Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-68/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HDN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Igoru Žuriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8643/19-35 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8643/19-35 od 23. studenog 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 500,00 EUR sa zateznom kamatom na iznos od:

- 3,58 EUR od 31.8.2007.

- 3,58 EUR od 30.9.2007.

- 3,58 EUR od 31.10.2007.

- 3,58 EUR od 30.11.2007.

- 3,58 EUR od 31.12.2007.

- 3,58 EUR od 31.1.2008.

- 8,23 EUR od 29.2.2008.

- 8,23 EUR od 31.3.2008.

- 8,23 EUR od 30.4.2008.

- 8,23 EUR od 31.5.2008.

- 8,23 EUR od 30.6.2008.

- 8,23 EUR od 4.8.2008.

- 9,33 EUR od 17.9.2008.

- 9,33 EUR od 11.11.2008.

- 9,33 EUR od 13.12.2008.

- 9,33 EUR od 8.1.2009.

- 9,33 EUR od 21.1.2009.

- 9,33 EUR od 18.3.2009.

- 9,33 EUR od 18.3.2009.

- 9,33 EUR od 13.5.2009.

- 9,33 EUR od 10.6.2009.

- 9,33 EUR od 9.7.2009.

- 9,33 EUR od 11.8.2009.

- 9,33 EUR od 8.9.2009.

- 9,33 EUR od 12.10.2009.

- 9,33 EUR od 12.11.2009.

- 9,33 EUR od 10.12.2009.

- 9,33 EUR od 8.1.2010.

- 9,33 EUR od 8.4.2010.

- 9,33 EUR od 7.5.2010.

- 9,33 EUR od 7.5.2010.

- 9,33 EUR od 7.7.2010.

- 9,33 EUR od 19.8.2010.

- 9,33 EUR od 19.8.2010.

- 9,33 EUR od 19.8.2010.

- 9,33 EUR od 19.8.2010.

- 9,33 EUR od 10.11.2010.

- 9,33 EUR od 9.12.2010.

- 9,33 EUR od 9.1.2011.

- 9,33 EUR od 16.2.2011.

- 9,33 EUR od 16.2.2011.

- 9,33 EUR od 14.4.2011.

- 9,33 EUR od 18.5.2011.

- 9,33 EUR od 18.5.2011.

- 9,33 EUR od 1.7.2011.

- 9,33 EUR od 17.8.2011.

- 9,33 EUR od 31.10.2011.

- 9,33 EUR od 4.11.2011.

- 9,33 EUR od 30.12.2011.

- 9,33 EUR od 31.1.2012.

- 9,33 EUR od 31.1.2012.

- 9,33 EUR od 31.1.2012.

- 9,33 EUR od 10.5.2012.

- 9,33 EUR od 10.5.2012.

- 9,33 EUR od 10.5.2012.

- 9,33 EUR od 4.6.2012.

- 9,33 EUR od 5.12.2012.

- 9,29 EUR od 5.12.2012.

u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.752,66 eur sa zateznom kamatom na iznos od:

- 7,01 EUR od 8.1.2009.

- 13,31 EUR od 21.1.2009.

- 5,57 EUR od 18.3.2009.

- 5,57 EUR od 18.3.2009.

- 7,06 EUR od 13.5.2009.

- 4,20 EUR od 10.6.2009.

- 4,98 EUR od 9.7.2009.

- 1,46 EUR od 11.8.2009.

- 4,96 EUR od 8.9.2009.

- 2,07 EUR od 12.10.2009.

- 4,22 EUR od 12.11.2009.

- 3,61 EUR od 10.12.2009.

- 8,99 EUR od 8.1.2010.

- 17,12 EUR od 8.4.2010.

- 18,17 EUR od 7.5.2010.

- 18,17 EUR od 7.5.2010.

- 32,23 EUR od 7.7.2010.

- 33,54 EUR od 19.8.2010.

- 33,54 EUR od 19.8.2010.

- 33,54 EUR od 19.8.2010.

- 33,54 EUR od 19.8.2010.

- 36,72 EUR od 10.11.2010.

- 45,33 EUR od 9.12.2010.

- 59,09 EUR od 9.1.2011.

- 45,49 EUR od 16.2.2011.

- 45,49 EUR od 16.2.2011.

- 45,62 EUR od 14.4.2011.

- 57,11 EUR od 18.5.2011.

- 57,11 EUR od 18.5.2011.

- 69,18 EUR od 1.7.2011.

- 94,99 EUR od 17.8.2011.

- 69,49 EUR od 31.10.2011.

- 71,53 EUR od 4.11.2011.

- 72,11 EUR od 30.12.2011.

- 77,32 EUR od 31.1.2012.

- 77,32 EUR od 31.1.2012.

- 77,32 EUR od 31.1.2012.

- 75,54 EUR od 10.5.2012.

- 75,54 EUR od 10.5.2012.

- 75,54 EUR od 10.5.2012.

- 77,59 EUR od 4.6.2012.

- 73,48 EUR od 5.12.2012.

- 73,44 EUR od 5.12.2012.

po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate i u roku 15 dana te pod točkom IV. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu točke II. izreke za iznos od 295,32 EUR i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice HDN za isplatu iznosa od 295,32 EUR.

III. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu točke III. izreke za iznos od 7,26 eur sa zateznom kamatom i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice HDN za isplatu iznosa od 7,26 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 2,20 EUR od 31.8.2005.

- 1,56 EUR od 30.9.2005.

- 1,49 EUR od 31.10.2005.

- 1,87 EUR od 30.11.2005.

- 0,14 EUR od 31.12.2005.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice HDN za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 263,27 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu od 13. svibnja 2005. br. 9010538666, solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba, pod br. OU-834/05 dana 18. svibnja 2005. zaključenog između tužene Privredna banka Zagreb d.d. i tužiteljice, kao korisnika kredita i to odredba toč. 4 u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci tužene o kreditiranju građana (a koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,50% godišnje), dakle u dijelu kojim se ugovora pravo tuženoj jednostrano mijenjati kamatnu stopu preko početno ugovorene od 5,50%; odredba toč. 7.2. u dijelu kojim se obvezuje tužiteljica plaćati izmijenjene anuitete u slučaju promjene kamatne stope te odredbe točke 1., 4., 5., 6., 7. Ugovora u dijelu kojim se kunska protuvrijednost kredita veže za švicarski franak odnosno utvrđuje zaštitna, valutna klauzula u švicarskim francima te utvrđuje obveza na otplatu/povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF HNB-a (točka I. izreke), naloženo je tuženoj Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici HDN iznos od 795,32 Eur / 3.767,05 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose (točka II. izreke), naloženo je tuženoj Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici HDN iznos od 1.752,66 Eur / 13.205,45 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici HDN troškove postupka u iznosu od 2.534,91 Eur / 19.099,28 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. studenoga 2023. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku i troška žalbenog postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže žalbu odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 13. svibnja 2005. kojim joj je banka odobrila kredit radi kupnje vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.203,01 CHF u kojem je bila ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF i u dijelu kojim se ugovoreno pravo banke jednostrano mijenjati kamatnu stopu preko početno ugovorene od 5,50%. Tužiteljica se u svezi ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajno upire tuženik. Naime, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. No, na sporni pravni odnos između stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) jer je u situaciji kada je sporni ugovor o kreditu od 13. svibnja 2005. zaključen prije stupanja na snagu navedenog Zakona (1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe u trenutku zaključenja ugovora o kreditu važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

9. Sud prvog stupnja utvrdio je da su tužiteljica i tuženik 4. kolovoza 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita dao kredit u iznosu od 25.203,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana. Utvrđeno je da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, tako da je tužiteljica u odnosu na početnu kamatnu stopu zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita plaćala anuitete i po višoj kamatnoj stopi od početno ugovorene.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta u iznosu utvrđenom na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako, da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje u smislu odredbe čl. 104. ZOO/91 u svezi s čl. 87. st 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, pa je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

15. U postupku je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, preplaćen iznos od ukupno 795,32 CHF, odnosno 3.767,05 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita) i da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2005.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 13.205,45 kn, te je posljedično utvrđenoj ništetnosti (u točci I. izreke) tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici iznose utvrđene tim vještačenjem.

16. Iz stanja spisa proizlazi kako je tužiteljica u skladu s nalazom vještaka postavila zahtjev za isplatu navodeći samo mjesečne iznose koji su utvrđeni nalazom vještaka u kunskim iznosima, a prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 14. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) pogrešno iskazao zbroj navedenih mjesečne iznosa iskazanih u kunama i sadržanih u točci II. izreke u iznosu od 795,32 eur, iako taj iznos prema fiksnom tečaju konverzije i postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice u kunama iznosi 500,00 eur (očito prepisujući iznos od 795,32 CHF iz nalaza vještaka). Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava prema fiksnom tečaju konverzije i postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan na isplatu iznosa koji je tužiteljica preplatila s osnova povećanja početno ugovorene kamatne stope, dok je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP u preostalom dijelu za iznos od 295,32 eur valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u navedenom dijelu kao neosnovan.

17. U postupku je prvostupanjski sud nadalje utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka i da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF preplatila tuženiku iznos od 13.205,45 kn/1752,66 eur kao zbroj mjesečnih iznosa u utuženom razdoblju od kolovoza 2005. do prosinca 2012., isplatu kojeg iznosa nalaže tuženiku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

18. Glede pitanja zastare prvostupanjski sud navodi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2014., a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO, to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

18.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

18.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF slijedećeg sadržaja:

„Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.

U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

18.3. Prema tome, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), ali pokretanjem toga postupka nije došlo do prekida zastare za već zastarjele iznose. Stoga je odlučujući o prigovoru zastare sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

18.4. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO/05, nije protekao za tražbine dospjele od 8. siječnja 2009. nadalje u ukupnom iznosu od 1.745,40 eur, dok je utuženi iznosi za tražbine dospjele u 2005. (prije 4. travnja 2007.) u iznosu od 7,26 eur nastupila zastara.

19. Na osnovano dosuđene iznose pod točkama II. i III. izreke tužiteljici pripada zatezna kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/05 tekuća od dana stjecanja do isplate, jer je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO/05 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

20. Odluku o trošku tuženik obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen u cijelosti i da je posljedično navedenom tuženiku trebao biti dosuđen trošak postupka.

21. Iako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, tužiteljica nije uspjela u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa joj je tuženik, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP dužan naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka.

22. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Slijedom svega navedenog, a kako je već istaknuto u obrazloženju ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i IV. izreke i dijelu točke III. izreke za iznos od 1.745,40 eur. Na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke za iznos od 500,00 eur (koliko iznosi zbroj dosuđenih mjesečnih iznosa) i na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP pravilnom primjenom materijalnog prava presudu preinačiti u dijelu točke II. izreke za iznos od 295,32 eur i u dijelu točke III. izreke za iznos od 7,26 eur i tužbeni zahtjev tužiteljice za navedene iznose odbiti kao neosnovan.

24. Kako je žalba tuženika osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP).

25. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Verica Kos