Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2365/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Tihani Slivar Curilović, odvjetnici u Poreču, protiv tuženice „Erste & Steiermarkische Bank“ d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-696/2022-39 od 7. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-696/2022-39 od 7. lipnja 2024., u dijelu pod točkama I. i II. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Djelomično se ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-696/2022-39 od 7. lipnja 2024., i to baš u dijelu pod točkama III., IV., V. i VI. izreke presude te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102105783 od 5. studenog 2004. kojeg su zaključili tužiteljica, kao korisnik kredita, i tužena, kao banka, a koja odredba se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. U točki II. izreke prvostupanjski je sud presudio da je ništetna ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule CHF. Nadalje, u točkama III., IV. i V. izreke prvostupanjski je sud izvršio prebijanje tražbina tužiteljice i tuženice na način da je u točki III. izreke utvrdio tražbinu tužiteljice prema tuženici u iznosu od 5.544,61 eura sa zateznim kamatama, dok je u točki IV. izreke utvrdio tražbinu tuženice prema tužiteljici u iznosu od 1.047,60 eura sa zateznim kamatama. Stoga je u točki V. izreke prebio navedene tražbine na način da je naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 3.426,08 eura sa zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud u točki VI. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.163,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF te zahtjev za tužiteljice za isplatom iznosa od 3.426,08 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog na ime navedenih ništetnih odredbi.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženicom, sklopila 5. studenog 2004. ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102105783, u iznosu od 82.370,15 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,99%, godišnje, promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama bankine Odluke o kamatama,

- da je predmetni kredit konvertiran.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

8. U odnosu na žalbu tužiteljice za reći je slijedeće.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke presude koja se odnosi na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Tužiteljica se tijekom postupka pozivala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio podnesena revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015,U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Također, pozvala se i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

13. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a/91 (članci 103. do 110.).

15. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

16. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom čl. 1163. ZOO-a/05).

17. U odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

19. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. U točki III. izreke prvostupanjski je sud utvrdio tražbinu tužiteljice u iznosu od 5.544,61 eura sa zateznim kamatama, dok je u točki IV. izreke utvrdio tražbinu tuženice u iznosu od 1.047,60 eura sa zateznim kamatama.

Takva utvrđenja u suprotnosti su s konačno uređenom točkom 3. tužbenog zahtjeva kojom se traži isplata iznosa od 3.426,08 eura sa zateznim kamatama (str. 649. spisa, podnesak od 25. travnja 2024.). Nadalje, takva utvrđenja u suprotnosti su i s obrazloženjem prvostupanjske presude (odlomak 14. obrazloženja, str. 13. prvostupanjske presude), ali i s nalazom i mišljenjem vještaka u kojem se navodi da je ukupan iznos više plaćenog na ime ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF do konverzije 5.507,98 eura te da je ukupan iznos manje plaćenog do konverzije, a s obzirom na pad kamatne stope i tečaja 2.081,90 eura, kao i da je zbroj više i manje plaćenog 3.426,08 eura.

21. Slijedom navedenog za zaključiti je da je prilikom donošenja pobijane presude u dijelu pod točkama III., IV. i V. izreke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ovo stoga jer prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ima nedostatak zbog kojih se ne može ispitati, prvenstveno stoga jer proturječi razlozima presude.

22. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja za pojasniti je da se prigovor radi prebijanja sastoji u tome da tuženik ističe postojanje svoj kompenzabilnog, ali još uvijek nekompenziranog zahtjeva, pa traži od suda da sud presudom izvrši prijeboj tih tražbina. Dakle, tim prigovorom tuženik traži da sud izvrši prijeboj do kojeg još nije došlo. S druge pak strane, ako bi do prijeboja došlo izvanprocesnim prijebojem, onda istaknuti prigovor radi prebijana ne bi bio osnovan. Naime, osnovni uvjet za isticanje prigovora radi prebijanja je postojanje nekompenzirane tražbine.

U predmetnom slučaju, tužiteljica traži isplatu iznosa od 3.426,08 eura sa zateznim kamatama koji je zbroj pozitivnih i negativnih razlika, tj. zbroj više plaćenog za vrijeme više kamatne stope i višeg tečaja i manje plaćenog za vrijeme niže kamatne stope i nižeg tečaja.

23. U rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

24. Odredbom članka 19.c ZIDZPK/15 proizlazi da se konverzija vrši po strogom postupku na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c stavak 1. točka 5. i 6. ZIDZPK/15),

- odredba članka 19.c . stavak 1. točka 7. ZIDZPK/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Dakle, odredba članka 19.c stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije.

Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

26. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud uopće nije utvrdio je li iznos priznat u konverziji izračunat sukladno odredbi čl. 19.c. ZID ZPK/15 ili ne, iako sudski vještak u svom nalazu i mišljenju (tablica 3. nalaza i mišljenja, str. 15.) navodi da je obračun iznosa nedospjele glavnice na dan konverzije izvršen prema tečaju na dan konverzije.

Stoga je ostalo nejasno kako je prilikom izračuna iznosa konverzije utvrđena razlika nedospjele glavnice od 2.949,26 eura u odnosu na glavnicu na temelju početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita. Naime, razlika nedospjele glavnice je dokaz „preživljavanja“ ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, kako kod kredita s valutnom klauzulom euro nije bilo enormnog rasta tečaja te je postojala tendencija smanjenja kamatne stope, nejasno je kako je u predmetnom slučaju nakon izračuna iznosa konverzije, koju treba vršiti prema tečaju na dan isplate kredita i plaćanja pojedinih anuiteta, postoji manjak u plaćanju tužitelja u iznosu od 28.435,06 kuna ili 3.773,98 eura.[1]

27. Ovdje je za ukazati da se predmeti konvertiranih „švicaraca“ činjenično razlikuju. Naime, postoje predmeti u kojima je utvrđeno da je izračun iznosa konverzije u skladu s kogentnom zakonskom normom članka 19.c ZID ZPK/15 i oni u kojima je utvrđeno da izračun iznosa konverzije nije bio u skladu s navedenom kogentnom zakonskom normom. Tako primjerice u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: 24 Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. navodi se da je izračun konverzije u skladu s odredbom članka 19.c ZIDZPK/15 (str. 3. presude). S druge pak strane, u predmetu Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1508/2024 navodi se kako je vještačenjem utvrđeno da je banka prilikom izračuna iznosa konverzije povrijedila kogentnu normu članka 19. c st. 1. t. 1. ZIDZPK/15 i time osujetila cilj konverzije. Izračun konverzije koji nije u skladu s člankom 19.c. ZIDZPK/15 imao je za posljedicu „preživljavanje“ nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod takvog stanja stvari, dakle kršenja kogentne odredbe o načinu izračuna iznosa konverzije, tužiteljica nesumnjivo ima pravo na restituciju.

28. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud u predmetnom parničnom postupku, zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi je li u konkretnom slučaju konverzija provedena sukladno odredbi članka 19.c ZIDZPK/15 te je li unatoč zakonskoj intervenciji „preživjela“ nepoštena ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Također je zbog pogrešnog pravnog pristupa ostalo nerazjašnjeno je li nepostizanje cilja konverzije - ravnoteža u odnosu tužiteljice i tuženice, posljedica obračuna iznosa konverzije suprotno odredbi članka 19.c. ZPK-a, posebno stavka 1. točka 1. i 4. tog članaka ili je pak, usprkos konverziji provedenoj sukladno zakonskoj odredbi članka 19.c. ZPK-a, “preživjela” odredba o valutnoj klauzuli CHF. Posljedično tomu presuda nema razloga o odlučnim činjenicama za utvrđenje osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata više plaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, a koji nisu priznati u izračunu iznosa konverzije.

29. Ovdje je za ukazati i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u oglednom sporu broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. u kojem se navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZIDZPK/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

Dakle, odredbe o konverziji ne mogu se preispitivati jer su u ugovor umetnute na temelju kogentne pravne norme. Međutim, to ne sprječava sud da ispita je li obračun iznosa konverzije izvršen sukladno kogentnoi odredbi članka 19.c ZIDZPK/15 te posljedično tome utvrdi je li “preživjela” nepoštena odredba o valutnoj klauzuli CHF zbog kršenja odredbe članka 19.c ZIDZPK/15 ili je pak usprkos konverziji provedenoj sukladno zakonskoj odredbi članka 19.c. ZPK-a, “preživjela” odredba o valutnoj klauzuli CHF, što znači da usprkos intervenciji zakonodavca putem konverzije nije postignut cilj konverzije – ravnoteža u odnosu banke i potrošača.

30. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a/91 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije (30. rujna 2015.) podnesena je 31. svibnja 2019. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

31. Neosnovan je i istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo je pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

U predmetnom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Rijeci, dakle na udaljenosti od 97 km od mjesta prebivališta tužiteljice.

32. Slijedom svega navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu djelomično ukinuti u dijelu pod točkom III., IV., V. i VI. izreke te predmet u ovom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

33. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu o kojem nije pravomoćno presuđeno kao i o parničnom trošku.

U Splitu 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović