Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Kž-291/2024-5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda i to Dajane Barberić-Valentić kao predsjednice vijeća, Milenke Slivar kao članice vijeća i izvjestiteljice i Sanele Horvat članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženika EČ, zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika EČ po branitelju Antonu Denona, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vrkić, Beljan i Denona iz Rijeke, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-666/2015-95 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika EČ kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženika EČ zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – utajom iz čl. 232. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11., te ga temeljem čl. 232. st. 3. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Na temelju čl. 56. KZ/11. prema optuženiku je primijenjena uvjetna osuda pa se izvršenje izrečene kazne zatvora odgađa na vrijeme od 2 (dvije) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.– u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik EČ je dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik EČ po branitelju Antonu Denona, odvjetniku iz Rijeke, zbog svih žalbenih razloga, a sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Oštećenik kao tužitelj ABC d.o.o. iz Zagreba, zastupan po punomoćniku Zoranu Krajinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Krajinović i partneri d.o.o. Zagreb, podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, te da se potvrdi pobijana presuda.

4. Žalba optuženika nije osnovana.

5. Optuženik u žalbi prvenstveno naglašava da smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Obrazlažući žalbu optuženik u bitnome tvrdi da prvostupanjski sud nije tijekom postupka pravilno ocijenio utvrđene činjenice, a iz njih po stajalištu žalbe ne bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.

6. Suprotno navodima iz žalbe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u radnjama optuženika postoje kako objektivni tako i subjektivni elementi kaznenog djela utaje iz čl. 232. st. 1. i 3. KZ/11. (kvalificirani oblik). Za razliku od kaznenog djela krađe, utaju čini onaj tko prisvoji pokretnu stvar koja se nalazi u njegovom posjedu na temelju dopuštene detencije. Počinitelj tog imovinskog delikta je osoba koja s takovom stvari raspolaže kao svojom. U ovom kaznenom postupku nije bilo sporno da je optuženik kao odgovorna osoba u pravnoj osobi DEF d.o.o. Kostrena, koje je u međuvremenu brisano iz sudskog registra i u odnosu na kojeg je kazneni postupak obustavljen, sklopio ugovor o operativnom leasingu s oštećenikom kao tužiteljem dana 13. listopada 2009., a u odnosu na osobno vozilo marke Peugeot 308 1,6 TDI, godine proizvodnje 2009., a čija je vrijednost zajedno sa pripadajućim iznosom poreza 18.575,85 eura. Optuženik ne poriče da je to vozilo preuzeo od oštećenika kao tužitelja, te da je plaćao naknadu za korištenje vozila. Također iz podataka u spisu proizlazi da je oštećenik kao tužitelj sačinio izjavu o raskidu ugovora o leasingu 25. srpnja 2013., te podnio zahtjev za povrat predmeta leasinga, tj. osobnog automobila i taj zahtjev dostavio optuženiku kao odgovornoj osobi u pravnoj osobi. Optuženik je u svojoj obrani, a i u žalbi, tvrdio da nije primio obavijesti o raskidu ugovora o leasingu, kao i zahtjev za predaju vozila. Međutim, suprotno takovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedokinje ŠČ, te dokumentacije u spisu, da je optuženik zaprimio opomenu pred raskid ugovora o leasingu, a i njegovo ponašanje nakon raskida ugovora jasno pokazuje da je bio svjestan svoje dužnosti povrata vozila vlasniku tj. oštećeniku kao tužitelju. Naime, svjedok JČ, direktor firme GHI d.o.o. iz Šibenika, koja je angažirana od strane oštećenika kao tužitelja da preuzme od optuženika vozilo, iskazivao je da je u deset pokušaja oduzimanje vozila bilo bezuspješno. Optuženik je vozilo parkirao u dvorištu gdje je bilo onemogućeno oduzimanje vozila, a jednom prilikom kada je vozilo locirano u Crikvenici, optuženik je s plaže dotrčao do vozila, sjeo unutra i zaključao se. Po dolasku policije je obećavao da će u cijelosti podmiriti dug prema oštećeniku. Konačno je u srpnju 2014. vozilo locirano i oduzeto oštećeniku, te predano vlasniku oštećeniku kao tužitelju. Prema tome, iz ovih dokaza koje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, a koje optuženik niti ne osporava, jasno proizlazi da je optuženik u inkriminiranom periodu od trenutka kada ga je oštećenik kao tužitelj obavijestio da raskida ugovor o leasingu, pa do trenutka oduzimanja vozila i predaje vozila vlasniku, raspolagao vozilom kao da je njegov vlasnik. Time je u inkriminiranom razdoblju ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela utaje, a ovdje se radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11., jer je vrijednost utajene stvari velika, prelazi zakonski cenzus od 7.963,37 eura u skladu s odredbom čl. 87. toč. 29. KZ/11.

10. Uvodno optuženik u žalbi navodi da istu osporava zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali istu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Postupajući u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-a sud je ispitao i odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kaznenoj sankciji – uvjetnoj osudi. Prvostupanjski sud je kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženika, dok otegotnih okolnosti nije našao. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a i vrednovao značaj okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kaznene sankcije. Pri tome svakako treba imati u vidu da je optuženik iskazao veći stupanj kriminalne volje, te upornost i odlučnost u zadržavanju protupravno prisvojenog automobila, pa ako se sve te okolnosti sagledaju u cjelini, tada se može zaključiti da će se uvjetnom osudom kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u vrijeme od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, ostvariti svrha kažnjavanja. Ova kaznena sankcija će djelovati u smislu kako specijalne tako i generalne prevencije, te će u dovoljnoj mjeri izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela.

11. Iz navedenih razloga ovaj sud ocjenjuje da je žalba optuženika neosnovana, a pobijana presuda je ispitana u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i toč. 2. ZKP-a, pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu zakona na koju se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Stoga je na temelju čl. 482. ZKP-a odlučeno kao u izreci.

Bjelovar, 19. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dajana Barberić-Valentić