REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2838/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Hajdek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., OIB: 10840749604, Zagreb, Slavonska avenija 1B, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 140,21 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2254/2023-15 od 29. travnja 2024., 19. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2254/2023-15 od 29. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2254/2023-15 od 29. travnja 2024. u točki I. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 140,21 EUR s osnove regresnoga zahtjeva jer je tužitelj izvršio popravak štete na osobnome automobilu osiguranika tuženika, a koje je tuženik dužan nadoknaditi svome osiguraniku. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 194,92 EUR.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tako prvostupanjski sud odlučio jer je tijekom postupka zaključio da osiguranik tužitelja ima pravo obaviti popravak u radionici po svome izboru te mu je tuženik kao osiguratelj dužan naknaditi trošak toga popravka sukladno čl. 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje u tekstu: ZOO), a taj iznos je dužan isplatiti tužitelju na temelju čl. 84. st. 1. ZOO-a jer je osiguranik tuženika ustupio to svoje potraživanje tužitelju. Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP).
3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. U bitnome žalitelj navodi da je i dalje sporna i nedokazana pasivna legitimacija tuženika jer se on o njoj nije jasno izjasnio, da on nije dužan nadoknaditi svaki popravak oštećeniku već samo onaj koji je bio nužan i potreban da se oštećena stvar dovede u prvobitno stanje. Ostaje pri navodima da je dužan nadoknaditi štetu samo sukladno izvidu štete, pa tako i prema ocjeni satnice potrebne za popravak i cijeni sata rada određenoj u izvidu štete. Smatra da se oštećeni nije ponašao kao dobar domaćin prilikom izbora radionice gdje će izvršiti popravak oštećenog vozila, a što je bio dužan. Također, prigovara da tužitelj nije bio ovlašten sklopiti ugovor o ustupu potraživanja s tuženikom jer to nije njegova temeljna poslovna djelatnost i jer nije otkup potraživanja registrirao u registar kao djelatnost kojom se bavi. Predlaže drugostupanjskome sudu da prihvati žalbene razloge tuženika kao osnovane i preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog samo (relativno) bitnih povreda odredbi parničnoga postupka. Stoga pravilnost utvrđenoga činjeničnoga stanja ovaj sud nije ispitivao.
9. U osnovi predmet spora predstavlja višu cijenu radnoga sata tužitelja koji je oštećeniku izvršio popravak motornoga vozila u odnosu na cijenu radnoga sata koje u izvidu štete priznaje tuženik kod servisa koji on preporučuje.
10. Prema stajalištu ovoga suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovno naplaćuje svojim klijentima. Tuženik kao osiguratelj nema pravo određivati cijenu rada servisa već cijenu rada određuje tržište, a odabir skupljeg servisa od strane osiguranika ne predstavlja štetu koju je on sam svojim ponašanjem pridonio u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Sve navedeno proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18- 01/093, Ur. broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. te je zato neosnovan žalbeni navod koji se tiče stajališta tuženika da je on dužan samo nadoknaditi štetu, to jest, iznos cijene rada koji on odredi u svojem izvidu štete.
11. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u kojima tvrdi da je ugovor o ustupu tražbine između oštećenika i tužitelja nevaljan ili ništetan jer tužitelj nije registriran za posao otkupa ili naplate takvih otkupljenih potraživanja. Ugovor o ustupu je jedan od ugovora sklapanjem kojih dolazi do promjene u obveznom odnosu glede subjekata, na način da postojeći obvezni odnos umjesto dosadašnjeg vjerovnika ulazi novi vjerovnik. Ugovor o ustupu može sklopiti vjerovnik bilo kojega obveznog odnosa s trećom osobom, pri čemu na njegovu valjanost nemaju nikakvog utjecaja djelatnosti koje čine predmet poslovanja vjerovnika iz osnovnog pravnog posla ili treće osobe (novog vjerovnika). Ograničenja u sklapanju ugovora o ustupu propisana su odredbama čl. 80. ZOO-a i odnose se na zabranu prijenosa određenih tražbina ili ugovorenu zabranu cediranja osnovnim ugovorom, a ne na predmet poslovanja ugovornih strana.
12. Nadalje, nejasan je navod tuženika da se on nije „mogao izjasniti o svojoj pasivnoj legitimaciji“. Nejasno je ovome sudu je li tuženik takvim navodom uopće svoju pasivnu legitimaciju učio spornom. U svakom slučaju da je tuženik pasivno legitimiran vidljivo je iz korespondencije stranaka koja prileži spisu predmeta iz koje je vidljivo da je tuženik izvršio djelomično plaćanje po računu za popravak tužitelja te da je predmetni račun djelomično osporio zbog neslaganja u visini cijene rada tužitelja.
13. Tuženik u svojoj žalbi je paušalno osporavao odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude. Odluka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.
14. Stoga, odlučeno je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci ove presude.
Zagreb, 19. prosinca 2024.
Sudac
Mirna Maržić
