Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ŠU

Poslovni broj: P-529/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Bojanu Bacingeru,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću,odvjetniku iz Čakovca, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate , nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 13.studenog 2024. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19.prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 14036333877, da tužitelju MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.791,40 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 31. prosinca 2010. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

- iznos 58,57 EUR od 31.prosinac 2010.,

- iznos 57,85 EUR od 31.siječanj 2011.,

- iznos 63,04 EUR od 28.veljače 2011.,

- iznos 57,02 EUR od 31.ožujak 2011.,

- iznos 58,11 EUR od 30.travanj 2011.,

- iznos 83,62 EUR od 31.svibanj 2011.,

- iznos 86,11 EUR od 30.lipanj 2011.,

- iznos 107,42 EUR od 31.srpanj 2011.,

- iznos 96,47 EUR od 31.kolovoz 2011.,

- iznos 84,49 EUR od 30.rujan 2011.,

- iznos 82,21 EUR od 31.listopad 2011.,

- iznos 81,30 EUR od 30.studeni 2011.,

- iznos 86,95 EUR od 31.prosinac 2011.,

- iznos 91,87 EUR od 31.siječanj 2012.,

- iznos 92,53 EUR od 29.veljače 2012.,

- iznos 89,12 EUR od 31.ožujak 2012.,

- iznos 91,42 EUR od 30.travanj 2012.,

- iznos 93,00 EUR od 31.svibanj 2012.,

- iznos 90,35 EUR od 30.lipanj 2012.,

- iznos 91,05 EUR od 31.srpanj 2012.,

- iznos 89,06 EUR od 31.kolovoz 2012.,

- iznos 84,83 EUR od 30.rujan 2012.,

- iznos 89,40 EUR od 31.listopad 2012.,

- iznos 91,60 EUR od 30.studeni 2012.,

- iznos 90,00 EUR od 31.prosinac 2012.,

- iznos 81,38 EUR od 31.siječanj 2013.,

- iznos 88,70 EUR od 28.veljače 2013.,

- iznos 89,34 EUR od 31.ožujak 2013.,

- iznos 86,47 EUR od 30.travanj 2013.,

- iznos 77,54 EUR od 31.svibanj 2013.,

- iznos 77,31 EUR od 30.lipanj 2013.,

- iznos 79,51 EUR od 31.srpanj 2013.,

- iznos 83,02 EUR od 31.kolovoz 2013.,

- iznos 87,89 EUR od 30.rujan 2013.,

- iznos 85,38 EUR od 31.listopad 2013.,

- iznos 87,16 EUR od 30.studeni 2013.,

- iznos 89,18 EUR od 31.prosinac 2013.,

- iznos 76,65 EUR od 31.siječanj 2014.,

- iznos 78,90 EUR od 28.veljače 2014.,

- iznos 78,16 EUR od 31.ožujak 2014.,

- iznos 75,68 EUR od 30.travanj 2014.,

- iznos 74,88 EUR od 31.svibanj 2014.,

- iznos 75,24 EUR od 30.lipanj 2014.,

- iznos 78,06 EUR od 31.srpanj 2014.,

- iznos 80,44 EUR od 31.kolovoz 2014.,

- iznos 79,95 EUR od 30.rujan 2014.,

- iznos 82,00 EUR od 31.listopad 2014.,

- iznos od 83,40 EUR od 30.studeni 2014.,

- iznos 82,57 EUR od 31.prosinac 2014.,

- iznos 82,80 EUR od 31.siječanj 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 28.veljače 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 31.ožujak 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 30.travanj 2015

- iznos 82,80 EUR od 31.svibanj 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 30.lipanj 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 31.srpanj 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 31.kolovoz 2015.,

- iznos 82,80 EUR od 30.rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 14036333877, da tužitelju MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.889,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 14036333877, da tužitelju [obrt] PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.331,81 euro zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 18.10.2005. sklopio sa tuženikom ( ranije tvrtka Hypo Alpe- Adria Bank d.d.) Ugovor o kreditu broj: 146-385/2005 kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 19.10.2005., pod brojem OU-1635/05-1. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika su ništetne. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik među ostalim bankama, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/13) i to čl.81., 82. i 90. , a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se nadalje poziva na odredbu čl. 118. ZZP ( NN 41/14) odnosno čl. 138.a. ZZP. Tužitelj ističe kako je učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koji bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u EUR-o za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks ugovoru o kreditu kojim je navedeni ugovor konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika , a na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015). Provedbom konverzije i zaključenje Dodatka, tužitelj se nije ni na koji način odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana sklapanja dodatka. Podneskom od 11.9.2024., tužitelj je nakon primitka nalaza i mišljenja sudskog vještaka sredio tužbeni zahtjev tražeći pod točkom I. tužbenog zahtjeva isplatu iznosa od 4.791,40 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pod točkom II. isplatu 2.889,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama, te pod točkom III. tužbenog zahtjeva tražio da mu tuženik nadoknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi, tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Nije sporio da je sa tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu ali je isti izmijenio u dijelu valute i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu koji je bio obvezan ponuditi sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15). Tuženik se poziva na rješenje VSRH od 4.ožujka 2020. donijeto u oglednom postupku GOS-1/19 navodeći da je Aneksom provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope. Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je odredba čl.3. Aneksa , to je ista uključujući termin EURILIBOR posebno obrazložena. Navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijenjene su s retroaktivnom primjenom kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Nadalje, tuženik ističe da sukladno čl. 324.st.1. ZOO. ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora. Odlukom VSRH u presudi broj: Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetno ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Odredbe o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom, te je tužitelj stavljen u položaj, kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Kako je u predmetnom ugovoru napravljena konverzija tužitelj više nema interesa voditi ovaj postupak. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno su izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama, s valutnom klauzulom u EUR za vrijeme trajanja cijelog ugovornog odnosa. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanje kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta, pa do isplate, pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO, te na stav građanskog odjela VS RH – izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela VSRH od 5.ožujka 2024. Tuženik obrazlaže prigovor zastare navodeći da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zakonski rok od pet godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja , te da ga obveže da nadoknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u specifikaciju isplate kredita ( list 6 spisa), otplatni plan ( list 8-15 spisa), efektivnu kamatnu stopu ( list 16 spisa), Aneks ugovora uz solemnizaciju ( list 17-21 spisa), Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 23-32 spisa), popis uplata do 30.9.2015. ( list 34-37 spisa), izvod otvorenih stavki predmetnog kredita ( list 38 spisa), otplatni plan ( list 39 i 40 spisa), simulirani otplatni plan ( list 41-45 spisa), podnesak tužitelja od 27.7.2023. ( list 46-64 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 68-132 spisa), podnesak tužitelja od 8.1.2024. ( list 140-146 spisa), podnesak tuženika od 5.3.2024. sa prilozima (list 149-180 spisa), podnesak tužitelja od 11.4.2024. ( list 184-185 spisa), podnesak tuženika od 26.4.2024. (list 186 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije Mikac Matije ( list 199-213 spisa), podnesak tužitelja od 11.9.2024. kojim se očituje na nalaz vještak i specificira tužbeni zahtjev ( list 220-224 spisa), podnesak tuženika od 5.11.2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, te na podnesak tužitelja od 12.rujna 2024. (list 228 i 229 spisa), podnesak tužitelja od 6.11.2024. ( list 230- 232 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je izjavio da su mu sredstva koje je tražio kreditom trebala za kupnju kuće, te se o kreditima raspitivao u više banaka, time da se odlučio za prednika tuženika s obzirom da su mu omogućili najbrže rješavanje kredita. Predmetna kuća služi za stanovanje, te u njoj i sada stanuju, on, supruga, i djeca. Navedenu kuću nikad nisu iznajmljivali niti je služila kao poslovni prostor. U vrijeme uzimanja kredita bio je djelatna vojna osoba. U to vrijeme nije imao nikakav obrt, niti bilo kakvo trgovačko društvo, a niti je imao udjele u istom. Nije se mogao sjetiti detalja vezano uz razgovore vezano uz druge banke, kao i sa tuženikom, no zna da mu je bilo rečeno kod tuženika da se radi o najmanjoj kamati, da ne treba čekati mjesec dana za odobrenje kredita i da je kredit bio riješen čini mu se u roku od tri tjedna. Cijena kuće koju je namjeravao kupiti iznosila je, čini mu se 41.000,00 eura. Kada je došao u banku tražio je kredit koji može najbrže dobiti. Odlučio se na kredit u CHF jer mu je ponuđena najmanja kamata, i najniža rata kredita. Tražio je bilo kakav kredit bez obzira na valutu koji može najbrže dobiti. Tom prilikom s obzirom na njegove zahtjeve prezentiran mu je kredit u CHF. Djelatnik banke nije mu kazao da postoje bilo kakvi rizici vezano uz kredite vezano uz CHF. Nije bio spominjan termin valute utočišta, a i sada ne zna što to znači. Ne sjeća se da li je bilo rečeno koju valutu i na koji način štiti HNB u RH. Djelatnik banke nije mu ništa govorio vezano uz kredit u valuti CHF. Kada je došao sklopiti Ugovor o kreditu isti je već bio gotov, bilo mu je rečeno da treba potpisati isti, otići do javnog bilježnika i nitko mu nije kazao da može utjecati na neku odredbu predmetnog ugovora. Ugovor je pročitao u banci kada ga je dobio. Nije imao nikakvih pitanja vezano uz ugovor. Bilo mu je jasno toliko koliko laiku može biti jasno. U ugovoru je pisalo da je kamata promjenjiva. Nije mu objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, on to nije niti pitao. Nije mu bila prezentirana niti Odluka banke niti letci banke, niti bilo što drugo u čemu bi bilo navedeno o čemu ovisi promjena kamatne stope. Prilikom prvog razgovora vezano uz dobivanje kredita nije mu prezentirano koliko bi rata kredita i uslijed čega mogla rasti. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika. Ne sjeća se da li je javni bilježnik pročitao ugovor, time da javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao vezano uz ugovor. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan u kojem su sve rate bile iste. Kada je došlo do povećanja rate kredita, nije bio u RH, bio je u mirovnoj misiji u Siriji, te ga je nazvala supruga navodeći da su dobili opomenu od banke, da jedna rata kredita nije plaćena. Kredit je plaćao administrativnom zabranom na plaći. S obzirom da je on uzeo kredit, supruga se nije mogla raspitivati o razlozima povećanja rate kredita, već kada se je vratio s misije otišao je u banku gdje mu je bilo objašnjeno da je do porasta rate kredita došlo uslijed porasta valute, ne sjeća se detalja da li je bilo rečeno nešto vezano uz kamatu, te da će dobiti novi otplatni plan. Sjeća se da su na kućnu adresu dobivali obavijesti od strane tuženika da je došlo do porasta kamate ali se radilo nekim sitnim iznosima. Kada je bio u banci po povratku iz misije bilo je rečeno da je do povećanja rate kredita došlo zbog porasta tečaja. Nikakvu drugu informaciju nije dobio. Nije mu ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti kojim bi otplatio kredit u CHF. Najniža rata kredita bila je nešto malo ispod 2.000,00 kuna mjesečno, s obzirom da su mu skidali rate kredita iz plaće to je obračun vršen 1.mjeseca u tekućoj godini, nakon čega su mu iz plaće skidali isti iznos tijekom cijele godine, te su po obavijestima dobivenih iz banke dodatan novac nosili u banku, time da je najviša rata bila oko 3.300,00 ili 3.500,00 kuna mjesečno, koja je premašivala zakonski dio koji se može isplaćivati iz plaće, pa su razliku novca nosili u banku.

5. Do donošenja zakona nisu dobili ponudu o konverziji, a kada je zakon stupio na snagu on je otišao u banku radi konverzije. Nije se mogao sjetiti detalja razgovora vezano uz konverziju, zna da je u to vrijeme država držala zamrznuti tečaj franka, nije znao koliko će to trajati radi čega je išao u banku vezano uz konverziju. Kada je razgovarao o konverziji bilo mu je predočeno da je kamata u EUR bila znatno veća nego kamata u CHF, no bilo mu je rečeno da istu mora prihvatiti ukoliko želi konverziju kredita. Aneks ugovora o konverziji sastavila je banka. Kao što je naveo imao je primjedbu na visinu kamate u EUR koja je bila navedena u Aneksu, dok drugih primjedbi nije imao. Nije mu bilo objašnjeno na koji način je vršen izračun kod konverzije, samo mu je bio pokazan novi otplatni plan. Tom prilikom samo je bilo prezentirano da će mu glavnica kredita biti nešto manja nego što bi bila u švicarcima. Koliko se sjeća nije ništa preplatio, odnosno izjavio je da su svaki put nosili u banku onaj iznos, uz administrativnu zabranu, za koji je banka navela da iznosi rata kredita. Kredit je još uvijek u otplati još godinu dana. Rata kredita po Aneksu iznosi oko 2.400,00 kuna. Osnovni razlog radi čega je prihvatio Aneks bila je činjenica da je EUR bio stabilan, dok je CHF „divljao“ i nije se znalo kako će završiti.

6. Predmetni kredit nije mu bio prvi kredit u životu ali mu je to bio prvi stambeni kredit. Aneks ugovora o konverziji je pročitao.

7. Stalni sudski vještak Matija Mikac, mag.oec. je u svom nalazu naveo

- da je od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik preplatio iznos od 6.175,35 eura u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, od čega se iznos od 1.383,97 eura odnosi na preplatu uslijed promjene kamatnih stopa , dok se iznos od 4.791,40 eura odnosi na preplatu uslijed promjene tečaja,

- da je banka na datum konverzije, 30.9.2015., korisniku izračunala manje uplata po simuliranom EUR kreditu u iznosu od 621,11 HRK tako da s datumom konverzije ne postoji priznata preplata, kojom bi se imale podmiriti zatezne kamate na izračunate preplate,

- da je nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata u iznosu od 21.773,66 HRK više nego što bi iznosila po početnim uvjetima,

- da je u trenutku konverzije otplaćena sva dospjela glavnica i kamata prema početnim uvjetima, te dodatnih 46.528,51 HRK,

- da tužitelj kroz konverziju nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju,

- da je konverzija kredita provedena ispravno sukladno ZID ZPK, da stavljanjem u odnos realnih uplata po kreditu s iznosima anuiteta koji bi proizlazili temeljem simuliranog kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom od 11,22 % ( prosječna stopa na dugoročne kredite stanovništvu u kunama bez valutne klauzule tokom listopada 2005), tada proizlazi da je prema postojećem kreditu do datuma konverzije korisnik uplatio 85.611,92 HRK manje nego što bi uplatio po tako simuliranom kunskom kreditu.

8. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već je sukladno istom postavio tužbeni zahtjev podneskom od 12.9.2024.

9. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik je prigovarao metodi kojom je izvršen izračun kao i samom provedenom izračunu. Tuženik je ujedno i prigovarao preinaci tužbenog zahtjeva od 12.9.2024. uslijed povećanja zahtjeva za isplatu.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 2.7.2024.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 54.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 3,99 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

17. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

19. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

21. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

23. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

25. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

26. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

29. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

31. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

32. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

34. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

35. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

36. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

37. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

38. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

39. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

40. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

41. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 42. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

43. Analizirajući iskaz tužitelja sud je iz istog utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu predstavljao tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene ( promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene kamatne stope, time da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik s tužiteljem nije niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz tu valutnu klauzulu.

44. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

45. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

46. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

47. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

48. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

49. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

50. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

51.Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

52. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

53. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

54. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

55. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

56. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

57. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

58. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

59. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

60. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

61. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

62. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 13.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

63. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

64. Kamatna stopa određena Dodatkom od 13.2.2016.. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

65. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 13.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

66. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

67. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

68. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

69. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

70. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

71. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

72. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

73. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

74. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

75. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

76. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

77. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

78. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

79. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

80. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

81. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

82. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj sam otišao u banku radi konverzije s obzirom da mu banka nije pismenim putem dostavila ponudu vezano uz konverziju. Konverziju je prihvatio stoga jer je euro bio stabilan, dok je švicarski franak „ divljao“ i nije se znalo kako će završiti , a ujedno i rata kredita po Aneksu iznosila mu je 2.400,00 kuna, dok je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu u to vrijeme iznosila 3.300,00 do 3.500,00 kuna mjesečno, a prezentirano mu je da će mu i glavnica kredita biti manja nego što je bila u CHF.

83. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

84. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

85. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

86. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

87.Vezano uz prigovor preinake tuženika ovaj sud ukazuje da je prema zaključku , poslovni broj: Su-IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. S obzirom na navedeno zastara se prekida već podnošenjem tužbe po tom postupku.

88. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

89. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 11.9.2024.

90. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

91. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

92. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

93. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

94. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

95. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

96. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 27.7.2023., 8.1.2024., 11.4.2024., 11.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), podnesak od 29.11.2024., 18.6.2024. ( Tbr.8/4 ) u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištu dana 9.4.2024., 13.11.2024. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, pristup ročištu za objavu presude ( Tbr.9/3 ) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.600,00 eura, čemu treba dodati PDV u iznosu od 400,00 eura. Tužitelju je nadalje priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 eura, Dakle, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 2.331,81 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 6.11.2024. s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, kao niti trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, s obzirom da tužitelj ni jednu od navedenih pristojbi nije platio, a ujedno je oslobođen od plaćanja istih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama.

97. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 19.prosinca 2024.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.