Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-1249/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski Trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-298/2022-32 od 24. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-298/2022-32 od 24. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.651,01 EUR (slovima: tisuću šesto pedeset jedan EUR i jedan cent), zajedno sa zateznim kamatama, od 22. siječnja 2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana na iznose:

0,61 EUR od 16. veljače 2007

303,03 EUR od 26. travnja 2007

289,05 EUR od 29. svibnja 2009.

27,92 EUR od 30. srpnja 2009.

14,76 EUR od 31. kolovoza 2009

14,72 EUR od 30. rujna 2009.

21,47 EUR od 29. listopada 2009

16,65 EUR od 30. studenoga 2009

16,01 EUR od 24. prosinca 2009

23,82 EUR od 29. siječnja 2010

25,73 EUR od 26. veljače 2010

33,27 EUR od 30. ožujka 2010

31,72 EUR od 29. travnja 2010

32,60 EUR od 28. svibnja 2010

47,85 EUR od 29. lipnja 2010.

50,05 EUR od 29. srpnja 2010

66,82 EUR od 30. kolovoza 2010

63,86 EUR od 29. rujna 2010

55,70 EUR od 28. listopada 2010.

66,19 EUR od 29. studenoga 2010.

89,59 EUR od 30 prosinca 201 0

73,71 EUR od 28. siječnja 2011.

77,26 EUR od 25. veljače 2011

79,27 EUR od 30. ožujka 2011.

77,72 EUR od 28. travanja 2011.

45,49 EUR od 30. svibnja 2011

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski Trg 3 A, Rijeka (Grad Rijeka) OIB:23057039320 prema tužiteljici TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 464,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 1,86 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 11,77 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 12,80 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 15,44 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 9,10 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 12,11 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 14,21 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 7,64 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 14,50 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 0,77 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 5,58 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 8,02 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 7,70 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 8,28 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 8,28 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 12,91 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 11,01 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 4,05 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 298,13 od 02.12.2012. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski Trg 3 A, Rijeka (Grad Rijeka) OIB:23057039320 prema tužiteljici TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike u depozitu u iznosu od 517,40 EUR te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski Trg 3 A, Rijeka (Grad Rijeka) OIB:23057039320, da tužiteljici TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.199,10 EUR (slovima: dvije tisuće sto devedeset devet EUR i deset centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana donošenja ove presude, 24. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti."

2. Tuženik pobija presudu, zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, jer prema odredbi članka 120. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak I.), a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak II.), čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju upućuje tuženik tvrdnjom da prvostupanjski sud nije odlučio o svim dokaznim prijedlozima.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja rukovodio se postavljenim tužbenim zahtjevom, a predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnove više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF.

9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 30. listopada 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 26.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da se tužitelj obvezao iznos vratiti s pripadajućim kamatama od 5,99% u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 60 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća a prema otplatnom planu, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojim je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu interesa i prava), protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i pravo potrošača i korisnika kredita, tako što su potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da tužitelj s osnove promjene tečaja više platio iznos od 1.651,01 Eur, te da su u izračunu pretplate s osnove promjene tečaja CHF uzete u obzir pozitivne i negativne tečajne razlike i da je izvršeno prebijanje pozitivnih i negativnih razlika. Nadalje, iz nalaza proizlazi da po isteku ugovorenog roka oročeni depozit i kamate banka isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan isplate, te razlika u tečaju CHF izražena u kunama na dan oročenja 13. studenog 2006. i isplate iznosi 517,40 Eur.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezao se kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

12. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03), za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), odnosno članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14). Odredbom članka 84. ZZP/03, kao i kasnije odredbom članka 99. ZZP/07, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijena poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VS RH broj Rev-2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima, koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali, osim posebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

14. Naime, što se tiče valutne klauzule VS RH u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti je prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz Ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima ovdje tuženik u razdoblju od 1.listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu koje je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/09, što nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisano određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom i izrijekom predviđene uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe koje mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

16. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i na valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od promjene određene norme kako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

18. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

19. S druge strane utvrđujući da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

20. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule.

21. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, a što je utvrđeno financijskim vještačenjem, to je isti dužan tužitelju vratiti utuženi iznos zajedno sa kamatama u skladu sa člankom 1115. ZOO-a, koji teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kao što je to navedeno u pobijanoj presudi.

22. Nadalje, prema pravnom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-1404/18, kao i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog dijela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. Na navedenoj sjednici, prema objedinjenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012. čime je došlo do prekida zastare, te zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezana uz valutnu klauzulu postala pravomoćna, a tužba u ovom predmetu je podnesena 28. lipnja 2022., slijedom čega nije došlo do zastare, budući da nije protekao rok zastare od pet godina propisane odredbom članka 225. ZOO-a, slijedom čega je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 1.651,01 Eur sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

24. Tuženiku se ukazuje da je u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti pa je utvrđeno da prema tumačenju članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske Unije (u presudi broj C-26/13 od 30. travnja 2014.) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa ona podliježu testu poštenosti.

25. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a budući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o potrošačkom kreditu sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru.

26. Za navesti ja da tuženik nije potrošač i da se na njega ne mogu primijeniti odluke koje se primjenjuju na tuženik kao potrošača, te se na istog ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate kredita došlo do pretplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF-a, za to ne postoji odgovornost tužitelja.

27. Pogrešno je i pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

28. Pri tome ovaj sud ima u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ima razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu. S druge strane tuženik, po ocjeni ovoga suda, nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuitete prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

29. S druge strane sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti , pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od **.**.2016. JP i dr C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

30. Kako je sudski vještak u izračunu pretplate s osnove promjene tečaja CHF prikazao pozitivne i negativne tečajne razlike te izvršio prebijanje tih razlika, to nema osnova da se odlukom suda utvrdi postojanje tuženikove tražbine s osnove pozitivnih tečajnih razlika te izvršiti prebijanje istih, jer je izračun više plaćenog s osnove promjene tečaja umanjen za iznos te tuženikove tražbine, pa tuženik nema pravo potraživati od tužitelja iznos od 517,40 Eur, budući da tužitelj navedeni iznos nije stekao bez osnova. Nadalje, i drugi tuženikov zahtjev koji od tužitelja traži povrat razlike u vrijednostima depozita izražen kroz prigovor radi prebijanja je neosnovan budući da je prema nalazu vještaka tuženik obračunavao ugovorene kamate iako je iznos kredita isplaćen tužitelju umanjen za iznos oročenog depozita na koji tužitelju nije obračunata kamata, kao jača ugovorna strana koja ne uživa zaštitu na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača bio svjestan značaja i rizika te ugovorne odredbe, slijedom čega je ta ugovorna odredba u odnosu na istog nije nepoštena niti ništetna.

31. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pravilno obračunao troškove postupka.

32. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović