Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-11719/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. OŠ i dr. zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okr. OŠ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj: 58. Pp 466/2021 od 8. srpnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. OŠ te potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na žaliteljicu.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. OŠ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 15,00 (petnaest) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. OŠ i okr. OŠK, proglašene su krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je na temelju istog propisa svakoj okrivljenici izrečena novčana kazna od po 600,00 kuna (protuvrijednost od 80 eura), uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 15 dana od primitka pravomoćne presude te je svaka okrivljenica dužna platiti trošak prekršajnog postupka, svaki od po 300,00 kuna.

2. Protiv te presude je okr. OŠ osobno pravodobno podnijela žalbu ne navodeći žalbene osnove, dok sadržajno pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka, predlažući usvojiti žalbu i preinačiti presudu u dijelu koji se odnosi na žaliteljicu izričući joj opomenu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. OŠ u žalbi u bitnome ističe da ne poriče da je okr. OŠK uzvratila istom mjerom, ali nimalo povišenim tonovima koji bi uznemirili bilo koga od slučajnih prolaznika ili susjeda, a što je jednako iskazala i pred sudom, dok se suokrivljenica nije pojavila na sudu, a prva je započela sukob, što joj nije prvi puta jer je već kažnjavana, te je žaliteljica reagirala jer je bila isprovocirana, smatra nepravednim kažnjavati njih dvije jednako, s time da je izrečena novčana kazna prestroga jer nema od kuda platiti s obzirom da živi na rubu egzistencije te predlaže da joj se primjeni opomena.

6. Međutim, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u potpunosti i pravilno točno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno i okr. OŠ proglasio krivom za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6.1. Po stavu ovog suda, prvostupanjski je sud opravdano na temelju obrane okr. OŠ u kojoj je navela da je prethodno isprovocirana, uzvratila psujući na okr. OŠK koja ju je verbalno napala, a što se dogodilo na ulici, zbog čega je intervenirala i policija, čime je žaliteljica suštinski priznala bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, imao dovoljno osnova za zaključak da je i ta okrivljenica počinila terećeni prekršaj. Naime, navedena odredba sankcionira onoga tko na javnom mjestu remeti javni red i mir bilo svađom, vikom ili tučom ili na sličan način. Budući da se okr. OŠ nesporno svađala s okr. OŠK te da se predmetni događaj nedvojbeno dogodio na ulici, dakle na javnom mjestu, u ponašanju žaliteljice su se ostvarila sva bitna obilježja navedenog prekršaja za koji je proglašena krivom. Napominje se da ulica predstavlja neograničeno otvoreno javno mjesto jer je dostupna svima i u svako doba, pa se u tom slučaju podrazumijeva prisutnost drugih građana, bez potrebe posebnog utvrđivanja jesu li doista drugi građani, nešto vidjeli ili čuli, zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi da njihovim ponašanjem nitko nije bio uznemiren. Okolnost što se okr. ĐŠ našla izazvanom psovanjem i vrijeđanjem okr. OŠK, ne može žaliteljicu opravdati od prekršajne odgovornosti iz razloga što se i ona izabrala svađati, dakle, odučila se na javnom mjestu ponašati na društveno neprihvatljiv način, što predstavlja protupravno ponašanje u smislu naprijed navedene odredbe.

6.2. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žaliteljica ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje i na strani žaliteljice.

6.3. U odnosu na navode žalbe kojima se ističe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i zbog toga što u postupku nije ispitana i okr. OŠK te joj nije izrečena primjerena novčana kazna (već ista kazna kao i žaliteljici), potrebno je istaknuti da optužni prijedlog protiv okr. OŠK u ovom prekršajnom predmetu nije podnijela žaliteljica, okr. OŠ kao eventualno oštećenica tužiteljica, već nadležna policijska uprava, pa ista nije ovlašteni tužitelj u smislu čl. 109. st. 1. t. 4. i čl. 113. st. 1. PZ-a te prema odredbi čl. 192. st. 3. PZ-a nije niti ovlaštena podnijeti žalbu na štetu okr. OŠK (već samo zbog troška postupka određenog žaliteljici), a što u konkretnom slučaju žaliteljica čini kada u dijelu žalbe prigovara visini izrečene novčane kazne toj okrivljenici. Budući da je u tom slučaju jedini podnositelj optužnog prijedloga – Policijska uprava šibensko-kninska, Policijska postaja Šibenik ovlaštena podnijeti žalbu, što nije učinila, žalbeni navodi u pogledu eventualno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i izrečene novčane kazne u odnosu na okr. OŠK, ne mogu niti biti razmatrani.

7. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni izrečenoj okr. OŠ, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, odnosno, novčana kazna unutar raspona novčane kazne propisane za ovaj prekršaj za koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bila propisana novčana kazna od 50 DEM do 200 DEM (u odgovarajućem iznosu domaće valute), a za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog vidljivo da je prvostupanjski su kao olakotnu okolnost uzeo u raniju neosuđivanost okr. OŠ.

7.1. Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.) uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, koji za predmetni prekršaj iz čl. 13. propisuje blažu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (20 do 100 EUR, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 150,69 do 1.280,87 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (50 do 200 DEM što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 do 1.319,50 kuna). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

7.2. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je novčana kazna od 600,00 kuna (odnosno 150 DEM ili 80,00 eura), unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja te je ujedno i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom. Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenicu.

8. Neosnovan je prijedlog žalbe da se prema okrivljenici primjeni mjera upozorenja - opomena, budući da u konkretnom slučaju nema zakonske osnove za primjenu iste. Naime, pobijanom presudom okr. ĐŠ je proglašena krivom za prekršaj za koji je zakonom koji je u vrijeme počinjenja bio na snazi, propisana novčana kazna od 50 do 200 DEM (u protuvrijednosti domaće valute) ili kazna zatvora (do 30 dana). Prema odredbi čl. 43. st. 1. PZ-a, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna i to do 663,61 eura, što u ovom konkretnom slučaju nije ostvareno.

9. Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okr. OŠ, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, obvezalo okrivljenicu na plaćanje paušalnog troška u iznosu 300,00 kuna (u odgovarajućoj protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije prilikom izvršenja), a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, i to u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna) te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu, odnosno za oslobađanje okrivljenice od plaćanja navedenih troškova kako se sugerira u žalbi, u kojoj ti navodi ničim nisu potkrepljeni.

10. Nadalje, paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te s obzirom da da iz stanja spisa ne proizlazi da bi ta okrivljenica bila nesposobna za rad pa iznos od 15,00 eura, predstavlja iznos troška postupka u gotovo najnižem iznosu troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju te okrivljenice.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku, u 3 otpravka: za spis, žaliteljicu i tužitelja.