Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića
Poslovni broj: P-706/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz OD Golubić i Šikić j.t.d.,odvjetnicima iz Čakovca protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Tihani Svetec,odvjetnici iz OD Leko & partneri,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 20.studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19.prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici JM iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 17.933,57 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
7,00 € od 31.07.2007 do isplate
71,77 € od 31.08.2007 do isplate
61,80 € od 30.09.2007 do isplate
61,10 € od 31.10.2007 do isplate
68,92 € od 30.11.2007 do isplate
64,82 € od 31.12.2007 do isplate
74,60 € od 31.01.2008 do isplate
131,29 € od 29.02.2008 do isplate
142,20 € od 31.03.2008 do isplate
124,21 € od 30.04.2008 do isplate
120,25 € od 31.05.2008 do isplate
126,12 € od 30.06.2008 do isplate
104,89 € od 31.07.2008 do isplate
105,53 € od 31.08.2008 do isplate
112,31 € od 30.09.2008 do isplate
169,06 € od 31.10.2008 do isplate
130,79 € od 30.11.2008 do isplate
171,64 € od 31.12.2008 do isplate
181,41 € od 31.01.2009 do isplate
184,16 € od 28.02.2009 do isplate
175,51 € od 31.03.2009 do isplate
176,88 € od 30.04.2009 do isplate
165,62 € od 31.05.2009 do isplate
156,00 € od 30.06.2009 do isplate
154,78 € od 31.07.2009 do isplate
160,30 € od 31.08.2009 do isplate
159,68 € od 30.09.2009 do isplate
154,42 € od 31.10.2009 do isplate
164,26 € od 30.11.2009 do isplate
171,44 € od 31.12.2009 do isplate
255,03 € od 30.04.2011 do isplate
290,72 € od 31.05.2011 do isplate
294,41 € od 30.06.2011 do isplate
345,95 € od 31.07.2011 do isplate
302,13 € od 31.08.2011 do isplate
277,38 € od 30.09.2011 do isplate
274,29 € od 31.10.2011 do isplate
272,09 € od 30.11.2011 do isplate
282,97 € od 31.12.2011 do isplate
294,41 € od 31.01.2012 do isplate
295,27 € od 29.02.2012 do isplate
287,60 € od 31.03.2012 do isplate
291,40 € od 30.04.2012 do isplate
294,98 € od 31.05.2012 do isplate
289,29 € od 30.06.2012 do isplate
291,21 € od 31.07.2012 do isplate
288,00 € od 31.08.2012 do isplate
279,85 € od 30.09.2012 do isplate
288,46 € od 31.10.2012 do isplate
293,20 € od 30.11.2012 do isplate
291,55 € od 31.12.2012 do isplate
273,12 € od 31.01.2013 do isplate
288,82 € od 28.02.2013 do isplate
289,57 € od 31.03.2013 do isplate
282,97 € od 30.04.2013 do isplate
265,40 € od 31.05.2013 do isplate
264,94 € od 30.06.2013 do isplate
268,73 € od 31.07.2013 do isplate
275,83 € od 31.08.2013 do isplate
286,69 € od 30.09.2013 do isplate
281,10 € od 31.10.2013 do isplate
284,31 € od 30.11.2013 do isplate
287,99 € od 31.12.2013 do isplate
202,88 € od 31.01.2014 do isplate
206,92 € od 28.02.2014 do isplate
205,70 € od 31.03.2014 do isplate
200,96 € od 30.04.2014 do isplate
199,02 € od 31.05.2014 do isplate
199,54 € od 30.06.2014 do isplate
205,66 € od 31.07.2014 do isplate
210,12 € od 31.08.2014 do isplate
209,11 € od 30.09.2014 do isplate
213,36 € od 31.10.2014 do isplate
216,34 € od 30.11.2014 do isplate
214,76 € od 31.12.2014 do isplate
216,88 € od 31.01.2015 do isplate
216,88 € od 28.02.2015 do isplate
216,88 € od 31.03.2015 do isplate
216,88 € od 30.04.2015 do isplate
216,88 € od 31.05.2015 do isplate
216,88 € od 30.06.2015 do isplate
216,88 € od 31.07.2015 do isplate
216,88 € od 31.08.2015 do isplate
216,88 € od 30.09.2015 do isplate
214,89 € od 31.10.2015 do isplate
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.145,40 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 10.5.2007.godine sklopila Ugovor o kreditu, koji se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 172,939.25 CHF po srednjem tečaju za CHF , tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita s redovnom kamatom po stopi od 4,25 % godišnje, promjenjivom sukladno Odluci tuženika s rokom otplate od 36 mjeseci, a koji ugovor je potvrdio javni bilježnik 11.5.2007. Ugovorena je godišnja kamatna stopa u visini od 4,25 % godišnje, te se njega kasnija visina mijenjala sukladno Odluci tuženika. Tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja sukladno otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a prema kojoj anuitet iznosi 850,76 CHF. Navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene.
2. Tužitelj se pri tome poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/2012 od 4.srpnja 2013., presude VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., na presudu i rješenje Vrhovnog suda RH, broj. Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015., odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III- 2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016., čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ, presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. u predmetu poslovni broj: C-26/13 . Ujedno tužitelj navodi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika na što tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati već je sa tuženikom pregovarao samo o sklapanju ponuđenog ugovora, no ne i o spornim odredbama istog. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema euru. Prosječni potrošač u RH kao ni tužitelj u predmetno vrijeme nisu znali da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u euro. Stoga prosječnom potrošaču kao i tužitelju odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF nisu razumljive. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF banke su suprotno Načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U danim okolnostima banka, tuženik nije u odnosu na tužitelja, kao potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno, a što je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetni ugovor sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke što je nerazumljivo, jer je jedini sigurni element o kome ovisi promjena kamatne stope Odluka banke što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. S obzirom na navedeno tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa do 30.rujna 2015. koje je tuženik naplatio temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je podneskom od 7.10.2024. precizirao i sredio tužbu i tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, naveo je da više ne postoji povreda u trenutku podnošenja tužbe, pa se odluka suda ne može usmjeriti na utvrđenja i otklanjanje povreda koje više nema, radi čega se tužba ukazuje promašenom u cijelosti. Tuženik navodi da nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti slijedom čega tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je tužbu potrebno odbaciti. Tuženik navodi da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Kako se radi o konvertiranom kreditu tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije s obzirom da je preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom izračuna konverzije. Nadalje navodi da je valutna klauzula temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena, dakle da za odstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, dakle , radi se o volji ugovornih strana , time da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK/2013 nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Sukladno navedenom ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva , tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog tuženik je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu. Završno tuženik je istakao i prigovor zastare.
4. Ovaj sud je rješenjem od 16.11.2020. pod brojem P-580/19-12 odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, na koje rješenje je tuženik izjavio žalbu povodom koje je Županijski sud u Rijeci pod brojem Gž-4328/20-2 dana 7.svibnja 2021. donio rješenje kojim se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-580/2019-12 od 16.studenog 2020.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u odgovor na tužbu s prilozima (list 12-58 spisa), podnesak tuženika od 19.3.2020. ( list 61-64 spisa), podnesak tužitelja od 28.listopada 2020. sa dokumentacijom koja se odnosi na ugovor o kreditu ( list 67-112 spisa), ovosudno rješenje od 16.studenog 2020. ( list 121-123 spisa), žalbu tuženika ( list 125-127 spisa), očitovanje tužitelja na žalbu ( list 130 spisa), rješenje Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-4328/20-2 ( list 132-134 spisa), ovosudno rješenje od 19.kolovoza 2021. kojim je određen prekid postupka ( list 136 spisa), rješenje o nastavku postupka ( list 139 spisa), podnesak tužitelja od 6.6.2023. (list 142 – 153 spisa), podnesak tuženika od 7.8.2023. (list 156-159 spisa), podnesak tužitelja od 6.9.2023. ( list 162-163 spisa), podnesak tužitelja od 8.11.2023. ( list 167-176 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, grana financije Mikac Matije ( list 188-205 spisa), očitovanje tuženika na nalaz (list 212-217 spisa), očitovanje tužitelja na nalaz vještaka ( list 218-221 spisa), podnesak tuženika od 16.10.2024. ( list 222-223 spisa), podnesak tužitelja od 5.11.2024. ( list 224 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.
6. Tužiteljica je izjavila da je predmetni kredit uzela za kupnju kuće za stanovanje. Bila je u više banaka, te je u razgovoru sa djelatnicima istih došla do zaključka da je najpovoljnija ponuda tuženika. Tuženik je imao najniže kamatne stope i rata kredita bila joj je najmanja. Bilo joj je prezentirano više ponuda vezano uz kredite u eur-ima, kunama i CHF , time da je od strane službenika banke kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji, te je čak imala dojam da se forsira kredit u CHF. Iskazala je da se ne može sjetiti da li joj je djelatnik banke prezentirao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, no znala je da rata kredita može rasti, s obzirom da je vezana uz valutu CHF, no nije očekivala takav porast do kakvog je došlo. Naime, njoj je rata kredita porasla za 60 %, odnosno prva rata kredita iznosila je 3.750,00 kuna, a najviša 6.100,00 kuna. Djelatnik banke nije joj prezentirao nikakve rizike vezano uz uzimanje kredita s valutnom klauzulom u CHF, ne sjeća se termina valute utočišta, možda je isti negdje i čula, no ne zna što to znači, a nije joj prezentirano koju valutu štiti HNB. Kada je došla na sklapanje ugovora isti je bio sastavljen i nije niti očekivala da bi mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Nakon toga bili su kod javnog bilježnika i pretpostavlja da je pročitao ugovor, no nisu dobili nikakva upozorenja niti objašnjenja. Kredit je otplaćivala putem plaće. Kada je došlo do porasta rate kredita nije išla u banku pitati za razlog, znala je zbog čega je došlo do porasta rate iz obavijesti putem javnih medija, a i nije imala osjećaj da bi mogla na bilo što utjecati ako ode u banku. Banka joj je ponudila konverziju kredita, Aneks ugovora glede konverzije već je bio sastavljen i od strane banke prezentirano joj je da je konverzija jedini način da joj se smanji rata kredita. Misli da joj nije detaljno prezentirano na koji način je izvršen izračun konverzije. U vrijeme kad je uzimala kredit bila je magistar farmacije, nije imala otvoren obrt, niti bilo kakve poslovne udjele, a radila je u privatnoj ljekarni. Prije uzimanja kredita, službenik banke uspoređivao je samo kamate u odnosu na kredite u raznim valutama. Nitko u banci ju nije obavijesti čega se odriče ako potpiše Ugovor o konverziji. Vezano uz konverziju imala je opciju ili prihvatiti istu ili nastaviti plaćati rate kredita po osnovnom kreditu. Na upit pun. tuženika iskazala je da zna što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da ne zna o čemu ovisi promjena vrijednosti tečaja valute i promjena pojedinih anuiteta. Ugovor o kreditu je pročitala, time da je u tom trenutku mislila da sve razumije. U banci joj nisu prezentirani parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, kao niti interni akti banke, npr. Odluka o promjeni kamatne stope u kojoj su točno navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Nadalje, je navela da je imala povjerenja u djelatnicu banke s kojom je razgovarala o sklapanju predmetnog ugovora.
7. Stalni sudski vještak Matija Mikac, mag.oec. je u svom nalazu naveo
- da je od datuma korištenja do datuma finalne otplate korisnica uslijed promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF – HRK preplatila iznos od 17.933,57 eura,
- u navedenom obračunu uzeta je u obzir priznata preplata iz konverzije kojom je korisnica obeštećena,
- u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnica je otplatila iznos od 17.718,71 eur prema fiksnom tečaju,
- da je korisnica nakon konverzije nastavila otplaćivati 55.011,07 veću glavnicu nego što bi otplaćivala da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju na datum konverzije isto predstavlja više utvrđenu glavnicu od 7.202,76
eura,
- da je ukupno nakon konverzije uslijed previsoko obračunate glavnice korisnica preplatila 7.388,43 eura više od čega se iznos od 7.702,76 odnosi na višak utvrđene glavnice , a iznos od 185,67 eura, na plaćene kamate na tu glavnicu,
- da je istovremeno preplatom iz konverzije obeštećena za iznos od 7.462,57 eura na datum 30.9.2015. odnosno korisnica nakon datuma konverzije s osnova previsoko utvrđene glavnice nema preplatu već neto manjak u iznosu od 74,14 eura,
- da se je konverzija kredita simulirala prema početnoj stopi od 5,60 % tada bi stanje neotplaćene glavnice u EUR na datum 30.9.2015. iznosilo 92.332,50 EUR naspram obračunatog iznosa od 92.644,34 EUR , dakle 311,84 eura manje, te bi istovremeno korisnica imala i veću preplatu iz konverzije u iznosu od 1.090,16 eura.
8. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već je sukladno istom postavio tužbeni zahtjev podneskom od 7.10.2024.
9. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbe odnosno osporavao je predmetni nalaz u cijelosti navodeći da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u svijetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK. Tuženik je naveo da se protivi korištenju rezultata provedenog vještačenja kao što se protivio i provođenju istog jer predstavlja nepotreban dokaz protivan načelu ekonomičnosti.
10. Nakon što je primio sređeni tužbeni zahtjev od 7.listopada 2024. usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka tuženik je naveo da se izrekom protivi preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 190. ZPP-a , te ističe prigovor zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva, pozivajući se na stav Vrhovnog suda u odlukama Rev iks 968/13-3 i Revr-1460/13-2 od 24.siječnja 2017.
11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 7.10.2024.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.
12. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
14. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 172.939,25 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 4,25 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
15. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
16. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.
17. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
18. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
19. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.
20. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
21. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
22. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
23. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
24. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
26. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
27. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
28. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
30. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
32. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
33. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
34. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).
35. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
36. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
37. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
38. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
39. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
40. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
41. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
42. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 43. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
44. Analizirajući iskaz tužitelja sud je iz istog utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu predstavljao tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene ( promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene kamatne stope, time da se o kamatnoj stopi nije pojedinačn DSFALPKHJHGo pregovaralo, a tuženik s tužiteljem nije niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz tu valutnu klauzulu.
45. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
46. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
47. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
48. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
49. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
50. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
51. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
52.Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
53. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
54. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
55. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
56. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
57. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
58. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
59. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
60. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.
61. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
62. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
63. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 22.12.2015. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
64. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
65. Kamatna stopa određena Dodatkom od 22.12.2015. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
66. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 11.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
67. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
68. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
69. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba
70. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
71. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
72. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
73. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
74. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
75. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.
76. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
77. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
78. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
79. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
80. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.
81. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.
82. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
83. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je konverzija kredita ponuđena od strane banke , da je Dodatak ugovoru o kreditu glede konverzije već bio sastavljen kad je došla u banku, te da joj je od strane banke prezentirano da je konverzija jedini način da joj se smanji rata kredita. Naime, prva rata kredita iznosila je 3.750,00 kuna, te je ista porasla na oko 6.100,00 kuna, a radi čega je pristala sklopiti Dodatak o konverziji.
84. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
85. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
86. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
87. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.
88. Vezano uz prigovor preinake tuženika ovaj sud ukazuje da je prema zaključku poslovni broj: Su-IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH od 26.studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. S obzirom na navedeno zastara se prekida već podnošenjem tužbe po tom postupku.
89. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
90. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 7.10.2024.
91. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije, mag.oec. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
92. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u suštini se odnose na pravno pitanje, a što je već sve unaprijed obrazloženo, tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.
93. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
94. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
95. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
96. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.
97. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 eura ( Tbr. 10/6 Tarife), sastav podneska od 6.6.2023., 9.11.2023., 7.10.2024. i 6.11.2024.u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 29.10.2020. ( Tbr. 8/4 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 24.10.2023., 22.3.2024., 28.5.2024., 20.11.2024. ( Tbr.9/1) u iznosu od 500,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, pristup ročištu za objavu presude ( Tbr.9/3 ) u iznosu od 100,00 eura. tužitelju nije priznat sastav podneska od 7.9.2023. s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Dakle, tužitelju su priznati troškovi u iznosu od 4.550,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 1.137,50 eura, te su mu nadalje priznati troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 euro, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 126,09 eura, a što sveukupno iznosi 6.145,40 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za rješenje , kao i sudske pristojbe za presudu , a s obzirom da je oslobođen od plaćanja istih.
98. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
Čakovec, 19.prosinca 2024.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. tužiteljica po pun.
2. tuženik po pun.
