Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-114/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Darku Buljanu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupan po punomoćniku Marinu Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Rijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pn-422/2019- 32 od 10. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pn-422/2019-32 od 10. studenog 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 20.160,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. listopada 2017. godine pa do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 11.508,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana (točka I. Izreke), dok je za preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.840,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate, tužitelj odbijen ( točka II. Izreke).

2. Protiv navedene odluke žali se tuženik u cijelosti, zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu da prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

2.2. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske i neimovinske štete nastale uslijed štetnog događaja od dana 10. prosinca 2016.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru propisanom odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke iz razloga kako slijedi.

6. Među strankama nije sporno da je 10. prosinca 2016. u mjestu Crnom, nedaleko od Zadra, na parkingu kod restorana Vittorio došlo do štetnog događaja na način da je tužitelju prilikom izlaska iz vozila marke Opel Combo 1.4., reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu ČK, dok je motor automobila još radio, guranjem kliznih vrata vozila od strane suputnice ŠK, koja je također izlazila iz vozila, zahvaćena tužiteljeva desna šaka uslijed čega da mu je odsječena distalna falanga četvrtog prsta šake.

6.1. Sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, kao i iznos dosuđene pravične novčane naknade.

7. Prvostupanjski je sud tijekom postupka u bitnom utvrdio:

- da je vozilo u vlasništvu ČK, marke Ople Combo, reg. oznake [registarska oznaka] na dan štetnog događa tj. 10. prosinca 2016. bilo osigurano policom od automobilske odgovornosti kod tuženika, s time da je polica osiguranja obuhvaćala i osiguranje vozača i 4 putnika od posljedica tjelesne ozlijede za slučaj invalidnosti

- da iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka ĐK, ČK i ŠK, a čiji iskazi su suglasni vezano za dinamiku nastanka predmetne nezgode proizlazi da je do utuženog štetnog događaja došlo na način da je osiguranik tuženika ČK upravljalo svojim vozilom marke Opel Combo, reg. oznake [registarska oznaka], s time da su se u vozilu nalazili i tužitelj kao suvozač, te ĐK (supruga tužitelja) i ŠK (supruga ČK) kao putnice na stražnjem sjedalu, da je osiguranik tuženika zaustavio vozilo ispred restorana s namjerom da putnici izađu iz vozila, te da je u trenutku izlaženja putnika iz vozila, a dok je vozilo bilo u pogonu, ŠK silovito zatvorila klizna vrata vozila kojom prilikom je zahvatila šaku tužitelja, uslijed čega je isti zadobio ozljede

- da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Nada Bukvića proizlazi da je tužitelj, dana 10. prosinca 2016. zadobio ozljedu četvrtog prsta desne ruke vratima od automobila zbog koje ozljede je istog dana zbrinut kao hitan kirurški slučaj, te nakon toga da je tužitelj obavio u više navrata previjanje rane na prstu, pregled kod fizijatara, neurologa i kirurga, a zbog zadobivene ozljede da je bio na bolovanju do 31. ožujka 2017., te da je pregledom tužitelja utvrđio da je isti pretrpio bol jakog intenziteta u trajanju od jedan dan, potom bolove srednjeg intenziteta u trajnu od 14 dana, te bolove slabijeg intenziteta u trajanju od 21 dan, da je tužitelj pretrpio primarni strah kratkotrajno do 10 minuta, nakon toga sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, potom srednjeg intenziteta do 14 dana, te sekundarni strah slabijeg intenziteta od oko 4 tjedna. Vještak utvrđuje da je tužitelj zadobio tešku tjelesnu ozljedu jer se radio amputaciji dijela distalnog članka četvrtog prsta dominantne desne ruke, te da je tužitelju amputiran koštani i meki dio distalnog članka zbog čega da mu je zaostalo umanjenje kretnje DiP i kronični bolovi s trnjenjem prsta i ruke pa zbog toga ukupna SOŽA iznosi 2%. Također vještak utvrđuje da je kod tužitelja zaostala naruženost lakog stupnja-kozmetnski efekt, a isti da je imao potrebu za tuđom pomoći i njegom tijekom 3 tjedna po dva sta i jedan mjesec po jedan sat na dan za pomoć oko osobne higijene, oblačenje, svlačenje i dr

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud, a kako je to ranije navedeno, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika kao osiguratelja za naknadom štete tuženiku, obzirom da je predmetna nezgoda nastala u trenutku izlaska tužitelja kao putnika i ostalih suputnika iz vozila, odnosno za vrijeme uobičajne uporabe vozila u prometu, da su se svi putnici u vozilu nalazili voljom vlasnika vozila ČK (koji je vozilom i upravljao), te da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno postojanje niti jedne od okolnosti iz čl. 23. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. dalje: ZOOP) koja bi isključivala pravo tužitelja kao putnika na naknadu štete iz osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu.

9. U žalbi tuženik u bitnom navodi da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti odredbu iz članka 5. ZOOP-a, koja se prema mišljenju žalitelja ne odnosi na suputnike već na vozače koji u određenim situacijama sudjeluju u uporabi vozila voljom vlasnika, te da putnik ne može biti treća osoba čija je šteta pokrivena policom automobilske odgovornosti a da polica osiguranja istovremeno pokriva i prouzročenje štete od strane putnika.

10. Odredbom članka 5. ZOOP-a propisano je da su osiguranjem vlasnika prijevoznog sredstva od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama pokrivene i štete koje prouzroče osobe koje voljom vlasnika sudjeluju u uporabi prijevoznog sredstva.

10.2. Odredbom članka 22. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, dok je stavkom 2. navedenog članka propisano da su ugovorom o osiguranju iz stavka 1. pokrivene su i štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta.

10.3. Odredbom članka 23. stavka 1. točaka 1. -6. ZOOP-a propisano je da po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti pravo na naknadu štete nema; 1. vozač vozila kojim je prouzročena šteta te njegovi srodnici i druge fizičke ili pravne osobe glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede vozača, 2. vlasnik, suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik te svaki drugi korisnik vozila kojim je prouzročena šteta i to na naknadu štete na stvarima, 3. suputnik koji je dragovoljno ušao u vozilo kojim je uzrokovana šteta a kojim je upravljao neovlašteni vozač, ako osiguratelj dokaže da je ta okolnost suputniku bila poznata, 4. suputnik koji je dragovoljno ušao u neregistrirano vozilo bez istaknutih registarskih oznaka na vozilu, ako osiguratelj dokaže da je ta okolnost suputniku bila poznata, 5. suputnik koji je dragovoljno ušao u neosigurano vozilo kojim je uzrokovana šteta, ako Hrvatski ured za osiguranje dokaže da je ova okolnost suputniku bila poznata i 6. oštećena osoba kojoj je šteta nastala zbog uporabe vozila na športskim priredbama koje se održavaju na cesti ili dijelu ceste zatvorenom za promet drugim vozačima, a kojih je cilj postizanje najveće ili najveće prosječne brzine, odnosno na vježbama za te priredbe, zbog djelovanja nuklearne energije za vrijeme prijevoza radioaktivnog materijala, zbog ratnih operacija, pobuna ili terorističkog čina, s tim da društvo za osiguranje u tom slučaju mora dokazati da je šteta prouzročena takvim događajem.

11. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju odgovornosti tuženika kao osiguratelja za naknadom štete tuženiku, te su stoga neosnovani tuženikovi navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredbe članka 5. ZOOP-a. Naime osobe iz citirane odredbe koje voljom vlasnika sudjeluju u uporabi prijevoznog sredstva nisu samo vozači, već to mogu biti i suputnici, dok radnja otvaranja i zatvaranja vrata vozila predstavlja upotrebu vozila koja je u skladu s uobičajenom funkcijom tog vozila.

11.1. Uostalom, tako je i Sud Europske unije u presudi od 15. studenog 2018. u predmetu C-648/17- Predmet BTA zaključio da radnja otvaranja vrata vozila predstavlja njegovu uporabu koja je u skladu s njegovom funkcijom prijevoznog sredstva s obzirom na to da omogućava ulazak i izlazak osoba ili ukrcaj ili iskrcaj stvari koje treba prevesti ili koje su upravo prevezene tim vozilom, da okolnosti što je prometna nesreća posljedica radnje koja nije radnja vozača nego njegova putnika ne znači da ona nije obuhvaćena pojmom upotrebe vozila, jer Prva direktiva AO ne ograničava osigurateljno pokriće na građanskopravnu odgovornost određene kategorije osoba, poput vozača vozila, te da se stoga može zaključiti da obavezno osiguranje od AO-a odnosi na građanskopravnu odgovornost koja je posljedica ne samo vožnje vozilima nego i njihove druge upotrebe i njihove upotrebe od strane osoba koje nisu vozač.

11.2. Nadalje, u konkretnom slučaju, kada je u pitanju naknada štete iz osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu, radi utvrđenja je li tužitelj treća osoba primjenjuju se isključivo odrebe ZOOP-a, jer je ZOOP u pogledu određivanja kruga trećih osoba lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.). Tko se smatra trećom osobom propisano je i odredbom članka 22. stavka 2. ZOOP-a iz koje proizlazi da su ugovorom o osiguranju od odgovornosti za štetu trećim osobama pokrivene i štete zbog tjelesne ozlijede i narušenja zdravlja putnika u vozilu, dok je člankom 23. ZOOP-a propisano tko nema pravo na naknadu, odnosno slučajevi isključenja od osiguranja, kojih u ovom konkretnom slučaju nema.

12. Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja pravične novčane naknade, obzirom da je ista suštinski određena primjenom odredbe članka 200. st 1. i 2. ZOO/78., koju je pored toga dosudio u previsokom iznosu.

13. Odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14. Ukazati je da je prvostupanjski sud očito nespretno kod primjene odredbi ZOO-a utvrdio zasebno naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, straha te duševnih boli, smanjenja životne aktivnosti i naruženja što međutim, nije u duhu citirane zakonske odredbe već utvrđenu naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti. Intenzitet pretrpljenih boli i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete jer zajedno sa ostalim okolnostima utječu na ocjenu suda o povredi prava osobnosti i visini pravične novčane naknade zbog te povrede vodeći pritom računa o tome da naknada treba predstavljati adekvatan odgovor za učinjenu povredu. Novčana naknada za neimovinsku štetu daje se oštećeniku kao subjektivno zadovoljenje s ciljem da mu omogući pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time ublažile posljedice štetnog događaja i što prije uspostavila njegova narušena duševna ravnoteža. Međutim u konkretnom slučaju, upravo uvažavajući sve navedeno, dob tužitelja i težinu povrede, prema mišljenju ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 18.000,00 kuna, koji iznos je u skladu i sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. kojim su novčani iznosi naznačeni u Orjentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenoga 2002. povećani za 50%.

15. Pobijajući odluku o parničnim troškovima, žalitelj navodi da je tužitelju neosnovano priznat trošak odštetnog zahtjeva. Obzirom da je riječ o trošku nastalom povodom postupka, a koji je sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju priznao navedeni trošak, na koje isti ima pravo sukladno Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.)

16. Konačno, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata na parnični trošak navodeći da bi tužitelju zakonska zatezna kamata pripadala samo i isključivo da tuženik parnični trošak ne podmiri u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, obzirom da paricijski rok u kojem stranka može dobrovoljno postupiti po sudskoj odluci kojom joj je naloženo plaćanje parničnih troškova ne znači da kamate na troškove postupka ne teku, već samo da odluka još nije postala ovršna.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Split, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica