REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5027/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Miru Marinoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671, zastupan po punomoćniku Hrvoju Arko, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja IUT, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Marijana Perice, odvjetnika, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 8.1. Ugovora o kreditu br. 00400 ovjerenog po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba, M. Matošeca 3, dana 04.03.2008. godine, u dijelu koji glasi:

"Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu Davatelja kredita. U slučaju da tečaj od datuma izdavanja računa do datuma dospijeća varira za više od 5%, Davatelju kredita pristoji pravo obračunati tečajne razlike Korisniku kredita."

II. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, isplatiti tužitelju IU, iz [adresa], iznos u visini od 3.995,35 EUR sa zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim:

-na iznos od 2,85 EUR od 30. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,83 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 13,80 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,95 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 21,42 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,28 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,71 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,91 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 18,03 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 15,97 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 16,68 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate;

-na iznos od 13,24 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate;

-na iznos od 16,08 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate;

-na iznos od 13,62 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate;

-na iznos od 16,15 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate;

-na iznos od 15,46 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate;

-na iznos od 18,77 EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 21,28 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate;

-na iznos od 19,77 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate;

-na iznos od 22,78 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 28,15 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 29,62 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 34,43 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate;

-na iznos od 34,44 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate;

-na iznos od 46,08 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate;

-na iznos od 38,79 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate;

-na iznos od 40,39 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate;

-na iznos od 50,67 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate;

-na iznos od 50,07 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate;

-na iznos od 45,29 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate;

-na iznos od 49,39 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 48,03 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 53,15 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 58,33 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 74,29 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 88,15 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 67,77 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 60,62 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 61,81 EUR od 30. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 63,83 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,29 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 70,39 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 67,96 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 67,84 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 69,23 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 68,95 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 67,31 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 66,98 EUR od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 63,21 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 66,54 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 69,23 EUR od 30. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 68,12 EUR od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 66,85 EUR od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 64,96 EUR od 28. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 64,46 EUR od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 69,39 EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 63,68 EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 62,16 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 62,48 EUR od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 62,09 EUR od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 64,91 EUR od 30. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 65,57 EUR od 31. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 66,73 EUR od 30. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 67,86 EUR od 31. prosinca 2013. godine do isplate,,

-na iznos od 67,08 EUR od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 69,71 EUR od 28. veljače 2014. godine do isplate,

-na iznos od 69,63 EUR od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 69,51 EUR od 30. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 68,46 EUR od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 68,63 EUR od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 70,29 EUR od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 70,79 EUR od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 70,64 EUR od 30. rujna 2014. godine do isplate,

-na iznos od 72,42 EUR od 31. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 73,88 EUR od 30. studenog 2014. godine do isplate,

-na iznos od 74,71 EUR od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

-na iznos od 74,07 EUR od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 68,23 EUR od 28. veljače 2015. godine do isplate,

-na iznos od 68,23 EUR od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Ulica Vladimira Škorpika 24/1, naknaditi tužitelju IU, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.325,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. godine pa do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 03. ožujka 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.819,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukama tuženika. Tužitelj nadalje navodi kako su odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franaka i promjenjivu kamatnu stopu ništetne pa je obveza tuženika vratiti sve preplaćene iznose koje je tužitelj platio s osnova ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je pravni prednik tuženika sklopio ugovor s tužiteljem kako se to navodi u tužbi, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da sporni po tužitelju ugovor nije sadržavao ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu u suglasju s odredbama Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini te su iste sastavljene jasno i razumljivo. Navodi da tuženik nikada nije uvjerava tužitelja kao korisnika kredita u nekakvu nepromjenjivost tečaja CHF, kao valute ugovora u odnosu na kunu kao valutu plaćanja. Tuženik nadalje navodi kako odredbe o visini odobrenog kredita i načinu njegova vraćanja predstavljaju glavne odredbe ugovora o kreditu, te da u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe kako se o visini odobrenog kredita, valuti ugovora, te načinu njegova vraćanja između prednika tuženika trgovačkog društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao davatelja kredita s jedne strane, i tužitelja kao korisnika kredita s druge strane vodili pregovori, da je prednik tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nudio je i zaključivao također i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom i valutom ugovora EUR, a odabir valute ugovora bila je isključivo stvar osobnog izbora tužitelja, kao i svakog drugog potencijalnog korisnika kredita, za koju od rečenih vrsta ugovora o kreditu će se odlučiti. Ističe kako činjenicu pojedinačnog pregovaranja o bitnim odredbama ugovora o kreditu potvrđuje i informativna ponuda broj 3.181 od 28. veljače 2008. koja je tužitelju dostavljena nekoliko dana prije sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna, poziva se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, ukazuje kako ugovaranje valutne klauzule uopće, pa tako i denominiranje potrošačkih ugovora u CHF ili njihovo zaključivanje s valutnom klauzulom u CHF nije bilo nepošteno u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ili u suprotnosti s bilo kojim drugim propisom. Tuženik ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-18/417, Izvadak iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 7-10 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope uz otplatni plan (list 11-24 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 03.03.2008.g., Ugovor o kreditu broj 00400 od 04.03.2008.g. (list 25-35 spisa), amortizacijski plan uz Ugovor o kreditu (list 36-44 spisa), Sporazume radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i Ugovore o kreditu (list 58-170 spisa), Informativnu ponudu od 28.02.2008.g. (list 171 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 179-249 spisa), godišnja izvješća HNB-a (list 256-267 spisa), odluke Ustavnog sud Republike Hrvatske (list 288-353, list 385-196 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušani su svjedoci ZU i ĆU, te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud nije ocjenjivao Sporazume rad osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i Ugovore o kreditu dostavljene uz tužbu (list 58- 170 spisa), a koji nisu predmet ovog spora.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode tuženika te prigovor zastare sadržajno kao u podnesku od 29. studenog 2022. godine i od dana 13.11.2023. godine. U bitnom ističe kako nije upozoren na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF, te da je sklopljen tipski ugovor.

Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 01.02.2023.g. i od dana 21.12.2023. godine, osporava navode tužitelja u odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe da tuženik nije bio stranka u kolektivnom sporu. Nadalje navodi da nije bila obveza tuženika pojašnjavati bilo kakve rizike u odnosu na kredite u CHF koji niti tuženiku nisu bili poznati u času sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem.

5. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao svjedoke i tužitelja.

Svjedokinja ZU u svom iskazu navodi da je s tužiteljem išla u auto kuću radi kupnje vozila, te su im djelatnici u auto kući preporučili sklapanje ugovora o kreditu u CHF i uputili ih da idu u poslovnicu tuženika. Iskazuje da je tuženik pripremio ugovor o kreditu već kad su oni došli kod njih te im je rečeno da su ugovori u CHF najpovoljniji krediti, nisu im nudili kredit u EUR ili kunama. Djelatnici tuženika nisu im pojašnjavali ugovorne odredbe, a niti javni bilježnik kod kojeg su išli ovjeriti potpis. Navodi da nije potpisivala ugovor o kreditu ali je bila u društvu tužitelja (supruga) kad su birali vozilo i odlazili kod tuženika radi sklapanja ugovora o kreditu. Svjedokinja iskazuje da ugovor o kreditu koji je tužitelj potpisao je bio tipski ugovor i nisu mogli pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko ih nije niti upozorio na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF. Navodi da je i ona pročitala ugovor prije nego što je tužitelj potpisao isti, ne sjeća se tko je odredio rok trajanja ugovora niti se sjeća da je uočila odredbu točka 8.1. ugovornih uvjeta u kojim je navedeno da se tečaj može mijenjati u roku od dana izdavanja računa do dana plaćanja za više od 5 % ili da bi primijetila odredbu 9.1. – raskid ugovora, a kojom je predviđeno da se ugovor može raskinuti ukoliko se iznos povisi za 20 %. Iskazuje da su pitali za kredite u drugoj valuti, ali im je rečeno da imaju samo ponudu u CHF. Navodi da je tužitelj otplaćivao kredit osobno. Svjedok ĆU u svom iskazu navodi mu nije ništa konkretno o ovom ugovoru o kreditu, niti je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kao zaposlenik tuženika. Navodi da u ovom razdoblju 2007/2008. godine nudili su kredite s valutnom klauzulom u EUR i CHF, uvjeti su bili isti za oba kredita, ali kamatna stopa je bila bitno niža cca 2 % ako su klijenti uzeli kredit u CHF. Navodi da nisu nudili kao povoljnije kredite u CHF jer im je bila jednaka zarada, a većina klijenata je uzela kredit u CHF jer im je bila niža kamatna stopa.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je slušao iskaz svoje supruge i sa istim je u cijelosti suglasan. Dodaje da je pročitao ugovor prije potpisivanja, po struci je KV vozač pa nije razumio sve pravne izraze u ugovoru. Navodi da je kupovao vozilo za osobne potrebe, da se radilo o tipskom ugovoru koji je sastavio ugovor o kreditu, nije mogao pregovarati o izmjeni ugovornih odredbi, a nitko ga nije upozorio da postoji rizik u odnosu na promjenu tečaja CHF i kamatne stope, niti mu je netko pojašnjavao temeljem kojih parametara bi se mijenjala kamatna stopa. Iskazuje u odnosu na trajanje ugovora da su dogovorili s tuženikom rok vraćanja kredita. Tužitelj navodi da se ne sjeća da bi uočio odredbu točka 8.1. ugovornih uvjeta u kojim je navedeno da se tečaj može mijenjati u roku od dana izdavanja računa do dana plaćanja za više od 5 % i da bi primijetio odredbu 9.1. – raskid ugovora, a kojom je predviđeno da se ugovor može raskinuti ukoliko se iznos povisi za 20 %. Po njegovom sjećanju ponuđen mu je samo ugovor u CHF jer kada su supruga i on došli u auto kuću dočekao ih je napisani ugovor o kreditu. Tužitelj navodi da u to vrijeme nije bio nositelj obrta, niti osnivač trgovačkog društva, a osobno je otplaćivao kredit. Iskazu saslušanih svjedoka i tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

6. Sud je na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu te je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću.

Vještak u nalazu i mišljenju od 24. svibnja 2024.g. (list 363-368 spisa) navodi u mišljenju da ukupna razlika između iznosa mjesečnih obroka prema ugovoru o kreditu u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja Zagrebačke banke d.d. na dan 28.02.2008. godine iznosi 29.997,08 kn odnosno 3.995,35 EUR. Vještak navodi da ukupno razlika u iznosu rata po obračunu banke u odnosu na iznose rata primjenom prodajnog tečaja Zagrebačke banke d.d. na dan 28.02.2008. godine iznosi -105,84 kn/-14,04 EUR. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe da nema primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, ostaje kod svih navoda kojim se osporava osnov tužbenog zahtjeva, ostaje kod prigovora zastare.

7. Nakon provedenog vještačenja tužitelj specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (podnesak tužitelja od 07. lipnja 2024. godine). Tuženik se ne protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem istoga. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja.

8. Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake (uređenja) tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom visine preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovorne odredbe, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koji bi pripadali tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a specifikacija tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III- 4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…". Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu I protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

9. Tuženik navodi da pravna utvrđenja iz presuda donesenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava temelje se na povredi obveze tuženih banaka kao kreditnih institucija, a da tuženik nije, niti je ikada bio, kreditna institucija, odnosno banka, pa se stoga ne mogu primijeniti ni pravna utvrđenja donesena u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava temeljena upravo na povredi predmetnog zakona. Tuženik navodi da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je navodno propustio informirati tužitelja o riziku kojeg prihvaća sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

10. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao osnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo tužitelja kao potrošača koji su sklopili Ugovor o kreditu, a tuženik nije bio stranka u navedenom sporu. Slijedom navedenog sud je odlučivao o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem činjenica koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza.

11. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 00400 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenos vlasništva na pokretnini dana 03.03.2008.g. (list 25-35 spisa) radi kupnje motornog vozila, iznos kredita 18.819,01 CHF (točka A. i B. Ugovora o kreditu), da je ugovoreno 84 mjesečna obroka otplate kredita u iznosu od 280,82 CHF, te je ugovoren trošak Ugovora o kreditu u iznosu od 636,39 CHF, ugovorena kamatna stopa godišnja 8,42% (točka C.-G. Ugovora o kreditu), Stranke su ugovorile da će tužitelj kao korisnik plaćati obvezu u kunama prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. Zagreb važećem na dan plaćanja, time da se tužitelj obvezao plaćati kamatnu stopu promjenjivu.

12. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz razloga jer da tuženik ga nije upozorio na rizike sklapanja Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te mu nije pojasnio na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa.

Odredbom čl. 4. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02, 141/06) propisano je da Bankovne usluge može pružati banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga; banka države članice Europske unije iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske; podružnica strane banke iz članka 13. stavka 2. ovoga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske, dočim je člankom 3. citiranog Zakona propisano bankovne usluge su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Članak 5. Zakona o bankama propisuje bankovne usluge smiju pružati samo osobe iz članka 4. ovoga Zakona, osim ako nije drukčije određeno drugim zakonom.

13. Nije sporno da je tuženik sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz švicarski franak. Sud je navode tuženika kako je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu ali da se od 2007. godine znalo da je nestabilna valuta CHF i da je tužitelj sklopio ugovor 2008. godine, pa kako je dvije godine bila općepoznata informacija da je valuta CHF nestabilna to tužitelj se neosnovano poziva na tvrdnje da mu nisu pojašnjeni rizici vezani uz valutnu klauzulu u CHF ocijenio kao neosnovane imajući u vidu da sama činjenica da bi se u medijskim člancima navodilo kako postoji rizik od sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije dokaz da bi tužitelj bio informiran o svim rizicima vezanim uz sklapanja ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzulu vezana uz glavnicu u švicarskom franku i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje ZU nesporno proizlazi da tužitelju je ponuđen jedino kreditu u CHF radi kupnje vozila i da mu nisu pojašnjavane ugovorne odredbe.

14. Ugovorom o kreditu koji je predmet ovog spora tužitelj i tuženik su ugovorili točkom A. i B da tuženik stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 18.819,01 CHF, broj mjesečnih obroka kredita 84 mjeseca, te su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane ugovorile specifikaciju otplate kredita planom otplate kredita (list 36-37 spisa).

15. U odnosu na valutnu klauzulu koja je sadržana u Ugovoru o kreditu sud ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/94) te do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni, pa se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Pri tome sud ističe kako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-392-2011 navodi da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Valutna klauzula, dakle, dopuštena je prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

16. Tužitelj navodi kako je ugovaranje valutne klauzule koja je vezana uz glavnicu u valuti švicarski franak u konkretnom slučaju ugovorena protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti, da je tekst ugovora pripremio tuženik koji po svojoj namjeni predstavlja i opće uvjete ugovora, čime je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio očiglednu neravnopravnost stranka u ugovornom odnosu imajući u vidu čl. 296.i 320. ZO-a. Navodi kako sklapanjem ugovor u švicarskom franku tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dakle ZZP/07) i to članku 96. i 97. te suprotno odredbama čl. 322. ZOO-a tako da je povrijedio prava potrošača koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelju kao potrošaču na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz švicarski franak, da je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika time da tuženik je postavio uvjet za kupnju vozila na kredit samo ako se sklopi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak. Tuženik nije obavijestio tužitelja niti o riziku da Hrvatska narodna banka provodi politiku stabilnog tečaja sam u odnosu na valutu EUR, ali ne i prema drugim valutama. Tuženik osporava da bi bilo koja odredba iz Ugovora o kreditu bila ništena a pogotovo da bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je istima uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da je upozorio tužitelja na sve rizike.

17. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj radio kao profesionalni vozač, da mu je djelatnik tuženika predao ugovore o kreditu na potpis i da njemu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula kada je potpisivao ovaj ugovor. Nadalje je utvrđeno da tužitelju djelatnik tuženika nije ponudio kredit u valut EUR ili HRK, već je imao jedino mogućnost sklopiti ugovor o kreditu u CHF.

Iz naprijed navedenog razvidno je da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. 18. U ovoj pravnoj stvari sporno je između stranaka je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

19. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

21. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio 2015. godine. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti vozila i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF- a u odnosu na valutu EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

22. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

25. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

26. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

27. Sud pri tome ističe kako jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO- a.

28. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu čl. 295. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji navodi da je djelatnik banke nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora.

29. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

30. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošači nije bio dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak, da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna.

31. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao u izreci ove presude.

32. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredbe o kreditu u pogledu valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope te naknade troškova kredita, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila jer uz primjenu zastarnog roka od pet godina, ista bi nastupila dana 24. rujna 2027. godine (tužba podnesena dana 23. rujna 2022. godine).

33. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužitelj trebao platiti i iznosa koje pretplatio imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3.995,35 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

34. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je dospijeće utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Sud je dosudio zateznu kamatu imajući u vidu da je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelj je zahtijevao tijek kamate nakon dana plaćanja što je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i dokumentaciju koja prileži u spisu.

35. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 23.09.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 29.11.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 20.02.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 22.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 07.06.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 30.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.700,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 425,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 2.325,00 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku