Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-252/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja SN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu MAĐARIĆ & LUI iz Zagreba, radi obvezno - isplata, nakon održane i zaključene glavne rasprave 12. studenog 2024. na kojoj su prisustvovali tužitelj osobno, punomoćnica tužitelja Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska te punomoćnica tuženika, Kornelija Karić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu MAĐARIĆ & LUI iz Zagreba, dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 151-50- 4431943 koji su dana 28. rujna 2007. sklopili tužitelj SN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 295,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. travnja 2012. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 151-50-4431943 koji su dana 28. rujna 2007.g. sklopili tužitelj SN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 403,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2007. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.258,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj SN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužiteljica) podnio je ovom sudu tužbu 17. srpnja 2024. godine protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb (dalje: tuženik) radi obvezno-isplata. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj SN kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor sklopili dana 28. rujna 2007. Ugovor o kreditu broj: 151-50-4431943 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tužitelj tvrdi da je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.027,94 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je dana 17. travnja 2012. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Navodi da je temeljem odredbe čl 9. Ugovora, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita dana 17. travnja 2012. obračunao i naplatio iznos od 2.227,82 kn, odnosno 295,68 eur. Ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz čl. 9 Ugovora prema kojoj tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 9 Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Tvrdi da je člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenom tužitelju je na dan isplate/korištenja kredita tj. 1. listopada 2007. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 3.039,23 kn, odnosno 403,38 eur. Tužitelj prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelju je navedena naknada za obradu kredita naplaćena da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. U ugovoru nadalje nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno - nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navedeno obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.). Dakle, predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Drugim riječima - navedeno postupanje tuženika, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sumarno - polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Uslijed iznijetog, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07). Sukladno čl. 96. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. S obzirom da su sporne odredbe ništetne, tužitelj traži isplatu iznosa naplaćenih po takvim ugovorim odredbama bez pravnog osnova (u iznosu od 295,68 eur ulazne naknade te u iznosu od 403,38 eur izlazne) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate, kao i troškovima ovog postupka..

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 151-50-4431943 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.027,94 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik tvrdi u odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne. Navodi da u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA , Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Dodaje da je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio odredbama, stranke su zaključile ugovor. Ističe prigovor zastare. Tvrdi da obzirom da je tužitelj podnio tužbu 17. srpnja 2024.godine razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik navodi da je nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, tuženik navodi da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 151- 50-4431943 od 28. rujna 2007. godine (str. 7-11 spisa), potvrdu o prijevremenoj otplati kredita (str. 12 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 13-16 spisa), otplatni plan (str. 17-20 spisa), otplatnu tablicu (str. 21-23 spisa), sudsku praksu, saslušao tužitelja kao stranku (str. 73-75 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, je odredio VPS na 2.026,07 eur a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to dva na utvrđenje, a te dva na isplatu, slijedom čega je i točno označio VPS. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 158-50-4431943 od 29. rujna 2007. (potvrđen kao javnobilježnička isprava o strane javnog bilježnika dana 1.listopada 2007.) sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.027,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 2. Ugovora ugovorene su kamate i to redovna od 5,49 % godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, zatim kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne koja u trenutku sklapanja iznosi 15% godišnje, promjenjiva. Nadalje je čl. 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa, prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. čl. 4. Ugovora ugovoren je rok otplate 84 mjeseca, a čl. 6. namjena kredita i to GMAC-kredit za kupnju novih vozila. Čl. 9/2 Ugovora se navodi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Čl. 8. Ugovora ugovoreno je osiguranje kredita i to zapljena primanja korisnika kredita putem suglasnosti korisnika o zapljeni plaće i drugih primanja, zatim prijenos prava vlasništva na vozilu, zatim zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika. Ugovor je datiran dana 28. rujna 2007. te potpisan od strane tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ovlaštene osobe tuženika i ovjeren pečatom tuženika. Isti ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od stane javnog bilježnika Sanje Čubelić Šimac u [adresa] dana 1. listopada 2007. pod borjem Ov- 3507/2007.

7. Uvidom u dokument tuženika pod nazivom -Prijevremena otplata na dan 17. travnja 2012. utvrđeno je da je istim izvršen obračun duga tužitelja po predmetnom kreditu (partija –158-50-4431943) a u istom se navodi da je tužitelju odobren kreditg u iznosu od 92.098,17 kn odnosno 21.027,94 CHF, te se navodi dug tužitelja po predmetnom kreditu na taj dan iznosi 74,260,66 kn odnosno 11.949,55 CHF glavnice, zatim realne kamate u iznosu od 236,71 kn odnosno 38,09 CHF te preplate u iznosu od 22,50 kn odnosno 3,62 CHF. Nadalje se u istom obračunu navodi da su troškovi zatvaranja kredita u iznosu od 2.227,82 kn, odnosno ukupno dug tužitelja u iznosu od 76.702,69 kn.

8. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice predmetnog kredita broj: 158-50- 441943 utvrđeno je da je kredit prijevremeno otplaćen dana 17. travnja 2012. uplatom tužitelja u iznosu od 76.702,69 kn, a od kojeg iznosa se 2.227,82 kn odnosi na troškove.

9. Uvidom u otplatnu tablicu-kredit broj 158-50-441943, informativni izračun od 28. rujna 2007. utvrđeno je da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.027,94 CHF, te da je tužitelju isplaćen isti umanjen za trošak obrade i upisa i to u iznosu od 20.674,92 kn, no evidentirana je i druga uplata (kolona 8) u iznosu od 353,02 CHF.

10. Uvidom u Otplatni plan od 2. listopada 2007. utvrđeno je da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.027,94 CHF, s kamatnom stopom od 5,49% na 7 godina, a datum odobrenja je 2. listopada 2007. kao i datum korištenja od 2. listopada 2007. do 31. listopada 2007., s moratorijem otplate od 31. listopada 2007. do 31. listopada 2007..

11. Dakle, iz Prijevremene otplate ali i prijepisa knjigovodstvene kartice (toč. 8. i 9. presude) pa i plana otplate, vidljivo je da je tužitelju prilikom isplate kredita naknada naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.039,23 kn (3,30% od iznosa kredita a za koji iznos mu je umanjen iznos odobrenog kredita odnosno 353,02 CHF) odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od sada 403,38 eur, a koji iznos mu je, prema Otplatnoj tablici, naplaćen dana 1. listopada 2007. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice vidljivo je da je tužitelju otplata anuiteta krenula tek 30. studenog 2007., a na isplaćeni kredit je tužitelj bio dužan uplatiti 12. studenog 2007. tečajnu razliku a koju je tužitelj istog dana i uplatio iznos od 1.109,30 eura a što i sam tužitelj u svome iskazu navodi. No, unatoč činjenici da se u Prijevremenoj otplati navodi datum valute (dakle datum isplate) 2. listopada 2007. a koji datum se navodi i u Otplatnom planu (str 17-20 spisa), iz istih dokumenata se ne vidi kada je točno kredit isplaćen niti kada je naplaćena ulazna naknada. Jedino je uvidom u Otplatnu tablicu-informativni izračun, vidljivo da je isplata kredita evidentirana na dan 1. listopada 2007. a kada je i iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) slijedom čega je upravo ovaj sud (a obzirom da nema drugih dokaza niti je iz knjigovodstvene kartice vidljivo kada je kredit isplaćen i naplaćena ulazna naknada, a obzirom, kako to tužitelj navodi u svome iskazu, tužitelju nije isplaćen iznos kredita već je isti direktno prebačen upravo na račun auto kuće) utvrdio isti dan kao dan isplate kredita a time i obustave sporne naknade za obradu kredita.

12. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2007. godine otišao u Autokuću Rudman i vidio auto koji je želio kupiti, a obzirom da nije imao gotovine, autokuća mu je ponudila kredit, a koji je sada predmetni te osim tog kredita nije mu ponudila drugi, slijedom čega je tužitelj bio prisiljen uzeti taj kredit. Tužitelj je naveo kako je sve obavio u autokući te banku nije niti vidio. Naveo je da mu je rečeno o kreditu samo najnužnije, kolika će mu biti mjesečna rata i o ničemu drugom nisu razgovarali. Iskazao je da je razgovarao sa djelatnicom autokuće NN te osim s njom, s nikim drugim tužitelj nije razgovarao, jedino je išao potpisati ugovor o kreditu kod javnog bilježnika. Tužitelj je naveo da ne zna tko je sastavio ugovor, a tužitelj je u auto kući dobio ugovor koji je bio u cijelosti sastavljen i koji ugovor je samo trebao ovjeriti kod javnog bilježnika. Tužitelj je iskazao da auto koji je kupovao u toj auto kući trebao mu je za osobne potrebe, a u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti je imao udio u trgovačkom društvu niti je imao registriran obrt ili se bavio slobodnim zanimanjem, već je bio u radnom odnosu i upravo mu je automobil trebao radi odlaska na posao. Naveo je da prilikom razgovora o predmetnom kreditu, osim što mu je rečeno kolika će mu biti mjesečna rata nisu se spominjali nikakvi troškovi niti naknade. Iskazao je da iznos kredita koji je tužitelj realizirao bio je u iznosu od 21 tisuću i nešto švicarskih franaka. Tužitelj je naveo da mu nije ništa isplaćeno od tog kredita, već je tužitelj samo u autokuću došao nakon realizacije kredita po auto. Tužitelj je iskazao da je platio troškove javnog bilježnika, a čini mu se da je platio nekih 4.000,00 kn auto kući, ali ne zna što je to točno bilo. Naveo je da je 2012. godine dobio otkaz, slijedom čega više nije mogao uredno otplaćivati kredit, a kako je dobio otpremninu od poslodavca, odlučio je u cijelosti otplatiti prijevremeno predmetni kredit. Iskazao je da je do 2012. redovito otplaćivao predmetni kredit, iako je banka stalno povisivala mjesečnu ratu zbog povišenja kamatne stope, slijedom čega tokom cijele godine, tužitelj nikako nije mogao otplatiti odnosno izgledalo je kao da nije otplatio ništa od glavnice. Tužitelj je naveo da je svaki mjesec uredno plaćao anuitete kredita, a dospijeće je bilo 30. u mjesecu, tužitelj je plaćao uvijek prije toga, primjerice prvu ratu je plaćao, čini mu se 12. u mjesecu, no tuženik je već u samom početku platio kamatnu stopu, slijedom čega je tužitelj morao platiti i razliku. Tužitelj je iskazao da je pet godina redovito otplaćivao kredit, no kada je ostao bez posla, tužitelj je s otpremninom zatvorio kredit, no visina glavnice je bila gotovo jednaka kao što je bio iznos kredita koji je podigao u protuvrijednosti u kunama. Naveo je da je tako, a čini mu se kredit realizirao u protuvrijednosti od 80.000,00 kn, a prijevremeno je morao platiti 78.000,00 kn 2012. kako bi zatvorio kredit. Iskazao je da kada je došao 2012. kako bi zatvorio kredit, tuženik je tužitelju obračunao koliko još mora platiti kredita kako bi isti zatvorio no rečeno mu je kako još mora platiti naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 2.500,00 kn. Naveo je da kada je sklapao ugovor o kreditu nije znao da će morati u slučaju prijevremene otplate platiti i naknadu, a da je tužitelj znao kod sklapanja kredita da će se sve ovo desiti nikada taj kredit ne bi niti realizirao. Iskazao je da mu je rečeno da se ta naknada odnosi na troškove banke vezano za zatvaranje kredita, no tužitelju nije jasno o kakvim se troškovima radi, obzirom da su imali samo napisati papire. Tužitelj je naveo da mu nije pojašnjeno o kakvim se troškovima radi i ne zna kakve bi to točno banka imala troškove. Tužitelj je iskazao da prilikom zatvaranja kredita, tužitelj je potpisao samo da je kredit zatvorio. Naveo je kako u vrijeme kad je podizao kredit 2007., osim samog ugovora o kreditu, tužitelj se ne sjeća da bi mu bio uručen bilo kakav drugi dokument, osim što je tužitelj dobio plan otplate. Iskazao je da prilikom prijevremene otplate, tužitelj je čak prigovorio u banci na visinu troškova za prijevremenu otplatu, no djelatnica banke je rekla da to nije do nje već do banke. Tužitelj je naveo da je bio ljut što je morao platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer je smatrao da ga je banka trebala nagraditi što prijevremeno otplaćuje kredit, a ne da još mora platiti trošak, no ništa nije mogao promijeniti vezano za naknadu za prijevremenu otplatu, jer je doveden pred gotov čin i bez plaćanja iste ne bi mogao prijevremeno otplatiti kredit. Tužitelj je iskazao da ga nitko nije kontaktirao kako bi tužitelj sudjelovao u sastavljanju odredaba ugovora, već ga je samo gospođa NN iz Autokuće Rudman kontaktirala kako bi došao i odnio ugovor na ovjeru kod javnog bilježnika. Naveo je da je prije ovjere ugovora letimično pročitao ugovor, kolika je rata i druge odredbe koje su ga interesirale a ostale odredbe ugovora, za koje ljudi kažu da su napisane malim slovima nije čitao. Iskazao je da nije mogao ništa promijeniti u samim odredbama ugovora, već je mogao samo odustati od cijelog ugovora. Tužitelj je naveo da nije kontaktirao banku niti je tužitelj stručnjak za financije, a kako bi mogao cijelosti razumjeti odredbe ugovora. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme sklapanja ugovora radio u metalnoj industriji kao bravar. Naveo je da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije uočio odredbu ugovora o kreditu kojom se ugovara ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

13. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe (kupovine automobila za osobne potrebe i odlazak na posao) a sama tužitelj u svom iskazu potvrđuje da u vrijeme sklapanja Ugovora se nije bavio trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom obrtničkom ili slobodnom djelatnošću već je bio u radnom odnosu kao na radnom mjestu bravar. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobnih potreba tužitelja (kupovine osobnog automobila za osobne potrebe). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička (dakle ne kao trgovac, a što i sam u svom iskazu potvrđuje dok tuženik nije dokazao protivno) i to radi zadovoljavanja osobnih potreba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužitelj takvu činjenicu u svome iskazu osporava). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporim ugovornim odredbama (čl. 3 i 9/2 Ugovora), već protivno tome tužitelj navodi da tužitelj nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je tko što rekao da bi mogla sudjelovati, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj nadalje takav i prihvatio sa svim odredbama a na koje nije mogao utjecati (dok mu druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada, već protivno tome tužitelj navodi da se prilikom prijevremene otplate kredita čak i bunio na takvu obvezu, no bez prihvata iste nije mogao prijevremeno otplatiti kredit, a nastavak daljnjeg plaćanja u mjesečnim anuitetima za tužitelja nije bio moguć jer je ostao bez posla i redovnih mjesečnih primanja (kredit je otplatio jednokratno iznosom otpremnine). Tužitelj potvrđuje da jedino o čemu su razgovarali prije potpisivanja ugovora je bio mjesečni anuitet koji će tužitelj biti dužan plaćati kao i iznos kredita i taj se razgovor vodio sa djelatnicima auto kuće.

14. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte samog tužitelja (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Da tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe potvrđuje iskaz samog tužitelja, a koji navodi da ga na obveze plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, a prilikom prijevremene otplate tužitelj je čak i reagirao buneći se protiv takve obveze ali na istu nije mogao utjecati ni na koji način jer mu u protivnom ne bi odobrili prijevremenu otplatu kredita (a koja je u konkretnom slučaju zbog činjenice da je tužitelj ostao bez posla i stalnih prihoda, bila nužna). Osim navedenog tužitelj u svom iskazu ističe da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, te da tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem već je sve razgovore vezano za Ugovor obavljao u auto kući i prilikom kojih je spominjan samo iznos kredita i visinu mjesečnog anuiteta a da se o drugim uvjetima kredita nije raspravljalo. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 3. i čl. 9/2 Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 3. i 9/2 Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

15. Naime, u smislu čl. 97. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti su mu uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

16. Nadalje, iako u smislu čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 3, a koja glasi: " naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa, prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“ kao i odredbe čl. 9/2 Ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijek jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba čl. 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužitelju) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe čl. 9/2 Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ jeo principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 HN od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 13 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sama tužitelj je po zanimanju bravar te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužitelju ponudio opciju prema kojoj bi tužitelju omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada (tim više što sam tužitelj iskazuje da je znao da će morati platiti toliku naknadu za prijevremenu otplatu, da bi sigurno donio drugačiju odluku vezano za predmetni Ugovor). Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda, u smislu čl. 96. ZZP, nije učinio jer s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama niti mu dao bilo kakve informacije (osim nametnuo obvezu da plati iste u određenoj visini) o istima.

17. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 96. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

18. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 MN i ŠN, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 S od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ŽN i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 N i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

19. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

20. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba, a da se prilikom prijevremene otplate čak i bunio na takvu obvezu, no nikakav izbor niti pojašnjenje mu nije dano. Iz iskaza tužitelja ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

21. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

22. Tijekom postupka, a osim samih odredaba čl. 3. i 9/2 Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi čl. 9/2 Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate krdita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da tužitelj je morao po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelju, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužitelja), a sama tužitelj nije mogao utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

23. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da su sporne odredbe čl. 3. i 9/2 Ugovora (sadržaja pobliže navedene u toč. 6. ove presude), a u smislu čl. 96. ZZP nepoštene. U smislu čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu čl. 102. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I i III izreke.

24. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud ističe da je tuženik na ročištu od 2. listopada 2024. učinio nespornim visinu naplaćenih naknada tužitelju u iznosu kako je to u svome zahtjevu naveo tužitelj, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondenatorni zahtjev tužitelja te ne naložio tuženiku da tužitelju isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 3. Ugovora iznos od 403,38 eur odnosno stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 9/2. Ugovora iznos od 295,68 eur, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i Prijevremene otplate).

25. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

26. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

27. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 1. listopada 2007.) a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 17. travnja 2012. godine.

28. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 28. rujna 2007. ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

29. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (1. listopada 2007.) odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (17. travnja 2012.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 17. srpnja 2024. godine. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

30. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 295,68 eur (naknada za prijevremenu otplatu kredita) odnosno iznos od 403,38 eur (naknada za obradu kredita) te je odlučio kao u toč. II. i IV. izreke.

31. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (bravar po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogao zaključiti zašto mu se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II i IV. izreke.

32. Stoga je odlučeno kao u izreci.

33. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.

34. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 2. listopada 2024. i 12. studenog 2024. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 10. rujna 2024. u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 66,71 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 66,71 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.258,42 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

35. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

36. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 19. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte