinuirano radio na svom radnom mjestu, dakle i za vrijeme redovnog kao i prekovremenog rada, u kojem smislu mu za sve odrađene sate rada pripadaju spomenuti dodaci. Kako tuženik nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada za sve odrađene sate rada, kao što tuženik nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve sate koje je odradio, već samo za dio odrađenih sati, iako je tužitelj svaki sat rada, i redovnog i prekovremenog, radio na poslovima svog radnog mjesta, dakle u posebnim uvjetima odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, to se slijedom navedenog traži isplata razlike plaće na ime naprijed navedenih neisplaćenih dodataka (za
P r
-
1 2 1 0 /
2 0
2 4 -
posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi) za sve sate rada, a koji dodaci se računaju u odnosu na osnovnu plaću, s tim da je tužbenim zahtjevom (dopunjenim na ročištu od 8. studenog 2024.), koji uključuje i iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, tužitelj potraživao ukupan iznos od 1.045,33 eur bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, uz nadoknadu parničnih troškova.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavao tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, navodeći da je prilikom obračuna i isplate plaće u cijelosti postupio u skladu s relevantnim propisima, ističući da spominjani dodaci tužitelju pripadaju samo na osnovnu plaću, a ne i za vrijeme provedeno na prekovremenom radu (kako to tuženik pobliže navodi npr. u odgovoru na tužbu od 10. rujna 2024. kao i u daljnjem tijeku postupka), kojim slijedom je onda predloženo odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, kod čega je uložen i prigovor zastare potraživanja.
5. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu u svom podnesku od 25. listopada 2024., ustrajavajući na navodu da bi tužitelju pripadali predmetni dodaci i za prekovremeni rad.
6. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u evidenciju radnog vremena (str. 7-60 spisa) te u obračunske isprave (str. 61-183 spisa).
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika, kao što nije sporno da su mu naprijed navedeni dodaci isplaćivani u utuženom razdoblju, ali ne u odnosu na sve odrađene sate rada tj. nisu isplaćivani u odnosu na prekovremeni rad. Proizlazilo bi da je predmet spora u navedenom dijelu zahtjev tužitelja s naslova razlike plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i to za sve efektivno odrađene sate rada, pa i prekovremeni rad, a koji dodaci se po visini obračunavaju u odnosu na osnovnu plaću.
9. Pritom je valjalo prihvatiti argumentaciju tužitelja u kojoj ističe da je čitavo utuženo razdoblje radio na istim poslovima, što niti tuženik ne osporava, te da mu stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada, s obzirom da je tužitelj radio u posebnim uvjetima, odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi tijekom čitavog radnog vremena, dakle kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, dok nije utvrđeno postojanje propisa koji bi isključivali takvo pravo tužitelja.
10. U tom smislu tužitelj je u pravu kada ističe, kako je prethodno spomenuto, da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da je i u tom razdoblju bio izložen posebnim uvjetima, odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, što je sukladno i odredbi čl. 94. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), koja odredba također spominje mogućnost uvećanja plaće, kojim slijedom onda nema mjesta isključenju isplate predmetnih dodataka na koje tužitelj ima
P r
-
1 2 1 0 /
2 0
2 4 -
pravo i za rad koji je ostvario u režimu prekovremenog rada, u odnosu na koji tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži elemente propisane odredbom čl. čl. 91. st. 3. Zakona o radu (u tom smislu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019., poslovni broj Su-IV- 56/19).
11. Visina potraživanja tužitelja bila je naznačena u tužbi te dopunjena na ročištu od 8. studenog 2024., i čemu tuženik nije prigovarao (navod s ročišta od 8. studenog 2024.), iz kojeg proizlazi da razlika plaće tužitelja zbog neisplaćenih dodataka za utuženo razdoblje u odnosu na prekovremene sate, uz zbog pogrešnog obračuna nastalu razliku plaće za vrijeme godišnjeg odmora te privremene nesposobnosti za rad, iznosi ukupno 1.045,33 eur.
12. Na taj način valjalo je prihvatiti navedeni tužbeni zahtjev u cijelosti, te naložiti tuženiku isplatu konačno utuženog iznosa od ukupno 1.045,33 eur bruto, što je podudarno i sa stajalištem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revr 206/2012 od 2. travnja 2014. (iz koje proizlazi da ako tužitelj ima pravo na određene dodatke na plaću, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad), sve bez izvođenja dodatnih dokaza.
13. Tužitelju na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos pripada i zatezna kamata od dospijeća, obzirom se radi o dodatku na plaću koji se isplaćuje najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu. Visina zakonske zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u izreci ove presude, s tim da, a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, to tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega nije osnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, kako je i sam tužitelj naveo u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
14. Uz navedeno, za ukazati je da nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja, kojeg je tuženik navodio u odgovoru na tužbu, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. kolovoza 2024., dok se iznosi dosuđeni tužitelju odnose na razdoblje od kolovoza 2019. (s dospijećem na dan 15. rujna 2019.) pa nadalje, dakle unutar su zastarnog roka od pet godina, u smislu odredbe čl. 139. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.).
15. Tim slijedom odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.
16. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona.
17. Punomoćniku tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podneska od 25. listopada 2024., za svaku radnju u visini od 75 bodova, te nagrada za zastupanje na ročištu održanom 8. studenog 2024. od 75
P r
-
1 2 1 0 /
2 0
2 4 -
bodova, kao i nagrada za pristup na ročište za objavu od 37,5 bodova, što je ukupno 262,5 bodova, odnosno 525,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (131,25 eur) iznos od 656,25 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti tužitelju, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova.
18. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 19. prosinca 2024.
Sudac:
Domagoj Franjo Frntić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- tuženiku
