Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1861/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tihani Ranđelović, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-293/2023-24 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-293/2023-24 od 24. listopada 2024.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji ugovor su dana 03.05.2006.g. sklopili tužitelj ĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužena Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 potvrđen dana 05.05.2006.g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OU-10648/06 i to:

- članak 4. u dijelu koji glasi: „ … po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnji motornih vozila… Kamata se obračunava u CHF…“

- Članak 5. u dijelu koji glasi: „ Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- Članak 6.2. u dijelu koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“

- članak 10. u cijelosti.

II/ Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valuti u CHF iznos od 1.903,94 eura ( slovima: tisuću devetso tri eura i devedeset četiri centa) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 10,81 eura od 31.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,51 eura od 28.02.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 9,30 eura od 31.03.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 9,65 eura od 30.04.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6,77 eura od 31.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,31 eura od 30.06.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,87 eura od 31.07.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6,28 eura od 31.08.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6,12 eura od 30.09.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,77 eura od 31.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 7,30 eura od 30.11.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 9,14 eura od 31.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 12,11 eura od 31.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,34 eura od 28.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 15,17 eura od 31.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 14,33 eura od 30.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 16,08 eura od 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 27,68 eura od 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 25,20 eura od 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 31,88 eura od 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 29,74 eura od 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 25,18 eura od 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 33,99 eura od 30.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 44,94 eura od 31.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 37,39 eura od 31.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 40,13 eura od 28.02.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 36,45 eura od 31.03.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 37,00 eura od 30.04.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 51,65 eura od 31.05.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,63 eura od 30.06.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 65,27 eura od 31.07.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 59,15 eura od 31.08.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,39 eura od 30.09.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 51,55 eura od 31.10.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 50,95 eura od 30.11.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 53,91 eura od 31.12.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 57,04 eura od 31.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 57,27 eura od 29.02.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 55,18 eura od 31.03.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 56,22 eura od 30.04.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 57,19 eura od 31.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 55,64 eura od 30.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 56,16 eura od 31.07.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 55,29 eura od 31.08.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 53,06 eura od 30.09.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 55,41 eura od 31.10.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 56,71 eura od 30.11.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 56,26 eura od 31.12.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 51,23 eura od 31.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 55,51 eura od 28.02.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 55,72 eura od 31.03.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 53,92 eura od 30.04.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 49,19 eura od 31.05.2013.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.864,99 EUR ( slovima: tisuću osamsto šezdeset četiri eura i devedeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24.10.2024. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog razloga iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužene, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 3.svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.526,25 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatom čija je početna stopa iznosila 5,17% s rokom otplate 84 mjeseca.

10. Sporno je može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pri tome pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač“ , je su li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.

11. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio :

- da je između tužiteljice i tuženika 3.svibnja 2006. Sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita], ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku, pod brojem OU10648/06, dana 5.5.2006., kojim ugovorom tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 17.526,25 CHF protuvrijednost u kunama, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika

važeće na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju vozila;

- da se odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 5,17 % godišnje, te se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je iz financijsko-knjigovodstvene dokumentacije , nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka ABC od 2. travnja 2024. iskaza vještaka utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita, počevši od 1. siječnja 2009., radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, ukupno 1.903,94 eura;

- da vještačenjem nisu utvrđene negativne stavke tečajne razlike ;

- da stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje, tužena da je istakla primjedbe pravne prirode o kojima odlučuje sud a ne vještak;

- da je nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s pravilima struke

-da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.;

- da je ništetna odredba tužene o valutnoj klauzuli kao i odredba o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci kreditora obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;

-da je prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništave odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a obzirom da je tužba podnijeta 5. travnja 2023., to je ista podnijeta unutar roka od 5 godina.

12. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF ,te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju odluke kreditora te na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO), odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29.st.2.ZOO-a odlučio na navedeni način. 13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. a. i c. ZPP-a.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. -dalje: ZZP/07), koji Zakon odredbama čl. 96.st.1. i čl.99. propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 3. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao. 17. Naime Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

19. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a.

20. Stoga sve navedeno, a polazeći:

-od odredbe čl.81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

21. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka radi ostvarenja tih prava, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

22. Iz spomenute odredbe, protivno žalbenim navodima tužene, proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove.

O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu, a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju, kao što je u konkretnom slučaju.

23. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

24. Pri tome se ističe, da neovisno je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

25. Polazeći od navedenog, tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tužena, već da je u njoj na tuženoj (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćne presude u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

U skladu sa time na tuženoj je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

Međutim, tužena to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

26. Na navedenu okolnost tužena nije predložila izvođenje nekog adekvatnog dokaza kojim bi se te okolnosti utvrdile.

27. U odnosu na žalbene navode da je sud prvog stupnja propustio utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja je upravo na te okolnosti saslušao tužitelja, iz čijeg iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio tijekom 2006. radi kupnje osobnog automobila , da je otišao u [obrt] u [adresa] odakle je upućen u matičnu banku PBZ gdje da ga je već dočekao pripremljeni ugovor. U banci da mu je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF valuti te da je i najniža kamata, u drugoj valuti da mu kredit nije ponuđen. Prva rata mu je iznosila 1.040,00 kuna, a zadnja oko 1.700,00 kuna, kredit je u cijelosti otplatio. Ugovor je u banci da je pročitao i trebao je imati jednog jamca pa je naknadno Ugovor i ovjerio kod javnog bilježnika. Ugovor da je pročitao i razumio ga ali nije znao da će toliko rasti rate kredita, da ga na to nitko nije upozorio. U to vrijeme nisam razmišljao o tome što znači valutna klauzula, a u banci nisam tražio pojašnjenje. Znao je što znači promjenjiva kamatna stopa, ali nije očekivao da će biti toliko povećanje. U to vrijeme mu je bio potreban osobni automobil za vlastite potrebe, za obavljanje posla jer da je radio na terenu od od 7-19 sati. U to vrijeme nije imao otvoren OPG niti je bio član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva.

28. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije koja prileži spisu, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora,koji je, prema iskazu tužitelja, bio pripremljen prije no što je znao uvjete pod kojima se kredit daje.

29. U ovome postupku tuženik nije predložio izvesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. Iz navedenoga se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti, koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju nije povrijeđeno jer je odluka suda prvog stupnja utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, koji zaključak je utemeljen na iskazu tužitelja kao i analizom isprava u spisu, a tužena nije predložila dokaze kojima bi se utvrdilo drugačije. Dakle je tuženoj u ovome postupku bilo omogućeno dokazivanje da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, te ista na kojoj je teret dokazivanja te okolnosti , nije predložila niti jedan dokaz, a utvrđenje i odluka suda, prvog stupnja, nije i ne temelji se na pravnoj presumpciji, obzirom kako je ranije rečeno, da je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja upravo na okolnosti njegove obaviještenosti i informiranosti o spornim odredbama od strane djelatnika tuženika.

30. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.4. Ugovora o kreditu te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF sadržana u čl.5., i čl.6.2. . i čl. 4. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/03.

Suprotni navodi tužene koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

31. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 1.903,94 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

32. Tuženik žalbom neosnovano prigovara iznosu utvrđene preplate kada ističe da nije bilo utemeljenja da se navedena preplata utvrđuje prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita. To stoga što u predmetnom ugovoru nisu ništetne cijele odredbe kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate te valutna klauzula, već samo onaj dio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate, pa s obzirom na to, i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na naprijed navedeni način.

33. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl.1115.ZOO-a kada je obvezao tuženu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate.

Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a. Žalbeni navodi kojima tužena osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je ona pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate najranije od 14. lipnja 2018. , nisu osnovani. To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih odredbi dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a što je u ovome postupku i utvrđeno.

34. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

34.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. travnja 2023. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan. 35. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit isplaćen , a to obzirom da je iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka ABC od 2. travnja 2024. (str. 84-88 spisa) te iskaza vještaka (str.108-110 spisa) utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita, počevši od 1. siječnja 2009., radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, ukupno 1.903,94 eura, da vještačenjem nisu utvrđene negativne stavke tečajne razlike.

36. Tužena je bez pravne osnove stekla više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu, na temelju provedenog financijskog vještačenja, koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući stručnim i objektivnim, izrađenog po pravilima struke, a s kojim zaključkom je suglasan i ovaj sud, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz razdoblje otplate kredita i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi.

37. Kako je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se, u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tužena kada je dio imovine tužitelja prešlo u imovinu tužene na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom, a kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće, a sve to pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike jer financijskim vještačenjem, kako je već ranije naglašeno, iste nisu niti utvrđene.

38. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužena obvezana na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

39. U pogledu odluke o parničnom trošku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja mora paziti po službenoj dužnosti dok u odnosu na primjenu materijalnog prava žaliteljica ne ističe žalbene razloge. Na tu povredu zakona sud drugog stupnja nije dužan paziti po službenoj dužnosti (čl.365.st.2. ZPP) pa u tom dijelu presuda nije ispitivana.

40. Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

41. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je sukladno odredbi čl.166.st.1. u vezi s odredbom čl.154.st.1.ZPP-a obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom.

Osijek, 19. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

mr.sc.Krunoslav Baran