Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-558/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja
D. B., OIB:…, I., zastupanog po B. B., odvjetniku iz Č., protiv tuženika P. M. d.o.o. OIB: …, Z., zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. D. S., K., B. i P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-235/2023-6 od 4. kolovoza 2023., dana 2. siječnja 2024.,

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika P. M. d.o.o. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-235/2023-6 od 4. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu podnijet po
tuženiku.“

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne
primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešnom
primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača utvrdio da je takva odredba nepoštena
pa samim time i ništetna. Naime, prvostupanjski sud je, bez provođenja dokaza,
utvrdio da se o odredbi čl. 11.3. Ugovora nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo
iako se tuženik u odgovoru na tužbu vrlo jasno usprotivio takvim paušalnim navodima
tužitelja. Prvostupanjski sud je propustio primijeniti odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti
potrošača kojom je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe ugovora
poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik smatra da je navedena
odredba Općih uvjeta predmetnog Ugovora posve jasna, lako razumljiva i uočljiva.
Navedena odredba nije i ne može biti prorogacijska klauzula iz razloga što se njome
ne prorogira mjesna nadležnost suda obzirom da je stvarno i mjesno nadležan

Poslovni broj: 8 Gž-558/2023-2 2

Općinski građanski sud u Zagrebu sukladno čl. 48. Zakona o parničnom postupku.
Tek se pobijanim rješenjem prorogira sudska nadležnost te, suprotno zakonskim
odredbama, određuje kao nadležan Općinski sud u Čakovcu. Nadalje, prvostupanjski
sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje odnosno uopće nije proveo dokazni
postupak u svrhu pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Pogrešno se pozvao na
praksu Suda Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores
SA v Rocio Murciano Quintero. Međutim, nije proveden dokazni postupak kojim bi se
utvrdilo da se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, koje postupanje je
protivno presudi suda Europske unije Ottilia Lovasne Toth protiv Erste Bank Hungary
Zrt (predmet C-34/18) od 18. rujna 2019. Slijedom navedenog predlaže uvažiti žalbu
tuženika i preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati prigovor mjesne
nenadležnosti te predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Podredno
se predlaže ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti na ponovno postupanje uz
nalog tužitelja da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj ne konkretizira bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj
drugostupanjski sud ispitujući pobijano rješenje nije našao da bi pri donošenju
pobijanog rješenja sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13., 70/19. i 80/22.; dalje ZPP),
na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu
odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi čl. 381. istog Zakona niti da je pogrešno primijenio
materijalno pravo.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe
Ugovora o kreditu broj … od 22. travnja 2008. sklopljenom između tužitelja i tuženika u dijelu čl. 9. toč. 1. i u dijelu čl. 5.1. odnosno odredbe o promjeni kamatnih
stopa te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kao i isplata iznosa od 4.846,22 EUR (36.513,81 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu broj
… od 22. travnja 2008. iz kojeg slijedi da je ugovoreno da je u slučaju spora
mjesno nadležan sud u Zagrebu (čl. 11.3 Ugovora o kreditu).

8. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda primjenom odredbe čl. 20. st. 1. ZPP te odredbi Zakona o zaštiti potrošača s obrazloženjem da smatra da se radi o nepoštenoj, pa stoga i ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika ujedno se pozivajući na Direktivu Europske unije (čl. 3.).

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

Poslovni broj: 8 Gž-558/2023-2 3

10. Prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13/ Europske ekonomske zajednice od 5. travnja  1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

10.1. Nadalje, prema odredbi čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru
koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom
pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i
dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba
(stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da
potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava
države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko
povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

11. U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Odredbom čl. 97. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) i čl. 53. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/22.) koji su usklađeni s Direktivom.

14. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu

Poslovni broj: 8 Gž-558/2023-2 4

čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

15. Suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog
drugostupanjskog suda, temeljem sadržaja ugovora o kreditu polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore, ima se uzeti, temeljem zakonske presumpcije (čl. 3. Direktive i čl. 96. ZZP) da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale te tužitelj kao potrošač koji ima prebivalište I. nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj iste što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu ima značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima naspram tuženika koji bi ostvarivao pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove proizašle iz ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njegova sjedišta.

16. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na sudsku praksu županijskih sudova u Republici Hrvatskoj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja ovo kada se pođe od pravnog stava zauzetog na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela RH održanog 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

17. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da ocjenjivanje poštenosti sporne odredbe nije dopušteno u smislu čl. 99. ZZP ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

17.1. Naime, čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne
odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17.2. Navedena odredba usklađena je s odredbom čl. 4. st. 2. Direktive kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na

Poslovni broj: 8 Gž-558/2023-2 5

jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

17.3. Budući da se sporna odredba ugovora o kreditu odnosi na ugovaranje za slučaj spora mjesne nadležnosti, po ocjeni ovog suda, ista odredba se ne može podvesti pod pojam predmeta ugovora (u vezi navedenog upućuje se na presudu Europskog suda broj: C/143/13 od 26. veljače 2015. u kojoj je izraženo tumačenje pojma glavnog predmeta ugovora u smislu čl. 4. st. 2. Direktive) odnosno cijene slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li sporna ugovorna odredba poštena.

18. Međutim, slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

19. Stoga, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u žalbi, s time što je ukazati i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019. u pogledu mjesne nadležnosti suda za spor u vezi s ugovorom o kreditu tj. nadležnosti suda prema prebivalištu potrošača po odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. i 128/22.).

20. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti slijedom čega je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP kako je to odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zadru 2. siječnja 2024.

Sutkinja

Sanja Dujmović