Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-174/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Tini Čemerika, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6783/2022-11 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6783/2022-11 od 4. siječnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 409,74 eur.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj broj 228-50-3896425 od 29. siječnja 2007., solemniziranog od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, Baltazara Adama Krčelića 15, pod poslovnim brojem OU-90-2007, između korisnice kredita KĐ iz [adresa], tada na adresi [adresa], i kreditora Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.078,94 eura1 / 38.267,29 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 0,15 eura / 1,14 kn od 01. travnja 2008.,
- 3,39 eura / 25,56 kn od 01. travnja 2009.,
- 3,39 eura / 25,56 kn od 01. svibnja 2009.,
- 14,35 eura / 108,14 kn od 01. prosinca 2009.,
- 2,83 eura / 21,35 kn od 01. siječnja 2010.,
- 17,48 eura / 131,67 kn od 01. veljače2010.,
- 19,73 eura / 148,63 kn od 01. ožujka 2010.,
- 20,74 eura / 156,29 kn od 01. travnja 2010.,
- 17,94 eura / 135,18 kn od 01. svibnja 2010.,
- 18,48 eura / 139,21 kn od 01. lipnja 2010.,
- 14,19 eura / 106,91 kn od 01. srpnja 2010.,
- 11,03 eura / 83,14 kn od 01. kolovoza 2010.,
- 11,87 eura / 89,46 kn od 01. rujna 2010.,
- 13,54 eura / 101,99 kn od 01. listopada 2010.,
- 13,39 eura / 100,90 kn od 01. studenog 2010.,
- 11,71 eura / 88,23 kn od 01. studenog 2010.,
- 14,87 eura / 112,01 kn od 01. siječnja 2011.,
- 17,40 eura / 131,07 kn od 01. veljače 2011.,
- 21,00 eura / 158,19 kn od 01. ožujka 2011.,
- 20,17 eura / 151,97 kn od 01. travnja 2011.,
- 25,05 eura / 188,77 kn od 01. svibnja 2011.,
- 24,13 eura / 181,79 kn od 01. lipnja 2011.,
- 25,93 eura / 195,39 kn od 01. srpnja 2011.,
- 41,56 eura / 313,17 kn od 01. kolovoza 2011.,
- 38,35 eura / 288,92 kn od 01. rujna 2011.,
- 48,18 eura / 362,99 kn od 01. listopada 2011.,
- 44,78 eura / 337,40 kn od 01. studenog 2011.,
- 39,32 eura / 296,23 kn od 01. prosinca 2011.,
- 50,84 eura / 383,08 kn od 01. siječnja 2012.,
- 65,51 eura / 493,57 kn od 01. veljače 2012.,
- 55,13 eura / 415,34 kn od 01. ožujka 2012.,
- 58,77 eura / 442,78 kn od 01. travnja 2012.,
- 54,13 eura / 407,88 kn od 01. svibnja 2012.,
- 54,97 eura / 414,15 kn od 01. lipnja 2012.,
- 74,62 eura / 562,26 kn od 01. srpnja 2012.,
- 76,54 eura / 576,69 kn od 01. kolovoza 2012.,
- 92,96 eura / 700,43 kn od 01. rujna 2012.,
- 84,53 eura / 636,87 kn od 01. listopada 2012.,
- 75,29 eura / 567,28 kn od 01. studenog 2012.,
- 74,30 eura / 559,82 kn od 01. prosinca 2012.,
- 73,59 eura / 554,46 kn od 01. siječnja 2013.,
- 77,99 eura / 587,65 kn od 01. veljače 2013.,
- 81,84 eura / 616,59 kn od 01. ožujka 2013.,
- 82,35 eura / 620,46 kn od 01. travnja 2013.,
- 79,69 eura / 600,45 kn od 01. svibnja 2013.,
- 81,49 eura / 613,96 kn od 01. lipnja 2013.,
- 82,71 eura / 623,21 kn od 01. srpnja 2012.,
- 80,65 eura / 607,65 kn od 01. kolovoza 2013.,
- 81,19 eura / 611,74 kn od 01. rujna 2013.,
- 79,64 eura / 600,08 kn od 01. listopada 2013.,
- 76,30 eura / 574,87 kn od 01. studenog 2013.,
- 79,86 eura / 601,74 kn od 01. prosinca 2013.,
- 81,58 eura / 614,64 kn od 01. siječnja 2014.,
- 80,38 eura / 605,60 kn od 01. veljače 2014.,
- 73,65 eura / 554,92 kn od 01. ožujka 2014.,
- 79,36 eura / 597,97 kn od 01. travnja 2014.,
- 79,86 eura / 601,73 kn od 01. svibnja 2014.,
- 77,62 eura / 584,86 kn od 01. lipnja 2014.,
- 70,66 eura / 532,37 kn od 01. srpnja 2014.,
- 70,48 eura / 531,04 kn od 01. kolovoza 2013.,
- 74,94 eura / 564,60 kn od 01. rujna 2013.,
- 78,73 eura / 593,22 kn od 04. rujna 2013.,
- 76,77 eura / 578,45 kn od 01. studenog 2013.,
- 78,16 eura / 588,91 kn od 01. prosinca 2013.,
- 79,74 eura / 600,77 kn od 01. siječnja 2014.,
- 80,71 eura / 608,13 kn od 01. veljače 2014.,
- 1.597,64 eura / 12.037,45 kn od 01. ožujka 2013.,
do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 848,62 eura1 / 6.393,93 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na osporavanje razloga iz kojih se prvostupanjski sud poziva na pravne stavove izražene u presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite u pogledu utvrđenja nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli, smatrajući kako na temelju istih prvostupanjski sud nije mogao utemeljiti svoju presudu. Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava, kako u pogledu odluke o osnovanosti samog zahtjeva, tako i u pogledu istaknutog prigovora zastare te odluke o trošku postupka. Predlaže usvojiti žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu plaćanja parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 409,74 eur.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
5. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 186. i 187. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda iz točke I. izreke jasno proizlazi u kojem dijelu odredba čl. 7. predmetnog ugovora ostaje na snazi, a u kojem dijelu je ništetna s obzirom na jasnu formulaciju da je ništetna ugovorna odredba „u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF“.
6. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.
7. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.
9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta, time da visina tog iznosa među strankama nije sporna.
10. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna. Odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o namjenskom kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
14.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 29. siječnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.
15. Prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.
16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. siječnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.
17. Kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio da je tužiteljica temeljem ugovorene valutne klauzule u valuti CHF preplatila tuženiku utužene iznose, pravilno je primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da joj isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.
18. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.
19. Neosnovano tuženik smatra kako bi se zbog činjenice da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen na sporni odnos imala primijeniti odredba čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) jer iz navedene odredbe suprotno stavu tuženika ne proizlazi da bi zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, jer navedeno ne proizlazi iz naveden odredbe.
20. Neosnovano tuženik smatra kako je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara. Naime, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 pravomoćno potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. prosinca 2022. nije nastupila zastara.
21. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o trošku postupka jer je isti dosuđen u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, što navodima tuženika kako je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan, nije dovedeno u sumnju.
22. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).
23. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
24. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.
U Velikoj Gorici 19. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
