Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž Ovr-140/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Rabo d.o.o., OIB: 37120416755, Put jabuke 1, Kneževi Vinogradi, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku u Osijeku, protiv ovršenika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mislavu Biočiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ovrhe na novčanim sredstvima, povodom žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-3083/2023-4 od 20. studenog 2023., dana 19. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-3083/2023-4 od 20. studenog 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi na temelju presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj: P-291/2021 od 14. studenog 2022., preinačene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-5085/2022-2 od 17. svibnja 2023., dok je točkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka.

2. Navedeno rješenje, u dijelu kojem je odbijen s prijedlogom, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija ovršenik bez određenog navođenja žalbenih razloga, no predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje na način da usvoji njegov prijedlog od 31. listopada 2023.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je ovršenik podnio prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate kojeg je pokrenuo ovrhovoditelj na temelju presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj: P-291/2021 od 14. studenog 2022., preinačene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 5085/2022-2 od 17. svibnja 2023., u kojem je naveo da je protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske podnio prijedlog za dopuštenje revizije, čime je ispunjen prvi uvjet za odgodu, dok u odnosu na drugi uvjet ističe da bi ga provođenje ovrhe odnosno postupka izravne naplate navedene tražbine moglo onemogućiti u obavljanju njegove djelatnosti poslova osiguranja, budući da bi provedba postupka izravne naplate imala za posljedicu umanjenje njegove imovine, zbog čega bi mogao biti onemogućen u isplatama svojim osiguranicima.

5.1. Nadalje, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 210. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/66, 73/17, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ-a) kojom je propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, dakle odredbe čl. 65. OZ-a, kojim je u stavku 1. propisano da sud može na prijedlog ovršenika, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom postupka izravne naplate trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna kako bi se spriječilo nasilje, odgoditi prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika, ako uz navedeno postoji i neki od razloga navedenih u čl. 65. st. 1. toč. 1-11. OZ-a. Dakle, prijenos zaplijenjenih sredstava da se može na prijedlog ovršenika odgoditi samo ako su kumulativno ispunjene obje pretpostavke propisane čl. 65. st. 1. OZ-a, odnosno ako je ostvaren neki od pojedinačno navedenih razloga iz čl. 65. st. 1. toč. 1-11. OZ-a i ako postoji vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete, teško nadoknadive štete ili nasilja. Postojanje navedenih kumulativnih pretpostavki dužan je dokazati ovršenik, što po ocijeni prvostupanjskog suda, ovršenik u ovom postupku nije učinio.

5.2. Naime, prvostupanjski sud navodi da je ovršenik dokazao postojanje prve pretpostavke, budući da je dokazao podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije, čime je ispunjen razlog iz čl. 65. st. 1. toč. 1. OZ-a u vezi čl. 210. st. 2. OZ-a, međutim isti nije dokazao postojanje vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koja primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li ovrhovoditeljeva imovina dostatna za povrat novčanih iznosa koji će u postupku izravne naplate biti preneseni ovrhovoditelju, ako naknadno bude odlučeno da ovrhovoditelj ipak nije imao pravo na isplatu tih iznosa. Dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da ovršenik nije dokazao da ovrhovoditelj nema imovine ili da njegova imovina nije dostatna za eventualni naknadni povrat iznosa koji će u postupku izravne naknade biti zaplijenjeni i preneseni, štoviše ističe da ovršenik nije ni tvrdio da imovina ovrhovoditelja nije dostatna za eventualni povrat novčanih sredstava, već vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete obrazlaže okolnošću da će provedba postupka izravne naplate imati negativni utjecaj na njegovo poslovanje, a samim time i na ispunjenje njegovih obveza prema drugim osiguranicima, međutim takvim navodima po ocijeni prvostupanjskog suda ovršenik nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene kumulativne pretpostavke iz čl. 210. st. 2. OZ-a u vezi čl. 65. st. 1. OZ-a pa je prijedlog ovršenika odbio.

6. U žalbi ovršenik navodi da je u odnosu na drugi uvjet istaknuo kako je on društvo koje primarno obavlja poslove osiguranja radi čega to poslovanje, za ukupnu zajednicu i društvo u cjelini ima ozbiljnije i teže gospodarske i socijalne implikacije od ostalih trgovačkih društava. Stoga da bi provođenje ovrhe odnosno izravne naplate predmetne tražbine imalo za posljedicu umanjenje njegove imovine koja primarno služi za pokriće obveza prema osiguranicima, a do kojeg umanjenja imovine bi došlo pljenidbom/ovrhom za korist ovrhovoditelja, koje umanjenje imovine će izazvati teško nadoknadivu štetu ne samo njegovoj imovini već i imovini njegovih osiguranika. Pri tome ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa da ovrhovoditelj u slučaju odgode prijenosa sredstava do odluke Vrhovnog suda RH po njegovom prijedlogu za dopuštenjem revizije neće ostati bez svojih sredstava ukoliko je njegova tražbina osnovana, a vrijednost novca zaštićena je kroz odluku o zateznim kamatama. Za razliku od toga, u slučaju provođenja naplate po predmetnim zahtjevima ovrhovoditelja, ukoliko bi odlukom Vrhovnog suda RH bila ukinuta ili preinačena presuda Visokog trgovačkog suda da će pretrpjeti nenadoknadivu štetu jer neće imati pravo na isplatu zateznih kamata za period od dana prijenosa njegovih sredstava na račun ovrhovoditelja do dana zaprimanja odluke Vrhovnog suda RH, a što je tim značajnije ako se ima u vidu zaplijenjeni novčani iznos od 1.058.316,90 EUR. 7. Ispitujući pobijano rješenje u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog (ovršnog) postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

8. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju ovršenik dokazao ispunjenje jednog od uvjeta iz čl. 65. st. 1. OZ-a za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava (podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije), dok nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

8.1. Prije svega, valja reći da ovršenik već u podnesenom prijedlogu za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate mora navesti činjenice i pružiti dokaze iz kojih proizlazi vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a koja šteta kako to pravilno navodi prvostupanjski sud primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li ovrhovoditeljeva imovina dostatna za povrat novčanih sredstava koja će u postupku izravne naplate biti prenesena ovrhovoditelju, ako bi naknadno bilo odlučeno da ovrhovoditelj nije imao pravo na isplatu tih iznosa.

8.2. Ovršenik u svom prijedlogu ni ne tvrdi da imovina ovrhovoditelja nije dostatna za eventualni povrat novčanih sredstava, već vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete obrazlaže time da će provedba postupka izravne naplate imati negativan utjecaj na njegovo poslovanje, a samim time i na ispunjenje njegovih obveza prema drugim osiguranicima, čime i prema ocjeni ovog suda nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete, jer kao što je navedeno pod nastankom nenadoknadive, odnosno teško nadoknadive štete prvenstveno se smatra takvo financijsko stanje ovrhovoditelja da u okolnostima kada bi ovršenik uspio u revizijskom postupku ne bi postojala nemogućnost povrata prenesenih sredstava s računa ovrhovoditelja na račun ovršenika, a što ovršenik u ovom postupku ni ne tvrdi.

8.3. Valjane i opširne razloge prvostupanjskog suda zbog čega se svaki negativni utjecaj prisilnog namirenja tražbine na poslovanje ovršenika ne može smatrati štetom u smislu odredbe čl. 65. st. 1. OZ-a u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja, te zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelja valja uputiti na točke 14. do 22. obrazloženja pobijanog rješenja.

9. Zbog svega navedenog, a bez obzira što se radi o većem novčanom iznosu, samo paušalnim navodima ovršenika da bi mu provedbom postupka izravne naplate nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, kao i navodima da ovrhovoditelj neće ostati bez svojih sredstava ukoliko je njegova tražbina osnovana, odnosno da postoji mogućnost da on neće imati pravo na isplatu dijela zateznih kamata (koji žalbeni navodi nisu od bitnog značaja), nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja pa je stoga primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a odbijena žalba ovršenika i potvrđeno pobijano rješenje, odnosno odlučeno kao u točki I. izreke.

10. Kako je žalba ovršenika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a).

11. Točka II. izreke pobijanog rješenja nije osporena žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 19. prosinca 2024.

Sutkinja

Snježana Šaško