REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1226/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marko Skukan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika Maria Skukana, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Jasminke Houška, dana 19. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim toč. 6.2. Ugovora o kreditu od 24.1.2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja-valutna klauzula, kao i toč. 9. istog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i toč. 11.3. istog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 1.108,65 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od:

- 1,29 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- 5,88 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 1,12 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- 6,20 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- 6,98 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- 7,32 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- 6,25 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- 6,42 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- 5,02 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- 3,83 EUR od 30.6.2009. do isplate,

- 4,10 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- 4,78 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 4,71 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- 4,05 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 5,28 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- 6,17 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- 7,61 EUR od 31.1.2010. do isplate,

- 7,24 EUR od 28.2.2010. do isplate,

- 9,09 EUR od 31.3.2010. do isplate,

- 8,69 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- 9,53 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- 15,15 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- 13,95 EUR od 31.7.2010. do isplate,

- 17,19 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- 16,15 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- 13,95 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- 18,21 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 740,83 EUR od 22.12.2010. do isplate,

- 151,65 EUR od 23.12.2010. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 27,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I/. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska od 14.11.2024. godine.

II/. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 893,64 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 24.1.2007.g. sklopio ugovor o namjenskom kreditu (za kupnju vozila), temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita od 8.439,64 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok otplate je 84 mjeseci. Predmetni ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli (stavak 6.2.), prema kojoj se iznos kredita i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Međutim, nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo je do značajnog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK, tako da su anuiteti CHF, preračunati u kune, bitno povećali mjesečnu tužiteljevu obvezu. Navodi da su navedeni ugovor o kreditu parnične strane sklopile u okolnostima u kojima je tuženik, koristeći nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija s kvalificiranim stručnim znanjima, nezakonito i nepošteno nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. U to vrijeme tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljne, mameći klijente nižim kamatama, ponudama koje su na „akciji“, bez naknade za obradu kredita i slično. No, ono što tužitelj kao financijski neuka strana, nije znao, niti je s tim upoznat, jest da se nije radilo o sigurnoj valuti, a koja mu je prezentirana kao sigurna. Posebno tužitelj nije znao da HNB ima mehanizme fiksiranja tečaja u slučaju rasta EUR-a, dok takvi mehanizmi u slučaju rasta CHF-a, ne postoje. Posebno tužitelj nije znao da ne postoje stvarni financijsko-ekonomski razlozi koji bi opravdali nuđenje kredita u valuti CHF. Smatra da su banke znale odnosno imale su mogućnosti predvidjeti, a što je kasnije i potvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, da postoje ozbiljne indikacije rasta tečaja CHF-a. Kako bi banke jedna prema drugoj ostale konkurente, mahom su preuzimale politiku nuđenja kredita u CHF-a, unatoč povećanom riziku od rasta tečaja CHF-a, koji rizik ih se na kraju krajeva nije ni ticao, jer su ga prebacile na potrošače, a sebi osigurale ekstraprofit. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, logično slijedi, od strane svih glavnih banaka, prešućivanje i neinformiranje o stvarnim indikacijama i rizicima (za potrošače), sklapanja ugovora sa CHF valutnom klauzulom. Upravo tako je bilo i u konkretnom slučaju, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem. Ugovor je tužitelju prezentiran kao „uzmi ili ostavi“, bez stvarne mogućnosti utjecaja na njegov sadržaj. Tužitelju glede same valute CHF nisu prezentirane nikakve činjenice, niti su adekvatno obrazloženi stvarni rizici. Nije se radilo o aleatornom pavnom poslu, jer su jednoj strani ipak bile poznate indikacije i pitanja vezana uz CHF općenito i njegov rast, koji je bio očekivan, dok drugoj strani te bitne činjenice nisu bile poznate, niti su joj prezentirane i obrazložene.

Navodi da su naprijed opisana ponašanja banaka, uključujući tuženika, dovela do podređenog i neravnopravnog položaja velikog broja dužnika, kao i njihove teške materijalne situacije koja je izjednačena s modernim dužničkim ropstvom. Radi zaštite interesa potrošača udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnijela je dana 4.4.2012.g. tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i 7 ostalih banaka. Povodom tužbe, Trgovački sud u Zagrebu je donio dana 4.7.2013.g. presudu broj P-1401/12 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je 8 banaka, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03). Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula glede valute CHF.

Tužitelj se u ovoj tužbi, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Time se potrošačima, nakon dovršetka postupka za kolektivnu zaštitu, omogućuje pozivanje na pravna utvrđenja iz presude koja se odnosi na kolektivnu zaštitu.

Navodi da je kako bi spriječio daljnju nesigurnost i plaćanje velikih iznosa anuiteta, odlučio je prijevremeno zatvoriti kredit, i to uplatom preostalog iznosa kredita 22.12.2010.g. od 26.320,36 kn, koji sadrži i izlaznu naknadu.

Tužitelj nadalje navodi da predmetni Ugovor o kreditu, sadrži i odredbu prema kojoj je tužitelj dužan banci platiti naknadu od 1% za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, koje naknade je tužitelj i platio. Međutim, potpuno je tužitelju, kao potrošaču, nejasno o kakvim naknadama se radi, i za što se točno plaćaju. Nikakvi pregovori o takvoj naknadi nisu vođeni.

Smatra da može biti obvezan na plaćanje troškova kredita ako je tako ugovoreno, ali to mogu biti troškovi koji su predmet pregovora i koji su jasni, određeni, transparentni i koji su realno nastali ili će nastati (npr. troškovi javnog bilježnika, zadužnica i slično). Tuženik nema nikakve posebne troškove oko obrade kredita, ni oko zatvaranja kredita zbog prijevremene otplate. Za navedeno tuženik ne mora angažirati nikakve vanjske suradnike, već obradu kredita, zatvaranje kredita, praćenje kredita, naplatu kredita i dr., rade radnici tuženika u okviru radnog vremena za koje su i plaćeni. Cijena kredita su kamate, a nekakve ulazne i izlazne naknade nisu ništa drugo nego pokušaj tuženika da kroz ulaznu i izlaznu naknadu dodatno zaradi na netransparentan način, po osnovi koja nije jasna, niti je tužitelju kao potrošaču poznata, i koja je u biti nepostojeća. Posebno je ništetna odreda o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, jer se navodi da će se ista utvrditi na temelju odluke banke. Nije jasno koji su kriteriji i koji su parametri za definiranje izlazne naknade, već proizlazi da jedna, jača, ugovorna strana, ugovara za sebe mogućnost jednostrano i bez kriterija odrediti nekakvu naknadu koju bi korisnik kredita trebao platiti.

Nejasna i netransparentna odredba o naknadi, o kojoj se nije ni pregovaralo, je ništetna. O tome govori i sudska praksa u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3390/2017 od 17.12.2020. godine, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 1368/2021 od 20. srpnja 2021. godine. Na sličan način može se primijeniti i zaključak VSRH u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. izlaznu naknadu zbog prijevremene otplate od 5. studenog 2020. godine gdje se u zaključku pod br. 8. navodi sljedeće: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

Nadalje, o nepoštenosti odredaba o ulaznoj naknadi govori i presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u kojoj se navodi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

Navedenim presudama, kao i presudom C-84/19, Sud Europske unije potvrdio je kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

S obzirom na sve izneseno smatra da su ugovorne odredbe kojim se ugovara valutna klauzula u CHF, i kojima se ugovara naknada za obradu kredita i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, ništetne.

Posljedica ništetnosti je obveza tuženika da vrati sve što je isti primio od tužitelja temeljem ništetnih odredbi ugovora (članak 232. ZOO/05), sa zateznim kamatama od dana stjecanja (članak 1115. ZOO/05).

S obzirom na sve izneseno, tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 14.11.2024. (nakon provedenog financijskog vještačenja), traži:

- da sud utvrdi ništetnom toč. 6.2. Ugovora o kreditu od 24.1.2007. sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (valutna klauzula), kao i toč. 9. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i toč. 13. u dijelu kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visni od 1% od iznosa kredita;

- da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.108,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to detaljno navedeno u izreci pod II. presude

Potražuje i naknadu parničnog troška.

2. Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za isplatu (u odnosu na onaj iz tužbe u iznosu od 1.095,59 eura) i to za iznos od 13,06 euro, čime je preinačio tužbu, a koja preinaka je dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava tužitelju status potrošača. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012241619, povrijeđena njegova prava, jer da tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Osporava navode tužitelja da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4.7.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9012241619. To stoga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, dakle nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama, pa se tužitelj ne može na tu presudu i ista je u konkretnom slučaju irelevantna.

Naglašava da je predmetni Ugovor o kreditu u potpunosti isplaćen, odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, pa se niti zbog toga tužitelj ne može pozivati na naprijed navedenu presudu, jer se ista odnosi na ugovorne odnose koji su na snazi, a imajući u vidu čl. 131. ZZP-a iz 2009.

Navodi nadalje da je valutna klauzula u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena.

Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. Navodi da je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos, kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Stoga smatra da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem.

Poziva se tuženik na čl. 84. ZZP iz 2003 i čl. 99. ZZP iz 2007 koji propisuju da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga smatra da nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. Smatra da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te je potpisom ugovora koji je k tome i solemniziran (pa se radi o presumnciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku), tužitelj potvrdio da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaje na njihovu primjenu, kao i primjenu ostalih akata Banke kojima je regulirano kreditiranje građana. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF . Slijedom navedenog smatra da je potpuno netočan navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran.

Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne odredbe. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana.

Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan.

Tuženik ističe i prigovor zastare, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period.

Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

Tuženik prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, specificira nakon provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 27,11 eura, sa kamatom za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog tečaja.

4. Tužitelj u odnosu na prigovor radi prebijanja ističe prigovor zastare.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu od 24.1.2007. (list 11-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-16 spisa), pregled prometa po računu (list 17-23 spisa), plan otplate (list 87-88 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 89-95 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 100-106 spisa), te je saslušan tužitelj i vještak (list 140-141 spisa).

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.2. ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik dana 24.1.2007. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, kao i toč. 9. istog ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, te toč. 13., kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita, te isplata utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem tih ništavih odredaba.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Nije sporno niti da je tužitelj ispunio svoje obveze prema odredbama tog ugovora o kreditu.

10.1. Sporno je ima li tužitelj status potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, odnosno mogu li se utvrđenja iz naprijed spomenute presude donesene u kolektivnom sporu – "parnica Potrošač" primijeniti u konkretnom slučaju. Također je sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Konačno, sporna je visina i zastara potraživanja.

11. Uvidom u predmetni ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je navedena odredba o valutnoj klauzuli bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu-kupnja vozila, a i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit podigao radi kupnje auta za privatne potrebe.

13. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a isto i u vezi plaćanja naknada koje su od tužitelja naplaćene. Upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

Međutim, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje LČ, koja je sa tužiteljem kao zaposlenica banke razgovarala o predmetnom kreditu. Prema tome, navodi tuženika da je na odgovarajući način informirao tužitelja o rizicima valutne klauzule te ostalim spornim ugovornim odredbama su paušalni.

14.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu rekao da je kredit podigao za kupnju auta za privatne potrebe. Došao je u banku tražiti kredit i razgovarao je sa gđom. LČ koja mu je kao jedinu opciju ponudila kredit u valuti CHF. Navodi da je prihvatio, jer da su susjedi i svi ostali koje je znao imali kredit u valuti CHF. Ugovor je bio pripremljen i on ga je potpisao kod javnog bilježnika koji je banka odredila. Nije ga posebno čitao, niti su mu ugovor čitali u banci, niti kod javnog bilježnika, dobio je ugovor od gđe LČ koja ga je zvala na posao da dođe po pripremljeni ugovor, koji je odnio gore javnom bilježniku gdje su ugovor uvezali i gdje je ugovor potpisao, tako da nije imao vremena da ga pročita. Gđa. LČ mu je dala i izračun kredita, odnosno rata koje su sve bile jednake, a rate koje je on plaćao nisu bile jednake tom izračunu, rasla je rata sa 400 na 700 kn. Da je to znao ugovor ne bi potpisao. Nitko mu nije ništa posebno objašnjavao o valutnoj klauzuli, niti razumije taj pojam. Nije siguran, ali misli, da mu nije rečeno niti da u slučaju prijevremene otplate mora platiti naknadu. U vrijeme sklapanja tog ugovora radio je u Chromosu u proizvodnji, kao kemijski radnik. Misli da je morao platiti naknadu kada je podizao kredit, a kredit je morao ranije otplatiti jer je ostao bez posla s obzirom da je firma otišla u stečaj, pa de ne bi ostao u mirovini sa kreditom.

14.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi prednik tuženika u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste. To bez obzira što je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa Općim uvjetima tuženika i pristaje na njihovu primjenu, te da je upoznat sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora, te da ga je banka informirala o svim posljedicama i rizicima promjene tečaja. Naime, i te ugovorna odredba su unesene u Ugovor isključivo od strane tuženika, bez da je na istu tužitelj imao utjecaj.

Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

15. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao potpune informacije i obavijesti o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste.

16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništave odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja.

17. Što se tiče ništavosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1% od iznosa kredita (toč. 11.3 Ugovora), valja reći da sud istu također ocjenjuje nepoštenom i time ništetnom isto kao i toč. 9. kojim je ugovorena plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visni i aktima Banke na dan prijevremen otplate (toč. I izreke). To stoga, što se opet radi o naknadi koju je jednostrano i bez pregovora sa tužiteljem odredio tuženik, te nije jasno od čega se ta naknada sastoji i za koje točno usluge se ista plaća.

18. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga bi tuženik bio dužan tužiteljici vratiti razliku koju je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i zbog ništetne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

19. Kako bi se utvrdio taj iznos, provedeno je financijsko vještačenje, po vještaku Mariu Tkalecu.

20. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje, odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 7.210,49 kn, odnosno protuvrijednost od 957,00 eura (samo pozitivne razlike, kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog);

- da samo negativne tečajne razlike iznose -204,25 kn, odnosno protuvrijednost od –27,11 eura;

- ako se negative razlike uračunaju sa , odnosno podmire najstarijim pozitivnim razlikama, razlika iznosi ukupno 7.006,24 kn, odnosno protuvrijednost od 929,89 eura;

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naplaćena iz kredita, prilikom isplate kredita, odnosno 25.1.2007. godine u iznosu od 84,40 CHF= 384,42 kn, odnosno protuvrijednost od 51,02 eura;

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zaračunata u iznosu od 3% preostale glavnice kredita u iznosu od 129,86 CHF=758,22 kn, odnosno protuvrijednost od 100,63 eura, te je podmirena kod konačne otplate kredita 22.12.2010.

20.1. Tužitelj nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, dok je tuženik prigovorio navodeći da se ne temelji na dokumentaciji u spisu, je protivan pravilima struke, da sadržava zastarjela potraživanja, da je izračun sačinjen na kreiranom (u HRK), a ne na ugovorenom kreditnom odnosu, što sve dovodi u pitanje točnost izračuna vještaka.

21. Vještak se na sve prigovore i pitanja očitovao na ročištu 25.11.2024., te je naveo da je nalaz i mišljenje suprotno tvrdnji tuženika izradio temeljem dokumentacije u spisu, te prema zadatku koji mu je određen. Metodologija koju je primijenio u obračunu je navedena na str. 2-3 nalaza i mišljenja, a vidljiva je i iz zaglavlja tablice u kojoj je izračun. Očitovao se i da prilikom izračuna nije isključio utjecaj promjenjive kamatne stope iz razloga što promjenjivost kamatne stope nije niti bila predmet ovog postupka, pa ista opstoji, pa je u izračunu koristio kao obveze anuitete po promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno onako kako ih je tuženik zaračunao, ali bez valutne klauzule, odnosno po tečaju na dan isplate kredita.

21.1. Nakon što se vještak očitovao tuženik nije imao nikakvih daljnjih pitanja niti prigovora, a niti prijedloga.

21.2. Vještak je izračun izvršio sukladno zadatku suda, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, kako pisano, tako i usmeno i to u tri varijante (samo pozitivne tečajne razlike, samo negative, te uračunate negativne tečajne razlike sa pozitivnim).

22. Dakle, sud smatra da tužitelju pripada iznos izračunatih preplaćenih iznosa prema pozitivnim tečajnim razlikama koje iznose 957,00 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tužitelj je istaknuo prigovor zastare u odnosu na potraživanje negativnih tečajnih razlika, koji je osnovan.

Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a propisano je da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 25.2.2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo je 22.12.2010., kada je tužitelj otplatio predmetni kredit (prema otplatnom planu i specifikaciji uplata), osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, pa je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (toč. III. izreke presude).

22.1. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

23. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 12.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja (za isplatom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zastarni rok nije protekao niti za preinačeni dio zahtjeva, jer

se radi o nepravoj preinaci, povišenjem zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, pa je zastara prekinuta još podnošenjem tužbe u ovom postupku , a ne tek kada je preinaka izvršena.

Pri tome valja reći da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

23.1. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na zahtjev za isplatom naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, jer zastarni rok za istu počinje teći tek pravomoćnošću ove presude.

24. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 957,00 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te iznos od 151,65 eura, koji je tužitelj tuženiku isplato s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, što iznosi ukupno 1.108,65 koji iznos tužitelj i potražuje.

25. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli i naknadama bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (toč. II izreke presude).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 15.11.2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 8.7.2024. i 25.11.2024. za svako po 150,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 600 eura, uvećano za 25% PDV-a od 150,00 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 123,73 eura, te plaćenu sudsku od 19,91 eura, što iznosi ukupno što je ukupno 893,64 eura.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika